Uz vijest da je Ministarski savjet državne zajednice Srbije i Crne Gore donio odluku o slanju pripadnika vojske ove zajednice u mirovne snage Ujedinjenih nacija, prisjetismo se da sa ovih prostora nije ovo prvi put da se ide, ako ustreba, u mirovne misije. U ovo novije vrijeme išli su vojnici bivše JNA, a mnogo ranije i odred vojnika iz Crne Gore. Prvi „plavi šljem” bila je crnogorska kapa Prva svjetska mirovna misija bila je, koliko se zna, povjerena Crnoj Gori, odnosno njenom gospodaru Knjazu Nikoli, kako bi s onima koji će im se kasnije pridružiti iz ostalih zemalja, posredovali i pomirljivo djelovali između kritskih Grka i Turaka, u ustanku koji je tada uznemirio ne samo Evropu već i svijet. Knjaz Nikola nije krio zadovoljstvo što su velesile, na muci kako da smire i ugase žarište na Kritu, izabrali baš Crnogorce da među prvima pođu u misiju mira. Kada je došao dan za odlazak na Krit – 11. januar 1897. godine na Obilića poljani postrojen je odred od sedamdeset vojnika, osam podoficira i dva oficira. Zastave, bojna muzika sa Cetinja. Ispred odreda njihov komandant Mašan B. Božović i Knjaz Nikola počinje besjedu obraćajući se ovom odabranom skupu njegovih vojnika: – Junaci! Počašćen sam od velikijeh evropskih sila da pošaljem na Krit, međunarodnoj vojski, jednu četu mojih Crnogoraca, jer su oni uvjereni da će Crnogorci vršiti svoju dužnost kako njima dolikuje, pošteno i junački. Na vas je pao izbor, pa sam došao, moja draga djeco, da vam zaželim srećan put, da se zdravo, pošteno i junački vratite u svoje domove kako to dolikuje Crnogorcima! Slušajte starješine i pokoravajte se njihovim naredbama. Vi ćete se družiti s drugovima iz raznih država. Drugujte pošteno i iskreno. Službujte tačno i pošteno. Pazite još na to – hrišćanski narod na Kritu ustao je i bori se za slobodu koja je i nas skupo koštala. Gospodine kapetane, obrati se Knjaz komandantu Božoviću, sve što učiniš, činiš u moje ime. Neću ti tražiti objašnjenje. Hoću da ostane ime, ime Crnogoraca, na onoj visini koje je vazda bilo, ma sve vas koštalo života”! S Obilića poljane, tog svetog mjesta odakle su Crnogorci vazda kretali u slavne pobjede, krenuo je i ovaj odred mirovnjaka. Danas su mirovnjaci sa plavim šljemovima, a tada su bili sa crnogorskim kapama na glavi. Ispratila ih je vojna muzika, a oni pješice putem ka Baru, gdje ih je čekao „prigotovljen” vapor do Kandije na Kritu, gdje će prispjeti nakon pet dana ploveći uztalasanim morem. Tamo ponovo prozivka, kapetan Mašan B. Božović, tada komandir Prve čete Drugog bataljona stojeće vojske, do njega njegov zamjenik, poručnik Jovo Bećir i oficir Božidar Bošković sa Orje Luke. U prvom redu desetari Radoje Nikolić iz Nikšićke Župe, Novo Gilić iz Bratonožića, Milinko Vujisić iz Morače, Vojin Lazović iz Kuča, Stevo Bošković sa Orje Luke, Đuro Ivović iz Crmničkog sela Seoci, Tomaš Dragović iz Zagarača i Šćepan Mijušković iz Pješivaca. U stroju vojnici: Đuro Perišin iz Nikšića, Mašan Jankov iz Ozrinića, Milan Nikolić iz Pive, Rade Bećković iz Šarenaca, Đuro Čedov iz Komana, Milisav Gavrilov iz Bjelopavlića, Mitar Spasojev iz Pješivaca, Đuro Stevov iz Lješanske nahije, Spaso Milutinov iz Banjana, Radoica Božović iz Pipera, Stevan Zajović iz Ozrinića, Marko Vukčević iz Lješanske nahije, Tomo Lekić (zvani Trubač) iz Crmnice, Ivan Stanišić iz Bjelopavlića, Ćetko Vujačić iz Kuča, Ćiro Stanišić iz