Juče sam, sasvim slučajno, prelistavao neke stare foto-albume sa sastanaka, susreta i aktivnosti koje sam tokom godina organizovao u okviru svojih nastojanja da doprinesem reorganizaciji i afirmaciji crnogorske manjine u Albaniji. Dok su se pred mojim očima smjenjivale fotografije, ljudi i događaji, činilo mi se kao da ponovo prolazim kroz godine jednog puta koji nije uvijek bio lak, ali je od samog početka bio ispunjen vjerom, upornošću i željom da se sačuva ono što nas određuje, naš crnogorski identitet, kultura i tradicija.
Poslije mnogo godina provedenih u emigraciji u Atini, 2011. godine vratio sam se sa porodicom u Elbasan. Bio je to povratak u zemlju u kojoj sam želio da nastavim život, ali i trenutak koji će, sasvim neočekivano, otvoriti jedno novo poglavlje u mom životu.
Jednog lijepog, sunčanog dana otišao sam u Ambasadu Crne Gore u Tirani kako bih se raspitao o mogućnosti dobijanja crnogorskog državljanstva. Nisam ni slutio da će taj odlazak biti mnogo više od obične administrativne posjete.
Tamo me je dočekalo izuzetno gostoprimstvo prvog crnogorskog Ambasadora u Tirani, g. Željka Perovića. Na moje iznenađenje, ambasador je veoma dobro poznavao istoriju moje porodice i doprinos koji su njeni članovi dali tokom Drugog svjetskog rata. U razgovoru sam osjetio ne samo diplomatsku srdačnost, već i iskreno interesovanje za moje porodično nasljeđe i za sudbinu Crnogoraca koji su živjeli u Albaniji.
Sastanku je prisustvovao i diplomata iz Ulcinja, g. Met Gjoni. Taj susret bio je početak jednog dugog i iskrenog prijateljstva koje traje do danas.
Ambasador Perović me je upoznao sa tadašnjom situacijom u crnogorskim udruženjima u Skadru, gdje je u to vrijeme živio najveći broj pripadnika crnogorske manjine. Predložio mi je da se uključim i dam svoj doprinos zaštiti prava i očuvanju identiteta crnogorske manjine u Albaniji.
Budući da sam živio u Elbasanu, rekao sam, da sam spreman da pomognem koliko god mogu, ne samo u Skadru već i porodicama crnogorskog porijekla koje su živjele u Tirani, Draču, Elbasanu i drugim gradovima Albanije.
Kako su dani prolazili, stupio sam u kontakt sa predstavnicima udruženja “Alba-Montenegro“, koje je u to vrijeme bilo jedino aktivno crnogorsko udruženje u Skadru. Na prijedlog tadašnjeg predsjednika udruženja, g. Burhana Čulića, postao sam član njegove skupštine.
U međuvremenu, u Elbasanu sam jednu dječju sobu u stanu svojih roditelja pretvorio u malu, skromnu kancelariju. Nije bilo velikih prostorija, posebne opreme ni velikih finansijskih mogućnosti. Ali bilo je volje.
Tu sam počeo da primam predstavnike i članove crnogorskih porodica koje su živjele u Elbasanu, Tirani, Draču i drugim gradovima. Razgovarali smo o njihovom porijeklu, o porodičnim uspomenama, o potrebi očuvanja jezika i tradicije, ali i o tome kako zajedničkim djelovanjem možemo biti snažniji i vidljiviji.
Tako je, gotovo neprimjetno, počeo moj put u oblasti reorganizacije i afirmacije crnogorske manjine u Albaniji, najprije u centralnom dijelu zemlje.
Izazovi su bili veliki. Crnogorska udruženja imala su veoma ograničenu podršku i skromne mogućnosti za djelovanje. Ipak, sa posebnim poštovanjem danas se sjećam svih onih koji su, uprkos teškoćama, ulagali svoj trud da crnogorsko udruženje u Skadru bude što aktivnije.
Pored predsjednika Burhana Čulića i potpredsjednika Milana Zlatičanina, posebno pamtim Miljanu Dabović (Zlatičanin), koja je svojim nesebičnim i volonterskim radom dala značajan doprinos. Organizovala je kurseve crnogorskog jezika za djecu pripadnika manjine, vjerujući da se identitet najprije čuva kroz jezik, znanje i prenošenje vrijednosti na najmlađe.
Godine su prolazile, a potreba za organizovanijim djelovanjem postajala je sve očiglednija.
Veliki trenutak dogodio se 2017. godine, kada je Albanski parlament zakonski priznao crnogorsku manjinu, zajedno sa još devet nacionalnih manjina. Za crnogorce u Albaniji to je bila vijest od istorijskog značaja. Nakon dugih godina, naš identitet je dobio i svoje zakonsko priznanje.
Za mene je to bio dodatni podsticaj da nastavim ono što sam već započeo.
Na ličnu inicijativu, u tom periodu održao sam veliki broj sastanaka sa predstavnicima crnogorskih porodica porijeklom iz Crne Gore koje su živjele u Tirani, Elbasanu, Draču i drugim gradovima. Razgovarali smo o potrebi stvaranja novog crnogorskog udruženju, udruženja koje bi imalo savremen statut, jasne ciljeve i bogat program aktivnosti usmjeren na očuvanje crnogorskog identiteta, kulture, jezika i tradicije, ali i na zaštitu prava crnogorske manjine u Albaniji.
U pripremi statuta i programa budućeg udruženja veliku podršku pružila su mi dvojica predstavnika Matice crnogorske, g. Blagoje Zlatičanin, predstavnik Matice crnogorske za Albaniju, i g. Miroljub Orlandić, predstavnik za Sjevernu Makedoniju.
Njihova pomoć i iskustvo bili su dragocjeni u stvaranju temelja onoga što će ubrzo postati nova organizacija crnogorske zajednice u Albaniji.
A onda je došao mart 2018. godine.
U Tirani smo se okupili zajedno sa grupom crnogorskih intelektualaca i ljudi koji su vjerovali da je došlo vrijeme za novi početak. Iz tog susreta rođena je “Zajednica Crnogoraca u Albaniji“ (ZCGA).
Bio je to trenutak koji je označio novu stranicu u istoriji organizovanja Crnogoraca u Albaniji.
Tako je počeo da duva jedan novi vjetar, vjetar obnove, zajedništva i nade; vjetar koji će nas povesti ka novim inicijativama, novim susretima i novim projektima u cilju očuvanja crnogorskog identiteta, kulture i tradicije, kao i zaštite prava crnogorske manjine u Republici Albaniji.
A to je bio tek početak…
✒️ Marinko Ćulafić
(Predstavnik Crnogorske manjine u Vladi Albanije)
Be the first to comment