Predstavljanje azerbejdžanskih književnika – Nigar Hasan-Zade


Piše: Božidar Proročić, spec savjetnik u Kulturno-ekonomskom centru Azerbjdžana


Povodom završetka knjige ,,Savremena književnost Azerbejdžana” koju su priredili: Božidar Proročić, Seyran Mirzazada, i Dijana Tiganj. Azerbejdžanske književnike predstavljamo u medijima u crnogorskim medijima dok crnogorske predstavljamo u medijima u Azerbejdžanu. Svi pisci su prevedeni sa ruskog jezika a izbor je napravljen uz pomoć Centra za prevođenje u Azerbejdžanu. Povodom dana državnosti Crne Gore 21. maja 2006. Dok je Azerbejdžan je svoju državnost stekao 28. maja.1918 godine, postavši tada prva sekularna republika u islamskom svijetu predstavljamo Nedelju kulture Azerbejdžana u Crnoj Gori.

Nigar Hasan-Zade (azerbejdž. Nigar Həsənzadə) je azerbejdžanska pjesnikinja. Rođena je 5. aprila 1976. u gradu Bakuu, gdje je i diplomirala na filološkom fakultetu Instituta za ruski jezik i književnost. Od 2000. godine živi u Londonu. Član je Unije pisaca Azerbejdžana, član Međunarodnog književnog društva „PEN“, Laureat nagrade Nacionalne akademije Azerbejdžana „Humai“. Prva knjiga pjesama „Krila za horizont“ objavljena je u njenoj domovini u Bakuu 2000. godine. 2002. godine u Londonu objavljen je prevod ove knjige ,,On Wings Over the Horizon.“ Pjesme Nigar Hasan- Zade uvrštene su 2002. godine u antologiju „Ruske pjesnikinje”. U Velikoj Britaniji 2004. godine objavljena je i druga zbirka poezije pod naslovom „Pod stranim oblacima”.


PROZIRNE MAGLE BLISTAJU

Blistaju se prozirne magle
u mojoj ulici tog dana.
Zaljubljena sam u svoje obmane
I u tvoju sjenku priznajem sama.
Februarsko platno, gdje slikam jarko crvenom bojom
crvenom poput žive krvi, a blijeda zbog svakodnevnog zivota.
Zanesena ljepotom tvojom
Nažalost opet …
I budi se um u opojnim mislima,
Tvoj trezveni pogled shvata
Zaljubljena sam iskreno
U vašim sam rukama …

POLJUBI ME U OČI

Poljubi me u oči!
Kako ih niko poljubio nije!
Niko to nije pogodio!
Poljubac u oko – za sve
Ko se divi očima …
Stani blizu – tako blizu,tako
da se povučem u stranu za uzdah.
Ljubljenim očima –
Oslijepi me malo …
Ako sam vidjela, vidjela sam
Poljubi me u oči,
Tako da me cio svijet od ljubomore
Mrzi zbog očiju!
U dnu kopanom godinama – iza očne duplje
U životu koji je tanji i kraći od trepavica …
Zjenice nijesu ljudi – ah
Od trenutaka – ženskim rukopisom – vjekovi …
Poljubi me u oči
Kao da to jedino možete
Kao da bi to jedino trebalo da bude!
….. Dođi – u moje oči
Poljubi ih bezbrižno …
U mračno veče …
U mračno veče – tople ruke
su mi slikale portrete drugih
Divila sam se iz dosade.
Na slijepo – bez svijetla …
U mračno veče – nježni pogledi
Pravili su himne, savijali koljena
Paradom su se uputili do ženske duše
Do iznemoglosti
U mračno veče – srce u dlanovima
Bili smo spremni – sudbina iznutra
Danas ti zora zakopava pamćenje
Kao nasilnik …

U mračno veče – tople ruke
Nježni pogledi, srce u dlanovima
Kad biste samo znali, nikad ih neće stići
Jutro – prijatelji …