Spuža, Pavle Marković iz Cuca, Petar Vukčević iz Lješanske nahije, Krsto Aleksić iz Oputne Rudine, Đoko Perović iz Rudine nikšićke, Ilija Vujačić iz Crmnice, Rade Dulov iz Bjelopavlića, Bogdan Kićović iz Vasojevića, Milutin Mašković iz Morače, Jovan Milosavov iz Bjelopavlića, Milovan Uskoković iz Pješivaca, Mitar Koprivica iz Banjana, Krcun Strugar iz Ceklina, Milovan Kostin iz Pješivaca, Luka Nikolin iz Gornje Crmnice, Novica Milošev iz Grahova, Joko Markov iz Gornje Crmnice, Miljan Vukadinović iz Kuča, Marko Radev iz Pive, Špiro Radović iz Pive, Marko Ražnatović iz Ulcinja, Špiro Milinkov Radović iz Pive, Mitar Mišin iz Pipera, Novo Pajov iz Pipera, Milo Vučetić iz Meteriza, Murat Bošković s Orje luke, Mašo Strugar iz Strugara, Stevo Ivanišević iz Donjeg Kraja, Pero Mašanović iz Dupila, Nikola Đ. Strugar iz Strugara, Marko Đurašković iz Ceklina, Mićo Bošković s Orje Luke, Stanko Bošković s Orje Luke, Savo Martinović iz Bajica, Vuko Poček iz Donjeg Kraja, Joko Mašanović iz Dupila, Niko M. Lekić iz Crmnice, Vido Tatar iz Ceklina, Mrkan Jovićević iz Ceklina, Milo Kršikapa iz Uskoka, Miladin Bojić iz Morače, Mitar Šćepanović iz Crmnice, Savo Memedović iz Nikšića, Marko Šofranac i Jokelja Ražnatović iz Ceklina, Savo Krivokapić iz Cuca, Marko Jovanović iz Bjeloša, Andrija J. Jovanović iz Bjeloša, Krsto Bošković iz Gornje Crmnice, Joko Kaluđerović iz Ljubotinja, Marko Kusovac iz Ljubotinja, Mićo Vuksanović iz Pulića, Vuk Adzić iz Nikšića, Filip Pejanović iz Ceklina, kao i njegov rođak Marko, takođe iz Ceklina. Grci nijesu znali da će ovaj odred stići na Krit, pa su ih dočekali plotunima iz pušaka a crnogorski vojnici nijesu imali kod sebe naoružanje. Tek kad im je guverner Krita paša Đorđe Perović pružio zaštitu i podijelio puške „matinke” sa po trideset metaka, laknulo im je jer su mogli da preuzmu čuvanje sedam saraja u kojima su bili smješteni evropski konzuli. Guverner Perović i mnoge grčke izbjeglice, uglavnom nejač, takođe su bili smješteni u dvorcima, odakle su ih sprovodili do brodova u Halepskoj luci. Na Kritu je, iz dana u dan, bilo sve opasnije jer se neprestano pucalo. Crnogorski vojnici, mada usamljeni mirovnjaci, štitili su goloruko stanovništvo sve dok im sa brodova nije pritekla u pomoć saveznička vojska. Mnogi evropski izaslanici su sa porodicama napustili Krit, tako da su u proljeće 1897. godine od stranaca samo bili tu vojnici iz Crne Gore-mirovnjaci sa crnogorskim kapama. Ko zna da li bi njihova misija tih dana bila uspješna da ih u kritičnom trenutku nijesu pozvali ruski oficiri na svoje brodove, koji su bili usidreni podalje od obale. Odbili su Crnogorci taj poziv i ostali na svojim mjestima da štite rezidencije, sve dok nije stiglo upozorenje da će saveznici bimbardovati Halep. Tada su prešli na admiralski brod „Aleksandar 11” gdje su ostali tri dana. U međuvremenu u kritske vode uplovila je grčka flota pod komandom Timeleona Vasosa, sina Mavrovunitosa Brajovića, junaka sa naših prostora, kojega je grčki kralj ovlastio da okupira Krit. Tek tada su crnogorski vojnici našli svoje mjesto i ulogu i ostali da sa patrolama vojnika evropskih velesila stražare i čuvaju konzulate. Ostao je ovaj odred crnogorskih vojnika na Kritu do 1899. godine kada je Krit oslobođen, a oni ispraćeni uz velike počasti. |
Prva mirovna misija krajem 19 vijeka na Kritu – Milutin Labović
Be the first to comment