Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Sunčano jutro 8. avgusta 2024. godine obećavalo mi je lijepo isplaniran dan da opišem jednu planinarsku stazu, ali Lovćen i primorska podgorina uvijek kriju tajne. Krenuo sam sa Ivanovih korita na moje putovanje; očekuje me ruta dugačka 4,1 km i do sela Majstori, makadamskim putem kroz bukovu hladovinu. Početak puta bio je obećavajući. Sunčeve zrake probijali su se kroz guste krošnje bukove šume, stvarajući igru svetlosti i sjenki na putu ispred mene. Svaki korak bio je podsjećanje na divlju, netaknutu prirodu koja je činila da se osjećam kao da ulazim u neki skriveni svijet. Zvukovi šume bili su mješavina cvrkuta ptica i šuštanje lišća pod blagim povetarcem. Svježina jutarnjeg vazduha ispunjavala je moja pluća, a miris planinske rose i trave budili su moja čula. Makadamski put bio je lagano strm, ali prijatna hladovina bukove šume činila je uspon lakšim i prijatnim.
Kako sam išao ovim putem, poglede su mi privlačile različite biljke i plodovi tamno-crnih kupina uz stazu a povremeno bih zastao da bih se divio ljepoti planinske flore. Na nekim mjestima, put je bio obrubljen niskim kamenim zidovima, podsećajući na ljudsku prisutnost i istoriju ovih prostora. Nakon otprilike dva kilometra hoda, staza je kamenitija sa prisustvom brojnih vrtača, uvala i škrapa. Kamenje pod nogama pričalo je svoju priču o godinama prolaznosti i prirodnim procesima koji oblikuju ovaj kraj. Svaki korak nosio je sa sobom osjećaj avanture i iščekivanja onoga što me čeka.
Već vidim prostrane dolove Majstora i kuće Duška, Draga i Ike Kustudije, mojih prijatelja, kao i kuću Gojka Kustudića. Moj cilj je toponim Šator, đe je podignut spomenik palim Kustudijama za uvijek svetu i zlatnu slobodu. Dok polako prilazim, čujem lavež pasa koji su me osjetili svojim oštrim čulima. Njihov lavež razbija jutarnju tišinu i dodaje živopisnu notu ovoj prirodnoj simfoniji. Izlazi Drago Kustudija, prijateljski mašući, poziva me da svratim. Obećavam da ću se zaustaviti u povratku, želeći najprije ostvariti svoj cilj. Napokon stižem do toponima Šator, đe se ponosno uzdiže spomenik palim Kustudijama. Ovđe, na ovom svetom mjestu, osjećam duboko poštovanje prema hrabrim dušama koje su dale svoje živote za slobodu. Spomenik stoji kao vječni podsjetnik na njihovu žrtvu i simbol snage i ponosa ovog kraja.
Nastavljam krivudavom stazom, osjećajući kako me svaki korak vodi dublje u srce ove idilične planinske prirode. Malo prije kuće Gojka Kustudije, staza postaje uža i kamenitija, a teren sve izazovniji. Kamenje pod nogama nosi tragove prošlih vremena, pričajući priče o ljudima i događajima koji su oblikovali ovaj kraj. Od kuće Gojka, staza vodi kroz pašnjački kamenjar, đe se prostiru široki vidici i beskrajne ljepote prirode. Svaki korak prema toponimu Vratno otkriva nove pejzaže, bogate zelenilom i rijetkim cvijećem koje nije sasušeno a koje krasi ovaj netaknuti dio prirode.
