Potresno sjećanje čovjeka na dane kada je kao četrnaestogodišnjak odstupao sa ocem od rodnog Grahova do Austrije i nazad do Kočevja gdje mu je otac sa hiljadama njegovih saboraca, četnika, završio život na najmonstruozniji način.
Povlačenje prema Rudom
Postepeno su prolazili dani opuštenosti, igre i lutanja po pašnjacima i uzvišenjima zetske ravnice. Spremao se pokret. Pripremala se obuća, zašivali dotrajali odjevni predmeti, nabavljale čarape. Jednoga dana oprostili smo se sa domaćinima u Zeti i krenuli u velikim kolonama prema Kolašinu.
Makadamskim putem kretale su se duge kolone raznih vrsta vozila, od teških kamiona, ambulantnih i bolničkih vozila, privatnih kamiona, luksuznih automobila pa do zaprežnih kola. Pješadija, veliki broj izbjeglica, kretale su se takođe cestom, ali i seoskim putevima i brojnim divljim stazama. Jedna oveća grupa ljudi, izbjeglica i boraca, u kojoj smo bili otac i ja kretala se seoskom stazom. Negdje u okolini Bioča bat jednoličnih koraka po kamenjaru prekinula je nečija vika: „Bomba, bomba”. Nasta metež. Ljudi popadaše po zemlji tražeći bilo kakav zaklon. Nedaleko od mene na stazi u kamenjaru ležao je četnik, mlađi čovjek, vičući i dalje bomba, bomba. Između njegovih nogu okretala se okrugla, glatka bomba. Neko me je povukao ka zemlji i odjeknu eksplozija. Ljudi su se podizali. Začudo borac kome se bomba otkačila od opasača i eksplodirala mu među nogama, ostao je nepovrijeđen. Nijesu povrijeđeni ni drugi ljudi u koloni, ali je naprijed na omanjoj ravnici moj otac ostao da leži na zemlji. Bio je ozbiljno ranjen. U nastojanju da preskoči plot od pruća parče bombe ga je pogodilo u butinu. I pored debelog sloja odjeće i novčanika u zadnjem dijelu pantalona, komadić metala ostao je duboko zariven u butinu. Neko od prisutnih spretno je zaustavio krvarenje i zavio ranu, a snažni momci iz grupe, oca su iznijeli na kolski put. Ne mnogo zatim, kod oca je došao njegov stari prijatelj, doktor Božo Bulajić, previo ga, smjestio u svoj automobil i odvezao pravcem našeg odstupanja, negdje prema Kolašinu. Ostao sam sam i nastavio put sa očevim saborcima. Danima je sipila sitna kiša. Kolone vojske i prevoznih sredstava bile su veoma duge i veoma spore. Na Veruši smo proveli nekoliko dana. Sjećam se velike zaravni sa crkvicom u podnožju, nekog šumovitog brežuljka. Na svim stranama je bilo mnogo ljudi, šatora, kamiona, vatri, izbjeglica. Sjećam se i velikog kazana u kome se nešto kuvalo i nagluvog brice kuvara stalno zauzetog oko održavanja vatre. Predah na Veruši remetili su saveznički lovački avioni. Često su nadlijetali kolonu, mitraljirali i bacali bombe. Jednog dana bili su osobito surovi. U niskom letu izbacivali su bombe nasumice, tukli po kamionima i sa oznakom Crvenog krsta. Letjela su uvis ljudska tijela, djelovi oružja i opreme, gomile pijeska i blata. Ljudi su bježali tamo-amo. Čula se vriska posebno djece, topot odriješenih konja, vika ljudi. Piloti kao da su uživali u tim užasnim scenama. Spustili bi se još niže i ispuštali bombe na nezaštićene ljude, iako su sa te visine mogli jasno da razlikuju izbjeglice i djecu od uniformisanih lica.
– Ovim avionima sigurno upravljaju partizanski piloti – tvrdio je jedan od oficira prilikom ponovnog okupljanja na ledini gdje smo odmarali.
Odlazak sa Veruše i dalje putovanje prema Bijelom Polju teklo je sporo, uskom i oštećenom cestom. Kiša i gusti tamni oblaci otežavali su kretanje, ali i štitili od napada avijacije. Vukao sam se polako i umorno, čas s jednom, čas s drugom grupom boraca, vrlo rijetko jeo i još ređe spavao, bojeći se da ću se izgubiti ili izostati iz kolone. Dešavalo se da me neki njemački vojnik, vozač, ubaci u svoje vozilo i ponudi nešto hrane ali je to bilo rijetko, jer su ljudi brže odmicali nego kolone automobila. Vozila su često u zastoju, čekajući gorivo, popravku puta, ili uklanjanja olupina. Pješačili smo obično makadamskim putem, ali i prijekim putevima pa i bespućem. Ljudi su išli pojedinačno i u grupama bez neke discipline, tako da su ulazili u kuće, uzimali hranu, odjevne predmete, a ponešto i krali i otimali. Ja sam išao najčešće sam, obično gladan. Seljaci bi mi ponekad dali parče hljeba i sira. Jednom sam od neke žene, suznih očiju, dobio pun moj torbak suvih oraha, komad sira i veliko parče kukuruznog hljeba.
– Hajde bolan ostani kod mene, nejak si, nećeš izdržati zimu – govorila je žena.
Odbio sam.
– Neka ti Bog pomogne da preživiš i da dođeš svojoj majci – blagosiljala je seljanka.
Posle nekoliko dana tumaranja, negdje u blizini Bijelog Polja dok smo sporo odmicali makadamskim putem, njemac vozač, pozvao me je u kabinu i dao mi komad hljeba. Halapljivo sam ga pojeo. Vozili smo se nekoliko kilometara. Kada je vidio moje raspale i mokre cipele, zaustavio se pored jedne kolone vozila, parkirane pored puta, i izgubio se među tamošnjim vojnicima. Malo zatim se vratio noseći ispod bluze skoro nove vojničke cipele i dao mi da ih obujem. Pronašao je i čarape, pa na moje i njegovo zadovoljstvo ja sam sasvim dobro pripremljen za zimu, što se obuće tiče. U Bijelom Polju, na početku mosta, mome ljubaznom vozaču, više mimikom sam objasnio da moram tu da siđem. Klimnuo je glavom i pružio mi paketić sa kriškama suvog hljeba, zapakovanog u celofan. Pošto sam u Bijelo Polje došao znatno ranije od naše kolone, četnika i izbjeglica, prešao sam most i otišao u grad da nađem prenoćište za očevog prijatelja i sebe. Za oca tada nijesam znao gdje se nalazi. Poslije pola sata vratio sam se nazad. Kolone su dolazile, ali su ih stražari skretali suprotno od grada. Kako očevog prijatelja do sumraka nijesam našao pokušao sam ponovo da pređem most i da uzmem svoju torbu iz rezervisane sobice. Kada sam zakoračio na most neko je grubo viknuo da se vratim nazad. Vratio sam se i za oko 10-ak minuta pokušao ponovo da pređem most. Sražar je sada naredio da stanem, došao je do mene, uhvatio me za rame i gotovo odvukao do grupe ljudi nedaleko od mosta. Tamo je stao mirno i odsječno raportirao:
– Ovaj momak je uporan da pređe most!
Uočio sam da se radi o nekim važnim rukovodiocima, pa sam brzo izdeklamovao da mi je otac komandant bataljona, da je teško ranjen i da sam za njega i sebe našao prenoćište u gradu.
– Izvadi ruke iz džepova kad razgovaraš sa vojvodom! – izderao se jedan iz te grupe.
Zatim je neko tiho ali odsječno rekao da je vojska otišla drugim pravcem i da ja moram za njima. Bio je već sumrak ali sam uočio da su svi u grupi bili okrenuti čovjeku koji je stajao u sredini, manjeg rasta od ostalih, zarastao u bradu, i sa crnom šubarom na glavi. Brzo sam se odmakao od njih i odmaglio za grupom ljudi, koja se pela u strminu, sretan što je moj susret sa vojvodom prošao tako glatko, jer su kružile priče o njemu kao o prijekom i nezgodnom čovjeku i komandantu.
Plaču u očevom zagrljaju
Sjećanje na naše dalje kretanje prema varošici Rudo prilično je maglovito i nesigurno. Danima smo se vukli seoskim stazama, trudeći se da put bude kraći i bezbjedniji. Još od Bijelog Polja kretali smo se manje više udaljeni od kolskog puta i njemačkih kolona. Partizani su nas često napadali. Do sukoba je dolazilo obično noću. Hranili smo se oskudno i to pretežno mesom otkupljene ili oduzete stoke. Svako bi dobio po komad mesa, i to bi bilo sve za dan, dva pa i više dana. Kod podjele mesa, tražio sam sljedovanje za dvojicu. Nekada bi moj zahtjev bio uvažen, a nekada bi „mesar” to prečuo. Više sam bio gladan nego sit. Bilo je dana da me glad muči i da stomak počene da me boli, pa onda dođu periodi da glad ne osjećam bez obzira što nijesam jeo više dana. Stariji već sijedi borac, u čijoj sam grupi najčešće bio, dao bi mi po šaku kukuruznog zrnevlja i to sam obično dugo žvakao. Ako bih bio više dana bez hrane osjećao sam da mi vid slabi, da postajem ravnodušan ili da zaplačem bez nekog neposrednog razloga. Često sam se sjećao majke, moga sela, braće, tople sobe i toplog hljeba. Ruke bi mi tada postajale tople, pa sam ih mahinalno stiskao i zagledao. Sve kuće koje sam uz put vidio upoređivao sam sa mojom kućom ili sa kućama u mom selu. Moja sjećanja na majku, braću i selo bila su, kako sam kasnije saznao, baš u vrijeme kada su majka i braća imali slične probleme kao i ja. Na intervenciju moga najbližeg komšije, partizanskog simpatizera, partizani su majci oteli i zaklali posljednju kravu. Majka ju je uvela u kuhinju naše kuće, govoreći da je bolesna, ali se komšija pobrinuo da je partizani zakolju tu odmah iza kuće ne ostavljajući majci čak ni utrobu od krave. Majka već dugo nije imala nikakvih prehrambenih artikala i sa djecom je živjela od sasvim skromne pomoći seljaka, prijatelja naše kuće, koji su po malo hrane donosili tajno noću. Sada je ostala i bez te jedine krave i to malo mlijeka, sa petoro djece od kojih je najmlađi brat bio još beba u kolijevci. Moj prvi komšija je tim postupkom uspio da sačuva nekoliko svojih krava i pedesetak ovaca, a stekao je i izvjesno povjerenje kao simpatizer i doušnik.
