Poslednjih godina dvije znakovite riječi „Čitati Lalića“ odzvanjaju kao eho crnogorske sumorne svakodnevnice. Tog barda crnogorske književnosti, tog našeg Šolohova, čini se, treba (ponovo) čitati kad su se nakupila i slegla naša svakovrsna saznanja i kada smo spremni da se suočimo sa našim zabludama, naivnostima, tragičnim greškama, iluzijama, lakomislenostima, izdajama, zanosima, ali i nadama. O tome je nadahnuto pisao i govorio crnogorski knjževnik Miraš Martinović. Nije prošlo puno vremena od kada nas je napustio Rajko Cerović, vjerovatno jedan od najboljih poznavalaca Lalićevog velikog djela i tumača njegovih svevremenskih poruka. U jednom svom članku Cerović će napisati: „Mihailo Lalić je dovoljno naš i dovoljno univerzalan da ga možemo isturiti ispred sebe kao sliku našeg postojanja“.
Iz Lalićeve književne radionice posebno se izdvajaju četiri romana (Ratna sreća; Zatočnici; Dokle gora ozeleni; Gledajući dolje niz drumove), u kojima on kao Rapsod dočarava težak i bolan period crnogorske nacionalne istorije sa početka XX vijeka pa sve do kraja Drugog svjetskog rata. Lalić nas preko memoara izmišljenog ili stvarnog Gruja Pejovića („reformatora razočaranig, ratnika bivšeg, zamorenog od truckanja po džombama tvrdoga života, kome je tragična sjeta zasjela u bore čela“), bez patetike i romantičarskih iluzija suočava sa kompleksnošću našeg bića, oslikavajući cijeli jedan crnogorski svijet koji se manifestuje kroz tragične podjele, poraze i pogibije „kada sve oboji tuga“. Pa ipak, uz svu ovu tematiku, naš veliki pisac ostavlja dovoljno prostora i za manje poznate istoriske događaje, ličnosti, lirske pasaže, filozofska razmatranja, puteve izlaska iz „zatvorenih krugova“ surove stvarnosti, itd. Autor pristupa pisanju eseja isključivo iz ugla čitaoca.
Manje poznate ili skrivene stranice istorije
Čitaoci mogu biti, posebno iznenađeni, manje poznatim, pa i skrivenim stranicama istorije u Lalićevim djelima. Pri tome se zna da je on u svojim romanim, umnogome koristio dokumentarno-istorisku građu. U romanu „Gledajući dolje na drumove“, on će napisati: „U zamagljenom Petrogradu, na zaleđenoj Nevi, 3 februara 1914, na konferenciji carskih ruskih đenerala, ministara i državnih savjetnika, gdje se raspravljalo o sudbini saveznika na Balkanu-kao nekada na Olimpu, gdje su bogovi odlučivali o sudbini grada Troje-skrojena je crna kapa Crnoj Gori, kao što njenom imenu priliči. Tu se savjetnik knez, Trubeckoj složio sa mišljenjem šefa đeneralštaba Šilinskog „da je jedna jaka crnogorska vojska za nas (Ruse) nepoželjna.“ Njegovo je mišljenje bilo da bi se jačina crnogorske vojske morala tako odmjeriti da je Srbija može iskoristiti u slučaju nužde, ali da sama bude suviše slaba da preduzme ma kakve samostalne operacije. Takvo stanje stvari bi, prirodno, dozvolilo da se znatno ograniči obim naše novčane pomoći Crnoj Gori….“, zaključio je iz toga Sazonov. Kao što je poznato dalji razvoj događaja odigrao se sasvim u skladu sa navedenim mišljenjima.“
U istom romanu, naš veliki pisac ističe neopravdano zaboravljene zasluge crnogorskih komita u periodu austriske okupacije: „Morala je austriska Vrhovna komanda, prema riječima njenog đenerala Huga Kerhnove, stalno da šalje trupe u Crnu Goru, mada su joj bile jako potrebne na drugim frontovima. Prema đeneralovim podacima u avgustu 1918.godine, u Crnoj Gori još se nalazilo 45000 vojnika, među njima 27000 boraca, 80 mitraljeza, 70 topova, 250 konjanika, 3000 ljudi iz poljske žandarmerije…. Glavni cilj održavanja mira u Crnoj Gori, posadne trupe nijesu ostvarile, kaže đeneral. Mnogi putevi su bili pod vlašću bjegunaca.“
Mihailo Lalić iznosi na svjetlost dana komitske akcije vezane za oslobođenje mnogih crnogorskih i okolnih mjesta i gradova- 1918.godine: „U Polimlju je Boško Đuričanin uz pomoć seljaka i sa svojom nevelikom komitskom grupom postavio zasjedu na ulazu u klisuru Sutjeska te tako spreman dočekao bataljon vojske austriske koji je sišao sa Čakora. Bez borbe su ih natjerali da ostave naoružanje na livadi na kojoj je, početkom godine 1916, Polimski bataljon, po naređenju svoje komande, položio oružje pred Švabom. Bilo im je stalo da to bude na istoj livadi –kao da su vjerovali da će trava travi ispričati kako su sprali poniženje i bruku sa