Publikovana knjiga drame “Roza simfonija”, autorke Nataše Žurić


         U izdanju Centra za kulturu Mojkovac, publikovana je knjiga drame “Roza simfonija”, autorke Nataše Žurić. Knjiga je namijenjena scenskoj obradi. Drugi dio knjige je drama “Čistač”.

Recenziju za knjigu je napisala književnica Dijana Tiganj. Objavljujemo izvod iz recenzije djela ,,Čistač“  pod nazivom “Lice pravde u  procesu pročišćenja“.


LICE PRAVDE U  PROCESU PROČIŠĆENJA

(Izvod iz recenzije djela ,,Čistač“  Nataše Žurić)

          Nataša Žurić, mojkovačka spisateljica, sigurnim i oštrim koracima osigurava svoju poziciju na crnogorskom književnom nebu. Nakon sjajnih romana ,,Isječak kruga“ i ,,Vječnost u plamenu sna”, zbirki priča ,,Pupčanik“ i ,,U praznoj šaci“, okušava se u novom pravcu pišući ovaj kraći hibridni tekst s novelističkim elementima i nadograđujući svoj dosadašnji pripovjedački izraz, ne napuštajući svoj prepoznatljivi tematski okvir. Ljudska psiha i njene neslućene dubine i dalje su  u fokusu Natašinog pera, pa sve one naizgled obične događaje, ljudskom oku neprimjetne, pretvara u inspiraciju za inovativne, bogate literarne svjetove.

            Već na samom početku, birajući naslovnu sintagmu, Nataša Žurić koristi simboliku i daje nam ključ za interpretaciju. Čistač je osoba zadužena za čišćenje i održavanje, a u ovom slučaju oslikava narativni sadržaj i upućuje na to da će doći do katarze unutrašnjih stanja likova, odnosno čistač će biti osoba  koja će iznijeti na površinu sve one strahove, manije, emocije iz tralja duša likova. Igrajući se sa riječima, simbolima, narativnim tehnikama, Nataša Žurić je u ovom tekstu novelističkog karaktera pokušala prikazati ljudsku otuđenost i učaurenost u kolotečinu, a istovremeno i manični strah od svojih slabosti i prošlosti koja ne miruje, a koje krije u duši svaki pojedinac, pa čak i oni koji su naizgled mirni, savršeno i ,,iznad“ na društvenoj ljestvici. Uspjela je Nataša da  kroz likove progovori na suptilan način o velikim društvenim pitanjima, poput povjerenja u institucije, njihovom načinu funkcionisanja, o  pitanjima pravde, krivice, da prikaže, kako u tekstu i navodi ,,svijet sa naličja ili je to bilo pravo lice” i da pokaže da svaka istina ima svoje I.

Nataša Žurić znalački bira tehnike pripovijedanja za svoje tekstove, pa se može se  reći da je tekst zasnovan na auktorijalnoj pripovjedačkoj situaciji kao dominantnoj, odnosno narartivna stvarnost je predočena u trećem licu iz ugla sveznajućeg pripovjedača, u takozvanoj Er formi, ali tokom pripovijedanja taj pripovjedač prati likove  i kroz njihov opažajno-doživljajni mehanizam servira čitaocima djelić narativne stvarnosti, kreirajući poput mozaika cjelokupnu sliku tek na kraju, pri tome aktivno komunicirajući sa čitaocem: ,,Sigurno će se čitalac zapitati šta radi taj bezličan stvor pred takvom institucijom pravednosti, istine. Zar takvim kao što je ona nije mjesto negdje iza smetlišta  gdje su vidljivi samo sebi samima i onim što mogu biti njihov odraz u ogledalu? Svi su bili isti.” Budući je fabula zasnovana na asocijativnom pripovijedanju i u svijesti junaka stalno se prepliću sadašnjost i aktuelna radnja sa refleksijama likova, autorka je koristi da drži čitaočevu pažnju i vodi ga kroz polako kroz tekst sve do kraja kada gotovo objedinjuje kulminatorna tačka i  rasplet situacije. Radnja se odvija u sudnici, ali i vani, odnosno paralelno se odvijaju dvije paralelne fabularne niti koje se dodiruju – prva koja prati sudiju i damu-čistača i druga koja prati radnju dječaka i plavuše koju posmatra Arnold. Te dvije priče tek na kraju će se spojiti i otkriće se smisao njihovog paralelnog bivstovanja u ovom djelu.

Dosadašnji književni opus ove autorke nas već upućuje na izbor likova, uglavnom su to mirni ljudi, intelektualci, obrazovani i društveno priznati, a sa druge strane pomjerenih psihičkih stanja i puni prekrivenih strahova i fobija. U svom maniru, autorka ne imenije likove, a ako to čini, onda su ona semantički opterećena. Već na prologu upoznajemo se sa likovima – sudijom, zapisničarom Arnoldom i damom koja je na ispitivanju i sa njihovim stanjima. I dok na početku teksta ne primjećujemo ništa neobično u liku privedene dame, kasnije ona sebe predstavlja kao čistača, odnosno da joj je to zanimanje, a u simboličkom pogledu ona na sebe uzima ulogu pročišćivanja savjesti, odnosno postaje povampirena savjest koja će isplivati iz sudijinog stanja. Iako se primjećuje matrica krimi romana i u liku dame čitalac očekuje povezanost sa nekim događajem, autorka iznevjerava taj horizont očekivanja i priču vodi u neku drugu stranu. Čistač provocira, preispituje, javlja se kao sudijina noćna mora, kao savjest koja ga mori, kao isleđivač. I tu već postaje paradoksalno: ispitivač postaje ispitivan, a nadređeni postaje podređeni, pravednik postaje krivac: ,,Da li ste razmišljali nekad o tome da je lice pravde sa obje strane? Da i onaj što je drži rukama odgovara za njen put, istovremeno potpadajući pod njene nokte, njene kandže?”

