Predstavljanje poetskog stvaralaštva Bošnjakinja Crne Gore (VIII) – Senka Rastoder


Priredio: BOŽIDAR PROROČIĆ, književnik i publicista


U sklopu pripreme projekta predstavljanja poetskog stvaralaštva Bošnjakinja, Crne Gore i pripremljenje knjige-panorame “Lirske hedije” predstavljamo vam: Senku Rastoder. Senka Rastoder rodjena  je 31. avgusta 1963. godine u Petnjici. Osnovnu i srednju školu završila je u Baru, a fakultet Politickih nauka u Beogradu. Živi i radi u Baru u Savezu sindikata  Crne Gore.

Igrom slučaja nije upisala književnost jer je njena prva i najveća ljubav  su bile knjige i pisanje. Lični kosmos, susret sa sopstvenom sudbinom, sa istinskim licem koji je nosila u sebi  iskazala je kroz zbirku pjesama ,,S druge strane sjenke” koja je štampana u dva izdanja i izdata je 2008. godine. Roman toka svijesti,,Tajni pecat duše” izdat je 2010.  godine i predstavlja nastavak neiscrpne i vječite teme o smislu ljudskog postojanja.  Senka Rastoder je aktivan član književnih klubova u Baru. U jednom mandatu je bila i predsjednica Kluba književnih stvaralaca Bara, a bila je učesnica Zavicajne manifestacije u Petnjici. Senka Rastoder priprema novi roman koji bio trebao da bude srž vremena u kom živi.


KRALJICA RUŽA

Miriše cvijeće i treperi lišće
Jorgovan buja
I zuji pčela
Svjetlost se prelama preko dječijeg čela
Ruže racvale
A vjetar nosi miris pokošenog sijena.
Bašta tvoja cvjeta
Dok dani lete
Godine se nižu
Života stazu vrijeme stižu STIZE
I prati,
I ćuti
Dok ne shvati
Život je samo tren
A mi samo gosti
U bašti ruža.

Okrenem se
Da vidim tvoje oči
U kojima spava more
Plave zore i duboki mir
I na tren pomislih
Još si živa
Još u rukama rvojim
Cvijeće cvate
I zlatne palate
A umjesto ove
Nebeska bašta osmijeh ti dariva.

U očima tvojim
I sad suza sija
Kao rosa na jutarnjem suncu
Prati te nebeska divizaja.

Dok sanak svoj snivaš…

SA SLIKE ME GLEDAŠ

Magle se dignu
Zaborav se kloni
Oči sjaje kao more bistro
I sada te vidim
I pitam se
Da li ti nebo zbori
Ono što je bilo
Najljepše i čisto?
Šta može biti od ljubavi veće
I ljepše od duginih boja
Latice ruža
I zvjezdanog sjaja
A put bez kraja
Dok se bude zore
Zavijene u odore od svile.

Ne sanjam te često
Al’sjećanja guše
I ponekad ruše sjaj ljubavi čiste.

Imala si tek šestnaest ljeta
Duge, crne kose, a bijela lica
I otišla si
Odletjela kao ptica
U svijet sunca
Da tamo živiš kroz plamene zore
I nebesko more…

Sa slike me gledaš
Čini mi se
Baš pravo u oči
I dušu mi znadeš
U srce zaviriš, putuješ krvlju
U san mi zađeš
A onda izađeš, pa te nema
Opet svratiš i
Kao da me pratiš
Ti mene s ove
A ja tebe sa druge strane.
Sa slike me gledaš
Sa slike te samo i znadem…

OD KRAJA DO POČETKA SVIJETA

Nabacam riječi
Ponekad bez
Prospem ih na papir
I
Svaka riječ značenje ima.
A onda je pogledam iz svakog ćoška,
Stavim, izvadim,
Potopim, pa osušim,
Istrgnem, pa vratim
I gledam
Gledam…
Neka se smije grohotom
Neka plače kao vrba žalosna
Druga viče – Jače, jače
Neka se trese
Kao okupano mače,
Jedna sniva riječ kao kosmos veliku,
A druga mala kao zrnce pijeska
Šro leti vjetrom
A neka napravi korak od stotinu milja.

U riječ stanu tuga i ljubav
I more i breze
U riječi
Stanu sve tamne noći.
I nečije oči
Mile, drage, ljubavi pune
I strune harfe
I poj ptica.
U riječi stanu sva naša htenja
I život
Mali i običan
Tužan i ironičan
I veliki kao planeta
Riječi
Od kraja do početka svijeta.

POSLEDNJI POZDRAV

Slušaj
Noćas su vjetrovi jezdili
Kroz talase mora
Uskovitlani, bučni i sjajni
Kao život tvoj.
Čuj,
U susret će doći neke
Nove zore
Ali taj put
Više neće biti tvoj.

Otvori oči, bar još jednom,
Još uvijek vjerujem
Da samo spavaš
Da je sve samo san
Pogledaj me
Očima smaragda
I nemoj reći
Da je sve prošlo
Kao bistri potok
Na planinskoj rijeci
.
Ne, nemoj reći
Ovdje ili tamo
Gdje god bio
Sve je to život
Početak i kraj
I sve što se rodi
Samo je tren
Života znaj…

Ne, nemoj reći
Jer
Koliko ljubavi
U srce stane
Toliko vrijedi
I naš
Životni trag.

PUTOVANJE

Sjećam se,
Noć je bila decembarska
U Beogradu, na Topčideru,
Stanici vozova iz Bara i Grčke,
Tad sam te posljedni put vidjela
Ti si mahao meni
I ja sam mahala tebi
Dok je voz kretao u noć gluhu.

Ne, nijesam ti rekla zbogom
I šta znače riječi
U toj noći
Dok još ne znam
Da sudbina iza ćoška vreba.

Posljednja slika uživo
A tvoje oči od saragda
Smijeha pune
Na topčiderskom peronu
Uz kišu koja sipi
I kvasi te
A ti si šetao gore, dole
Dok voz ne krene.

Idi, govorila sam,
Idi, ne kisni.
Ne smeta mi,
Ne smeta mi.
Govorio si…
I nijesi me ostavio
Dok voz nije krenuo
Sa stanice
Koja je zalutala u vremenu
I bespuću…

Putuj, putuj,
Sada govorim tiho i
Neka ti nebesko prostranstvo
Bude ogrtač
A sunčani plašt, pokrivač
Toplo kao tvoje veliko srce
U kom je bilo mjesta za sve ljude
Putuj… I zbogom….

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


8 − 6 =