obraza, ne samo svog no i crnogorskog. Istog dana (30.IX 1918) prinuđen je da preda oružje jak garnizon u Andrijevici, a sjutradan nešto jači u Beranama…. Plav je do ponoći 1. oktobra još bio na strani Austrije, a od ponoći je promijenio ubjeđenje. Već sjutradan muslimanske čete Šefka Kurtića i Smaila Nikočevića su pomogle Đuričaninu da istjera Švabe iz Gusinja… Na drugom pravcu prešli su Trešnjevik, oslobodili Mateševo, Lijevu Rijeku i izbili na Vjeternik. Oslobođeni su i Kolašin, Mojkovac, Bijelo Polje, Šehovići, razoružano hiljade vojnika, upućeni da „kao babe“, sa štapovima umjesto pušaka hramlju putem pored Lima i osjete kako boli poniženje. To je podstaklo ostale grupe da se rastrče kud ko može. Jedni u Goransko i prema Gacku, drugi u Pljevlja i Čajniče, treći u Foču i Kalinovnik, četvrti u Bileću i Trebinje… Bez muke smo oslobodili Stari Bar i sišli na obalu… Dragutin Dragović sa grupom komita, poslije oslobođenja Cetinja, pošao je da goni Austrijance ka Kotoru. Pošto su Kotor oslobodili, krenu u Škaljare…“
O istoj temi pisac nastavlja: „Na suprot glasu a u stvari propagandi koja nas je ocrnjivala punih dvadeset godina između dva rata-mi smo bili, za dvije godine ili nešto više Mrzanovog vojevanja najslobodniji i najponosniji ljudi Evrope: igrali smo se sa ranama i bolovima i životima, ne samo svojim već i tuđim. I to nas nije niko naveo, ni šićarom namamio, no samo slobodna volja i želja za slobodom…samo su naši ljudi preduzimali šta su htjeli, i to je, većinom bilo ono što je trebalo da se učini u datom trenutku. Da nije bilo prekršaja, pa i zločina nekih grupa koje su bacile ljagu na sve, mi bismo bili idealno čisti, a to nije dopušteno na ovoj planeti.“
U romanu „Dokle gora ozeleni“, Lalić analizira koncepciji ujedinjenja Nikole Pašića, gdje se ne pominje Crna Gora: „Već u srbijanskom ratnom programu; cirkularnoj noti od 4.IX 1914, rečeno je: 1).da je na Balkanu potrebna jedna jaka centralna država radi očuvanja budućeg mira na Balkanu i u Evropi, 2) da ta država treba da bude Srbija s Bosnom, Hercegovinom, Vojvodinom, Dalmacijom, Hrvatskom, Istrom i Slovenačkom“… Crne Gore, kao što se vidi nema u tom nabrajanju-nije slučajno zaboravljena, no namjerno osuđena da se izbriše kao nepotrebna i potopi zaboravom…. Vojvoda Putnik je činio koliko se moglo da Crnu Goru liši vojske: na njegov zahtjev a po diktatu velikih saveznika, određeno je da dvije trećine crnogorske vojske operiše po Sandžaku i po Bosni, te da brane Zapadnu Srbiju a ne Crnu Goru. Pašić je imao i drugih planova, pomoć može doći i sa suprotne strane-osjetiće austriski generali da ona trećina crnogorske vojske koja je ostala na granicama, nema snage da odbrani Crnu Goru. Pošto Austrija nije požurila da učini to što se od nje očekivalo, Pašić ju je osumnjačio da pregovara sa Cetinjem, pa je Cetinje optužio da šuruje sa neprijateljem. Da ovu optužbu potkrijepi naredio je Petru Pešiću da na vješt način nagovori glupavog kraljevog sina kneza Petra, komandanta Lovćenskog fronta, da se sastane sa austriskim kapetanom Hupkom, te da pregovara o prestanku vazdušnih napada na civilno stanovništvo. Kad je taj sastanak stvarno održan –dobila je Pašićeva propadanda važan „dokaz“ za sumnjive veze crnogorskog dvora sa Bečom. Jahala je neumorno na tom “dokazu“, pri tome joj je pomogao kompleksirani engleski poslanik grof Salis, te su zajedno ubijedili britansku vladu, a kasnije i ostale, da Crnoj Gori ne treba dati ni topove, ni municiju, ni finansisku pomoć, pa ni olakšice u vezi sa repatrijacijom crnogorskih dobrovoljaca „jer bi sva ta pomoć više koristila Austriji no saveznicima“.
U romanu „Dokle gora ozeleni“, Lalić o Nikoli Pašiću piše: „Od saveznika je Pašić novac dobio u zlatu, ali Crnoj Gori zlata nije dao ni da vidi, samo papir. Kada je vladi Crne Gore zatrebalo 500000 dinara u zlatu (da pošalje delegaciju u Ameriku da bi dovela neke od naših pečalbara da nam frontove pojačaju), Pašić joj je uzajmio, ali su zato morali da plate 750000 u papiru…Pašić je sebi dao za pravo da zadrži novac koji je slali jugoslovenski radnici iz Amerike, preko konzula Mihaila Pupina Crnogorskom crvenom krstu. Taj novac je tražila vlada crnogorska preko srbijanskog poslanika na Cetinju Mihailovića, i nikad ga nije dobila“.