Nepoznata dama kojoj je autorka dala ulogu pročišćivača i pokretača radnje, koliko je bezlična u svojoj spoljašnjosti (,,nije ličila na prosjakinju, ni na damu, na jeftinu kurvu još manje. U njoj nije bilo ničega raskalašnog, ničega jadnog, ničega skromnog što bi izazvalo bar neku reakciju onih koji su prolazili pored nje”) toliko je snažna u svojim stavovima i svom diskursu. Iako je na društvenoj ljestvici iznad, iz nje progovara osviješćena osoba, koja odlično ,,barata” verbalnim jedinicama, debatnim tehnikama, pa na kraju postaje ispitivač, isleđivač, preuzima ulogu dominantnog u raspravi i ,,pomjera” staloženog sudiju, dovodi do njegovog unutrašnjeg sloma i priznanja krivice. Ona je poput utvare, povampirene prošlosti, poput savjesti koja se javlja u ljudskom obliku. I u tekstu se navodi da je ona bezlični, bezimeni stvor: ,,U njoj nije bilo ničega raskalašnog, ničega jadnog, ničega skromnog što bi izazvalo bar neku reakciju onih koji su prolazili pored nje. Ako bi se poneko i zadržao nekoliko sekundi na njenoj pojavi, odmahnuo bi glavom, dajući joj mjesto u, kako to drskost u čovjeku dopušta sebi da se izjasni, bezličnim stvorovima.” Upravo ovaj lik služi autorki kao predstavnik svih onih bezličnih, neprimjetnih ljudi sa društvenih margina koji su u sudskim procesima samo broj i koji su uvijek podređeni volji i krojenju sudbine onih u čijim rukama je zakon, kako se u tekstu i navodi u rečenici: ,,Sanjate li likove koji prolaze ispred Vas dok im krojite sudbinu?” ili ,,Bojite se svih onih koje nijeste imali strpljenja saslušati? Možda Vam je sam Bog dao pravo na osude, presude? Doveli ste mene neuku, od svijeta odgurnutu, da me ispitujete.” Ona je pobunjenik, čistač, savjest, pravda koja čeka na pobunu i dovođenje do kraja istine koja se izgubila negdje usput.

Lik sudije autorka gradi dio po dio nam otkrivajući njegove slabosti, krivice i stanja. Ulica Pješčanih satova posjetiće sudiju na djetinjstvo, na nadimak i prošlost koju je želio da zaboravi, ali koja ga je, kako autorka navodi, ,,koja ga je vjerno držala na lancu.“. Iz njegovih retrospektivnih elemenata lako zaključujemo da je prošlost koju želi odbaciti njegova nemoć i slabost, da je u djetinjstvu bio odbačen, te da je podlijegao sitnim pakostima da bude tužibaba razrednog starješine i da istinu modeluje na način koji će samo njemu biti u interesu. Kasnije postaje sudija, neko kome je društvena uloga omogućila moć da prikrije slabost i tužnu suštinu, kako u jednom trenutku dama i navodi: ,,Vi, tako sigurni u odoru koju nosite! Zar se ispod nje krije samo ucviljena persona koja se plaši svog lika?

 U toku isleđivanja u dijalogu sa nepoznatom damom koja vrlo dobro poznaje njegove slabosti i krivice, koja je utvara njegove duše, koja kako i sama navodi njegov je pomagač jer je ostao ,,zaglavljen u pokušaju pročišćenja” .U ovom liku autorka je prikazala sve one pojedince koji sprovode zakon po svom nahođenju, ne preispitujući i skrivajući svoje krivice, a lako osuđujući druge, poistovjećujući pravdu sa svojim JA:  ,,I sami ste napomenuli, da su ruke pravde dugačke. Još ste se drznuli staviti zakon u prvo lice jednine. Zar ste Vi taj koji odlučuje ili je to zakon?”. Sukom sa prošlošću rezultiraće povampirenjem savjesti, ali i realnog događaja – scene ubistva na kraju. Prošlost će se ponoviti, a to je potrebno da bi pravda bila zadovoljena, a pravi krivac koji je svoje zločine sakrio prije pet godina iza ruke pravde bude kažnjen, jer ,,sve teče, panra rei”, kako autorka reče.

Na kraju, u ovom kratkom tekstu od dvanaest stranica, u sudnici sa samo četiri lika, Nataša Žurić je uspjela da prikaže ljudsku stvarnost, borbu sa moćnicima koji u svojim rukama drže zakon  i vlast i koji su na razne načine došli do položaja pa kroje sudbinu nemoćnih,  pravdu koja u zlim i pogrešnim rukama postaje svoje naličje i oružje opasnije od mača, prošlost od koje se ne može pobjeći jer je duboko ukorijenjena u bit našeg bića, savjesti koja se povampiruje i rukama davi one u kojima je krivica zakopana i sakrivena i sve one slijepe na sve te pojave koje ih okružuju.  Ovaj tekst tihi je krik pobune, vrisak koji pokreće brojne teme i postavlja ispred čitaoca filozofska, egzistencijalna  i moralna pitanja i koji će ga na kraju ostaviti bez teksta, zamišljene i svjesne nužnosti promjena.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


ten + 18 =