Žena je glasno naricala
Sve češće sam se pitao gdje je otac. Vjerovao sam da nije živ, jer niko od poznanika nije znao ništa o njemu, ili nije htio da mi kaže istinu. Jedne večeri smo došli na neki veći travnati plato. Noć je tamna i prilično hladna. Stotine ljudi bukvalno je popadalo po vlažnoj zemlji. Tu i tamo nazirao se odsjaj vatre okružene ljudima. Poneko je pekao već ustajale komade mesa. Neka žena je glasno naricala. Koliko se sjećam, pričalo se da se nalazimo u mjestu Rudo, da će tu odmor trajati nekoliko dana i da će vojvoda Đurišić izvršiti smotru jedinica. Ljudi su tumarali tamo-amo, spavali, popravljali obuću, ušivali raspalu odjeću, ponešto prali. Sjutradan uveče neko je glasno uzvikivao moje ime. Iako dremljiv ustao sam i pošao sam u susret. Čovjek iz očeve jedinice odveo me je kod oca. Kada sam vidio oca, počeo sam da plačem, da plačem sve jače uz teške jecaje. Suze sam vidio i u očevim očima i u očima drugih ljudi koji su sjedili u dosta prostranoj odžakliji. Otac je bio upadljivo mršav, blijed i njegove blage oči imale su neki staklasti izraz. Stavio mi je ruku oko vrata i pustio me da plačem u njegovom krilu.
Poslije dan-dva smo se postrojili. Bilo je puno vojske, sve red do reda, u nedogled. Teško da su se ti ljudi, iscrpljeni od gladi, hladnoće i dugog hodanja mogli baš nazvati vojskom. Ni njihova odjeća svojim oblikom, bojom i održavanjem nije mogla ni u mašti zadovoljiti predstave o vojniku i vojsci. U redovima su stajali ljudi sa izgužvanom i pocijepanom odjećom, nagorjelih djelova, sa puno zakrpa, sa najraznovrsnijom, obično starom obućom, raznim torbama, opasačima, kapama. Tu su bili ljudi različitih godina starosti, djeca, starci. Bilo je dosta zavijenih ruku, glava, štapova. U jednom tenutku neko je iza nas komandovao, mirno. Teške pokrete ljudi, pratila je lupa oružja, šerpi, čaša i topot obuće. Za nekoliko minuta komanda `mirno` odnosila se i na našu vrstu. Pozdrav na lijevo pomogao je da vidim pridošlice. Grupica ljudi pokušavala je, koliko su trava i vlažna zemlja dozvoljavale da odvažnim korakom prođe ispred nas. Naprijed je išao omanji čovjek zarastao u bradu i šubaru, sa uglačanim čizmama a na par koraka iza njega gazilo je četiri, pet, glomaznih momaka, „pobjedničkog” izgleda. Tihi šapat da je to vojvoda Đurišić polako je otišao niz vrstu zajedno s vojvodom. Dugo smo tako stajali postrojeni dok se vojvoda u svoj svojoj veličini nije pokazao svim vrstama, umornih pješaka, kojima je u gomili ličnih problema, lik vojvodin najmanje nedostajao.
Put u Sarajevo
Dok smo još bili u Rudom, ostao mi je u sjećanju razgovor sa očevim prijateljem Krstom Kovačevićem. Krsto mi je jednom prilikom, polako i oprezno, saopštio da su se on i moj otac dogovorili da mi dalje ne putujemo sa ostalim četnicima i izbjeglicama.
– Otac ti je slab i sa gelerom od bombe u butini, tako da on dalji put ne može da izdrži. Ja sam, takođe, star i bolestan, pa je i za mene taj put neizdrživ. Jedva sam se i ovdje dovukao – govorio je Krsto.
U stvari, Krsto je tada u Sarajevu imao rođenog brata dr Blagoja, hirurga, poznatog i cijenjenog čovjeka i ljekara. Nadao se Krsto, a ta njegova nadanja djelovala su ubjedljivo, da ćemo zahvaljujući autoritetu doktora Blagoja nesmetano doći do njega i da će nas on zaštititi i izliječiti. Odmah sam pristao na dogovor moga oca i Krsta, nadajući se da će naš put u Sarajevo biti za nas mnogo povoljniji i mnogo sigurniji, a posebno da je to jedini spas za mog oca, koji već nedjeljama trpi nesnosne bolove i jedva se kreće. Do Rudoga je došao samo zahvaljujući dr Bulajiću. Krstove riječi su me oraspoložile, ohrabrile. Postao sam nekako lakši, sigurniji u sebe. Dojučerašnje pješačenje i glad djelovali su snošljivije, imali su nekog smisla.
Kada je otac bio pored mene, ja sam mnogo više pažnje poklanjao događajima koji su bili bliže mome interesovanju, nego pitanjima kuda se krećemo, hoće li biti odmora, ili da ne prespavam odlazak kolone sa kojom sam pješačio. Tako se vrlo slabo sjećam kuda smo krenuli iz Rudog i kada smo krenuli. U sjećanju je malo detalja. Jedini događaj kojeg se živo sjećam, desio se na staroj željezničkoj pruzi Beograd – Sarajevo. Dosta dugačak teretni voz stoji na željezničkoj stanici Ustiprača. Na jednom vagonu, negdje u sredini voza, prekrivenom starim prekrivačem, sjedimo moj otac, Krsto Kovačević, zatim Nikola Kovačević, Krsto Daković i ja.
Čudili su se što‚ sam opet među njima
Pored voza ide čovjek u nekoj čudnoj, ni vojničkoj ni željezničkoj uniformi, zastaje pored našeg vagona, penje se i traži isprave. Nekakve papire pružaju Krsto i moj otac. Čovjek prevrće, obrće, vraća papire, silazi i daje znak za polazak voza. Voz krivuda, stenje, obilato dimi, točkovi lupaju i škripe a mi ćutimo s kapama ili maramicama na nosu. Gusti dim štipa za nos, nagoni na kašalj i povraćanje i leluja tamo-amo klisurom kojom se krećemo. Poslije dugog truckanja voz se ponovo zaustavlja ispred prizemne žute zgrade koju osvjetljavaju nekoliko slabašnih svetiljki okačenih na metalne bandere. Na zgradi piše Prača. Ispred stanice 10-ak ljudi u živom razgovoru, a malo podalje grupica pijanih se međusobno pridržavaju, guraju ubjeđuju i psuju. Raspoznajem ustaše sa crnim odijelima, crnim kapama i na njima obaveznim slovom “u”, sa buktinjom u sredini. Naš vagon se zaustavio baš pored njih. Ustaše primjećuju ljude na vagonu, nesigurno zagledaju, nešto pričaju, i napokon jedan od njih se penje gore.
– Kuda idete? – pita kreštavim glasom.
– U Sarajevo – odgovara Krsto.
Ustaša malo podnapit, kad vidje da nema oružja uze torbu Krstovu i moga oca.
– Švercujete, a? – prozbori, silazeći sa torbama u rukama.
Ja u nekom nerazumljivom stanju siđoh s vagona među ustaše, priđoh onome sa torbama, uzeh mu oba torbaka iz ruku i rekoh da su to torbe moga oca i strica i da tu nema šverca. Začudo, ustaša ispusti torbe i osta da stoji bez riječi. Voz je krenuo sporo i teško i nekoliko vagona je već prošlo. Ja objesih torbe o rame, skočih na spone između vagona, pridržavajući se za crijevo od vazdušne kočnice. Takav način prevoza željeznicom bio sam već uvježbao putujući od mog mjesta do Nikšića, gdje sam pohađao gimnaziju. Poslije 10-ak kilometara klaćenja između vagona, voz ponovo stade, kod nekakve male slabo osvijetljene kućice. Ja otrčah do vagona na kome su ukočeni i bez riječi sjedili moj otac i njegovi prijatelji. Svi me sa čuđenjem i ispitivački posmatraju, dok se penjem sa dvije torbe u rukama.
– Bože moj, Bože moj! – nekako čudno prozbori Nikola Kovačević. A mi počeli da se opraštamo s tobom.