Kada je 1915 bila dogovorena izgradnja pruge preko Čakora, Pašić je „time što je spriječio izgradnju puta i dekoviljskog kolosjeka preko Čakora-dva cilja postigao istovremeno…Osudio je Crnu Goru na gladovanje koje će njenu vojsku dovesti do rasula, ali je takođe osudio i svoju vojsku da cijelu komoru ostavi u Peći, neprijatelju, pa da hranu pozajmljuje od izgladnjele Crne Gore, i da svuda usput od gladi umire. O Pašiću se dosta pisalo, pisao je i Karlo Sforca na talijanskom, ali su se srbijanski slavopojci mudro uzdržali da ne prenagle-tako da se njegovim vještim ujdurmama ni do dana današnjega ne isplete dostojan vijenac. Izgleda da se neće ni izplesti. Nema razloga, pošto njegovo životno djelo-kraljevstvo Srba nad ostalim Jugoslovenima –nije izdržalo probu vremena ni u onih prvih desetak godina. Međutim, niko se za vazda ne usreći prijevarom i niko se ne uzvisi pljačkom i podvalom-svi su vremenom izgubili to što su vješto ušićarili, pa i ono malo ništa što im je priroda za privremeno bila poklonila. Najbolje prođe ko umije da se posprdne –jer malo je ili nimalo značajnih stvari na svijetu- a niko se ne posprdne tako vješto kao sudbina: Pašićev sin je, pisaše negdje u novinama, prodao bistu svog oca Francuzima, te je i nju prokockao.“
O razvitku Crne Gore, odnosno Zetske oblasti, kasnije Zetske banovine, Lalić će u romanu „Gledajući dolje niz drumove“ zapisati: „Jeste, kažu, dobili smo ratnu odštetu, te su nam je drugi pojeli, i dobili smo uskotrečnu željezničku prugu od Huma do Nikšića. Sve u svemu, dobili smo „ekonomski potencijal“ s kojim ćemo lipsati od gladi ako nam se okupator ne sažali, ali nije došao da sažaljeva, no da zaradi.
Crnogorski sindrom izdaja
O sindromu crnogorskih izdaja, Lalić piše: „Ima u nas negđe na dnu, u svim plemenima, pa i bratstvima, jedan sloj jeftinih, koji se brzo prilagode, naročito za niske stvari; o njima se malo zna i malo priča, krijemo ih i od drugih i od sebe, a oni nam muke i bruke nanose kad dođe njihovih pet minuta, to jest kada su najteža vremena… Što se tiče izdaje- kod nas je ima proporcionalno više no kod drugih naroda: što manja zemlja, to više granica; što više granica tim više izdajica… Našli smo da je uzrok tome što je zloj prirodi ljudskoj ovdje bilo ponajbliže i najlakše, najkraći put da se izrazi u tom obliku. Zavist, kivnja, sadizam, srebroljublje, svi oblici sebičnosti, vlastoljublje, pohlepa, kukavičluk-sve su to bili potočići u strmini koji se slivaju bez prepreke u veliki slivnik Izdaje“.
Pišući o teškom partizanskom porazu u pljevljskoj bitci, pisac kaže: „Nema naroda koji nema Efijalta i njegovih nasljednika. Neko od tih izdajica, ili špijun, a neće biti da je jedan-otkucao je unaprijed pohod na Pljevlja, te se neprijatelj na vrijeme pripremio da nam se osveti jednom za svagda. Rovovi su iskopani, grudobrani nazidani, žičane prepreke utvrđene kao one na Bardanjolu, mitraljezi i topovi napereni, reflektori raspoređeni da osvijetle brisane prostore… Imali su dovoljno vremena i da pročiste stanovništvo, u stvari da pohvataju, strijeljaju ili otpreme u logore sve što je sumnjom osjenčeno-crnogorsko, omladinsko, školovano, nepokorno, ili slično, a da naoštre, naoružaju i osokole profesional ne režimlije-jerezovce, jenesovce, monarhiste, sokolaše, bjelogardejce, ljotićevce i ostale „nacionaliste“ i pristalice čvrste ruke. No glavni im je snaga bila muslimanska stokupljevina-unuci i praunuci muhadžira iz Kolašina i Nikšića, mesari, crevari, kožari i sitne gulikože koji se više nijesu nadali da će im se pružiti prilika, više nego idealna, da osvete djedove i pradjedove od praznova iz Crne Gore. Naši su se tako našli opkoljeni lancem mržnje iz pozadine i iz prošlosti kakvu nijesu ni slutili. Na njih se pucalo iza leđa, iza kapija i iz bašta, iz podrumskih prozorčića i s tavana: Ljuce, Avdići, Puševići uvlačili su ranjenike u avlije, tobože da im zaviju rane, a ustvari da ih muče na tenane dok izdahnu. Bajrovići i ostali su viđeni kako izlaze s trnokopima u rukama-kada nađiu na ranjenika, zabodu mu šiljak u usta, ili u oko, i vuku ga, sladeći se, pjevušeći, do bunjišta, pa ga tu dotuku i ostave“.
