Olga Blažova
Gajin – Vlašić
Priče između neba i zemlje
Durmitor
Durmitor je planina mojih predaka. Godinama sam slušala o njenim ćudima, ljepotama, vrhovima, o tajnama koje se mogu dokučiti, kako mi je pričao moj otac dok je u svitanje ili u suton prelazio Dobri i Todorov do, te prostrane durmitorske pašnjake tražeći svoga konja vranca po “sampasima” durmitorskih dolova.
Masiv Durmitora
(Za uvećani prikaz kliknite na fotografije)
Vrhovi, neki poput alpskih “igala” ( Minin bogaz, Zupci, Sohe), masivne kupole i pleća isjeckana na “prutove” koja tako vodoravno složena podsjećaju na “doboš-tortu“, jedinstvena su u svijetu ( Prutaš, Šareni pasovi).
Nađemo li se u tom pohodu ispred usamljene Stožine (jedan od vrhova), e, tu nas mašta neosjetno vraća u djetinjstvo do predjela sa ledenim kraljicama u čijoj blizini moraju obavezno da postoje i ledene pećine, kao što je to slučaj ovdje, samo je ova stvarna, i jedna od najljepših te vrste na ovom djelu Balkana. To je cio jedan konglomerat kitnjastoga, zastrašujućega, neviđenoga, raznobojnoga, svijetlog i tamnog, malog i gorostasnog, koji se diže u nebo i podupire ga poput sohe (Bobotov kuk; 2626 m. nadmorske visine) i koje dobar pješak može preći za jedan dan.
Prutaš
Stožina
Slušala sam ja i legende o postanku jezera, ledenih pećina, Savine vode. Nema tog Durmitorca koji ne zna legendu o Vojvodi Momčilu, velkom junaku i ujaku Kraljevića Marka. Predanje kaže da je iz najvećih dubina Crnog jezera izlazio čudesni pastuv i opasivao kobile, koje su pasle na obalama. Ubrzo bi ih zatim ritnuo te bi one pobacile. Ali mještani su se jednom krišom sakupili, pa kada je pastuv opasao kobilu, oni ga otjeraše prije no što je ritnuo. Tako je oždrijebljen krilati Jabučilo, na kojem je Vojvoda jezdio Durmitorom i prelijetao ledene zidine svoga grada Pirlitora na sjevernoj strani, tik iznad Tare.
Pisane građe naučnika o Durmitoru ima za cijelu jednu biblioteku. Istraživačka otkrića Jovana Cvijića još iz 1898, o tragovima starih lednika, najviše su iznenadila ambicioznog i čuvenog njemačkog geografa Kurta Haserta, koji je nekoliko puta prije toga bio na Durmitoru, ali nije imao sreće da se sretne sa njegovim ledničkim oblicima: Šteta. Izgled i sadržaj toga što nudi zagonetni Durmitor izmiče i najsmjelijoj mašti.
Veliko i malo Škrčko jezero
Vražje jezero
Lednički cirkovi, pratioci vrhova, blješte na ilindanskom suncu poput najsjajnijih ogledala, umnožavajući jezerca visoko u cirkovima. Blistava, daleko od svake komunikacije, prava su draž za planinare i ukras za planinski pejzaž. Riječ je o Velikom i Malom Škrčkom jezeru, Jablan jezeru, Viru u Lokvicama i Zelenom viru. U izdubljenim dolinama, Valovito, Modro, Srablje, Suva lokva, Sušićko, Pošćensko, Vražje i tako redom, ima ih ukupno osamnaest, neka u ledu, neka u uvali, neka u gustoj jelovoj i smrčovoj šumi, sva čista, tiha i glatka, različitog izgleda ali istog porijekla, i sa istim smislom – praćenja ’ploveće planine’. Svakako najveće, i jedno od najljepših je Crno jezero, na 1.416 m nadmorske visine, udaljeno od Žabljaka asfaltnim putem 3 km, kroz gustu borovu šumu. Oko jezera postoji pješačka staza, te se može razgledati sa svih strana. Lako je prepoznatljivo, jer ima oblik broja osam.