Sa toponima Vratno, desni krak staze vodi ka selima Njeguškog podvršja, dok lijevi krak staze prolazi iznad manastira Stanjevići ka Lapčićima. Danas je to moja staza koju želim istražiti. Spuštam se sa Vratna lijevo, susrećući poneku prilično lošu markaciju i kamenje koje je neki planinar amater postavio. Iako nesavršeno, ovo označavanje mi pomaže u orijentaciji, dajući mi smjernice kroz ovaj divlji i neistraženi kraj. Preda mnom se pruža prelijep pogled na sela Gornjih i Donjih Pobora, na zaliv Jaz, na Mrčevo polje i na plavo more koje rasipa talase. Ovaj prizor je poput živopisne slike, đe se planine, doline i more skladno stapaju u jednu savršenu cjelinu. Pogled na sela Pobora i plavi Jadran u daljini oduzima dah. More se prostire u beskraj, a talasi blago udaraju o obalu, stvarajući umirujući zvuk koji prati moje korake. Mrčevo polje, sa svojim plodnim ravnicama, dodaje zeleni kontrast plavetnilu mora i neba.
Blagi povjetarac me i dalje prati, osvježavajući me dok prolazim kroz kamene staze i šumarke. Svaki korak nosi osjećaj avanture i otkrića, dok me staza vodi kroz skrivena mjesta koja rijetko tko posjećuje. Dok se spuštam, staza postaje sve uža i kamenitija, izazivajući me svojom nepristupačnošću. No, svaki izazov donosi i nagradu – svaki pređeni metar otkriva nove pejzaže, bogate zelenilom i divljim cvijećem koje krasi ovaj netaknuti dio prirode. Osjećam mir i spokoj dok hodam ovom stazom, povezan sa prirodom i istorijom ovog kraja. Svaki korak me približava cilju, ali i dalje uživam u putovanju u svakom trenutku i svakom pogledu koji mi ovaj put pruža.
Ulazim na dio staze koju krase stoljetna stabla bukove šume, visine 10-15 metara, impozantna svojim obimom. Njihove guste krošnje pružaju prirodni krov, stvarajući hladovinu koja štiti od sunca i stvara poseban ugođaj. Osjećam se kao da sam ušao u čarobnu šumu iz bajke, đe svaki korak donosi novo otkriće i ljepotu. Nevjerovatan je to ugođaj – miris svježe zemlje, cvrkut ptica i šuštanje lišća na povjetarcu stvaraju simfoniju prirode koja me ispunjava mirom. Dok hodam, svaki korak na mekom tlu pod nogama kao da me povezuje sa prirodom i njenim vječnim ciklusom života.
Sjednem na jedno oboreno staro bukovo stablo, koje je ovdje već decenijama, a raslo je možda i vjekovims. Pijem izvorsku vodu sa Ivanovih korita, koja je nevjerojatno osvježavajuća i hladna, donoseći mi prijeko potrebno osvježenje. Gledam pažljivo dalju markaciju jer se na kratko put gubi, a ja opet otkrivam nastavak. Uživam u svakom gutljaju, osjećajući kako me voda revitalizuje. Moj predah, iako ne duži od deset minuta, prija mi nevjerovatno. Daje mi vremena da osjetim snagu prirode oko sebe, da udahnem svježinu šume i da se povežem sa svojim okruženjem. Čak i tih nekoliko minuta sjeđenja na oborenom stablu čini da se osjećam obnovljenim i spremnim za nastavak putovanja.
Dok se spremam da krenem dalje, osjetim blagi povjetarac koji nosi miris planine i svježe trave. Pogledom obuhvatam predivne prizore stoljetnih stabala, čvrstih i nepokolebljivih, koji su svjedoci vremena i promjena. Osjećam se kao dio ove priče, povezan sa prirodom i njenom vječnom mudrošću. Nastavljam svoje putovanje, zahvalan na ovom kratkom predahu i na svim ljepotama koje me okružuju. Znam da me staza vodi ka novim otkrićima i avanturama i osjećam se spremnim da ih doživim svim svojim čulima. Ovaj trenutak u bukovoj šumi, sa izvorom života u rukama, ostaje zauvijek urezan u moje sjećanje, kao podsjetnik na snagu i ljepotu prirode.