Lalić, koji je zaista imao mogućnosti da razgovara sa učesnicima partizanskog bolnog poraza u Pljevlima zapisuje: „Dragiša krivicu baca na nekoga, najmučnije mu je što ne zna na koga. Iz mraka, nevidljiv, lanuo je neko stravljenim glasom „Konjica“! Svega je bilo, osim konjice, ni pomena od konjice-ali živci su bili prenapeti pod mlazevima projektila i potocima osvjetljenja, te su ljudi bez razmišljanja potrčali za neznancem koji je prvi zagrebao. Stalno mu se misao vraća i otima put neznanca…ali on ipak ne vjeruje da se u toj probranoj vojsci mogla naći kukavica koja bi se povela za pukim priviđenjem.. Što više misli, to čvršće vjeruje da je paničar pripremljen, ubačen, da zabunu izazove.. Blažo Bjelišić isto tako misli da je „neznanac“ postojao, i to, ne jedan, no više njih raspoređenih po jedinicama i zaduženih da dejstvuju. On ga nije čuo ni vidio, bio je zauzet ispred zgrade iz koje su se uporno branili italijanski karabinjeri. Odjedanput je opazio da se grupa njegovog ljudstva odljepljuje sa položaja i trči kuda nije predviđeno. Iz zbrkane priče o konjici ranjenog Dragiše, odmah mu je bilo jasno šta se dogodio. Sličan slučaj, dogodio se u uskočko-drobnjačkom bataljonu. I tamo je neko viknuo „Konjica“, te panikom povukao skoro pola bataljona.“
Interesantno je Lalićevo viđenje izvjesne koristi od špijuna ili potkazivača: „I ja sam se zgranjavao i ljutio, a tek kasnije sam uvidio: Nije svako zlo za gore!… Iako je to nevjerovatno, potkazivači su- ne samo štetni; ima jedna strana po kojoj su i korisni… Da ne pade muka na junaka, ko bi bio bolji od pogani? I ne samo što su potrebna razgraničenja među ljudima, nego su ta čeljad potkazivačka nezamjenjiva u jednome: niko kao oni ne može da izazove gađenje, otpor, mržnju, prkos prema jačem, pa i junaštvo-čak i tamo gdje ga bez toga možda ne bi ni bilo. I onda, oni su prvi na udaru, na njihovoj se koži uvježbava nevična ruka osvetnička, dok se još nije usudila da udari na glavnog krvnika… Ukratko rečeno, kada bi znali osvajači kako su rđave saveznike našli i koliko im štete nanose ove prve pristalice, brže bi se odricali njihovih usluga i veze sa njima.“
Lakomislenost i naivnost
Naivnost i lakomislenost su odavno primijećeni tragični nacionalni atributi Crnogoraca. U romanu „Svadba“, Lalić ih stavlja u kontekst uzaludnih pogibija i žrtvovanja za tuđe interese. Zato će napisati: „….davali smo krv kada je trebalo, a davali smo i kada ne treba, pošto smo mi narod stvoren za davanje: krvi da damo i života kada već ničeg boljeg nemamo, da ginemo i da druge zamjenjujemo na megdanu-sve nekakvi goli megdandžije i zatočnici prslih koljena i laktova. Dvaput smo Skadar zauzimali, sve o svom kruhu i ruhu, za Albance i da Srbiji odstupnicu otvorimo, pa nam lijepo zahvališe i jedni i drugi. Tako su uzalud naši stari oslobađali Hercegovinu: da je poklopi Austrija; tako smo se opet uzalud pregonili sa Bugarima, iako nam štete nijesu učinili; pa ne samo sa Bugarima-no naši stigoše da i s Japancima megdane dijele i za nekakve Bure ratuju protiv Engleza.
U romanu „Zatočnici“, Lalić odslikava našu naivnost, pa će povodom ogromnih, uzaludnih žrtava prilikom zauzimanja Skadra 1912.godine napisati: „Vidi se iz toga da Skadar, u stvari, nije bio samo crnogorski problem; trebalo je tu da nam pomognu i Albanci, kao i ostali saveznici, a to što su se izvlačili kad god su mogli nije samo balkanski običaj no i evropski, pa i uopšte čovječanski: svako bije da dobije i svak se uklanja od onoga što se ljudskom krvlju plaća. Samo se ludi „zatočnici“ ne sklanjaju, pa se zato kaju kad je kasno i pričaju kad je uzalud, kao ovo sad.“
Ljepota i ljubav
Naš veliki pisac ne robuje samo istoriskim i mentalitetskim temama u svojim djelima. Sudbine njegovih likova su prožete i njihovim emotivnim stanjima: žarkim ljubavima, zanosima, nadama, gubicima ili razočarenjima. O prvoj ljubavi Lalić zapisuje: „To je ono gluvonijemo čudovište, što se zove prva ljubav, što ne zna šta će sa sobom. O zaljubljenosti, naš pisac će reći: „Ne znam šta joj ne bi oprostio…kad me zabljesne velikim očima ispod dugih trepavica, to mi da potvrdu da me ipak primjećuje, ili kad se osmjehne rupicama na obrazu. Zaljubljenička neuračunljivost (da ne kažem težu riječ), rasijanost i nepažnja za detalje, za razlike, nesposobnost za objektivne analize koja me pratila u svim poslovima i dovde dopratila… Kažu frojdisti, ako sam ih dobro razumio da ljubavno osjećanje nastaje na osnovi ili držanju nekog ko nam je u prvom djetinjstvu bio prijatan i ostao drag zbog toga, koga smo zato nesvjesno tražili godinama u onim našin nezadovoljnim lutanjima gore dolje po životu, da nastavimo prekinutu vezu s njime. Ima u tome, čini mi se dio istine-samo ne znam odakle mi taj utisak, kad ja sam ne uspjeh da se sjetim čiju sam to tako dragocjenu uspomenu tražio i najzad našao u Lasti… Neke ljubavi, možda baš iskrene, čak lude i fatalne, počinju razumno i nijesu lišene računa, pa počesto i koristoljublja.“
O povezanosti ljubavi i tuge pisac će reći: „O tome kad mislim i dok se prisjećam, čini mi se da u ljubavima vazda tuga trijumfuje. Muka je s njome i kada smo je žedni, a još gora kada smo je siti. Pa i tuga čovjeka iz Dinarida, koju je Cvijić opisao kao rasnu psihološku osobinu-mogla bi se ubrajati u ljubavi, šire uzeto, recimo prema zajednici-neuzvraćene, osujećene, potcijenjene, povrijeđene-te se zato u tim selima i varošima planinskih krajeva viđa dosta Tugomira i Tristana. Zaista, ja moju nesuđenu ljubav ponekad sanjam kao živu, ali je ona uvijek nekako okrenuta na drugu stranu, tako da joj lice samo nazirem a pogled nikad ne uhvatim-od toga mi se pričinjava da je tužna ili postiđena, ili da je na mene ljuta ili svijetom razočarana“.