Osjećam da s vremena na vrijeme svi okreću glave prema meni, čudeći se da sam poslije tako nerazumnog postupka, opet tu pored njih. Njihovo čuđenje i strah postepeno prelazi na mene. Skupljam se na sjedištu, pomalo drhtim i ponovo vidim crnu odjeću i iskešena lica pripitih ljudi. Tek kad sam dobio sinove i unuke, osjetio sam šta je sve moj otac preživljavao te noći, na vagonu uskotračne pruge. Voz i dalje klopara i brekće, vagoni se zanose, a ugljena prašina uvlači u nos i haljine. Sjedimo na vagonu kao mumije, bez glasa i pokreta, samo Krsto Daković, sve češće i sve teže kašlje. Opet stanica, opet grupa polupijanih ustaša. Penju se na vagone, nekoliko njih posjedalo je i oko nas. Glasno govore, vrište, dozivaju se, čudno nas zagledaju, pričaju o nekom pohodu, hvališu se i zveckaju oružjem. Za čudo, ne diraju nas. U daljini se naziru svijetla Sarajeva i za 15-ak minuta voz usporava i staje. Ustaše silaze, zatežu opasače, popravljaju kape, i nestaju.
– Do sada smo imali neku ludu sreću – kao za sebe prozbori Nikola Andrijin.
Niko mu ne odgovori. Svi pokušavaju da protegnu ukočene udove. Otac jedva vuče desnu nogu i uz duboke uzdahe povlači rukom preko butine. Polako izlazimo na ulicu. Odmah na ćošku, preko ulice, kafana. Vučemo se kao utvare, ispijeni, prljavi od ugljene prašine i izgužvani. Ulazimo u kafanu i sjedamo za prvi od stolova. Žagor prestaje i svi gledaju pridošlice. Dolazi konobar, čudno nas posmatra, ali odmah zatim donosi velike šolje pune čaja i više komada duguljastih kifli hljeba. Jedemo halapljivo. Malo smo došli sebi, ugrijali se i osvježili. Krsto već razgovara sa ocem kako da nađe brata Blagoja. Na vratima se pojavljuju dvojica uniformisanih ljudi i idu prema našem stolu. Traže isprave. Malo zatim koračamo, svi zajedno pločnikom. Krsto pokušava da jednom od njih objasni kako u Sarajevu ima brata, poznatog ljekara, ali policajac ćuti. Dolazimo u stanicu. Uvode nas u veću prostoriju. Stojimo. Za stolom kurpan, muškarac, u urednoj uniformi sa visine i prezrivo gleda na nas. Krsto priča i na kraju pominje brata, moli da ga obavijeste. Čovjek ostaje miran i bez grimase na licu. Poziva nekog od podčinjenih i kratko naređuje da nam uzme podatke i da nas sprovede negdje izgovarajući neko kratko ime. Sredovječni muškarac u civilnom odijelu i sa slovom “u” na reveru sakoa, uvodi nas u manju prostoriju. U njoj sto i stolica, vitrina, otrcana prostirka i Pavelićeva slika na zidu. Pisar sjeda, otvara debelu svesku, gleda u nas i obraća se Krstu:
– Ko ste i odakle ste?
Krsto mu odgovara da je rodom iz Vilusa kod Nikšića, da je zemljoradnik po zanimanju i da svi bježimo od partizana.
– Što ste došli ovamo? – pita pisar, prekidajući Krsta.
– Tu u gradu živi moj rođeni brat Blagoje, on je, znate, poznati ljekar, pa smo došli kod njega da nas izliječi i zaštiti.
Dalje govori da su u grupi s njim još i njegov prijatelj Nikola Vujačić, komandant bataljona, da je teško ranjen, pa da ga on vodi kod svoga brata. Pisar prestaje da piše, bulji u oca, prolazi pogledom od glave do pete, zatim gleda u papir pa opet u oca. Potom ustaje, otvara vrata i glasno izgovara neko ime.
Šta je to bataljon, je li to zdrug ili bojna? – pita pisar.
– Bojna, bojna! – viče neko iz druge kancelarije.
Sijeda i opet gleda u oca.
– A ostali, ko su oni?
– Ovo je sin Nikolin, a ostala dvojica… – ređa Krsto pojedinačno, ime, prezime, zanimanje, bježanje, bolest i ostalo redom.
Pisar piše, ponovo gleda u nas i opet nešto dopisuje. Napokon, nekoga zove i kaže mu da je naređeno da nas vodi kod – izgovara neko kraće ime. Malo zatim ulazimo u auto furgon, bez sjedišta i sa rešetkama na prozorima. Krećemo.
– Nijesi trebao govoriti da sam komandant bataljona, to bi moglo da bude loše za sve nas – obraća se otac Krstu.
Dani u Sarajevu
Bez brige Nikola, Blagoje može sve u ovom gradu, a to sam rekao da vide da nijesmo neka ološ ili skitnice – odgovara Krsto.
Zaustavljamo se pred glomaznom zgradom sa slabo osvijetljenim prilazom. U manjem predsoblju čekamo duže. Čovjek sa ključem vodi nas uz stepenice. Otključava veća metalna vrata i pokazuje rukom da uđemo. Krsto i njemu ponavlja priču, da smo pobjegli od partizana, da smo bolesni, i da ima u gradu brata čuvenog ljekara. Policajac sačeka da uđemo, zatvara vrata i uz prodoran zvuk okrenu dva puta ključ u glomaznoj bravi.
– Ovo mi baš ne liči na bolnicu – oglasi se Nikola Kovačević.
Krsto ćuti, mračan i zamišljen.
– Nešto nije u redu – izgovori Krsto kasnije, više za sebe.
Stojimo u većoj svijetlo okrečenoj prostoriji sa malim rešetkastim prozorom i običnom sijalicom na plafonu. Na više od pola prostorije, uz tri zida postavljen je drveni podijum, širok oko dva metra. Sklepan je od jelovih dasaka i na čestim nogarima oko 50 cm podignut od betonskog poda. Podijum je prljav i bez ikakvih prostirki i prekrivača. U omanjoj niši, bez vrata, je klozet čučavac i česma iznad izlizanog metalnog lavaboa. U prostoriji je dosta toplo. Brzo se razmiještamo po podijumu, i pored neizvjesnosti hvata nas san. Samo Krsto Daković, s vremena na vrijeme jednolično kašlje. Sjutradan se budim kasnije od ostalih. Neke nejasne sjenke trepere, skupljaju se i razvlače u čudnovate oblike, postepeno nestaju i pred očima mi izranja sijalica sa crnim gajtanom na plafonu i visoko na zidu prozor pun svjetlosti. Svi smo budni, svi tihi, i svi u nekom dijelu svoga svijeta. Kreštavi zvuk brave vraća nas u stvarnost. Na vratima dvojica starijih čuvara između sebe drže korpu punu povećih komada staroga hljeba. Svako dobija po jedna komad. Krsto moli da razgovara sa nekom od starješina, jer ima nešto važno da im kaže, čuvari bez riječi opet okreću ključ.
Tiho i sporo prolaze dan i noć, između četri zida. Sjutradan opet čuvari, korpa sa starim hljebom i opet Krsto moli da razgovara, i opet onaj bolesni jauk brave u vratima. Novi dan teče veoma sporo, mnogo sporije nego svi prethodni dani. Nijemo sjedimo na daskama sa glavama okrenutim prema vratima. Niko ni da zadrijema. Poslije dugo, dugo vremena kroz prozor se polako uvlači noć, ali je malo zatim, škiljava sijalica u pramenovima razbacuje po prostoriji, zavlači ispod podijuma i gura po uglovima. Ništa se ne dešava. Tišina je i u hodniku. Do duboko u noć smo budni. I san kao da se negdje izgubio. Povremeno se okrećemo po daskama, poneko zijeva. češanje je glavno zanimanje posebno noću, a poneko pretura po gotovo praznim torbama. Ako razgovor i počne, traje veoma kratko. Svi su nekako sigurniji sami sa sobom, svi se uvlače u svoju ljušturu, tražeći tamo mir i spokoj, kojih nema. Dugo ne mogu da zaspim, a i ostali su budni. Ako san i dođe, snovi ga brzo razore. čuju se trzaji nogu, ruku, duboki uzdasi, škrkut zuba. Krsto kašlje sve češće i sve teže. Noć teče sporo i teško, nogu pred nogu, kao da kruži oko naše zgrade. Prve nagovještaje zore dočekujemo budni. Plavičasta svjetlost polako prebira po prostoriji, tiho i sporo se kreće od Krsta do Nikole Andrijina i dalje do drugog Krsta, koji sa rukama na usnama smiruje trzaje suvoga kašlja. Svi smo napeti i svi usresređeni prema vratima, kao da očekujemo nekog značajnog gosta, ili neki prelomni događaj, pa se trudimo da ne propustimo ni jedan detalj. Svakako da i sa sve više nestrpljenja očekujemo i korpu sa starim hljebom jer stezanje u stomaku oduzima sve više vremena za sjećanje na hranu. Napokon, kreštavi zvuk brave ispunjava prostoriju. Nevjerovatno kako ovaj jezivi zvuk tako vjerno odražava svu bijedu, grubost i oholost ambijenta u kome se nalazimo. Podjela starog hljeba i Krstova molba je sve što se dogodilo prilikom posljednjeg otvaranja vrata i poslije tolikog isčekivanja. Pred nama je opet dug i težak dan. Obučeni smo i obuveni kao da se spremamo za pokret, a sjedimo satima nepokretni očekujući nešto. Neizvjesnost razara sve: sjećanja, misli, snove, započinje i završava razgovore. Na vratima žagor, ključ i krik brave. Stražari uvode četvoricu ljudi. Polako i nesigurno se približavaju podijumu i netremice gledaju u nas. Podbuli su sa modricama na licu i u dotrajaloj odjeći. Dvojica od njih imaju oko 50-tak godina, a ostali su mlađi ljudi. Sjedaju na dio podijuma. Jedan od starijih brkat i prosijed, oprezno pipka rame i vrat. Ispod oka uočljiva je poveća masnica. Pogled mu luta po prostoriji i osjeća se da duboko pati. ćutimo svi. Napokon, Krsto zapita tiho:
– Odakle ste prijatelji?