Nakon pređenog kilometra, ulazim u šumu primorskog hrasta. Šuma je rijetka, ali lijepo raspoređena; stabla su prilično stara, svjedočeći o dugogodišnjoj prisutnosti prirode. Sigurno je da je ovo područje nekada služilo kao plandište za ovce. Staza je čista, ali uska, krivudajući kroz šumu kao prirodna, netaknuta staza. Na pojedinim mjestima vidim suve izvore vode koji su se slijevaju sa Lovćena, donoseći sa sobom tragove jeseni, zime i ranog proljeća. Voda je pomalo urušila stazu i nabacala kamenje i šut, čineći prolaz izazovnijim, ali i zanimljivijim. Svaka neravnina i prepreka pričaju priču o snazi prirodnih elemenata i njihovom uticaju na ovaj kraj.
U toj divnoj šumi prvi put nailazim na mali stan-katun, sada urušen, ali očigledno svjedok vremena kada je ovdje neko živio i čuvao svoja stada. Katun stoji kao tihi podsjetnik na prošlost, na ljude koji su živjeli u harmoniji sa prirodom i oslanjali se na njene darove. Jedan dio puta zahvatila je drača koja me iritira i povrjeđuje svojim oštrim bodljama. Prisiljen sam obući duksericu kako bih zaštitio kožu od daljih ogrebotina. Drača me podsjeća na divlju stranu prirode, koja je predivna, ali i surova.
Ovđe se već osjeća jači uticaj primorske klime – bukve gotovo da nema a vegetacija je sve više prilagođena toplijim i sušim uslovima. Primorska stabla pružaju poseban ugođaj, sa svojim specifičnim mirisom i izgledom, koji me podsjeća na blizinu mora. Svaki korak vodi me dublje u ovu fascinantnu šumu, đe se smjenjuju prizori prošlosti i sadašnjosti, prirode i tragova ljudske prisutnosti. Ovaj dio puta donosi sa sobom osjećaj avanture i istraživanja, dok se suočavam sa izazovima koje staza postavlja pred mene. Uživam u svakom trenutku, svjestan ljepote koja me okružuje i priča koje ovo mjesto čuva.
Drevni manastir i rezidencija vladara iz dinastije Petrovića, Stanjevići smješten je ispod masivne stijene, čuvajući uspomene na prošla vremena i slavne ličnosti. Dok hodam, sve više dominira primorska makija, guste i niske biljke koje su karakteristične za mediteransku klimu. Osjećam kako se pejzaž mijenja, kako vegetacija postaje sve gušća i niža a vazduh ispunjava miris biljaka i soli sa mora.
Stajem na raskrsnici sa smjerokazom, đe mi pažnju privlači znak koji pokazuje put ka izvoru Mlječna Korita, poznatom i kao Koritnica. Ovaj izvor je bio od vitalnog značaja za pastire sa Lovćena, dok su primorci koristili drugi naziv za isto mjesto. Iako se put račva prema drevnom manastiru Stanjevići i naselju Lapčići, biram najtežu stazu kako bih posjetio izvor za koji su vezane brojne pastirske priče i legende.
Dok koračam dalje, osjećam težinu puta, ali i uzbuđenje zbog predstojećeg otkrića. Staza je izazovna, sa strmim usponima i kamenitim dijelovima, ali svaka prepreka me samo dodatno motiviše. Priča o izvoru Mlječna Korita-Koritnica koju su mi prenijeli stariji pastiri, odzvanja mi u mislima. Oni su govorili o kristalno čistoj vodi koja izlazi iz kamena o mjestu đe su se okupljali i odmarali nakon dugih dana čuvanja stada. Primorska makija, iako gusta, povremeno otkriva predivne poglede na okolinu. Pogled se pruža daleko, do mora koje se na horizontu stapa sa nebom, stvarajući predivan kontrast plavetnila i zelenila. Vazduh je sve topliji a sunce jače, ali sjena povremeno stvara prijatan predah.
Probijam se uskom stazom, postopicom, dok na smjerokazu piše da je udaljenost 900 metara. Međutim, meni se čini da stazi nikad nema kraja. Drača i primorska makija grebu me svuda po tijelu, ostavljajući ogrebotine i bolne tragove. Razmišljam o odustajanju, ali sebi kažem: „Moraš dalje, da ovaj dragulj ugleda svjetlost dana.“ Svaki korak kroz makiju i draču je težak i bolan, ali odlučnost me ćera naprijed.