O fenomenu lijepog, Lalić će u romanu „Dokle gora ozeleni napisati: „Lijepo je, čini mi se ono što se istovremeno ima i nema, više nema nego ima, što se neda zadržati no se gubi, za čim se strepi dok se gleda i osjeća kako nestaje, a nestaje neizmjenično: čas ono, čas mi… U osjećanju lijepog, dakle je i malo straha i neprestanog opažanja prolaznosti i više žaljenja što baš ništa što nam je drago ne možemo zadržati. Lijepo nam je što smo živi i što znamo i ne priznajemo da smo smrtni, što smo u stanju da to mirno osjećamo dok slutimo da ćemo ga uskoro željeti-te je ta buduća želja, uključena unaprijed, jedna od važnih komponenti lijepoga.“
Na drugom mjestu pisac će reći: “Lijepo je samo ono što se neda objeručke uhvatiti, što se više nema no ima, što se želi ili se osjeća da se gubi, za čim se strepi i što se ne može zadržati.“ U istom romanu će za izgled jednog svog ženskog lika reći da je „lijepa kao večernja zvijezda.“
Ljepote crnogorskih predjela
O ljepoti Cetinja, stare crnogorske prijestolnice, Lalić će nadahnuto napisati: „Ali Cetinje kada sam ugledao, sve sam muke putovanja oprostio i zaboravio. Jedino me zbunjivala sumnja da to gledam u snu, ne na javi. Otkud na javi jedno tako ravno polje, ravnije od Glada i livada na Leleču, pitomo, s njivama po sredini i poneka voćka sama, a krajevima jako zeleno i kao srebrom opšiveno?“
O ljepoti mjeseca avgusta, naš pisac će reći: „Plamti avgust, ređaju se sunčani dani, sve ljepši od ljepši jedan od drugoga. Oblaci se pomaljaju tek ispred zalaska, krajevima neba i vidika, nad dalekim planinama… Ta širina razdrljena i svijetu na vidiku, kojom po cio dan bliješti sunce i miješaju se planinski vjetrovi s Prokletija, preko Koma, od Bjelasice i Durmitora, čisti moja stara zakrčena pluća vazduhom iz neba i jelovog granja, i oči mi podmlađuje puneći ih plavetnilom.“
O prolasku ljeta, Lalić će zapisati: „Protutnja nam ljeto ka mladost u vrtutmi, ne znade se ni kad dođe ni kad prođe. Izmigolji se i miholjsko, blijedo ljeto sirotinjsko, i nestade neosjetno kao miris iz sjećanja. Pa prođoše i pljuskovi s grmljavinama i zloslutne huke voda-otabori se kaljava jesen u dronjcima, s lelecima, s pucnjavama i pramenjem magle pobrđima. Više se ne vedri ni ono malo oko podne, ni od želje sunce da proviri ili barem da pocrveni oblak na zalasku. Kamenite strane ogoljele i dobile olovnosivu boju oblaka koja mi savija tugu oko srca.“
O ljepoti rane jeseni, on će napisti: „Rana jesen, najljepše doba godine, a ova čudom poklonjena….ljepša je od svih: nevrijeme opralo kamenje a žutilo u različitim nijansama obojilo lišće, šume. Sunce grije a vrućine nema, zasvililo se krajevima vedro nebo i osmjehnut se spokoj isparava sa Leleča, a žalostiv sa Rujevice…“
O mjesečini, naš veliki pisac će reći: „Mjesec, nebeski laringolog, sakriven iza svoje lampe, odrije se svijetleći i buljeći u prodole i u grotla-po svoj prilici muči se da osvijetli grkljan oboljele majke Zemlje. Tražeći ga bište međe, otkriva staze kroz dubrave, mjeri naše izdijeljene i usitnjene potkućnice i strnove, broji voćke, izvlači divljake, popisuje ovce i koze i torove i kućere podbrđima oko rijeke Koturače.“
Vrijedi zabilježiti i sljedeće piščeve impresije: „Noć, oblaci, poneka zvijezda zalutala, batrga se u procijepu između oblaka i nestaje kao nedovoljno sagledano lice iz sna. Ispružio sam se, odmaram se, gledam zvijezde kako trepere, osjećam vjetar sa planina i u njemu miris smilja…“
Budući na veliki trend razvoja planinskog crnogorskog planinskog turizma, Lalić će proročanski napisati: „Suncem obasjani vrhovi, to je najveće blago Crne Gore“
Ličnosti
