Poštovani pośetioci, objavljujemo tekst Radoja M. Radojevića koji je publikovan skoro prije pola stoljeća, a očigledno da je i danas jednako aktuelan.
Povodom reagovanja Sinoda Srpske pravoslavne crkve
na odluku, u Ohridu, o proglašenju autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve, 1967. godine, Radoje Radojević objavio je tekst “Anateme odbjeglim crkvama”, u beogradskom listu “Svet”, br. 573, 14. oktobra 1967. godine, str. 4. i 11. Sveti sinod SPC tada je donio odluku da ne priznaje akt proglašenja MPC, proglašavajući taj čin nekanonskim. Osim toga, Sveti sinod SPC tada je zaključio da je SPC “majka crkva” koja jedina može davati autokefalan status svojim pomjesnim crkvama i da se u ta crkvena pitanja ne smije miješati svjetovna vlast kako je to učinjeno u Republici Makedoniji. Radoje Radojević je u svome članku na primjerima pokazao da se svjetovna vlast, tokom istorije, miješala u pitanja organizacije crkava. Radojević je, pored ostalog, istakao i nekanonsko ukidanje autokefalne Crnogorske mitropolije, dekretom regenta Aleksandra, 1920. godine, a posljedice toga državnog akta su i danas realnost.
Radoje M. RADOJEVIĆ
ANATEME “ODBJEGLIM” CRKVAMA
Kako su hrišćanske crkve ostvarivale svoju samostalnost kroz vjekove.
Kanonsko i stvarno pravo
Našu javnost, iako ima dosta važnijih briga od crkvenih kanonskih sporova, ovih dana su uznemirili događaji oko proglašenja autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve.
Reagovanje Srpske pravoslavne crkve, koja sebe smatra crkvom-majkom autonomne MPC odnosno nepovredivo jedinom pravoslavnom crkvom u Jugoslaviji, na odluku Crkvenonarodnog sabora u Ohridu o proglašenju autokefalnosti MPC, bilo je veoma oštro i beskompromisno. To jasno pokazuje odluka Svetog arhijerejskog sabora SPC, usvojena na vanrednom zasijedanju od 14. i 15. septembra 1967. godine, objavljena u listu “Pravoslavlje” br. 11 od 15. septembra 1967. godine, kao i prijethodna odluka kojom je odbijen zahtjev Svetog arhijerejekog sinoda MPC za proglašenje autokefalnosti MPC, usvojena na sjednici od 24. maja 1967. godine, a objavljena u “Pravoslavlju” br. 10 od 31. avgusta 1967. godine.
Kako te odluke, po mome mišljenju, prevazilaze okvire kanonskih pitanja unutrašnjeg života crkve, tičući se bitnih društvenih interesa, nalazim da je nužno da se podsjeti na neke istorijske činjenice koje dovode u sumnju ispravnost stava Svetog arhijerejskog sabora SPC u ovome pitanju. Ta sumnja se ne odnosi na načelno meritorno tumačenje crkvenih kanona od strane Sabora, s pogledom na vrijeme u kome su ti kanoni usvojeni, nego na njihovu sadašnju primjenu, u izmijenjenim društvenim uslovima, kao i s obzirom na mnoge drukčije presedane odnosno odstupanja od važećih kanona u istoriji hrišćanske crkve uopšte i SPC posebno, koji nam pokazuju da se i crkva prilagođavala vremenu i datim uslovima, čak i kad bi bila legitimna jurisdikcija SPC nad MPC i ostalim pravoslavnim crkvama u Jugoslaviji, što nije slučaj.
O nastajanju autokefalnih crkava. Cezaropapizam
Istorija hrišćanske crkve ispunjena je jeresima, šizmama, raskolima, cijepanjem na mnoštvo konfesija i tzv. ortodoksnih i heterodoksnih crkava, prozelitskim razdorima u međusobnom preobraćanju i pridobijanju vjernika, bigotizmom, međusobnim progonima i krvoprolićima u kojima su zaista mučenički stradali milioni ljudi, sukobima oko diobe na autokefalne crkve i strašnim međusobnim anatemama. Kako je hrišćanstvo, kao i ostale razvijene religije a osobito monoteističke, imalo veoma snažnu socijalno-političku sadržinu, ovi su unutrašnji potresi i sukobi u potpunosti bili posljedica društveno-ekonomskog razvoja i političkih zbivanja, na čijoj podlozi su nicala različita teološko-dogmatska učenja. Neprekidni osvajački ratovi, unutrašnje pobune, slamanje i drobljenje velikih robovlasničkih, feudalnih i kapitalističkhi država, velike seobe naroda, izumiranje čitavih naroda i država i pojava novih, politički, ekonomski, naučni i kulturni napredak društva, nestajanje starih i nastajanje novih antagonističkih klasa, – sve je to uslovljavalo ovakav razvoj hrišćanske crkve. Usljed toga, ni cijepanje crkava na dogmatski različite konfesije odnosno na nezavisne ortodoksne ili heterodoksne crkve pojedinih konfesija, uopšte nije bilo izraz religiozno-duhovne potrebe vjernika već svojevrsno ogledalo društvenih zbivanja.