– Niodakle – odgovori čovjek s masnicom, povi se malo naprijed i spušta glavu među ruke.
Po trzajima tijela vidimo da plače. Pritiska nas neka teška mora. Tugu pridošlice osjećamo kao svoju, i svi saučestvujemo u njegovom bolu. Polako prolazi dan. Pridošlice su se izvjesno smirile. Pokreti su im slobodniji, ležerniji. Ohrabljen time, Krsto Kovačević, ponovo pita:
– Oprostite ljudi, molio bih da nam neko kaže gdje smo?
Brko, sa masnicom ispod oka, pogleda u Krsta.
– Oprostite i vi, pitali ste odakle smo, a ja sam grubo odgovorio. Nemojte se čuditi jer mi je svega dosta. Bio sam na sahrani u susjednom selu – izgovara brko polako kroz suze – i kada sam se vratio nije bilo ni porodice, ni ajvana, ni stvari u kući, nije bilo ni komšije. Sjutradan me uhvate ustaše, proglase me četnikom i evo me ovdje s vama. A ovo gdje smo, koliko sam ja vidio, mi smo u nekom zatvoru u gradu i vjerujem da je ovo poslednja stanica za Jasenovac.
Riječ Jasenovac, djelovala je šokantno na sve. Nije bilo više ni pitanja, ni odgovora, bez obzira što brko nije bio ni malo siguran u ono što govori. Sve je utihnulo, sve ja zamuklo. Svako je Jasenovac doživljavao na sličan način, kao stravično stratište, gdje je umiranje jedini događaj dostojan čovjeka, i gdje se odnos prema čovjeku po brutalnosti i divljašvu, može uporediti samo sa najmračnijim periodima inkvizicije. Polako prolazi dan. Pridošlice se razmještaju po podijumu, i dvoica od njih utonuše u nemiran san, povremeno praćen dubokim uzdasima. Krsto Milanov sve češće i sve duže kašlje. Suton polako uzali kroz prozor i nekim crvenkastim tonom, farba zidove prostorije. Glad nas sve više muči.
U sarajevskom zatvoru
Negdje 16. dana boravka u ovom kazamatu, sudeći po crtama koje sam svakoga dana urezivao u dasku na kojoj sam ležao, stražari su doveli grupu od šest mlađih ljudi. Tada nas je u prostoriji bilo 25. Još se nijesmo sasvim ni razmjestili, vrata su se ponovo otvorila. Stražar je prozvao moga oca, zatim Krsta Kovačevića, Nikolu Kovačevića, Krsta Dakovića i mene. Naglasio je da uzmemo svoje stvari i iziđemo u hodnik. Po kretnjama pri ustajanju, uzimanju stvari, i hodanju prema vratima, osjećali su se duboki nemir, strah i iznenađenje. Nekako smo se s brda s dola našli u hodniku. Stražar nas je poveo niz stepenice i kraćim hodnikom doveo pred masivna vrata, slična onima na prethodnoj prostoriji, samo što je brava u ovim vratima imala više obzira prema sužnjima koje je čuvala. Iza vrata osrednja prostorija. U njoj sto, četiri stolice, sijalica i manji prozor sa metalnim šipkama bliže plafonu. Na kraju prostorije obična drvena vrata, a iza njih druga prostorija, slične veličine. Pored prozora i sijalice, tu su podijum od dasaka, samo pri jednom zidu i vrata na niši sa klozetom i umivaonikom. Na podijumu složeno nekoliko starih ćebadi, a pored njih vremešne, otucane šerpe sa kašikama. Stražar se udaljio, zatvorivši samo vrata na ulazu u prvu prostoriju.
– Šta je sad ovo? – pita Krsto, okrećući se oko sebe.
– Unaprijeđeni smo u zatvorenike višeg ranga. – pokušava da se našali Nikola Andrijin.
Izvjesno je da kod svih napetost nešto popušta, smireniji smo, opušteniji. Preseljenje nudi neku nadu.
– Izgleda, da je doktor Kovačević počeo da djeluje. – kaže moj otac.
– Bog te čuo. – dodaje Krsto.
Malo zatim vrata se otvaraju. Stražari dijele oveće komade svježeg hljeba. Prilikom uzimanja svog parčeta, otac pita jednoga od stražara da li bi nam mogao nabaviti hljeba za naš novac. Stražar pristaje. Negdje oko 12 sati, dobili smo dosta ovećih kifli svježeg hljeba, i po jednu kutlaču toplog i gustog nekakvog variva. Taj dan smo se obilato najeli, i pored očevog savjeta da to može biti loše poslije toliko dana gladovanja. Sjutra dan opet varivo i svjež hljeb i kifle koje je otac kupio. Negdje rano poslije podne, kada smo malo zadrijemali, otvaraju se vrata. Ulazi nekoliko uniformisanih lica. Jedan od njih, pojavljuje se na već otvorenim vratima naše prostorije i glasno izgovara ime moga oca. Otac iznenađen ustaje.
– Imate posjetu, izvoli te ovamo.
Otac dosta nesigurno prelazi u drugu prostoriju. Tada se iz grupe izdvaja jedan od pridošlih, pruža ruku mome ocu i obojica sijedaju za sto, a ostali napuštaju prostoriju. Iznenađenje u sobi sa podijumom je potpuno. Otac je sa oficirom dugo razgovarao, a mi, iako nijesmo čuli njihove riječi, sve vrijeme smo napeto isčekivali da se razgovor završi. Vjerovali smo da je oficir došao po želji dokrota Blagoja, ali zbunjuje nas razgovor sa ocem, umjesto sa Krstom. U jednom trenutku sasvim spontano sam otišao do oca, da ga nešto pitam. Otac me je prekinuo, uhvatio za ruku i predstavio sagovorniku, a zatim meni rekao, da je čovjek, sa kojim razgovara, poznati crnogorski političar Sekula Drljević. Čovjek mi je sa osmijehom pružio ruku. Gledao sam ga sa interesovanjem, jer je na sebi imao uniformu hrvatskog domobranskog oficira i na njoj činove pukovnika. Dok sam stajao pored stola, otac me je dodirnuo i rekao da idem, jer razgovor još nije završen. Vratio sam se u drugu sobu na podijum. Krsto i ostali su me radoznalo posmatrali. Rekao sam im da je čovjek, koji razgovara sa mojim ocem, crnogorski političar Sekula Drljević. Samo se Krsto odnekud sjećao toga imena, pa je neizvjesnost, ko i zašto razgovara sa mojim ocem, ostala i dalje. Negdje pred samo veče, otac i njegov sagovornik su ustali. U prolazu pored mene, Sekula se nasmiješio, pružio mi ruku i rekao doviđenja. U njegovim kretnjama i odnosu ispoljavali su se jednostavnost, prirodnost i dostojanstvo. Otac ga je ispratio do vrata, pozdravili su se i rastali. Otac je sa osjetnim raspoloženjem prešao u sobu sa podijumom, gdje su ga očekivali dva Krsta i Nikola. Kasno u noć otac je prijateljima prepričavao dijelove razgovora sa posjetiocem. Pričao je da se doktor Drljević, u to vrijeme živo interesovao o kretanju crnogorskih četnika i pravcima njihovog odstupanja kao i o ljudima koji su komadovali jedinicama. Tako je saznao, da se u ovdašnjem zatvoru, nalazi nekoliko Crnogoraca, a među njima i komandant četničkog bataljona. Njegova ideja se sastojala u tome da se crnogorske četničke jedinice pregrupišu i preimenuju u vojne jedinice crnogorske nezavisne države, nešto slično hrvatskim domobranskim jedinicama, jer bi se time dobila najpovoljnija mogućnost da se stvori crnogorska država, a četnici spasu od uništenja. Saveznici bi svakako, po mišljenju dr Drljevića, zauzeli pozitivan stav po tom pitanju, priznali obje države i njihove vojske, koje su se, tokom rata, ustvari i borile za svoju nezavisnu državu. Otac je naravno, podržao ideju dr Drljevića o pregrupisanju i preimenovanju crnogorskih četničkih jedinica i stvaranju crnogorske vojske i obećao da će, čim dođe u svoju jedinicu, nastojati da se sa tom idejom svi borci upoznaju i o njoj izjasne. To je naravno bila očekivana reakcija moga oca, na tu ideju, jer se radilo o jedinoj mogućnosti da se izvučemo iz užasnog položaja u koji smo zapali. Drljević je obećao, da će nove jedinice brzo dobiti i djelove opreme, sa nekim znacima države koju predstavljaju. U razgovoru je bilo riječi i o dr Kovačeviću. Dr Drljević je rekao da je dr Kovačević, prije, oko mjesec dana, pobjegao u partizane, i da ga on tretira kao izdajnika ideje za nezavisnu Crnu Goru, koju je on ranije podržavao. Otac i prijatelji, do dugo u noć, su razgovarali o ovoj posjeti, ističući da nam se ovim pruža slamka spasa, od užasa.