Naš veliki pisac nije bio sklon olakim divljenjima, a ponajmanje laskanjima kada su u pitanju važne ličnosti njegovog vremena. Kod njega je dominantno dijalektičko karakrerisanje književnih likova, ali i stvarnih istoriskih ličnosti. Poznato je da je čitaocima teško padalo njegovo prikazivanje kralja Nikole iskjučivo u tamnim bojama. Lalić je preko svog književnog junaka Peja Grujovića člana Kluba crnogorskih studenata u Beogradu, reklo bi se pretjerano glorifikovao njihovu naivne i romantičarske ideje za ujedinjenje sa Srbijom, pri čemu je glavna smetnja njihovim namjerama bio kralj Nikola. Međutim, naš veliki pisac, kao da je spoznao čuvenu Hegelovu definiciju države “kao najvišeg djela kolektivnog uma jednog naroda“, u romanu „Zatočnici“ će napisati: „…Onda je naš vladar kralj Nikola, kojeg Srbijanci iz pakosti zovu „Nikolica“, imao pravo i dužnost da je brani svim sredstvima i od svakoga. Ali ako je on bio u pravu, onda smo mi, crnogorski univerzitetski omladinci i klubaši, bili u nepravu-jedna za modom zalutala grupica đaka iz sitijeg porodica, koju su Pašići i Protići iskoristili za svoje trenutne interese, i koja je poslije toga žrtvovana.“
O proslavljenom partizanskom komandant, generalu Peku Dapčeviću on će napisati: „Dosađujem Peku Dapčeviću uspomenama iz majskih demonstracija, kada smo se prvi put sreli u zabarikidiranom Pravnom fakultetu-ali njega kao i druge pobjednike sitne uspomene ne zanimaju. Nijesam mogao pretpostaviti da će taj mršavi student prava biti jednom strašno ime za domaću reakciju, pa i za strane profesionalne italijanske i njemačke generale, ali sam po nečemu predosjetio da će imati ratnu sreću.“
Nakon smrti jednog od njegovih omiljenih književnih, a moguće i stvarnih junaka Borka Goričića, Lalić će napisati: „Ja sam jedan od rijetkih koji mu zavide, a evo u čemu: prođe čovjek preko velikog vašarišta lopovštine i otimačine, pa ipak mu ništa ne prionu za ruke ni za skute, i završi veliko teglo, zvano život, koje mu se vratiti neće i ne može nikad više dokle je svijeta-a nikad ne kleknu pred velikim niti ponizi nejakoga. Osim djece svi smo mu ponešto ostali dužni, on nikome.“
Dosta prostora Lalić je posvetio crnogorskom đeneralu Radomiru Vešoviću: „Gledao sam Radomira Vešovića kada istrči sa sabljom u ruci pedeset koraka ispred položaja i vikne: „Za mnom“, pa se čudim kako ne pogibe u tolikim jurišima gdje nam je svakog dana bar po trideset mrtvih i ranjenih. Ponekad je izgledao kao ludak, ali to njegovo ludaštvo je natjeralo i kukavice da budu junaci“. Naš pisac, shodno dijalektičkom principu analizira svoje, kako istoriske, tako i knjževne ličnosti sa aspekta njihovih i vrlina i mana, pa će za znamenitog đenerala iz Vasojevića, koji se kao komita predao austriskim vlastima i nagovarao druge komite da se predaju, reći: „Bio je čovjek lake pameti i brzih odluka. Napadaju Vešovića i pravi i krivi. Teško je bilo braniti njegovu samoljubljivu brzopletost, ali ga ne mogu ni napadati ja koji sam izbliza vidio i propatio zajedno sa njim njegov napor da pobjegne od predaje koju su tako uporno tražili prvaci plemena s deset popova i petnaest učitelja, dvadesetak Pašićevih agenata, a s druge strane još toliko švapskih špijuna, kao i radikal Raičević koji je „na svakom koraku sprečavao Vešovića kada pokuša da učini kako treba.“
Lalić navodi i kako su Vešovića vješto povukli iz Skadra i postavili za ministra vojske, jer je smetaonamjerama glavnokomandujućeg crnogorske vojske srbijanskog pukovnika Petra Pešića: „Bez toga mog unapređenja Pešić ne bi uspio da zatvori crnogorsku vojsku u tamnicu i da je nagna na predaju. Da sam ja bio u ono vrijeme na Bojani u Skadru-zar bih pustio kao Mašan, da mi se vojska iz Skadra vraća i u ropstvo pada?…Ne, no bi držao obalu Bojane dok mi ne stignu svi do poslednjega!…Kada smo dali odstupnicu Srbijancima, zašto da je ne damo svojima? To sam pokušao i posljednjih dana, zato sam tražio one moje da požure. Stigli su mi bili Ljevorečani, stigli bi i Nahijaši, ali su ih ispred Podgorice dočekali agenti Pašića: Svrdlanović, Ljubo Bakić, Dragiša Boričić, tutikvanti, oni što su nam i prije bunili vojsku. Paniku su izazvali, vratili ih-da ne vide saveznici, da ne uporede naše dvije vojske: jedna umorna i lipsala od tifusa, a druga zdrava i vesela..“
