Crnogorsko-Hrvatsko prijateljsko društvo „Ivan Mažranić“, Cetinje
Sociološki značaj romana Gospar, autora Ljubomira Mudreše, je u izvanredno osmišljenoj vezi suštine umjetničke vizije i iskonske prirode ljudi i njihovih zajednica. Umjetnička vizija autora počinje sa slikovito opisanom prirodom klanca – usječkog puta, godišnjih, geografskih odlika, neodvojivo povezana sa dobrim i teškim stranama svakidašnjeg života prisojskih seljaka. Opis Mudreše nije mrtva priroda, umjetnika slikara, već živa priroda, svakidašnji život oslobođen njegove trivijalnosti: on otkriva suštinu ljudskog spoja čovjeka i prirode, međusobnog poštovanja i čuvanja. Mudrešin Prisojski klanac je opis susreta ljudi i prirode, ali opis tog susreta sa unutrašnje strane, sa strane punog životnog iskustva.
Sociološka sadržajnost umjetničke vizije je „klanac“ društvenog života u kojem se susreću svi elemnti svakidašnjeg života; stara i nova vremena; ratovi; mitovi i stare priče, bogatstvo i sirotinja; trgovina sa primorjem; odlazak u pečelbu; povratak u dom predaka, ali uvijek potvrđene ubjedljivošću autentičnog događanja. Prag kuće je takođe klanac, raskrsnica svakidašnjeg života; porodica; formiranje na razne načine – voljno i nevoljno, rađanje – voljno i nevoljno, nenadmašni opis, umjetnički i sociološki, muka čitavog životnog puta neželjenog djeteta, porodični život u raznim vremenima, njeno raspadanje, ali sa doživotnom pričom, i doživotnim pečatom. Čovjek ostaje zatočenikom vlastitog rodnog zavičaja: „prirode“, svjesnog i nesvjesnoga. Zato Gospara muči vječito pitanje „Đe je moj dom!? To je kuća predaka“. Kuća koju treba čuvati, obnavljati i unapeđivati. Na teškom životnom klancu, Gospar je našao svoj dom, koji je ovjekovječio divnim romanom Ljubomir Mudreša. U njemu je istančan karakter raznih tipova ljudi, koji otkriva složenost raznih sudbina ljudi kroz neprestanu borbu za slobodu i dostojanstvo. Koliko je malo Gosparu potrebno: da se vrati u svoj dom, dom iz kojeg ga neće niko istjerivati, poprijeko gledati. Dom u kojem će se okupljati ljudi. On samo traži istinski ljudski život, a ne „lažavinu“ -kao pisac direktno saopštava. Pisac daje uvjerljivo neugasivu ljudsku žeđ za svojom ljudskom prirodom. Škola je takođe jedan životni klanac – život u školi i sječanja koja doživotno traju, koja „drže“ na okupu školske drugove, ma gdje da su počli posle školovanja.
Uticaj društva je vidljiv na sve ove intimne životne priče. Stvaranje vještačkih potreba koje nas udaljavaju od vlastite prirode. Međutim, čovjek se neprestano otima tom nasilju sa nužnošću neprestanog vraćanja na put ka prirodnim potrebama, svoj prirodni životni klanac. Politika ima najveći uticaj na otuđenost čovjeka od svoje vlastite prirode i svojih ljudskih vrijednosti. Politizacija ljudske prirode počinje od djetinjstva do duboke starosti. Politika natjeruje ljude da mijenjaju svoja uvjerenja; komunisti bratstvo jedinstvo, odjednom prelaze u nacionalne partije – „nacinalne šinjele“. „U Prisoju se polako uvlačila politika, ljudi su je prihvatili kao način života“. Vlada situacija u kojoj je partijska pripadnost nadjačala sve druge ljudske kvalitete: humanost, moralnost, profesionalnost, rad, kulturu, obrazovanje. Zahvaljujući politici, izbor predsjednika MZ iz vladajuće partije, promijenjen je i vjekovni klanac života u Prisoju. Centralna vrijednost je politička pripadnost, po kojoj se ljudi prepoznaju, bez obzira na sve druge kvalitete. Otkriva se karakter jednog društva i negovog društvenog sistema. Svakidašnji život pokazuje koliko je jedno društvo istinska, a koliko fiktivna zajednica. Ljudski poredak i prirodni poredak su ovdje dati u neraskidivoj vezi, međuuslovljenosti, povezani nekom „misterioznom vezom“ koju nam otkriva Ljubo Mudreša svojom umjetničkom, ali duboko saznajnom snagom. Nekada prisojanima nijesu bili potrebni nikakvi ekološki programi i pokreti. Oni su čuvali i unapređivali prirodu, a ona njih. Ravnoteža prirodnog i ljudskog sačuvana seoskom mudrošću i seoskom zajednicom. To je nauk i za danas: nema razvoja ruralnog područja bez perspektive kontinuiteta života na njemu. To je jasna mudra i znalačka poruka Mudrešinog romana.
Iz ove knjige Ljubomira Mudreše, može se mnogo naučiti kako bi danas trebalo da se odnosimo prema selu i ruralnom području uopšte, kako da mu vratimo život i generacijsku nit, neprekidnost, a ne da imamo seljake koji sve rade da im djeca ne bi ostala na selu. Jačanje infrastrukture na ruralnom području je veoma dobro, ali očigledno nije dovoljno za povratak života na selu, a centar života je porodica.
Roman Ljubomira Mudreše ima visoki nivo vjerodostojnosti. Kad čitate roman Ljubomira Mudreše, kao da gledate film dokumentarističke originalnosti, film koji pokazuje kako život bježi iz prostora gdje nema perspektive. Na tom principu se odvija iskustvo življenja u jedinstvenom klancu čovjeka, prirode i društva. Princip koji uvažava sociološka nauka u izučavanju društva.
Be the first to comment