Naredno jutro dočekujemo veselije. Svi smo temeljito oprali lice i ruke, čak i Nikola Andrin, koji je za vrijeme sumornih dana, ovlaš prao samo ruke i oči. Krsto Daković je znatno manje kašljao, i imao sam utisak da je zdraviji i pokretljiviji nego ranije. Počeli smo obraćati pažnju i na kapute, pantalone i obuću. Prihvatili smo se i pranja čarapa. Stražari donose pristojan doručak, a pri njihovom odlasku spoljna vrata nisu zaključavali. Prvi put od kada smo u zatvoru, osjećam da kod svih napetost izvjesno popušta, razgovorljiviji su, san je duži i dublji, a trzanje i buncanje u snu veoma rijetki i znatno tiši.
Nova Gradiška, Duga Resa
U predvečerje nekog od narednih dana, dok smo boravili u Novoj Gradiški, prišao nam je domobranski oficir i rekao ocu da se pripremimo za put. Moja sjećanja na taj put, bar na neke događaje na tome putu ostala su svježa sve do danas. Dugo smo se vozili starim luksuznim kolima. Pored vozača, domobranskog podoficira sjedio je i neki veoma ćutljiv čovjek, u pristojnom civilnom odijelu. Prozborio bi po dvije, tri riječi samo kada je bio u pitanju smjer našega puta. Sjutradan negdje u prijepodnevnim satima spuštali smo se prema omanjem selu. Na izlasku iz krivine, u sredini puta, stoji ustaša sa pištoljem u ruci, i daje nam znak da stanemo. Pored puta, su dva njegova drugara, jedan sa zavijenom glavom i rukom. Svi su pijani. Ustaša sa pištoljem u ruci traži da ih prebacimo do susjednog sela. Vozač odbija, sa izgovorom da mu se žuri, da nema dovoljno goriva, da ima hitan nalog da ove ljude prebaci, ali ustaša je neumoljiv. Nekontrolisano ispaljuje metak iz pištolja, zatim nas pištoljem gura iz kola i smješta svoje drugare. Nazdravlja nam polu praznom flašom i psovkom opominje vozača da krene. Naš saputnik se zapovjednički obraća vozaču, sa zahtjevom da se brzo vrati, i da nas potraži dolje u selu kod prvih kuća. Kola odlaze, ustaša ponovo puca. Polako silazimo do prvih kuća, i sjedamo po nekim dotrajalim klupama, postavljenim oko razgranatog drveta. Nedaleko od nas je bunar sa kantom i lancem. čekamo dugo, ali vozača nema. Nailazi kamion, i naš saputnik ga zaustavlja, valjda u želji da nas prebaci, jer sumnja u povratak naših kola i vozača. Na karoseriji kamiona nekoliko uplakanih ljudi i tri mrtvačka sanduka. Stariji od putnika, na karoseriji, počinje da negoduje, zbog zaustavljanja, uz obilje ružnih riječi i psovki. Prigovara, da se šetkamo po selima, dok omladina gine za domovinu. Kamion kreće a starac sve više pada u vartu, prijeti i psuje.
Sjedimo dugo bez riječi. Saputnik prilazi bunaru, i dok petlja oko kante i lanca, u namjeri da zahvati vode, sa prozora obližnje prizemne kuće, oglasila se neka nervozna žena, i opet gomila uvreda i psovki. čovjek je u čudu ostavio kantu, i pošao prema nama, ali psovke i vika traju i dalje. Uplašili smo se. Sami smo u nepoznatom selu, a anarhija je već uveliko uzela maha. Opet čujemo zvuk motora, saputnik opet izlazi na cestu, kad, začudo, evo našeg vozača i kola. Donio je i polovinu ovećeg seljačkog hljeba i nekoliko kriški sira. Saputnik traži da odmah krenemo. Uz put se brzo i slatko rastajemo do hljeba i sira, a i negostoljubljivog sela. Žedni smo, ali nikome ne pada na pamet da bilo gdje pita za vodu. U predvečerje stižemo u neko veće selo. Saputnik izgovara njegovo ime i traži da vozač zaustavi kola, pred nekom većom kućom, na kraju sela, jer je tu kafana. Prilazimo kafani. Iza nekoliko slabo osvijetljenih prozora, dopiru pucnji i galama. Otac traži da produžimo, ali saputnik ide prema kafani a ja za njim. Unutar nekoliko stolova sa prljavim i naherenim stoljnacima. Za jednim stolom grupa pijanih ustaša priča, bolje reći viču, svi u glas. U dnu prostorije pijani ustaša, sa pištoljem u ruci, muštra starijeg barmena, komandujući mu lezi, digse. Kad god barmen pogriješi nešto, ustaša ispaljuje metak u plafon. Na jednom se okreće našem saputniku, koji stoji nedaleko iza njih, i konstatuje da je barmen bezobrazan i drzak čovjek, jer još nije savladao neke početne vježbe namijenje regrutima. Najednom iskorači, stade tik ispred saputnika i razdera se:
– Hej, gospon, da platiš po piće ratnicima!
Saputnik izvadi neku novčanicu, stavi je na sto i pođe prema vratima. Mi za njim. Ustaša novčanicu strpa u džep pa i on krenu prema vratima. Dok smo ulazili u kola, ustaša zastade i nastavi da se šetka ispred kafane, a kad smo krenuli ispalio je dva-tri metka u vis. Vozač je dao gas, a brežuljak i noć brzo su zaklonili i selo i pijanog ratnika.
Negdje oko pola noći, dok smo prelazili neke šumovite predjele, lijevo od nas začule su se brojne, potmule eksplozije i dugi mitraljeski rafali. Na pitanje šofera gdje je to došlo do borbe, naš saputnik odgovara da je tamo Generalski Stol, ali da se bitka vodi dalje od tog mjesta. Generalski Stol, kakvo čudno ime, mislio sam. U zoru ulazimo u veće selo, razasuto po valovitoj padini. Penjemo se prema uzvišenijem dijelu sela. Pored kuća je puno ljudi. Ima ih na stazama, proplancima, pored ceste. Prepoznajem izbjeglice i borce iz Crne Gore. Saputnik je rekao ime sela, koje nijesam zapamtio ali sam zapamtio ime Duga Resa, naziv grada desno od nas na izvjesnoj udaljenosti. Ispred kuće, blizu puta, otac prepoznaje nekog od svojih saboraca, oficira. Zastajemo. Oko kola se brzo okuplja poveća grupa ljudi, među kojima je dosta naših poznanika. Znači, tu je naša jedinica a sa njom i dosta izbjeglica. Ocu prilazi naš saputnik, kaže mu da ga je doveo na označeno mjesto, i traži da mu se na nekoj hartiji potpiše. Otac se potpisuje, i pozdravlja se sa vozačem i saputnikom. Oni okreću kola i nestaju na nizbrdici. Oca i mene vode do veće spratne kuće na uzvišenju, gdje je smještem i oficir, očev zamjenik. Pozdravima i pričama nikad kraja. Saznajemo da je tu samo dio naše jedinice i izbjeglica, da je sa nama i dosta ljudi iz drugih crnogorskih jedinica, da ima i hercegovaca i bosanaca, jer je sticaj okolnosti doveo do rasturanja, zaostajanja pojedinaca i grupa. Izvjesno je da je i disciplina bila znatno popustila, jer su dugotrajna pješačenja, umor, glad, strah i neizvjesnost lomili ljude, obeshrabrivali ih, otupljivali čula, krunili hrabrost i pregalaštvo i često dovodili do izgubljenosti, očaja i ravnodušnosti. Nasuprot brojnim slučajevima takvih pojava, većina je ipak zračila optimizmom, upornošću i sigurnošću da će se naš put dobro završiti. Ostao mi je u sjećanju, vjerovatno kapetan pilot, rodom od nekud sa područja Cuca. Taj čovjek je zračio pozitivnom energijom, hrabrošću, sigunošću i upornošću, pa je u dodiru sa drugim ljudima, snagom svoje riječi i ponašanja, sasvim uspješno budio i podsticao kod njih, upravo takve osobine, i ulivao im snagu da istraju i izdrže.
Smjestili smo se u kuću gdje je smješten i očev zamjenik. Već sjutradan, otac je zatražio da kod njega dođu svi oficiri, iz jedinica smještenih u tome i susjednim selima. Negdje predveče, ljudi su se okupili. Otac je objasnio susret sa Sekulom Drljevićem, i detaljno kazao njegovu ideju o pregrupisavanju crnogorskih četničkih jedinica i promjeni njihovog imena u Oslobodilačku vojsku nezavisne Crne Gore, onako kako je i obećao, prilikom njihovog razgovora u Sarajevu.
Cestama Slovenije
Putujem s manjom grupom Hercegovaca. Susreli smo se na izvoru i produžili zajedno. To su visoki i snažni ljudi, i u toj opštoj pometnji i nemiru, djeluju smireno i opušteno. Negdje su između dvadest pet i četrdeset godina. Međusobno se osobito poštuju i uvažavaju i njihovo prijateljstvo traje, vjerovatno godinama. Začudo, djeluju dosta svježe i hodaju lako i brzo. Tako da sam s njima prešao mnogo duži put, nego prethodnih dana. Među njima se rastom i snagom izdvaja jedna momčina, koga ostali oslovljavaju sa Đole. Đole se nekako nameće kao moj staratelj. Stalno je u mojoj blizini i naši razgovori su sve duži, bolje reći Đolovi monolozi. Kad hodam iza njega, pokušavam da stanem u njegove stope, ali mi ta želja bez skoka ne ide od noge. Ogromni Đole ima neku riđu, rijetku i kratku bradu i brkove, a gustu, tamnu kosu. Drugari se šale, da mu je brada kao u siromaha žito. Đole nosi puškomitraljez „šarac”, sa dva redenika metaka, koja je spretno složio preko ramena. U njegovim robusnim rukama i širokim ramenima, ta ubojna oprema djeluje kao dječija igračka. Rekao sam im da sam Crnogorac i da sam se izgubio, odnosno zaostao iza jedinice, sa kojom sam putovao. Đole me, od tada, zove samo Gorac.