Postavši državnom religijom, pod carem Konstantinom Velikim, hrišćanstvo se potpuno uključilo u strašni vrtlog vojno-političkih događaja i potresa na teritoriji prostranog Rimskog carstva. Vladari – osvajači – koji su nicali na raznim stranama, težili su da prigrabe što više zemlje i robova – hrišćanskih duša. U odgovarajućoj srazmjeri nastajale su separatističke težnje u crkvenim organizacijama, izbijali raskoli i šizmatični pokreti. Nakon propasti robovlasničkog Rimskog zapadnog carstva, tj. poslije diobe na Istočno i Zapadno carstvo, još u periodu ranog feudalizma, crkva je potpuno srasla s feudalnom državom.
Ukoliko sve više jača kao cjelina, hrišćanstvo se sve više cjepka na stvarne ako ne uvijek i formalno nezavisne državne crkve, u zavisnosti od ekonomske i vojno-političke moći dotičnih država. Težeći, po prirodi stvari, da ima što veći uticaj, više pastve i ekonomske moći, svaka je crkva podržavala politiku “svoje” države, šireći se onako kako se ona širi i slabeći onako kako ona slabi. Bilo je prirodno da se crkva očajnički uvijek opirala odvajanju njenih djelova u samostalne crkve – “kćerke”. Na toj podlozi, iz težnje Zapadnog rimskog carstva i njegovih nasljednika da potisne Istočno (Vizantiju), nikla je i velika šizma koja je dovela do otcjepljenja Zapadne crkve od Istočne. Kroz takav je razvoj, od prvobitnih hrišćanskih opština i vjerskih zajednica, preko četiri stara koordinarna patrijarhata (Carigradski, Aleksandrijski, Jerusalimski i Antiohijski) postalo ovakvo hrišćanstvo kakvo danas vidimo.
Iako kanoni neosporno zabranjuju miješanje svjetovnih vlasti u crkvene poslove, kao i oslanjanje crkve na njih u pitanjima izmjene statusa i jurisdikcije, vladari su bili po pravilu stvarni, a često i formalni poglavari crkve. Tako u Dušanovom Zakoniku, u članu 25, stoji: “Crkvama da upravlja car, i patrijarh, i logotet, a drugi niko”. Čak je i u Kraljevini Jugoslaviji, iako crkva više nije bila državna, kralj zadržao i tako veliko pravo da daje saglasnost na izbor patrijarha i episkopa. Austrijski car je svojim ukazom uzvisio na stepen patrijarha Josifa Rajačića, kojega je majski Sabor 1848. izabrao za patrijarha, a kralj Aleksandar patrijarha Dimitrija 1920. Gospodarenje vladara nad crkvom, nazvano cezaropapizam, davalo je ovima mogućnost da “podarivanjem” autokefalnosti plaćaju savezništva i ostvaruju druge dalekosežne vojno-političke ciljeve.
Carigradska patrijaršija je bila u apsolutnoj vlasti vizantijskih odnosno turskih careva, kao takva je dala prvu autokefaliju srpskoj crkvi – po mišljenju više autora nekanonski, jer je za to bila nadležna Ohridska episkopija – pošto je Nikejsko carstvo bilo pritiješnjeno Latinskim carstvom. Sultan je obnovio Pećku patrijaršiju “kada je Makarije priznat od sultana za patrijarha” i dobio “od Turaka sve povlastice koje su uživali carigradski patrijarsi” (J. Popović: Opća crkvena istorija, Srem. Karlovci, 1912). Nakon vojničkih pobjeda austrijski car je, 1721. godine, izdjejstvovao – preko sultana – autokefalnost za pravoslavnu crkvu u Austriji, da bi suzbio istočni uticaj u svojoj carevini. Sultan je, nakon vojničkog poraza u ratu od 1876-78. bio prinuđen da izdjejstvuje autokefalnost Srpskoj crkvi. Kroz bezbroj peripetija, pod anatemama i svakojakim pritiscima, borila se Bugarska crkva za održanje autokefalnosti, koja joj je osporavana sve do 1946. Sličan je slučaj i sa Sinajskom crkvom. Pa ipak, Srpska pravoslavna crkva je sasvim razumno i realistički, priznavala nezavisnost tih crkava s kojima je jedinstvena u dogmama Vaseljenske crkve.
