Prof. dr Milan Gašović – Ništa nije skupo na Cetinju

Ljudi vole da se sjećaju svega onoga što izaziva lagano treperenje radosti u krvi i žilama. Vole da se osmjehnu nekom dragom liku iz sjećanja. Ne dozvoljavaju da nečije znakovite riječi ili gestove prekrije plašt zaborava. I zato svjedočim o događaju na Cetinju, našoj  prijestolnici, đe sam nakon obilaska grada, sjedeo  u jednom lokalu, čekajući prevoz za Podgoricu. Nije bilo mnogo gostiju, pa mi je privukla pažnju zanosna dama sa troje đece uzrasta između 5-10 godina. Izgladala  je  otmeno i blagorodno sa podignutom bujnom plavom kosom, oivičenom pletenicom na onaj nama poznati način crnogorskih žena, naših majki i sestara. Đeca su nestašno skakutala oko nje je, očigledno je obožavajući, tražeći od kelnera ovo ili ono. Nekako sam zaključio da im nije majka nego, vjerovatno tetka, ona dobra tetka kakvih još ima u našim krajevima. Lijepa Cetinjanka, napokon  pozvala kelnera  koga je očigledno poznavala, tražeći račun. Kelner je donio račun rekavši: “Žao mi je, nedavno smo poskupjeli, ovo je baš mnogo.“ Plaćajući račun i ustajući, ona je rekla: „Ništa nije skupo na Cetinju.“ Zadivljen njenm riječima, spontano sam reagovao: „Ništa nije skupo za Cetinje“. Okrenula se prema meni, pogledala me sa toplinom i odobravanjem, mahnula rukom i otišla. Želio sam da pitam kelnera ko je ona, ali nije bilo vremena jer je moj autobus upravo kretao. U autobusu sam izvadio notes i zapisao te moćne riječi dične Cetinjanke. Učinilo mi se da su u njima sabrane sve emocije i sav ponos  koje mi uvijek iznova izaziva Cetinje, naša premila prijestolnica.

I zaista, ništa nije skupo na Cetinju i ništa nije skupo za Cetinje. Ne moramo biti rođeni na Cetinju da bi ga tako žarko voljeli. Za mene je Cetinje, dika i ponos naše domovine, glavna naznaka našeg identiteta i osjećanje pripadnosti rođenoj zemlji Crnoj Gori. Cetinje je naša kolijevka slobode, koje je svojim zračenjem omogućila da se rađamo  i odrastamo kao đeca slobode. Ako je Crna Gora naša majka, onda je Cetinje njeno srce. To je, kako je pjevao legendarni Božidar Ivanišević, čarobni grad „Crnogorcu melemniji od svih melema“.

Veliki crnogorski knjjževnik Mihailo Lalić je napisao: „Ali Cetinje kada sam ugledao, sve sam muke putovanja oprostio i zaboravio. Jedino me zbunjivalo saznanje da to gledam u snu, ne na javi. Otkud na javi tako ravno polje, ravnije od Gleda i livada na Leleču, pitomo po sredini i poneka voćka na krajevima, zeleno i kao srebrom opšiveno.“

Ovih dana sam opet na Cetinju, našoj veličanstvenoj prijestolnici. Lagano koračam  onom  meni posebno dragom Bajovom ulicom koja me povezuje sa mojim pivskim zavičajem. Volio bih da današnji Pivljani znaju da je ova ulica uz Njegoševu najstarija i najveća u samom srcu Cetinja, te da budu ponosani na činjenicu da je zahvaljujući sokolu Baju Pivljaninu sa njegovih trideset zmajeva, Piva utisnuti za vjeki-vjekov  u samom srce naše prijestolnice.

Posebno mi je drago što je u Bajovoj ulici smješten FCJK, izuzetno važna visokoškolska obrazovno-vaspitna institucija koja je postala ponos naše domovine. Divim se njihovoj misiji da i u najtežim okolnostima hrabro i dostojansrveno realizuju svoju misiju očuvanja crnogorskog jezika i svega našeg. Siguran sam da se na FCJK mogu, potpuno odnositi oni Njegoševi stihovi: „Vile će se grabit kroz vjekove/Da vam vjence dostojne sapletu.“ I ovih dana, od njihovog uvaženog profesora dr Bobana Batrićevića stiže djelotvorna ideja o formiranju Crnogorskog kongresa. Puna podrška profesoru Batrićeviću!

Preplavljen istorijom, prolazim pored kamene Biljarde i kao da čujem Lesove čarobne stihove: “Na mjesečini grad ko danju vidan/Pusta i gluva s kulama Biljarda/Kraj Manastira tužna čeka Rada/Da s puta stigne od prsi izvidan.“ Znamo, zloupotrebljavaju se Njegoševi stihovi iz Gorskog vijenca, ali meni su vazda bili najvažniji: „Spomenik je vašega junaštva Crna Gora i njena sloboda“. Odmah iza njh idu oni „Sve su sile slabe i ništavne/Za onoga koji pravo misli.“