– Đole, ja sam Crnogorac – kažem mu.
– Znam, ali ono crno, nemoj da pominjemo dok smo na ovom putu, na kome crnoga ima dosta – šali se Đole.
I tako ja postadoh Gorac. Đole izgleda veseo, raspoložen, ali po njegovim čestim uzdasima i želji da mi ponešto ispriča, iz svojih ratnih dana, osjeća se da je rat na njegovoj duši ispisao brojne stranice teških i dramatičnih priča, koje surovo narušavaju i Đolov san i raspoloženje. Njegova želja da mi ponešto ispriča, odraz je težnje da ublaži teškoće koje ga muče.
– Ja ti moj Gorac – obično bi Đole počinjao priču – ovamo idem samo zarad ovih mojih drugara i pobratima. Oni su sve što mi je ostalo od ovog rata.
Silazimo na cestu. Momci zbog mene češće zaostaju i odmaraju. Sjedimo tako nedaleko od puta, kad ono auto sa partizanima. Polako prolaze i podižu oblake prašine.
– Jeste li vidjeli ovo čudo? – obraća se Đole svima, a onda se okreće meni.
– Moj Gorac, ovako nešto, samo šejtan može da sastavi. Pogledaj Njemci, ustaše, četnici, domobrani, rupnikovci i partizani, svi zajedno idu istom cestom, a do juče se istrebljivali, klali, Bože moj, klali. Ja moj Gorac, do ovoga rata nijesam bio neki vjernik, majka je to za sve nas, znaš, radila. Ali rat me je ubijedio da ima Boga, ima i svetaca, i recimo šejtana. Nemere bolan, da se neke stvari dese same od sebe, nemere nikako.
Ustajemo i krećemo prečicom. Đole nastavlja priču.
– Ja sam ti, moj Gorac imao majku, brata i snahu i u njih dvoje djece. Ustaše počele da kolju i pune jame. Mi organizujemo četnički bataljon, valja spašavat nejač. I tako mi jedno jutro odemo da branimo jedno selo gdje se očekivao napad, a ustaše dođu u naše selo i sve pokolju. Majku sam predveče našao još živu. Htjela je da pobjegne nekom stranom, pa su je iz puške ranili.
– Ko je to uradio, majko? – pitam je.
– Ma bilo je dosta njih, a sa njima i Meho.
– Bože joj, Meho! Živio je u susjednom selu, bolan Mehov otac je meni kum, ošišao mi je pramen kose prije kršćenja. Uvijek je posuđivao pare ili žito od baba, a vidi sad. Pao mi je mrak na oči. Nemoj da se svetiš sine, izgovorila je jedva čujno majka. Osveta je sine varljiva pravda. Misliš da si zadovoljio pravdu, a u stvari si samo povećao zlo. Nedugo za tim, majka je umrla.
Đole se zagrcnuo. Prilazimo izvoru. Drugari sjede i nešto žvaću. Đole pretura po torbaku, vadi britvicu, a sa njom i nešto crno čudnog oblika. Nožem siječe nekoliko sitnih komada i pruža ih meni.
– Gorac, ovo je suvo meso. Žvaći ovaj komadić dok se ne rastopi u ustima. To će te zasititi.
Žvaćem, ali čim osjetim ukus suvog mesa, ja parčence progutam.
– Ne tako – reaguje Đole. – Žvaći meso dok se potpuno ne rastopi u ustima, poslušaj.
Idemo nekom stranom. Svi žvaću. Imam utisak da žvakanje ima efekta. Uostalom, Đole često nadgleda kako se njegov savjet primjenjuje. Đole i drugari, pored suvog mesa imaju u torbama i po kilogram, dva zrna pšenice. Stave po desetak zrna usta i sažvaću ih do kaše. Dobra zamisao. Poslije dugog uzdaha Đole nastavlja priču.
– Ispričah li ti Gorac, da je majka uzbrzo umrla, odmah poslije molbe da se ne svetim? Do jutra je nastradao i brat. Kada je vidio odsječenu glavu svoga malog ljubimca, sinčića, koju su ustaše stavile u majčinu utrobu, „poludio je”. Htjeli smo da ga vežemo, ali on se za čudo naglo smiri. U samu zoru legao je na aktiviranu bombu. I tako moj Gorac odjednom pet leševa. Pa gdje to ima, moj brate? Ni među zvjerima se to često ne dešava. A taj Meho, Bože me sačuvaj, pa njegov je djed bio Srbin, pa se poturčio, a on tako. Mislio sam da ludim, ali su mi drugari pomogli. Ipak, nijesam mogao izdržat, pa sam jedne noći sa dvojicom drugara potajno prešao ustaški front i došao pred Mehovu kuću. Tamo njegov šura drži stražu. Nije, siroma, ni saznao šta mu se desilo. Provalim vrata i uđem u kuću. Nema Meha. Njegova žena, skamenjena gleda u mene. Gledaju me i troje djece. Odjednom kao da se tu stvori i moja majka. Ja se okrenem i bez riječi napustim kuću, bi mi nekako lakše. Moj komšija i kum kome je Meho takođe poklao porodicu, nikako nije mogao izdurati da se ne osveti. On je, prvom prilikom, kad smo potisnuli ustaše, ušao u neku njihovu kuću, i bolan, sve pobio. Kaže, bilo mu je puno lakše, ali neće uskoro, kaže mi, znaš, čim preklopim oči sjetim se one djece. I jedne noći idemo na front, cijeli bataljon i onda zapuca negdje sa strane, samo nekoliko pucnjeva i jedan zalutali metak, pogodi moga kuma u vrat. Zamisli moj Gorac, ide cijeli bataljon preko trista ljudi, a ono metak dohvati samo moga kuma i to pravo u vrat. Mučio se siromah do zore, kad smo došli do doktora, a on mrtav, Bože moj. Od tada se krstim svaki dan, i odmah mi lakše, da znaš. Počeo sam da vjerujem i u tetkinu priču o trešnji, kojoj sam se kao dijete smijao. Znaš, tetka je imala staru trešnju, rađala, bolan, svake godine.
Predaja engleskim vojnicima
Poslije nekoliko kilometara, izlazimo na ivicu uzvišenja. Ispod nas široka pjeskovita zaravan, a iza nje valoviti, travnati prostor, postepeno se uzdiže prema horizontu. Na kraju pjeskovite zaravni, uočavamo tri-četiri tenka i više kamiona i džipova maslinaste boje. Tu, u blizini su i nekolike grupe vojnika. Ulaz u taj prostor odvija se na četiri prolaza. Na lijevom ulaze vozila, a ostali ulazi, prema našoj desnoj strani, namijenjeni su za kolone i grupe naoružanih vojnika. S naše desne strane na samom prolazu, stoji po jedan vojnik koji od ljudi prihvata njihovo oružje. Vojnik u engleskoj uniformi uzima pušku. Desnom rukom obuhvata stolicu od puške, a lijevom negdje po sredini i uz jak zamah, pušku izbacuje na veliku gomilu najraznovrsnijeg oružja nedaleko od sebe. Na tim gomilama oružja, kod svakog prolaza, ima već na hiljade pušaka, mašinki, mitraljeza, zatim redenika, municije, kožnih fišeklija sa municijom, pa i bajoneta i sl. Sve se to odvija bez riječi, rutinski. Vojnik koji to radi, vjerovatno samo predviđeno vrijeme, liči na robota, programiranog da vrši samo određenu vrstu pokreta. Čuju se koraci ljudi po travnatom tlu i metalni zvuk izbačene puške. Malo dalje od prolaza, nekakav niži vojni starješina saopštava, preko prevodioca, da se tamo ispred nas, nalaze kamioni s hranom. Idemo nešto brže, jer smo svi osobito gladni. Ispred kamiona dugačak red. Jedan od vojnika, daje svakome po hljeb, a drugi nešto veću konzervu i mali otvarač, objašnjavajući kako se upotrebljava. Malo dalje od kamiona, ljudi sjedaju, žvaću hljeb i dugo se muče i petljaju oko konzervi. Tu na tim travnatim prostorima, na izvjesnoj udaljenosti od Klagenfurta, ili Celovca, kako ga Slovenci nazivaju, boravili smo čitavo vrijeme do prisilnog povratka u Jugoslaviju. Naša grupa je pošla naprijed još otprilike oko jedan kilometar. Oko nas su se ulogorili, uglavnom crnogorski četnici, ali je tu bilo, u manjem broju, i grupa sa drugih područja iz Srbije, Bosne, Hercegovine i sl. Ljudi su se međusobno posjećivali, a povremeno je dolazilo i do spontanih sastanaka, na kojima se, pretežno, raspravljalo o nama, našem statusu i budućem mjestu boravka. Vijesti, koje su pojedinci prenosili, a to je bio jedini izvor informacija, zasnivale su se pretežno na rekla-kazala. Najčešće, a i najsigurnije informacije su da nas saveznici otpremaju u sjevernu Italiju, zatim da dio nas ide u Sjedinjene Države, dio u Kanadu, a dio u Australiju. Nesigurne informacije bile su da nas prebacuju u Meksiko, odnosno Argentinu, zatim Maroko i južnu Afriku. Informacija koja je djelovala šokantno, a koju je malo ko ozbiljno prihvatio, jeste da nas Englezi, u dogovoru sa Titom, vraćaju u Jugoslaviju. Obrazovaniji ljudi iznalazili su bezbroj razloga da je ta zamisao, ideja, vijest nemoguća. Takav postupak sa ljudima, koji su im se