Poseban kanonski kuriozitet čini način na koji je stekla autokefalnost Ruska pravoslavna crkva. Carigradski patrijarh Jeremija II došao je 1588. u Rusiju “da skuplja milostinje radi zidanja nove patrijaršijske crkve, i dobio bogate poklone, ali je morao pristati na želju cara Fjodora Ivanoviča (1584-1598), da otpusti Rusku crkvu iz veze sa Carigradskom patrijaršijom te da je podigne na stepen patrijaršije” i dok je još bio u Rusiji “instalirao je mitropolita Jova za patrijarha” (J. Popović, cit. d., 493). Istočni patrijarsi su docnije održali dva sinoda, 1590. i 1593, da bi potvrdili ovu nekanonsku radnju patrijarha Jeremije II. U istoriji pravoslavnih crkava, pa i srpske, za više slučajeva davanja autokefalije nema dokaza da su date u skladu s kanonskim propisima vaseljenskih sabora na koje se u obrazloženju odluke poziva Arhijerejski sabor SPC. Neki autori tvrde da i Sava Nemanjić ne samo što nije u Nikeji izdjejstvovao autokefalnost za SPC na kanonski način, nego čak i da ju je dobio od latinskog patrijarha.
Kanonski legitimitet Srpske pravoslavne crkve
Iako danas niko ne osporava autokefalnost SPC, ipak, ako doslovce tumačimo iste one kanone na koje se poziva i Arhijerejski sabor, ako se upoznamo s istorijskim faktima i pročitamo mnogobrojne rasprave napisane o tome predmetu, viđećemo da se takvo pitanje može sasvim umjesno postaviti. Posebno je pitanje legitimnosti njene proširene jurisdikcije na ostale autokefalne i autonomne pravoslavne crkve i crkvene eparhije, koje je inkorporirala u svoj sastav poslije 1918. godine.
Sveti arhijerejski sabor SPC prvi put sada javno tvrdi da Ohridska arhiepiskopija nije bila autokefalna. Međutim, u Istoriji SPC sa narodnom istorijom (udžbenik za V razred bogoslovije od dr R. L. Veselinovića, Bgd, 1966) stoji da je bila autokefalna, ali da nije imala pravo da daje autokefalnost djelovima crkve pod svojom jurisdikcijom jer je to pravo pripadalo samo Carigradskoj patrijaršiji kao najstarijoj po rangu. To je opet u direktnoj suprotnosti sa kanonima na koje se Sabor poziva u svojim odlukama i eksplicitno iskazanom stavu: “A za rešavanje mesnih problema vaseljenski episkopat preneo je tu vlast na svoje organe, sabore autokefalnih crkava. Tako je danas sabor autokefalne crkve praktično jedini pravni činilac, jedina institucija koja može dati autokefaliju”. Sava Nemanjić je “uspeo u Nikeji, gde je bila prestonica cara posle pada Carigrada i gde se pod Teodorom Laskarisom (1204-1222) stabilizovala vlast, da ishodi, zaobilazeći Ohridsku arhiepiskopiju u čiju je jurisdikciju Srbija spadala, priznanje samostalnosti Srpskoj crkvi” (Branislav Đurđev: Uloga crkve u starijoj istoriji srpskog naroda, Sarajevo, 1964, 61). To bi značilo da je Carigradski patrijarh dao Srpskoj crkvi pravo koje nije imao sam, iako je ohridski arhiepiskop Homatijan protestovao i prijetio aforizmom – osudom. Kad je car Dušan Srpsku arhiepiskopiju podigao, na državnom saboru, na stepen patrijaršije, ohridski arhiepiskop se – u promijenjenoj situaciji – s tim aktom saglasio, opet nekanonski, bilo zbog toga što joj on prethodno nije dao autokefalnost (ukoliko je na to imao pravo) ili zato što nije mogao odlučivati u toj stvari ako nije predstavljao autokefalnu crkvu, kako to tvrdi Sabor SPC u odluci o MPC. Carigradski patrijarh, međutim, ne samo što se nije saglasio, već je na srpsku crkvu, Dušana i Janićija bacio tešku anatemu. Trnovski patrijarh, koji nije imao nikakve jurisdikcije nad srpskom crkvom, a kako je i njegovom patrijarhatu osporavana legitimnost, takođe je bespravno dao saglasnost. Nekoliko svetogorskih kaluđera ionako nijesu imali pravo da odlučuju u ovoj stvari. Ako je carigradski patrijarh po pravu prvijenstva među jednakima, što bi bilo u suprotnosti s navedenim kanonima, i zakonito dao autokefalnost, on je poništio anatemom.