Crno jezero i vrh Međed
Čeline
Sva ova prisjećanja pokrenula su se sasvim iznenada jednog prvomajskog praznika dok sam šetajući sa svojom bratanicom Jelenom pored Žabljačke rijeke, koju čas vidimo, a čas ne, jer ponire, odlučih da odemo do žičare koja će nas odvesti na Savin kuk( 2.313 m.). Smijući se uskočile smo u sjedeljku žičare, stalno u pokretu. Svakog minuta bezdan pod nama se dubio i istovremeno naslućivao neku stazu za one najhrabrije virtuoze skijanja. Snijega je bilo dosta po običaju, iako je zima već poodavno prošla u nižim krajevima. Nalazeći se između neba i zemlje prvo sam bila svjesna same svježine, koja je u meni pokrenula emotivne doživljaje, nešto vantjelesno, kad su opipljiva čula i dalje aktivna, a duša putuje do sjećanja koja su pripadala mom ocu, mojoj majci, mojoj babi, pradjedovima, čak i ovim visokim i koščatim gorštacima koji govore polako, birajući riječi, prisjećajući se svega što im se ikad događalo. 
No, kako je duša duboko u meni ona je prokrčila i svoje staze, uputila se putem predaka i vezala sa materijalnom prirodom sjećanjem na njihove priče i događaje, prepričavane oko vatre u dugim zimskim durmitorskim noćima. Izlazeći polako iz grudi starina često su bile jače od svakog napisanog zakona i opšte važeće istorije. Ono što se ničim ne priziva su sećanja na iskričava, rosna jutra i livade pune stada i čobana, noći, nekada poetične i zavodljive, a nekada teške i britke, kao da im se gusta crna noć kao neka nevidljiva nebeska snaga upija u tijelo kroz pore umora. Imali su gorštaci sa Durmitora i svoje keltske princeze, stećke, grčka i rimska groblja, uzlete i padove, Pašinu vodu, imformbiro, krvnike, i lude Joksime. Na prvom odmorištu ispod litice je izvor – Savina voda. Za njega sam znala još od malena, jer se moja pokojna baba umivala tom vodom tvrdeći da ona liječi, jer je stvorio Sveti Sava prekrstivši stijenu štapom dok se odmarao sa svojim đakom. I Sveti Sava i Kralj Nikola i moja baba Mara i mnogi usamljenici su tu imali na neki način osećaj života, pretvarajući prirodne životne sile u duhovne moći. Kao da je razumjevanje stvarnosti moguće samo sa druge strane prirode, ljudi ovdje odvajkada znaju da baš oni odgovaraju surovim oblicima prirode, ali i da u sebi nose sva dobra koja su oživjeli u svojoj najkvalitetnijoj plodnosti duhovnog. Zadnja dionica uz samu liticu ledila je krv u žilama, a Jelena je komentarisala kako je tanka linija između Raja i Pakla, ali je zato potvrđena naša pripadnost gorštačkom soju. Pogled sa vrha Savinog kuka je bio zaista veličanstven.
Tačno posle deset godina, na četiri točka, čvrsto na zemlji, asfaltnim putem sa mužem, djecom i bratom krenuli smo na porodični izlet, na suprotnu stranu od Savinog kuka ka vrhu Pazina (Štuoc, 2114 m.). Bez obzira što je bio kraj avgusta, a dan vedar i sunčan, morali smo obući jakne. Na samom vrhu djeca su brala borovnice i šumske jagode, a ja na samoj ivici, zagledana u isušen i prelijep kanjon Sušice, koji se tu usjekao nekih hiljadu metara smjelo pokazujući put ka bučnoj Tari. U ravni mog pogleda je cio jedan objektivni svijet, živa stvarnost, nešto što je naslijeđeno i što je već ponovo posijano. Gledam stočarske katune, visoravan sjeverne Crne Gore sa druge strane Tare i tamo najdalje Jahorinu, surog orla koji elegantno krstari nad kanjonima, dok se moj mali sin bezuspješno prikrada jelovoj sjenici, sićušnoj ptici, jedinstvenoj u svijetu, koja se hrani sjemenkama iz jelovih šišarki.
Fotografije korišćene u ovom prilogu je napravila Rajka Grbović.
Ovaj tekst se ne smije prenositi bez dozvole autora i uz navođenje izvora- Montenegrina.Net (i linka, ukoliko se radi o online mediju).
