PROMJENA
(odlomak)
I ove godine smo Božić proveli u planinama. Kuća je bila onakva kakvom je njen otac ostavio u času kada je umro. Bila je, ona, kuća, vrsta porodične relikvije, spomenik netolerancije Marijine porodice.
Dvadeset i dvije godine njen otac je živio u toj drvenoj kući, duboko u planinama sjevera Crne Gore, kući sa tri sobe, kuhinjom, kupatilom i hodnikom, kući u koju dvadeset i dvije godine nije kročio niko osim njegovih prijatelja lovaca i dva stara, polugluva gorštaka iz obližnjeg sela.
Kažu da su mu lovci vremenom prestali svraćati, jer je trčao za njima po šumama i dosađivao im pričama o tome kako su sretni jer nikada nisu doživjeli civilizaciju. Onda je umro. Marija i ja smo tada imali vezu koja je trajala već osam godina. Ona je imala i majku koja je bila mrtva već pet godina. Ja sam imao vjerenicu koja nije imala roditelje, gotovo da nije imala ni uspomenu na njih. Osim kuće u planinama sjevera.
Marija, niti njena majka, nikada nisu prežalile oca. Porodica je živjela spokojno u Podgorici, dok se jednog dana otac nije pojavio na vratima kuhinje, držeći kofer u ruci, majci koja je sjekla luk rekao: ne mogu više, prošetao preko travnjaka, pomilovao malu Mariju po kosi, sjeo u automobil i otišao u sjeverne planine.
Marija i ja Božić provodimo u planinama. To je samo jedan od naših rituala. Nedjeljom spavamo do jedanaest. Petkom idemo u bioskop i gledamo romantične komedije. Kada se vratim sa posla Marija mi iz kuhinje, gdje pere sudove, mazno dovikne: ljubavi, ti si. Subotom, poslije ručka u piceriji, gleda u mene i kaže mi: tako sam srećna sa tobom. Marija i ja imamo mnogo rituala. Kada sa nekim živite osam godina, sve postaje ritual.
Mnogo puta želio sam da stanem na dovratak kuhinje i kažem joj: Marija, ja zaista ne mogu više. Ali njen otac je učinio tako, i to me je sprječavalo. Ne povrijediti je kao otac: to sam neprekidno imao na umu, još od trenutka kada mi je prvi put ispričala istoriju svoje porodice. Napokon, zbog te tužne istorije sam je i zavolio: nikada nisam mogao voljeti sretne žene, niti biti prijatelj sa sretnim muškarcima. Nečija sreća je konačni dokaz odsustva ukusa: ono što ljude čini sretnim za čovjeka od ukusa je po pravilu neprihvatljivo. Znao sam: ostaviti Mariju bilo bi neukusno.
Mnogo puta sam, kažem, želio da odem. Ali čovjek odluči: ne. Ostane, i stvari se smire, kao voda u čaši, na stolu koji nehotice pomjerite dok šetate trijemom.
Ali to izaziva zamor i zastrašujuću sitost. Koji se svakim danom uvećavaju. I treba vam sve više snage da biste ostali dobri. Da ne biste učinili zlo. Pomislite da ste zapravo vi onaj ko je iskorišten – tada se javi bijes. Koji treba brzo stišati, jer će u suprotnom biti kasno – sve će biti iracionalno i brutalno pokidano, godine samokontrole biće poništene i obesmišljene.
Samo zamorom može se objasniti to što sam napokon prihvatio udvaranje koleginice. To što sam, dok smo čistili snijeg ispred kolibe, rekao: Marija, moram natrag na posao, vratiću se do Nove godine. Tako mi je žao, rekla je, želiš li da idem sa tobom. Ostani i odmaraj se, plemenito sam predložio. Brzo ću natrag: nećeš ni primijetiti da me nema, rekao sam.
