Predstavljena zbirka poezije „Mesarske nježnosti“ Andrije Radovića

U okviru redovnog programa KIC-a „Budo Tomović“ sinoć je predstavljena zbirka poezije „Mesarske nježnosti“ Andrije Radovića.

O knjizi je sa autorom razgovarala spisateljica Barbara Delać, a jedno od prvih pitanja odnosilo se na značenje naslova i njegovu vezu sa cjelinom zbirke. Za autora je naslov „Mesarske nježnosti“ u osnovi oksimoron koji spaja dva naizgled potpuno nespojiva semantička polja – mesarstvo, koje asocira na grubost i fizičku surovost, i nježnost, koja pripada prostoru ljubavi i bliskosti. Upravo iz tog spoja proistekla je njegova želja da istraži dokle naslov može da ga odvede u samom pisanju. “Da budem iskren, ja u samom startu nijesam imao ideju gdje će ta knjiga da vodi. Taj naziv me nekako ponukao da ga istražujem i da vidim dokle to može ići“, istakao je autor, dodajući da je inicijalni oksimoron „mesare i nježnosti“, koji u prvi mah djeluje gotovo banalno i previše podijeljeno, tokom rada dobio i drugačije značenje.

Prema riječima autora, ključ za razumijevanje neobičnog spoja sakralnih motiva i motiva vezanih za tijelo, mesarstvo i brutalnost zapravo je transformacija. Autor pritom ne posmatra različite motive samo kao suprotstavljene elemente, već kao one koji se međusobno preobražavaju i dobijaju nova, ponekad neočekivana značenja. “Suština jeste u transformaciji. Konstantno je riječ o nekakvoj transformaciji, tjelesnoj ili duhovnoj“, pojasnio je autor. Kao jedan od primjera naveo je i pjesmu „Metamorfozis“ iz drugog ciklusa, u kojoj se mašina za mljevenje mesa pojavljuje kao simbol transformacije. Upravo se kroz takav postupak prepliću motivi brutalnosti i nježnosti, koji u zbirci postoje unutar istog prostora. Iako zbirka, kako je napomenuo, ne ulazi direktno u veliki broj aktuelnih društvenih tema, osim kroz nekoliko pjesama koje se dotiču potrošačkog društva, transformacija ostaje njena temeljna ideja i ključni odgovor na pitanje o jeziku i motivima knjige.

U prvom ciklusu mesar preuzima ulogu svojevrsnog demiurga, gospodara mesa, vremena i prostora, napomenuo je autor. Mesar je, kako je kazao, jedini živi čovjek u hladnjači u kojoj sve miruje, ali istovremeno i figura koja od tog materijala stvara nešto novo. Ta veza između mesara i umjetnika, međutim, ne otkriva se odmah, već postaje jasnija tek u trećem ciklusu. Mesar tako prerasta svoju početnu, doslovnu ulogu i dobija šire simboličko značenje. Njegova suština, dodao je autor, upravo je u tome što je demiurg gospodar svega, ali i jedini živi čovjek u tom prostoru.

Objašnjavajući šta podrazumijeva pod tim da je mesar „gospodar vremena“, autor se vraća motivu hladnjače, koji je, kako je istakao, i pjesnik Petar Matović prepoznao kao jedan od važnih elemenata koje je u zbirci razvio na specifičan način, iako toga u trenutku pisanja nije bio svjestan. „U hladnjači vrijeme stoji. Ako posmatramo fizički i hemijski, sve što je zaleđeno stoji u vječnosti, u nekom vakumu“, ukazao je autor. U takvom prostoru vrijeme prestaje da teče na uobičajen način, a mesar postaje figura koja njime upravlja, odnosno onaj koji određuje sudbinu onoga što je u tom prostoru zaustavljeno. “Mesar je taj koji praktično upravlja tim vremenom mesa“, kazao je autor, naglašavajući da je prvi ciklus zbirke upravo usmjeren na izgradnju tog zatvorenog mikrokosmosa, svijeta mesare, hladnjače i mesarskog alata. U njemu se uspostavlja prostor u kojem su tijelo, vrijeme i materija zaustavljeni, a mesar preuzima ulogu onoga koji tim svijetom upravlja.

Govoreći o drugom ciklusu, u kojem se poigrava biblijskim motivima i jezikom, autor je istakao da je izokretanje poznatih formula istovremeno subverzivni postupak i svojevrsna opomena. “U savremenom, kapitalističkom i potrošačkom svijetu nož je stvaralac, krv upravlja stvarima i rukovodi ovim svijetom“, napomenuo je autor. Drugi ciklus tako širi prostor zbirke od mikrokosmosa mesare prema Bibliji, Heraklitu i drugim kanonskim tekstovima koji su oblikovali našu sliku svijeta. Posebno je želio da zadrži biblijski jezik u prevodu Đure Daničića i Vuka Karadžića, upravo zato što poznati jezik daje dodatnu snagu njegovom izokretanju. Pozivajući se na Danila Kiša i njegovu misao da nijesu opasne knjige, nego „jedna knjiga“, autor je pojasnio da Bibliju nije želio reinterpretirati proizvoljno, već pokazati kako se „mesarska zakonitost“ može iščitati i u velikim kanonskim tekstovima. “Nijesam ništa novo izmislio, ali sam biblijske knjige i formule izokrenuo na specifičan način“, zaključio je autor.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*