Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Povodom završetka knjige ,,Savremena književnost Azerbejdžana” koju su priredili: Božidar Proročić, Seyran Mirzazada i Dijana Tiganj. Azerbejdžanske književnike predstavljamo u crnogorskim medijima dok crnogorske predstavljamo u medijima u Azerbejdžanu. Svi pisci su prevedeni sa ruskog jezika a izbor je naparavljen uz pomoć Centra za prevođenje u Azerbejdžanu.
Elhan Zal Garahanli (azerbejdž. Elhan Zal Qarahanli) je pjesnik, predstavnik generacije 90-ih. Rođen je 1961. godine. Autor je zbirki pjesama „Ajati bitaka“ i „Vučje noći“. Njegove pjesme su prevođene na mnoge ezike i više puta su izdavane u inostranstvu.
POLONIJA
Poetski ciklus
1.
Pred vratima ljubavi
gusari su voljeli brodove
jedro morskog pljačkaša leprša u mojoj duši,
ali moj voz juri brže i brže,
pokazujući lice Polonije-zemlje.
Hodočasničko drveće u sniježnim kaputima i
veličanstvena ukosnica pokriva nebo,
automobili se dave u antifrizu,
prehlađene ptice ne mogu da pjevaju.
Zaboravio sam da spavam, ledenice su ledene,
krst blista na crkvi.
Dani prošlosti umotani su u pergament,
a okolo se čuje odjek rata.
Polonija je otvorila vrata gostu
u očima ljudi – dostojanstvo i mir,
ljepota je nebrojeno, čak i osip sa nekolicinom njih,
a sa drevnih zamkova vitezovi gledaju.
Ja nijesam neko iz Zlatne Horde,
u mojoj duši drugačiji je žar osvajanja,
boginja ljubavi – Krasapania, ti
me zoveš, u cilju obožavanja.
Riječi ljubavi u ustima sa crvenim osmjehom,
zelje niče u hladnom snijegu …
a na peronu stare stanice
čeka me božanski sastanak.
3.
Sićušni valcer
kamin savršeno sagorijeva,
antikvitet, starina.
A svijeće su romantične
i vaša hrana je ukusna,
a pred prozorom je iznenađenje,
zima se šepuri,
a pred našim očima
polumrak se proređuje i postaje siv.
Teret svakodnevnog života je zaboravljen,
i muzika se čuje,
vrijeme je stalo,
nalijte još vina.
Parovi su odsječeni –
američki stil,
a Oginskog sam volio
iz školske klupe.
Priđi bliže, Ana,
očekuj nevolje od „minija“ …
Da li su lake noge
od plesanja tanke? …
8.
Tablete za spavanje nikako ne djeluju,
a svakakve vizije su preda mnom,
sada su zemlje kraljeva univerzalne
i sve je za sve, ničije i sve, i sve.
Šume su ničije, a vazduh je nikakav,
porezi su podnošljivi, sakupljači su građanski,
parlamenti su poput prodavnica za razgovor,
ljudske snove pojede nered.
Ovdje je park, krug drveća izgubljenog u mislima,
kuda god da krenete, tragovi borbi ratnika,
relikvije rata – gvozdene krhotine,
a bioskop podiže ratni duh.
Ali starac se više neće vratiti,
rastopljena krila neće porasti
ljubav nam je dao Svemogući,
ali sada se može naći na internetu bez napora.
Ona i on igraju ulogu mašina,
poput biorobota sa izgledom prvobitnog čovjeka,
pojavite se, molim, apelujem, Afrodita,
neka se rodi ljudski rod. Amin.
10.
Ave Isus
danas ništa ne pada na pamet
ni Jadvigo,
ni Jagajlo,
ni Bžežinski,
ne Ohajo,
čak ni sam sultan Selim,
plutajući preda mnom kao zid
orgulje sviraju,
uporedo hor pjeva himne
božanskom Isusu,
u slavu Ozirisa,
prije pet hiljada godina,
i u katoličkoj javnosti,
koja nije izgubila veličanstvo,
zaglađeni glasovi časnih sestara,
koji podsjećaju na hor anđela
koji pozdravljaju sunce,
preplavljuju nebesa zorom.
Njihovo pjevanje slično je žalosti Zahre,
oplakujući Huseina,
mučenika Kerbala.
Organ je dobar, organ je vulkan,
u očima ljudi magla od suza,
pa čak i sfinga, bezdušno čudovište,
upijajući žučnu vrelinu pustinja,
slušajući vapaje uplakanih boginja,
pustila bi suzu ,
i ova pjesma i ovaj vapaj,
do tada uskomešana srca,
trajaće vječno, bez kraja.
Oziris će umrijeti i vaskrsnuti,
Hristos će se ukazati narodu,
a žene će opet biti udovice,
razapeće svoje najmilije i otkinuće im kožu,
tako da će ponovo biti pogubljeni,
jadikujući nad ubijenim,
i zajedno brišući njihove suze.
Ljudi, Ana, ponašaju se neobično,
ubijaju i ubijaju se,
opijaju se kad se ubijaju i briznu u plač,
strasti se tope, zaboravljaju.
Ave Isus!
Ave Maria!
Ave Mehri Banu!
12.
Kako je vrijeme primamljivo
ne mislite da je noć ružna
ne smatrajte je neprobojnom
u svom neizmjernom jazu razilaze se
rasijana zvjezdana jata.
Noć je zaboravljena viskoznim snom,
hor pripitih momaka.
Moje ruke poput pauka
tkaju rukavice za tvoje.
Jedan za drugim prozori se gase,
mačka sanja o ognjištu,
svijet podsjeća na bajku
ili mi na bajku.
Ja sam dijete istočnih molitvi,
tuđ vašem bogu,
virus strasti, on je ateista,
nema kontrole nad njim.
Hladan vjetar duva,
a drveće drhti,
ti budi Gerda, a ja sam Kaem,
Visla – Sniježna kraljica.
kako je vrijeme primamljivo,
vjetar duva ka zidu,
prošetaću sa tobom,
na ludom talasu.
13.
Serenada
dugo očekivano veče,
napola pijano veče,
jesi li ti gospodja Ana,
jesam li ja Don žuan.
Restoran pleše,
ritmovi su svuda moćni.
srebrni smijeh
gozbe strasti.
Rukavicu na mom stolu,
bacio je vjetar, usudio se,
i otišao čučeći,
bez dvoboja bez duela.
A u žaru šanka
bijesni duh bikova.
osipaj mi gitaru,
zlatni hir
vatreno miluje
kao korida,
kraj plesa
čini se kao niša.
Be the first to comment