Dok se borim sa vegetacijom, osjećam kako me priroda iskušava, testira moju izdržljivost i volju. Drača me grebe po rukama i nogama, a gusti grmovi otežavaju svaki pokret. Znoj mi se sliva niz lice, ali ne dopuštam da me ovo obeshrabri. Svi napori i bolovi kao da dobijaju dublje značenje u toj borbi sa prirodom. Kada sam napokon ugledao čistinu, osjećao sam se kao da sam ponovo rođen. Otvoren prostor ispred mene bio je kao dar nakon svih tih izazova. Sunčeva svjetlost obasjava čistinu, a osjećaj olakšanja preplavljuje me dok stojim na kraju ove prirodne oaze.
Žeđ me lomi dok naporan put troši svaku kap vode koju sam ponio. Svaka misao o vodi postaje opsesija dok se penjem uz planinu. Razmišljam šta ću ako ne pronađem izvor Mlječna Korita-Koritnica, kako ću nastaviti dalje bez osvježenja. Osjećam kako mi snaga polako jenjava, pa odlučujem napraviti mali predah u hladovini starog stabla. Nemam mnogo energije a žeđ, za razliku od gladi, nikako ne mogu trpjeti. Dok sjedim, osjećam kako me vrućina pritiska a svaki udisaj postaje teži. Oči su mi suve, a jezik se lijepi za nepce. Zamišljam hladnu, kristalno čistu vodu kako klizi niz grlo, vraćajući mi snagu i volju za nastavak. U tom trenutku, usred tišine prirode, čujem blagi žubor vode. To je zvuk koji daje nadu, znak da je izvor blizu.
Snovi o osvježenju postaju stvarnost dok osluškujem taj umirujući zvuk. „Dobro je, blizu sam“, razmišljam, osjećajući kako me nova snaga preplavljuje. Ustajem, iako umoran, odlučan da slijedim taj zvuk do izvora. Svaki korak postaje lakši, svaki šum vode jači. Dok se približavam, zvuk vode postaje jasniji i glasniji. Oko mene priroda oživljava a svježi povjetarac nosi miris vlage i trave. Konačno, pred očima mi se ukazuje izvor Mlječna Korita-Koritnica, pravi dragulj u srcu planine. Kristalno čista voda izvire iz kamena, stvara malu oazu u kojoj priroda pokazuje svu svoju ljepotu. Kleknem pored izvora i pohlepno pijem vodu, osjećajući kako svaki gutljaj vraća život u moje tijelo. Hladna voda osvježava moje umorne udove, dok miris prirode ispunjava moje čulo mirisa. Sva iscrpljenost nestaje u trenutku, zamijenjena osjećajem mira i zadovoljstva.
Dok sjedim pored izvora, osjećam duboku zahvalnost što sam stigao do ovog mjesta. Izvor Mlječna Korita-Koritnica nije samo fizički cilj, već i simbol pobjede nad sobom, dokaz snage volje i izdržljivosti. Priroda mi je pokazala svoju surovost, ali i svoju velikodušnost, pružajući mi neprocjenjivo iskustvo i osjećaj povezanosti sa ovim predivnim krajem.
Izvor Mlječna Korita-Koritnica je pravi dragulj u bespućima prirode, skrivena oaza koja očarava svojom ljepotom i istorijom. Oko izvora se nalaze korita dužine 10 do 12 metara, koja su djelimično zarasla u travu, šiblje i korov. Šteta je vidjeti ovaj nekadašnji izvor života u takvom stanju; trebalo bi ga urediti i obnoviti njegovu nekadašnju slavu. Mještani Pobora i Majstora pričali su mi o značaju ovog izvora. Do početka devedesetih godina prošlog vijeka, na ovom zlatnom izvoru nisu se samo napajala stada volova, od 30 do 50 njih, već su i ljudi pili vodu. Ovo mjesto je bilo vitalno za opstanak stada i ljudi u ovom kraju, pružajući im prijeko potrebnu svježinu i snagu.