Koleginica se zvala Ena i sa proslave Božića se vratila tri dana docnije nego smo planirali. Bilo je jutro 31. decembra kada mi je telefonirala i rekla: mačoru, kod tebe sam za dva sata. Pomislio sam: reći ću joj kako je već tri dana čekam, nervozno kružim stanom, reći ću joj kako sam vjerenicu, sa kojom živim osam godina, koja me k tome voli osam godina, ostavio u planinama Crne Gore, samo da bih je prevario sa njom, koja kasni tri dana. Ako ništa, mogla bi biti tačna: tako ću joj reći, pomislio sam. Uto je ona spustila slušalicu.
Zastao sam na trenutak, ponižen. Potom sam pozvao Mariju. Čim sam čuo njen glas, bilo mi je bolje. Ljubavi, rekao sam, tako mi je žao, ali mogu doći tek sutra. Dragi, tužno je rekla Marija. Tako mi je žao, rekao sam, ali ovo su nezamislivi problemi, a stvari se uvijek prelamaju preko mojih leđa. Neko to mora riješiti. I naravno, kao i uvijek: odabrali su da taj neko budem ja, rekao sam. Dragi, rekla je Marija, voliš li me. Naravno, rekao sam. Vidimo se sutra, rekla je i prekinula vezu.
Obukao sam se i otišao do novog mega-marketa. Kada sam sa punom korpom stao pred kasu, shvatio sam da sam kupio iste artikle koje kupujem već osam godina. Kupio sam bijelo vino koje voli Marija. Filete lososa, koje Marija voli prelivene majonezom i krastavcima. Thomy majonez, jer Marija ne jede drugi. Džem od ribizli – samo od njega Mariji nije muka. Sladoled od oraha, jer Marija tvrdi da je najbolji. Durex elite kondome, jer Mariji oni najmanje smetaju.
Neće moći, rekoh sebi, danas će se u mom životu desiti neke promjene. Danas će biti prekinuti neki rituali: ovdje padaju ti lanci. Danas će ovaj čovjek biti slobodan.
U trijumfalnom raspoloženju sam odvezao kolica do police sa vinima. Vratio sam bocu podgoričkog chardonnaya. Ionako pijem samo crna vina. I kakva glupa teza, Marijina tvrdnja da su crnogorska vina zapravo najbolja: najviše za najmanje novca, obično kaže. Zgrabio sam bocu čileanskog cabernet sauvignona: uvijek sam držao da su čileanska vina, uz poneko australijsko, bolja i od izvikanih francuskih, a kamoli crnogorskih vina. Zamrznuti losos je ogavan, držim: iz njega uvijek probija taj užasni, jeftini miris ribljeg ulja. Da budem posve precizan, prihvatljiv je samo dimljen, a tada je besprizorno skup. Stoga sam filete lososa vratio u frižider i odlučio spremiti dimljenog brancina sa jabukama. Na džem se može zaboraviti, likovao sam. Sladoled od oraha ide natrag u rashladnu vitrinu, mislio sam, palačinke sa voćem su moj izbor za ovu noć. Ubrzo sam izmijenio čitavi sadržaj korpe. Još samo da kupim coca-colu, rekoh sebi.
Kada sam plastičnu bocu od dva litra spustio u korpu, shvatio sam da je i to ritual. Coca-colu, podsjetio sam se, kupujem zato što tako želi Marija. Kada smo se upoznali, pio sam vino, viski i pivo. Ali Marija je voljela coca-colu. Poslije osam godina, volim je i ja, ništa drugo i ne kupujem. Vjeran sam coca-coli, baš kao što sam vjeran Mariji. Ali danas je dan promjena, pomislio sam i sa police uzeo bocu pepsi-cole.
Stojeći u redu pred kasom, razmišljao sam o tome kako nikada nisam probao Pepsi. Nisam ni mogao, ne pored Marije. Ne pored coca-cole, koja je majka svih navika.
Kada sam se vratio kući, osjetio sam se spremnim za Enu. Sa nestrpljenjem sam čekao njen dolazak. Otvorio sam frižider i u čašu nasuo Pepsi. Radoznalo sam otpio prvi gutljaj.
Imala je odvratan ukus.
