Predstavljena knjiga „Ispovijesti su gore nego psovke“ Sofije Drakulović u KIC-u

Zbirka poezije „Ispovijesti su gore nego psovke“ autorke Sofije Drakulović predstavljena je u četvrtak 10. septembra 2026. godine, u okviru redovnog književnog programa KIC-a „Budo Tomović”.

U uvodnom dijelu, odgovarajući na pitanje o putu od prvih pjesničkih radova do knjige koja je danas pred nama, autorka je kazala da je već tokom osnovne škole počela da piše kratke pjesme. “Vremenom se, naravno, mijenjao i moj odnos prema poeziji. Mislim da sam počela da tražim neku drugačiju logiku, da kroz pisanje nešto ispitujem i da pronalazim neki svoj način da izrazim ono što možda ne umijem drugačije. Upravo taj proces, to stalno traženje i ispitivanje, je ono što me i danas vraća poeziji i što je, na kraju, dovelo do ove knjige”.

Kroz razgovor sa moderatorkom Barbarom Delać, autorka se osvrnula i na naziv knjige pojasnivši da postoji ta neka nejasna granica između patetike i nekog nepatetičnog ogoljavanja, u književnosti uopšte. “Kod ispovijesti je loše kada ode u patetiku, ali nije povoljno ni ovo drugo, pogotovo sada kada stalno kreće ona priča o dehumanizaciji, alijenaciji, o tome kako su se svi otuđili. Kada dođe do nekih škakljivih tema, malo je „cringe“ ispovijedati se i pričati o svojim osjećanjima. Ali meni je bilo važno da autorski glas bude beskompromisno otvoren i spreman da podijeli sebe sa drugima, bez ustručavanja. Jer, mislim, koliko god bilo „in“ da ne dijeliš previše sebe sa drugima, mislim da to, naprotiv, dosta otupljuje čovjeka”.

Autorka kroz svoju poeziju koristi i preispituje opšta mjesta, fragmente, elemente popularne kulture, ali i društvenu kritiku i humor, pri čemu se ne libi da zakorači na te, kako ih sama naziva, „klizave terene“. Da bi mogla da govori o društvu i različitim obrascima koji u njemu postoje, ona polazi od činjenice da je i sama njegov dio i da, samim tim, usvaja i koristi određene obrasce koje potom prepoznaje, preispituje i kritikuje. Upravo preuzimanjem i karikiranjem tih obrazaca nastoji da ukaže na njihovu problematičnost. U tom procesu važnu ulogu imaju ironija, humor i autoironija, jer autorka ne želi da se postavi iznad društva koje posmatra i kritikuje. Naprotiv, svjesna je da je i sama njegov dio, ona samo nešto primjećuje, o tome piše i usmjerava pažnju prije svega na pojedinca, a ne toliko na društvo u cjelini. Na taj način pokušava da kroz prepoznatljiv glas i ličnu perspektivu otvori prostor za identifikaciju čitaoca sa onim o čemu govori.

O tome da često ponavlja neke motive, ali i da koristi nabrajanja, osvrnuvši se na brzalicu „Stala mala Mara na kraj, stara Hana sama“, navela je da je ta brzalica došla nekako intuitivno, ali i da je kasnije spoznala njen konačni smisao. “Mogu da kažem da sam htjela tom brzalicom da nekako napravim neku nelagodu, da istaknem tu romantizaciju djetinjstva, čega god, time što sam tu brzalicu smjestila u neki drugi kontekst. A onda se tim ponavljanjem stvara ta napetost, nelagoda, i to mi je nekako djelovalo kao prikladno za individuu koju samo guši društvo”.

Emotivno stanje subjekta u knjizi neraskidivo je povezano sa društvenim kontekstom u kojem egzistira, što autorka potvrđuje istakavši da, koliko god taj autorski glas govori u društvu i o društvu, toliko govori i o sebi i o vlastitoj zarobljenosti u njemu. “Pa eto, postoji taj imperativ dobrog raspoloženja i zdravog života koji guši na svakom ćošku. Prosto aktuelne pojave nameću neke nerealne standarde života i sve je to naravno uvezano sa kapitalizmom”.