Nedaleko od izvora, na sat hoda, nalazi se rezervat bukovih sastojina Konjsko. Tokom ljetnih mjeseci, najbži i najmlađi članovi porodice slali su se iz Konjskog do Mlječnih Korita-Koritnice kako bi donijeli hladnu vodu za žedne kosce. Ovaj izvor bio je neprocjenjiv resurs, pružajući osvježenje i snagu tokom napornih ljetnih dana. Danas, izvor izgleda zapušteno i tužno. Ipak, jaka voda koja izvire iz njega i dalje je spas za mnogu divljač u ovim ljetnim mjesecima. Dok stojim pored izvora, mogu zamisliti kako je nekada izgledalo ovo mjesto, sa ljudima i stokom okupljenim oko korita, uživajući u hladnoj vodi koja je donosila olakšanje u vrućim danima.
Iako je sada zapušten, izvor Mlječna Korita-Koritnica i dalje zrači svojom prirodnom ljepotom i snagom. Voda koja teče iz njega je kristalno čista, hladna i osvježavajuća, podsjećajući na važnost ovog mjesta kroz istoriju. Stojim ovdje, osjećajući se povezan sa generacijama koje su dolazile prije mene, koje su se oslanjale na ovaj izvor kao na dar prirode.
Izvor Mlječna Korita-Koritnica nije samo prirodni dragulj već i svjedok prolaska vremena i promjena u životima ljudi ovog kraja. Put od izvora do podlovćenskog sela Majstori bio je teški i složen, ali je uvijek bio od vitalne važnosti za mještane. Generacije pastira i mještana Lovćena i primorske podgorine susretale su se ovđe, pogotovo u periodima suše, kada je ovaj izvor bio neprocjenjiv resurs. Oko izvora se nalazi omanji kanjon, oblikovan snagom izvorskih voda kroz stoljeća. Ovo prirodno korito, koje je voda stvorila, savršeno objašnjava drugi naziv – Koritnica. Kanjon je danas prekriven gustom vegetacijom, ali i dalje nosi tragove vremena kada su vode bujale kroz njega, stvarajući ove jedinstvene pejzaže.
Dok stojim pored izvora, mogu zamisliti pastire kako dolaze ovdje, napajaju svoja stada i sami uživaju u hladnoj, osvježavajućoj vodi. No, odavno pastirska ruka nije pila vode sa ovog izvora. Tišina ovog mjesta nosi sa sobom tugu, ali i osjećaj mira, kao da priroda počiva nakon dugih godina služenja ljudima. Izvor Mlječna Korita-Koritnica je sada prepušten sam sebi, ali njegova snaga i ljepota nisu umanjene. Voda i dalje teče, kristalno čista i hladna, nudeći osvježenje divljači koja se ovdje skuplja. Čak i u svojoj zapuštenosti, ovaj izvor zrači snagom prirode koja neumorno nastavlja svoj tok.
Ovaj dragocjeni izvor, sa kanjonom i koritom, simbol je života i preživljavanja, podsjetnik na prošlost kada je bio središte okupljanja i opstanka. Stojim ovdje, osjećajući se povezanim sa generacijama koje su prije mene dolazile ovdje, koje su u vodi ovog izvora pronalazile snagu i osvježenje. Dok se pripremam za povratak, misli mi lutaju ka budućnosti. Nadam se da će neko prepoznati vrijednost ovog izvora i uložiti napor da ga obnovi. Mlječna Korita-Koritnica zaslužuje da ponovo postane mjesto okupljanja, simbol snage prirode i ljudi ovog kraja.
Sa izvora Mlječna Korita-Koritnica napunim dvije čutirice vode, ukupno oko 2,5 litara. Znam da će mi ta voda biti neophodna jer me čeka težak uspon uz planinu, a povratak kroz draču i makiju ne želim ponoviti. Prilično umoran, koračam preko kamenjara uz planinu. Svaki moj korak na oštrom kamenjaru je težak, ali osjećam zahvalnost za svaki napredak koji ostvarim.