Ako je, pak, nije imao pravo dati, onda je opet bez važnosti priznanje koje joj je dao 1375. skidajući anatemu. Služeći se ovakvim sofizmima i silogizmima i formalnom logikom, mogli bismo ove protivurječnosti ređati u raznim kombinacijama, sve do posljednjeg davanja autokefalije SPC, 1879. godine. Mnoštvo ovakvih i sličnih pretpostavki, bezvrijednih za današnji život SPC, nalazi se razasuto u mnogobrojnim radovima učenih teologa i stručnjaka za kanonsko pravo, naročito u raspravama oko primata pojedinih samostalnih crkava u jugoslovenskim zemljama i njihovog prava da naslijede Pećku patrijaršiju.
Do 1918. u Jugoslaviji su postojale tri autokefalne pravoslavne crkve (Srpska, Crnogorska i Karlovačka mitropolija), tri autonomne crkve, kao i makedonske eparhije pod nasilnom jurisdikcijom Carigradske patrijaršije. Regent Aleksandar je s vladom Nikole Pašića još u izbjeglištvu pripremio plan i osigurao sve što treba za “ujedinjenje” jugoslovenskih naroda, pa i za nezakonito ukidanje i pripajanje Srpskoj ostalih autokefalnih i autonomnih crkava i makedonskih eparhija. Već 18. decembra 1918. sazvana je u Beogradu konferencija episkopa, na kojoj su “izrazili želju da se sve ‘srpske crkve’ ujedine u jednu – Srpsku crkvu”. 26. maja 1919. održana je druga konferencija episkopa, na kojoj je izabran “Središnji arhijerejski sabor” za sprovođenje priprema oko “ujedinjenja”. Sve je “kako treba” pripremljeno pošto je ostvarena i pogodba s Carigradskom patrijaršijom za MPC, pa je već 17. juna 1920. Aleksandar ukazom potvrdio njihovu “odluku” da se predloži “ujedinjenje” pravoslavnih crkava, da bi to “ujedinjenje” 30. avgusta iste godine svečano proglasili kraljevskim ukazom!
Po istim kanonima na koje se Sabor sada poziva kad poriče pravo episkopima da proglašavaju autokefalnost, valjda je trebalo da sabori autokefalnih i autonomnih crkava odlučuju hoće li crkvu kojoj već stoje na čelu lišiti nezavisnosti? Kako mogu episkopi – pojedinci “izraženom željom” predlagati likvidiranje samostalne crkve? Valja istaći da je tada Crna Gora još pravno postojala kao država – sve do donošenja vidovdanskog Ustava Kraljevine SHS, 1921.
Kad je riječ o zakletvi episkopa Gospodina Dositeja, koju je položio pred Arhijerejskim saborom SPC, moramo se sjetiti da ovome Saboru nije smetalo kad je mitropolit Crnogorsko-primorski Mitrofan Ban pogazio odgovarajuću zakletvu koju je položio pred Svetim Sinodom Crnogorske pravoslavne crkve.
Ako se govori o malobrojnosti sveštenog klira u MPC, sjetimo se da je Sinajska crkva imala samo jednog episkopa.
Posebno je pitanje da li je održiv sadašnji naziv, SRPSKA pravoslavna crkva, u koji se utapaju i gube Crnogorska i Makedonska pravoslavna crkva, i pod pretpostavkom da ostane jedna pravoslavna crkva u Jugoslaviji. No, spominjanje u Odluci Sabora “etničkih grupa” i “presedana” koji mogu podstaći dalje podvajanje Crkve, u svijetlu sljedeće rečenice iz Istorije SPC od R. L. Veselinovića, izdanje 1966, koja glasi: “Po crkvenim kanonima jedan narod u granicama svoje države treba da ima samo jednu crkvu” – sasvim jasne postaju odluke Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve.
(“Svet”, br. 573, Beograd 14. X 1967, s. 4. i 11)