Postoje ljudi-makaze i ljudi–samograditelji,
Postoje giljotine, vješala, gubilišta…
Postoje ljudi koji iznose pomije
I koji izduvavaju pamćenje, prašinu i pepeo…
Svi nebo udišu, raširivši pluća.
Svi kožu nose – lake ogrtače.
Rađaju se i neprimjetno venu,
Na svima rastu slučajne bubuljice…
Ali ponekada se desi poklon!
Na jesenjoj kiši, u proljeće, uoči bijelog snijega…
Između dvorova, bašti i antikvarnih kapija
Rađa se na svjetlosti Čovjek!
Nije primjetan, možda i nije glasan,
Nije bogat, možda nije uman.
Oko dvadeset ljeta on ima, ne, prije će biti oko
četrdeset…
I svo svoje bogatstvo nosi sa sobom.
On je taj koji se osmjehuje pri susretu
I grli, ne plašeći vas.
U njegovim su očima vaseljena i svijeće;
Palile su kosmos i zjenice više puta.
On je uz onoga koji vjeruje u smisao i znakove.
Istovremeno se šali i ćuti ozbiljno.
On pije vino, jede gorke bombone,
Sazuva obuću, ne plašeći se trnja.
Njemu je ugodnije po rosi i vjetru
Svim tijelom i dušom biti licem u lice.
Svim tuđinima po topao pozdrav uputiti,
Voljenim – po prsten čarobni…

Postoje ljudi-makaze i ljudi–samograditelji,
Svi nose kožu – lake ogrtače.
Ali postoji i onaj, koji vrijedi ovog života.
On negdje blizu diše… potraži ga…


Toga dana biće tiho i baršunasto u kući.
Moriće se kuća u iščekivanju pljuska.
Sve će tajno početi da diše, sve će se zaboraviti, osim –
Mene u toj kući, mene u toj kući…
Ćuteći ću obamrijeti… kao zemlja pred buru,
Sagnuću se i ukočiti kao u ponoć trava,
Da bih poslušala let u srce puštenog kuršuma
Kada moja glava srce postane…
Kada se, kao u pijesak, u patos spuste noge,
I zidove zagrle krznima iskušenja.
Toga dana, kao igla u stogu slame,
Sakriću kraj – neću izgledati opasna…
Toga dana, jedva dišući… neću rasijati tren,
Priljubiću se uz prag, primirisati korake…
Cijelim tijelom ću vaskrsnuti i postati nedjelja.
Rasklopiću se – rasklopiću zauvijek pesnice.
Da bi se otpjevala Aleluja – to je moguće…
Događaju se najsmrtonosniji snovi.
Skidaju se oprezno haljine sa ramena,
Ne osjećajući strah, stid i krivicu.
I sreća će postati čvor na narukvici,
Moja dugoočekivana crvena nit.
Zagledaću se u oči i, vjerovatno, plačući,
Prozboriću da zaista želim da živim!
Toga dana biće tiho i baršunasto u kući.
Kuća će se moriti u iščekivanju pljuska.
Sve će postati ništa – sve će se završiti, osim,
Tebe u toj kući, tebe u toj kući…


Ljubim prste beznadežno, ljubim prste oprezno,
Kao da puzim po kraju –
Žurim u rodnu klopku…
I polagano sa ramena skidam, ja polagano sa ramena skidam
Kao haljinu tanki oklop.
I čini mi se da neću poginuti, da ću izdržati i neću
poginuti,
Da nema grijeha na ovom tijelu, prozračne su mi misli
i duša,
Da mi je zamrlo i jedva, da mi je zamrlo i jedva
Zalupalo srce ne žureći…
Da sam laka kao udah i izdah, da sam svježa kao udah i izdah
I miriše mi kosa na morske talase, na jeziku so morska.
Zagrliću te rukama, zagrliću te rukama,
Zagrliću te rukama, nekrunisani kralju…


Zahvaljujem sebi za odanost sebi,
Herojizam preživljavanja, za Podvig –
Gledati se u ogledalo – ne udovoljavati masi
Igru u besmrtnost i letimični tren…
Zahvaljujem sebi za oštre uglove
Moje đavolski ljupke naravi.
Tako se nijesam lišila svoje glave
Urođenog uvjerenja i kulture…
Zahvaljujem ludorijama i snovima –
Obojenoj djeci koja ne stare.
I tijelu krhkom što je čvršće i od zida
Betonskog, i od gvozdenog kaveza.
Predskazanjima noćnim u stratosferi
I plesovima mokrim, slanim kao znoj.
Zahvaljujem sebi koja ne vjeruje
U život bez ljubavi i vjeruje što živi.
Iz vijeka u vijek ja nalivam čaše
Onim imenima sa kojima se družim.
Nalik sam plemenitom upijaču
Pod sopstvenim retkom, što ga isprljam..