O čovjeku izuzetnih sposobnosti, Lalić će napisati: „Dubok je, pa čak i kada ne zna-zna da će znati i ne predomišlja se nego polako radi. To je jedan od onih što u tami i dubini dugo mijese neku trajnost koja će iznenaditi otkud i kako se stvori.“
Raskoš crnogorskog jezika
Neke sekvence u Lalićevim djelima toliko vjerno dočaravaju svježinu i sočnost crnogorskog jezika, da se nama čitaocima sve to učini toliko blisko kao i da smo sami bili prisutni kada je izgovoreno. Njegov književni junak Đujo Vojvoić, italijanski saradnik grdi svoje vezane komšije nakon propasti ustanka: „Vidite li braćo moja, Starobrzaci i Brzaci, Musičići i Bukurići, Lužančići i ostale budalaste poganštine što vas neću ni brojati-do čega vas je najzad dovela pamet vaša popišana? Zborih li ja vama glupaćima, kozarima i govedarima: ne na stranu Vojvodići, jadovići! Izgorećete Musičići, mrčovići, posrovići, braćo moja praznoglava! …Vi me kanda prezirete: Ne zna Đujo šta prdunja, i meni za inat polećeste za onom vašom balavurdijom dugih kosa, za muvama, te u govna… Eto tako, pa sad ne mogu da vas poznam. Mirčetići, Goričići, sokolovi iz ratova, sojevići i plemići-neki otekli, neki pomodreli, nekakve su vam čvoruge izbile i modrice, kao da ste iz drugog naroda-toliko su vas udesili ovi posrani Kalabrezi i kepeci i žabari, pas im mater švaštojedsku..“
Narodne mudrosti
Lalić je zapisao veliki broj crnogorskih narodnih izreka i mudrosti, kao na primjer:
„Nije svako zlo za gore no da vide ljudi šta ne valja..“
„Vama je škola pamet popila pa ne znate ni otkud ste šuplji“
„Ne znaš ti baš mnogo, iako ti se čini. Tebe i još neke s tobom- škola vas je zatupila, obogaljila“
„Nema svadbe bez mesa.“
„Crnogorcu stoput učini, a jednom mu ne učini- kao da mu nikad ništa u životu nijesi valjao.“
„Zato kaže Petronije: Ne treba mnogo vjerovati našim planovima, pošto sudbina ima svoje predračune..“
„Ako vi prvi ne udarite, iznenada i bez milosti, oni vas neće zažaliti“
„Da je brat dobar i bog bi ga imao.“
„Ako je rođačka zavist u pitanju, onda zavist crnogorska ima mašte i ne bira sredstva.“
„U Ćesara slana ruka, bleje za njom.“
„Što dikla navikla.“
„Nema budalaša ka iz škole.“
„Kad je muka nije bruka“.
„Bolje mi je, no što sam zaslužio“
„Nikad vuku prkno ne zaraste.“
„Nijesam ja tome kriva što se nijedno ne turi na mene.“
„Bio je to čovjek lake pameti i brzih odluka“
„Lijepa je, istina, ali je lijepa i za drugoga.“
„Ne pravi pitu onaj ko ima, nego onaj ko je navikao.“
O filozofskim razmatranjima
Neke sekvence u Lalićevim romanima su filozofskog karaktera, kao što je pitanje:
„Šta je čovjek? Uspomena na zemlji ili ni to.“
Na drugom mjestu, pisac kaže: „Čovjek je, ustvari, jedna osrednja predstava prirode, a priroda te svoje predstave ne planira-izgrađuje ih više iz dosade, kao pećinske stalaktite ili kristale iz rastvora. Ponekad, tek stane začuđena, pa pokuša da se prisjeti šta je htjela sa ogledalima i sumnjivim odbljescima što su se slučajno iskristalisali gdje im nije bili mjesta. Kada joj neka od tih komedija ne uspije, ona to ne primjećuje; pa i kad uspije privremeno, ona je, svejedno skine sa pozornice i ide dalje. Uopšte smo mi, mali i „veliki“, zatvorenici majke zemlje. Njena tamnica nema vrata ni da se uđe ni da se izađe iz života, pa smo tako osuđeni da se vrzmamo po površini, zanoseći se uzaludnim zamislima i strepeći bez razloga.“ Tu je i imperativ: „Mora da se ide i kada se ne zna kud!“.