Nakon prelaska 1,5 km po planinskim grebenima, nailazim na crni bor na čistini, kao idealnom mjestu za predah. Umor me sustiže, ali voda sa izvora Mlječna Korita-Koritnica vraća mi snagu i osvježenje. Svaki gutljaj ove hladne, kristalne vode djeluje kao eliksir, obnavljajući moju energiju i vraćajući mi volju za nastavak puta. Dok sjedim ispod crnog bora, osjećam kako me priroda okružuje svojim mirom i ljepotom. Pogled na planinske grebene oko mene, sa kamenjarom koji se proteže u daljinu, ispunjava me osjećajem slobode i povezanosti sa ovim netaknutim krajem. Svaki trenutak odmora ovdje djeluje kao meditacija, dopuštajući mi da upijem snagu prirode.
Nakon odmora, osjećam se obnovljeno i spremno za nastavak putovanja. Polako se spuštam ka podlovćenskom selu Majstori, prolazeći kroz pejzaže koji se mijenjaju sa svakim korakom. Planina Mrakovac, koju prolazim, nosi sa sobom osjećaj misterioznosti i divlje ljepote, dok se staza vijuga kroz šume i preko kamenitih padina. Dok se približavam selu Majstori, osjećam kako se moj put polako privodi kraju. Svaki korak bliže selu donosi sa sobom osjećaj uspjeha i ispunjenosti. Prolazeći kroz ovo predivno područje, shvatam koliko je priroda moćna i koliko je važno očuvati njenu ljepotu i snagu.
Dolazak u selo Majstori donosi mi osjećaj olakšanja i zadovoljstva. Jedva čekam da predahnem kod Draga i Ike Kustudije da im ispričam svoju današnju avanturu. Srdačno se pozdravljamo, a uskoro mi stiže moje omiljeno piće – kisjela surutka. Ike i Drago mi otkrivaju brojne priče o izvoru na kojem sam bio, dijeleći sa mnom svoje uspomene i legende vezane za ovo mjesto. Hladovina starog brijesta i kisjela surutka vraćaju mi snagu. Nakon pola sata odmora i srdačnog razgovora, čekaju me još 4 kilometra uspona. Mislim u sebi: „Mogu ja to, nije mi prvi put.“ Pozdravljam se sa Kustudijama. Dok koračam Lovćenom, signala nema, niko me ne ometa i moje misli lutaju kroz mnoge stvari. Korak po korak, osjećam kako mi planinarska obuća postaje sve više rasječena od oštrog kamenja, gotovo neupotrebljiva. No, uprkos tome, svaki korak me približava mom cilju. Stižem na Ivanova korita pun impresija, a u malo izvorske vode što mi je ostalo, ispijam vitamine, osjećajući kako se tijelo polako obnavlja.
Nakon kratkog predaha, sijedam i zapisujem svoje misli. ,,Eh moj Lovćene, u tebi su tajne mnoge. Malo će ko razumjeti sve tvoje ljepote i otkriti sve tvoje tajne. Moju ljubav prema svetoj planini malo ko razumije, kao i moju posvećenost. Teško jeste, ali to je borba da se sačuva ovaj dragulj, da priča traje na vremena davno prohujala.“
Dok sjedim, osjećam se ispunjeno. Ova planina, sa svim svojim izazovima i ljepotama, postala je dio mene. Svaki kamen, svaki izvor, svaki korak – sve to je utkano u moje biće. Ovđe, na Ivanovim koritima, osjećam duboku povezanost sa prošlošću, sa ljudima koji su koračali ovim stazama prije mene i sa prirodom koja nas sve povezuje. Dok se spremam za povratak, pogledam još jednom na planinu. Znam da će me Lovćen uvijek čekati, sa svojim tajnama i ljepotama, spreman da ih podijeli sa onima koji su dovoljno hrabri i uporni da ih otkriju. I s tom mišlju, krećem nazad, noseći sa sobom neprocjenjiva iskustva i uspomene koje ću zauvijek čuvati.
Be the first to comment