EVO I TAIS ATINSKA PRIJATELJICA

Svratila da spletkari danas na ručku:
Znaš Ti, Naro, život je takva pojava…
Što je bezopasniji, time mu je trag bljeđi.
Smijasmo se glasno do iznemoglosti,
Plašeći time nepozvane goste.
Sebi napominjući mirise
Buketa zasljepljujućih strasti.
Tek se rastasmo… Na vrata tiha
Pokuca Žana d’Ark.

  • Uđi, draga, daj da Te poljubim,
    Sestrice draga, moj krvavi maku…
    Plakale smo ćutke u velikoj tajnosti od svih,
    Da ne bi oneraspoložili, Bože sačuvaj!,
    Još nekog na ovom bijelom svijetu,
    Gdje je tuge više nego blata…
    Zahvaljujem sebi što nijesam lagala
    I što se nijesam sudbini i koži predavala.
    Zbog toga što sam zahvalna smogla
    Biti sebi i malčice prolaznicima…

Priđi… umiriću te
Tišinom neozvučenih fraza…
Zasada me nijesi slomio,
Zasada nijesam u nas povjerovala…
Spavaju magnovenja, spajaju se vjekovi…
Život ovaj u dan se pretvara…
Ovi ljudi–heroji–bogalji
Tijelo kroje u divnu sjenku…
Priđi… poćutaćemo kao ptice,
Bezglasni u nebu obamrijećemo!
Slijeću krila-trepavice –
Letimo, ali ne pjevamo…
Znači, biće prohladno i nježno,
Bezbolno je naše življenje.
Priđi i dodirni me potajno –
Tako je koristan, ponekada, zanos.
Zdesna čupaju, slijeva hrane i miluju…
Neko puzi, neko ustaje…
Nama za uzdah samoće je dosta,
U nama ona nikada neće zamrijeti.
Priđi… umiriću te
Nezagrljajem… Proročanstvom očiju,
Ja, koju zasada nijesi slomio,
Koja zasada nije u nas povjerovala…


Prolazi dan… kao gost u domu tvom,
Zamišljen, blažen, dugoočekivan…
Dan bez grbe, gola će leđa
Podmetnuti pod bespomoćne rane.
Dan mudrosti – zasluženi nagovještaj.
Slijepa progledava koprena…
Ti shvataš… naučena je napamet lekcija –
Bogatstvo: vrijeme, sin i kosa sijeda!
I nema ni straha, ni stida – tišina je!
I svijet je u pogledu kiša koje dišu.
I tijelo, tako slično zavijanju
Noćnom… i na čipku strasti

  • Pokorno.
    I cio svijet kao prozračna pljuvačka
    U tebe će skliznuti jedinstvenim gutljajem.
    Doći će taj dan kada ćeš sama
    Poželjeti da uđeš u svoj dom…
    Da bi tamo ostala… Da bi tamo našla odgovor.
    Nijema odgoneta tišina –
    Postoji dan… postoji noć… sve ostalo je Bunilo.
    I ovaj svijet – pljuvačka je pod jezikom!

Bije u lice topli vjetar,
Iako su… promaje.
Sve je banalno, satovi se bude istovremeno,
Samo ulica spava i trguje tijelima.
Zvijezde padaju ćutke, njima se čini da treba
Padati s neba… da bi s nama mijenjale mjesta.
Visoko ili nisko… vjerujemo prirodi,
Da smo razdvojeni pravilno – ne vrijedi sumnjičiti.
Ljudi puze – ljudi se skamenili u letu.
Ljudi se svete, ljudi probaju da se ponovo zaljube.
Neko je sa šalčetom na vratu, a neko sa omčom,
Neko je sa prstenjem na prstima, a neko je bez prstiju.
Čovječanstvo je čopor, prodorno zavijanje
Iz gladnih vukova i preplašenih zečeva.
Bije u lice topli vjetar,
Iako su… promaje.
Plavo nebo je živo nebo, kao tijelo,
Grli i liže svoje modrice
Da bi Sunce-duša blistalo!

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


10 − 1 =