Filozofska je i piščeva definicija života: „Život je veliko ništa između dva sna.“
O dobru i zlu, Lalić će napisati: „Prečesto se promijeni Dobro u Zlo, a rijetko biva i obratno. Nije svako zlo za gore, a ni svako Dobro za bolje. Ne može se unaprijed pogoditi u šta se šta prerušilo.“
Interesantan je piščev pogled na vjerovanje u besmrtnost duše: „Ipak, uprkos svemu znanom, još može biti da je naše primitivno i iskonsko vjerovanje u besmrtnost nematerijalne duše u stvari jedno predosjećanje i predviđanje kao mnoga koja su se obistinila…. To što su stari nazivali dušom, vjerovatno je neotkriveni oblik energije, to jest zračenje nekog jezgra neuhvatljive prefinjene materije koju naša čula ne mogu da opaze jer je stalno na ivici nepostojanja. Možda u trenutku rasula bića to jezgro na neki način eksplodira, bljesne, raspe zrake na sve strane-pri tome neki od tih zraka dopru do za njih prijemčivih ogledala u daljini….Ili, drukčije: sva su srodna srca montirana na istim ili bliskim talasima; kad se raziđu po svijetu, svako ostaje na istom talasu, te se međusobno osluškuju gurajući kroz vrijeme, i ako svijest o tome ni pojma nema. A kada neko od tih srca odjednom stane-druga, srodna srca, makar u daljini, osjete oštar ili potmuo bol …“
U romanu „Gledajući dolje niz drumove“, Lalić, piše o relativnosti našeg zdravog razuma, volje, karaktera i naših ciljeva: „Stjenoviti šiljci s brda ubjeđuju nas u stabilnost, sugerišu tvrdo srce i karakter, ali društvo nas, naprotiv, tjera da se klanjamo, da vrdamo, da se snalazimo i sve nove zaokrete unaprijed predviđamo, da obećavamo i lažemo eda bi smo doskočili promjenama što ključaju naokolo, ubrzane hiljadama novih motora. Pri tome se pouzdamo u zdrav razum, a to je, ustvari deveta rupa na svirali ovoga našeg vremena i vilajeta. Ponadamo se da se do cilja može stići pravoliniski, a pri tom zaboravljamo na kružno kretanje Zemlje, Sunca, Galaksije, koja nas zanose sve dalje od cilja, gdje nijesmo prije stizali i nikad ponovo nećemo stići.“
Putevi izlaska iz „zatvorenih krugova“
Veliki pisac Mihailo Lalić, i pored obilja pesimizma koje srećemo u njegovim romanima kada je u pitanju strahovita stvarnosti Crne Gore, koju nam on, manirom velikog pisca dočarava-ne dozvoljava da nas preplavi beznađe. Zato će, između ostalog, zapisati da je godine 1916., nakon pada Lovćena i pokušaja nekih jedinica crnogorske vojske da se upute prema Skadru, stigla informacija da su Austrijanci već blokirali taj pravac. Poznati crnogorski general Mitar Martinović,koji se kao civil tu našao rekao je: „Padosmo mi u novo ropstvo, ne dadoše nam da progledamo! „Ama strikane, neće biti tako, viče brkajlija iz Drobnjaka ili iz Pive, s lijevom rukom u zavoju, obješenom oko vrata. Čovjek padne, pa se digne i mi ćemo! Trpjećemo dok je zime, a to je svega dva mjeseca, najviše tri-dokle gora ozeleni.. Nijesmo mi bili nikada strpljiv narod, ni do bog“..
„Odjedanput, te proste riječi i glas kojim su izgovorene, oštar, sirov, s prizvukom inata, sa šiljcima –otvoriše izlaz iz kruga, otkriše mi parče puta pred očima“, završava Lalić svoj roman „Dokle gora zazeleni“.
U romanu „Hajka“, Lalić piše o partizanskom porazu od strane udruženih italijansko-četničkih snaga, progonu i sudbini preostalih boraca (ilegalaca), koji nijesu otišli sa brigadama u Zapadnu Bosnu. Tu tragičnu stvarnost, pogibije i demoralizaciju, jezivu hladne zime 1942/43.godine, ali i nesalomivi duh naslijeđen od predaka koji progovara kroz nekog pojedinca, pisac ovako oslikava: „Prođe najzad to, raširi se mrtva tišina poraza kao magla. Stišali se ljudi-panjevi u magli –nijema i pusta krčevina. Samo se stari Jovan Jasikić probija gore-dolje, kroz tu maglu i krčevinu-sve je njegovo poginulo, od jada ne može da se smiri. Pognut ide, oči mu se iskre-teško mu je da se navikne na taj svijet što je odjedanput pustoš postao. Iznenada se uspravi i vikne: Šta je sad ovo? Mrtvilo neko zavladalo. Zar ste mislili da džabe nekako dobijete bitku?…Oni što su izginuli znali su da se ne može džabe. Sada su mrtvi. Lako je njima sad, a živi treba da žive i da produže… Ne živi se od plača i od tuge! Uzeo je gusle, sjede i prevuče gudalom po strunama. Pustio ih je da jadikuju, umjesto njega i svih drugih; natjera ih da se uzljute i da se zagrcnu od prijetnje, pa da najzad progovore prečišćenim ljudskim glasovima: Čevo slavno, gnijezdo junačko, a krvavo ljudsko razbojište, mnoge li si vojske zapamtilo….“
U romanu „Zlo proljeće“, Mihailo Lalić se osvrće na neprekidnu, upornu borbu svojih Vasojevića: „Ni djedovima unazad u nedogled nije bilo lakše no nama. Silazili su iz ljevorečkih potoka, sirotinja, u ove doline podijeljene među begovima, pritisnute klimenačkim stočarima. I onda su se tukli sa Klimentima, sto godina ili više za tuđu zemlju, i potukli ih i rastjerali u zbjegove. Zatim su počeli kavgu sa begovima i polako ih istisnuli-sami. Niko im nije pomogao, bez nade su bili, a uporni kao nesreća. Proglasili su rijeku Među za granicu, sredinom korita i Turke su ubijedili da je tako od starine-pola sela Ivanbegovina a sama druga polovina Turska.“
Be the first to comment