predali, koje su razoružali, bio bi nepojmljiv i za najprimitivnije narode i države, a ne za Englesku, čiju kulturu i tradiciju, u stvari, prožima poštovanje prema prijateljskim narodima, posebno prema ljudima u nevolji. Naša kraljevska kuća ima krvne veze sa engleskom kraljevskom kućom, što je osobito bitan činilac u našim odnosima. Mi smo sa Englezima tradicionalno prijatelji i saborci i u Prvom svjetskom ratu, a oni svakako poštuju obaveze prema tim narodima i državama. Tako je ova vijest brzo prestala da bude predmet ozbiljnijih razgovora. Međutim, ta strašna mogućnost, u shvatanjima pojedinaca, ipak nije zanemarena. Prijatelji i saborci dolazili su kod oca na razgovor. Neki su se vraćali ubijeđeni i rasterećeni, da od izručenja Titu nema ni govora, u što je otac tvrdo vjerovao, a drugi su odlazili ćuteći, ali crv sumnje upravo je širio takvu mogućnost. Pojedinci, prisniji sa ocem, pokušavali su da nađu i razloge za naš prisilni povratak u Jugoslaviju. Englezima i Amerikancima je u interesu da započnu dobre odnose sa komunističkim državama jer su one stvarnost, a svakako će biti i značajan politički i ekonomski činilac u ovom dijelu svijeta. S druge strane, ovdje su izbjegle stotine hiljada ljudi. Kud s njima? Gdje ih stacionirati i kako uključiti u život i rad države gdje bi bili locirani. Nijesu zanemarljivi ni ogromni troškovi smještaja i ishrane tolikog broja ljudi. Otac nije ni pokušavao da razmišlja o tim argumentima. Neki prijatelji su odlazili razočarani. Jedan od njih je ipak rekao ocu da mora da ode iz logora, jer je kod njega strah jači od argumenata. Uporniji su ubjeđivali oca da se noću sklone iz logora, da odu dublje u Austriju ili Njemačku. Naći će se posla u brojnim domaćinstvima, pa će moći i da se preživi dok vidimo šta će biti sa ostalima, gdje će otputovati. I poslije će biti uslova da im se priključimo. U narednim danima, osjetili smo da pojedinaca nema. Ljudi su odlazili, pojedinačno pa i u grupama, što dalje od ovog logora i što dalje od panične vizije koja je obeshrabrivala i najhrabrije, sijala užas i paniku, koju nikako nije moglo da ostrani saznanje da smo došli pod okrilje starog, civilizovanog, dostojanstvenog naroda, koji će umjeti da razumije i ispuni obaveze, prema razoružanom i progonjenom čovjeku, svome tradicionalnom prijatelju i savezniku.
Put u pakao Kočevja
Napokon, dani neizvjesnosti su pri kraju. U vrijeme preuzimanja hrane, saopšteno je da se ne udaljavamo iz logora i pripremimo, jer će za koji dan, početi naša evakuacija. Zasad je najvjerovatnije da će to biti Italija, gdje se već nalazi znatan broj četničkih jedinica i izbeglica. Ljudi su nešto živnuli, jer će uskoro biti otklonjene sve dileme oko mjesta i države gdje ćemo biti upućeni. Biće tako prevaziđene razne pretpostavke i brojne priče koje su danima kolale po logoru, a pojedine i uznemiravale ljude da je više njih panično odlazilo iz logora, u okolna sela ili dublje u Austriju pa i dalje. Poslije nekoliko dana, označeno je tačno i vrijeme našeg okupljanja na zbornom mjestu, a to je bio prostor, pored kolskog puta, na prilazu nešem logoru. Sa tog prostora, logoraši će se kamionima prevesti do obližnje željezničke stanice. Predviđeno je takođe, da se logor postepeno prazni, duže vremena. Iz logora će, svakoga dana odlaziti grupe po trista ljudi jer nema tehničkih uslova, da se jednovremeno pokrenu i prebace veće grupe logoraša. Došlo je i to jutro. Ja sam se osjećao nekako svečano. U tome jutru, kao da sam vidio početak nekog novog vremena, nove nade, novog života, poslije toliko mjeseci jada, tuge, napora, neizvjesnosti. Poslije toliko vremena gladi, straha, teških misli i neprospavanih noći. Evo, ovo jutro bistro, čisto, rosno sa bogatim žuborom života u prirodi, nudi malo raspoloženja, malo sreće, malo topline, za kojom smo čeznuli, u koju smo ulagali sve svoje snove, svoje molitve, svoje misli i nade. Čudnovato kod ostalih, taj dan, kao da je bio običan, jedan od onih dana koji se zaboravljaju, pa ni taj dan, ni vijesti o putu nijesu izazvali neku vidljiviju radost, veselost ili smijeh. Lica tih ljudi i dalje su ostajala sumorna, zgrčena, napregnuta, tužna. Izgleda, da nekoliko dana opuštanja i povoljnih vijesti, nijestu mogli da potisnu u zaborav teškoće, koje su se u čovjeku taložile mjesecima, koje su ga stezale, razarale, ponižavale.
Postrojavamo se dosta sporo i tromo u gluvoj tišini. Dolaze kamioni. Penjemo se uz uske stepenice i grupišemo kao sardine. Na željezničkoj stanici duga kompozicija stočnih vagona. Vagoni se popunjavaju od lokomotive. Nekakav oficir, preko prevodioca, insistira da ljudi u što većem broju popune vagon. Na proteste odgovara da će ova gužva trajati samo dva sata kada prelazimo u prostranije i komfornije vagone. Popunjeni vagoni se zatvaraju i zaključavaju, s vanjske strane i to ne izaziva nikakvo podozrenje. Pri kraju, prilikom popunjavanja posljednjeg vagona, neko viknu, bolje reći vrisnu:
– Ljudi, pa ovo su partizani!
Vrisak je, kao pucanj, odjeknuo kroz naše uši, kroz našu svijest. Svi su se okrenuli u tom pravcu. Iz stanice je vjerovatno greškom prije vremena, istrčalo dvadesetak naoružanih partizana i prilazilo vagonima. Kod ljudi prvo muk, nevjerica, a zatim eksplozija srdžbe i ljutnje. Ljudi su vikali, psovali. Izišli su i oni, koji su se već bili popeli u posljednji vagon, pa se stvorio kovitlac izbezumljenih, gnevnih ljudi, koji su sve više prilazili engleskim vojnicima i partizanima a ovi zaprepašćeni, počeli da se izmiču. Trojica-četvorica logoraša pokušala je da umakne uz šumoviti jarak, ali su odmah ubijeni. Ubijen je i čovjek, koji je pokušao da zametne trag između vagona. Ljudi su malo zastali, ali ih to nije obeshrabrilo. Dohvatili su kamenje i drvene motke. U izlivu bijesa i gnjeva, posebno se isticao visoki kapetan, robusne građe gromovitog zapovjedničkog glasa.
– Sram vas bilo, Englezi! Vi ste prvi u civilizovanom svijetu, koji vršite zločin ove vrste. Vi i nemate evropsku nego neku vašu posebnu civilizaciju. Interesi su vam važniji od kulture, od poštenja, od čovjeka. Vi ste ljudi bez emocija, bez poštovanja ličnosti i prijatelja. Udrite čim stignete ove engleske hulje. Sve vam je jedno da li ćete biti ubijeni ovdje, ili u Sarajevu, Podgorici ili u Doboju.
Engleski oficir puca u kapetana. Kapetan pada. Desna mu noga čudno iskrivljena, a krvava fleka se širi na pantalonama u visini koljena. Povećava se galama i u već zatvorenim vagonima. Ubijen je i čovjek, koji je sa ovećom motkom krenuo prema partizanu. Opet neko pokušava bjekstvo i biva ubijen. Izvjesno je, da se nije smjelo dozvoliti da vijesti sa stanice dopru do logora i ljudi koji su tamo čekali deportaciju. U međuvremenu, dolaze nove grupe partizana i sudeći po uniformama i engleskih vojnika. Ljudi zastaju Kapetan, iako teško ranjen i u bolovima, i dalje grmi:
– Vi ste, engleska bagra, nijeste se ni borili protiv Hitlera da bi oslobodili potlačene narode, nego da bi ste osigurali svoju dominaciju i svoje interese! Samo sotone umiju tako da se ponašaju prema ljudima koji su vam predali svoje oružje i svoju sudbinu.
Nedaleko od voza zaustavlja se džip i iz njega izlazi engleski oficir. Ranjenog kapetana su engleski vojnici pažljivo postavili na nosila i odnijeli prema zgradi željezničke stanice.
– Sram vas bilo šta radite od ljudi, ubijte me, hulje engleske, vi to najbolje umijete! – grmio je i dalje kapetan.
Vojnici, partizani i Englezi su sa oružjem u rukama polako sužavali krug oko logoraša, koji su i dalje psovali, vikali, nazivajući engleske vojnike najpogrdnijim izrazima. Međutim, emocije su jenjavale, i u vagon su utjerani i posljednji očajni i izbezumljeni ljudi. Voz je krenuo.