U Biljardi je stolovao i knjaz Danilo Petrović, možda najveći državnik u crnogorskoj istoriji. Ondašnjoj Crnoj Gori bila je potrebna njegova ogromna energija i čelična volja, kako bi eliminisao tešku plemensku samovolju i trasirao put ka njenoj potpunoj nezavisnosti. Čini se da je samo on i njegov brat, veliki vojvoda Mirko, mogli izvojevati onako blistavu pobjedu na Grahovcu i kasnije zaustaviti ogronmu tursku armadu pod komandom Osman paše Latasa, 1852-1853 godine. Nakon Grahovca nije više ništa bilo isto u odnosima Crne Gore i Otomanske Imperije. Velike sile su bile prinuđene da formiraju međunarodnu komisiju koja je utvrdila priznate granice knjaževine Crne Gore i Turske. Zato će njegov pobratim i veliki junak, vasojevićki vojvoda Miljan Vukov u andrijevačkom kraju, na obali rijeke Međe, međunarodnim graničarima, kazati: „Dovde je Ivanbegovina, a odatle Turska“. Već tada je Crna Gora neformalno priznata kao samostalna knjaževina. I zato se čini da bi knjaz Danilo morao imati monumentalni spomenik na Cetinju. Kada se god spomene Grahovac, sjetim se znamenitog  pokliča veličanstvenih liberala iz 90-ih godina prošlog stoljeća: „I postojaće Crna Gora dok je sunca i dok je Grahovca… Tu su i oni  znakoviti Jevremovih stihova iz poeme „Pisma sa Grahovca“: „Noć je mjesečna-bojište od srebra…/Grahovac je ispod Sjevernjače, pa malo k moru..“

Prolazim pored Cetinjskog manastira, ne dozvoljavajući da me obuzme tuga. Naprežem se da zamislim ćeliju svetog Petra Cetinjskog, jednog od najznačajnijih ličnosti crnogorske istorije: državnika i duhovnika, ratniuka i umirnika, misliocu i djelatelju, strogog etičara i humaniste, pisca i besjednika,  koji će uoči sudbonosne bitke na Martinićima, juna 1796 crnogorskoj vojsci iz svih plemena održati čuveni govor od koga se uvijek, ponovo, naježim: „Ljubezni vitezovi i mila braćo…..došli smo da pokažemo neprijatelju naše vjere, našeg imena i naše predrage slobode da smo Crnogorci, da smo narod, narod voljan, narod koji se dragovoljno za svoju slobodu bori… Vi ste dragi sinovi slobodan narod, vi nemate druge nagrade od odbrane svoje voljnosti, …odbrana slobode i miliog otočestva.. Zato su se, mili sinovi i braćo moja, naši prađedovi borili, za to se i mi borimo, zato će se i naše potomstvo boriti…“

Sa lijeve strane mi ostaje elegantni dvorca kralja Nikole, koji je krunisao sve napore njegovih prethodnika, dobivši i formalno međunarodno priznanje Crne Gore, na Berlinskom kongresu velikih sila 1878 godine. Isidora Sekulić će napisati: „Gradili su Petrovići od naroda naciju, a od plemena državu“. Umro je u egzilu, izdat od saveznika, kao i onih iz iz najbliže okoline. Pa ipak i pored  nekih velikih grešaka koje nije morao napraviti, skoro pola Crne Gore, došlo je na Cetinje da se pokloni sjenama „dragog kralja i kraljice“. Lično sam doživio onu čarobna cetinjska noć punu srebrnaste mjesečine. Rijetke su takve noći kada sve ljude obuzme neka tiha, gotovo svečana sjeta i ponos. Tih dana je iskovanu i ona tako draga melodija čiji stihovi nose snažnu emotivnu poruku: „Zapalite vatre žive i zvijezde što su sjale/Kralj Nikola neka spava/Na srcu je zemlje male“. Mi znamo da se domovina ne voli zato što je velika ili mala, nego zato što je naša.

Cetinje, naša stara prijestolnica ima u svojim toponimima obilježja tri crnogorske dinastije. Tu su: Balšića Pazar; ostataci manastira Crnojevića; spomenik Ivanu Crnojeviću, Cetinjski manastir, Biljarda, Mauzolej vladike Danila, dvorac kralja Nikole, Vladin dom, itd. Samo nema nijedno obilježje prve crnogorske države Duklje, a trebalo bi, jer se kralj Nikola pozvao na krunu Vojislavljevića u svojoj krunidbenoj besjedi na Cetinju 1910 godine. Crnogorski gospodar je znao da on nije prvi crnogorski kralj, rekavši: „Duboki su korijeni ovog obnovljenog kraljevstva našeg. Oni silaze do nekadašnjih zetskih kraljeva Vojislava, Mihaila i Bodina. Na tom dubokom temelju smo počeli zidati i danas evo slavnog kraljevstva našeg da blista na suncu nebeskom…Vaskrsli smo zajedno sa krunom i obamrlo istorisko pravo naše. Vratili smo zemlji staro kraljevsko dostojanstvo.“

U posljednje dvije godine naše Cetinje je opasala teška tuga. Bol za izgubljenim životima naše premile pijestonice je zajednički. Bol i jad će, možda biti podnošljiviji kada se bude saznala potpuna istina o dva nezapamćena, stravična  masakra u ovom  gradu. A do tada će, kako je napisala Isidora Sekulić nad Cetinjem „stražariti vječnost a Cetinje je svejednako simbol borbi, istorije i tišine, ali borbama možda i nema kraja“.