Napustali smo Austriju, gdje smo očekivali spas, za velike nevolje koje su nas snašle. Ali tu su, nažalost, potopljene sve naše nade. Svi naši snovi sanjani hiljadama kilometara, dok smo koračali prema Austriji. Voz u kome su, kao sardine, strpani ljudi-sjenke, grabio je prema našoj domovini, u kojoj su za nas pripremljena stratišta, bezimena groblja, jame, napuštena rudarska okna, mučenja i poniženja. Domovino, nikada u svojoj istoriji nijesi, na grublji i bezočniji način dočekivala svoje sinove. Otac je stajao prislonjen uza zid vagona, lica žutog kao vosak i neodređenog pogleda. Usne su mu se jedva vidljivo pokretale.
– To ne može biti istina, to je neka zabuna – tiho je govorio.
Nekoliko njegovih prijatelja polako se guralo prema njemu. I dalje je bio u nekoj misaonoj komi, daleko od svih nas. Ljudi su mu nijemo prišli, a on im se jedva čujno obratio.
– Prijatelji, kako je ovo moglo da se desi, ovo je nečija velika greška. Samo je sotona mogla da smisli ovako monstruozan zločin – govorio je jedan od pridošlica.
– Može li se desiti, da ovakvu odluku donese neki svojeglavi i iznervirani general ili član vlade? – čudio se otac.
– Ne vjerujem – oglasio se neko od sagovornika. Odluke visokih oficira i članova vlade nikako ne mogu biti stav pojedinca, ma na kojem visokom položaju bio. Sve te odluke moraju biti usaglašene sa opštom politikom vlade, posebno sa njenim stavom prema određenom pordučju. Ma kakav je to tako velik interes engleske vlade, da žrtvuje stotine hiljada ljudi koji su joj predali oružje, a time i svoju sudbinu. Pa koliki je moralni nivo tih ljudi, koji su ovakvu odluku donijeli, tim prije što je engleska vlada odavno pratila događaje u Jugoslaviji i svakako joj je bio dobro poznat odnos, komunističkih vlasti, prema pokretu Draže Mihajlovića, pa prema tome im je sasvim poznato kakav će biti epilog ove njihove zamisli i odluke?
Otac i prijatelji stajali su nijemi, teško shvatajući da je ovakav obrt dešavalja uopšte moguć. Lica ljudi izgledala su zgrčena, smrknuta sa nekontrolisanim pokretima. Svaka misao počinjala je pitanjem:
– Zašto, zašto?
Odgovor je bilo teško naći. Ljudi, čija su shvatanja počivala na tradicionalnom moralu patrijarhalnog društva, čovjekoljublju, posebno prema ljudima koji su vam povjerili život i sudbinu, nijesu ni mogli naći odgovor na ovo pitanje.
U paklu Kočevja
Kolona kreće. Koraci. To je više vučenje nogu po cesti nego koračanje. Ispred nas raskrsnica. Na stubu table sa oznakama udaljenosti pojedinih mjesta. Na jednoj od njih natpis, Kočevje. Idemo lijevo kroz šumoviti predio i izlazimo na čistinu. Malo podalje od nas nekoliko kuća. Jednu od njih i danas sanjam. Bila je to bijelo obojena kuća na spratu. Sa dosta prozora. Utiske koje nosim o toj kući je da su se na svim prozorima vidjele gomile bijelog platna i da su djelovi toga platna visili niz prozore. Ta slika je u mojoj svijesti ostala kao odraz nekog užasa, čiji su stanovnici pobjegli glavom bez obzira, pred nekom kataklizmom. Prozori i vrata kuće podsjećali su me na razjapljene čeljusti koje nezasito sve gutaju, sve melju. Došli smo ispred te kuće. Na nas su se kreveljila lica ljudi razasutih po dvorištu, sa crvenim zvijezdama na kapama. Natjerani smo u kuću užasa. U svaku od soba ugurali su nas oko 20–30. Unutar, u sobama, u hodnicima, na prozorima, bile su gomile različitih, najviše odjevnih predmeta, posebno donjeg muškog veša. Gomile su bile visoke do naših glava. Ko zna koliko je ljudi prije nas tu ostavilo djelove garderobe, vjerovatno na hiljade, s obzirom na to da su ljudi do ovoga mjesta nosili samo ono najminimalnije, njima najvažnije. Stojimo u sobama i nijemo se gledamo. Napolju galama, psovke i učestala pucnjava. Ljudi osjećaju kraj i pokušavaju spasavanje bjekstvom. Kapetan – pilot, moj saputnik, dolazi do mene.
– Ti si mlad – obraća mi se, valjda tebe neće na stratište, upamti ovo mjesto dokle smo došli i gdje ćemo zauvijek sigurno ostati.
Sa svoje ruke skida zlatan prsten i stavlja ga meni na prst lijeve ruke. U prostoriju ulazi oficir sa širitima na rukavima. Zastaje i izgovara naizust već napamet naučenu tiradu:
– Odavde idete u radne logore, treba izgrađivati našu lijepu domovinu. Ovdje ostavite sve stvari koje imate kod sebe, jer u logoru dobijate sve što vam bude potrebno i spremajte se za izlazak.
Oficir izlazi u drugu prostoriju i tamo opet izgovara cinično sročenu laž. Njegove riječi mi ipak daju neku nadu da se sve neće tragično završiti, iako na licima mojih saputnika nade nema. O Bože, molim ti se pomogni nam, spasi nas smrti! O, Sveti Nikola danas nam je tvoja pomoć najpotrebnija! Pošalji nam malo sreće da izdržimo, mrmljam polako u sebi molitvu dok silazimo niz stepenice. Dolaze kamioni, i jedan od njih natraške ide prema zgradi. Uz zadnji dio karoserije prislanjaju se široke stepenice. Za to vrijeme ljudi – sjenke, koji izlaze iz grada postrojavaju se dva po dva i guraju prema partizanu pored koga leži velika gomila podužih parčadi sivkaste žice. Čim dođete do partizana sa žicom, on vam sastavlja mišice, meni lijeve a čovjeku do mene desne ruke, obuhvata ih parčetom žice i njene krajeve spaja uvijanjem, zatim vam sastavlja obje ruke na leđima, provlači žicu ispod zglobova i opet uvijanjem steže bukvalno do kostiju. Već nakon desetak sekundi tijelo vam ukoči nesnosan bol. Svaki najmanji pokret, mene ili čovjeka sa kojim sam povezan, parališe um i tijelo. Mahinalno ispuštate glasove bola.
Kod manje kućice u dvorištu nastaju galama i psovke. Odjekuju pojedinačni pucnji, zatim rafalna paljba. Prati to sve veća buka, smijeh i dozivanje. Desetak ljudi, iznad dolazeće grupe, pokušava da se spase bjekstvom, a taj čin kao da je dobro došao ljudima sa petokrakama za iživljavanje. I dalje vika. „Jesi li vidio što je oko sokolovo” – hvali se neki od ubica. „Gladaj bre kakva preciznost” – dobacuje drugi. Gledam bjegunce. Male su im šanse. Livada je duga a strijelaca puno pa ljudi padaju jedni za drugim. Partizani se i dalje krevelje, pucaju, komentarišu pogotke. Jedan od bjegunaca zamiče u šipražje. Naglo i brzo bježi jedan od ranije posustalih na livadi. Sada partizan sa širitima oko rukava, psuje, viče i mlatara rukama. Trojka kreće u potjeru za bjeguncem. Pada veče. Tama postepeno, velikim crvenim neprozirnim pokrivačem, prekriva livade, šipražje i brežuljke, a iznad njih zamiru i posljednji tragovi svjetlosti. Čudnovato isti događaji i u prirodi i među ljudima. Pored našeg stroja prolazi čovjek sa širitima. Zastaje pored mene.
– Koliko imaš godina? – pita.
– Petnaest – odgovaram.
– Odvežite ga – naređuje i odlazi.
Čovjek pored žica me odvezuje i drugog stavlja na moje mjesto, dok se moj bivši sapatnik uvija od bola. Jedan od partizana odvodi me u omanju prostoriju, blizu vrata veće zgrade. Obje ruke su mi utrnule, ali kosti bole tako da padam na betonski pod, pored još jednog dječaka koga su takođe izdvojili iz stroja smrti. Pokušavam da masiram mišku i ruke, ali bol je očajan tako da glasno plačem. Odjednom se rasplaka i dječak do mene.
– Babo moj, kuku mene! – poče da nariče mališa.
– Nemoj da plačeš – kažem mu – i moj je otac otišao sa ostalima.
O, Bože, moj je otac otišao u smrt siguran da sam ja u istoj koloni. Suze mi teku potocima. Mališa prestao da plače i gleda me u čudu.
Napolju uz psovke, viku i guranje, već polumrtve ljude pokušavaju da utovare u kamione. Sve ih okreću licem prema kabini i prisiljavaju da kleknu na koljena, sa glavom povijenom naprijed. Ljudi ulaze polako, uvijajući se od bola. Iz njihovih rukava vire crne otekle ruke. Dovoljno je samo da vidite ovakve scene, pa da uz užasan psihički košmar osjetite i istinsku fizičku bol u rukama. I danas, kada se sjetim toga prizora, spontano počinjem da masiram zglobove na rukama.
Sjećajući se scena iz Kočevlja, stalno sam se pitao kako to da, komunisti koji su crvenu zvijezdu smatrali simbolom revolucije, budućnosti, sreće, blagostanja, drugarstva, čovjekoljublja, pravde, nijesu to znamenje skinuli s kapa ovim ljudima monstrumima – bar samo dok su obavljali ovaj zvjerski pir nad ljudima iz svoga naroda, iz svoga kraja, nad ljudima svoje krvi, svojih običaja, svog jezika.
Feljton lista “Dan”, izlazio od 5. do 14. marta 2006.
