Svojevremeno je jedan ovdašnji javni poslenik i mislilac koji decenijama slovi za nedodirljivu i još uvek nespornu veličinu našeg političkog, književnog, filozofskog, naučnog, istorijskog i sveukupnog nacionalnog pregalaštva prve polovine dvadesetog veka, savetovao svoje, posebno političke prijatelje i sagovornike, da bi bilo uputno da uz sebe uvek imaju makar i sažet primerak istorijske čitanke. Historija magistra est! Bila bi možda od koristi ova preporuka i danas onima koji odlučuju o sudbini društva i države da taj umni čovek sa toliko ugleda, znanja, a kome nisu manjkala i brojna zvanja, ništa od toga nije uspešno primenio i ostvario u svom državničkom i političkom radu i životu. Naprotiv, svi su se njegovi politički ideali, načela, ciljevi, uprkos njegovim brojnim istorijskim znanjima i iskustvima, raspršili, pretvorili se u paramparčard i ruševinu. I to pred onima koje je duboko prezirao i osporavao im svako istorijsko znanje i svest.
Miraš Martinović odlazi u svoje davno zamrle gradove duboko verujući da se u njima odvija samo njemu znan život, a koji neprimetno prihvatamo ulazeći za njim preko praga snova, kao stvaran, žaleći što ga i sami nismo ranije prepoznali i otkrili. Čitajući ovu neobičnu knjigu susrećemo žive ljude na trgovima usnulih gradova, u Butui Sofokla, u Doklei Horacija, u Svaču knez Vladimir da bi sačuvao zemlju i narod predaje se Samuilovoj vojsci, Đorđe sin Bodinov brani Obolon, Marko Miljanov razgovara sa poslednjim ilirskim kraljem Gencijem koji hiljadu svojih vitezova šalje u smrt i večnost sa frulama čiji će se „zvuci čuti zauvijek“ umesto neisukanih i neokrvaljenih mačeva, Svetlopeleka krunišu u Lontodokli našoj Atlantidi, tajnu vrata Agruvijuma otvara sam pripovedač M.M. odlazeći kod svojih poznanika Seksta Scipiona i Kaja Klodija Vitelina, lepa Enena i njen mladić Dases drže se za ruke hodajući ulicama
Na još jedno pitanje koje bi se moglo postaviti Mirašu Martinoviću, zašto je otišao u antičku Crnu Goru pored toliko njenih skorašnjih i ovovremenih tajni i mitova, može da posluži kao odgovor onaj koji je dao Zbignjev Herbert na slično pitanje, zašto ide u staru Grčku i šta tamo radi. Rekao je da to njegovo „mitološko potkrovlje“ u kome se udobno smestio, da je to njegova „privatna mitologija“ preko koje komunicira sa prethodnim pokolenjima. Čini se da Martinović ima još jedan neupitan razlog traganja za tom prošlošću i smeštanja svog emotivnog i intelektualnog prosedea u taj istorijsko-mitološki kontekst. Uz sav rizik da izađemo iz okvira analize poetike i postupka pisca, i zaputimo se u moguće stranputice ličnih pretpostavki, slutimo da je okretanjem ilirskoj, grčkoj, rimsko-prevalitanskoj i dukljansko-crnojevićkoj tradiciji, želeo da vrati ovo podneblje njegovom suštinskom geopolitičkom i civilizacijskom okružju, duhu i biću mediteranske kulture, iz koje je silom istorijskih mena izopšteno, baš kao i Vojvodina iz svog miteleuropskog zgloba i koračaja.
Ta čudesna civilizacija koja je nastajala na tlu južnog montenegrijskog Adriatika, rasla i dosezala do samih vrhova onog najvrednijeg u
Izohipsa koja povezuje tih 28 gradova, uključujući i Makarijeve knjige-gradove, i toliko miliona snova i sudbina, iscrtava zemljopisnu mapu našeg postojanja ali i svetioničke oznake za sve one koji su se uputili na duga putovanja ka sebi, tragajući i za srcima drugih sa kojima se dele, kao pogača i so, snovi koji ne trunu i nepropadljiva mašta, od kojih su „sagrađeni gradovi“ i zato su „postojaniji i trajniji od onih koji su od kamena sazdani“ što je i oporuka ove knjige umesto njene poruke, jer Miraš Martinović potvrđuje ovom knjigom „…Da svi naši prethodnici žive u nama. Da nosimo njihove snove i njihove sudbine, kao što gradovi nose u sebi prethodne gradove i njihove prethodne sudbine“
Znamo li da se zahvalimo i poklonimo nestalim narodima koji su ovde pre nas bili, ili su živeli među nama ostavivši nam zemlju, reke, nebo, zaboravljene jezike i nepročitane reči, priče, ruševine njihovih života i gradova, tajne života i smrti pokopane u grobovima koje neprekidno prekopavamo nazivajući to arheologijom i cenom „progresa“. Miraš ih je, bar neke, vratio makar na čas među nas, dok ih dočekujemo u zagrljaj skrštenih ruku i gledamo širom zatvorenih očiju.
Iako je ovaj prikaz napisan prigodom večerašnje promocije Martinovićeve knjige, specifična složenost njene forme i sadržaja zahteva da se
Mirko Kovač se kao veliki, najveći živi meštar naše književne gradnje, prikrao ovoj knjizi zanimajući se, za razliku od prolaznika ili posmatrača fasada, kakvi smo možda i mi večeras ovde, pre svega od kakvog je materijala, kako i čime je izgrađena ova Miraševa građevina i da li ima neku „Pukotinu“. Okom majstora Kovač je nepogrešivo razotkrio da se u Martinovićevoj majstorskoj torbi nalaze sredstva i alatke arheoloških, lingvističkih, antropoloških i istorijskih nauka i znanja, ali „nadasve poezija“, kao vezivni materijal i duša svake dobre gradnje. Stožernu pripovest ove knjige „DUBROVNIK, DESISLAVINO IZGNANSTVO“ tvore svi ovi gradivni elementi i za njenu gradnju korišćeni su najbolje alatke i tajna umeća. Ona je najpotresnija, najkraća i najduža moguća istorija i roman i priča i pesma i epitaf i zdravica Crnoj Gori, ona je ta povest u knjizi ANTIČKI GRADOVI SNOVI i SUDBINE, koja nema „pukotinu“, kojoj bi bio greh bilo šta dopisati i otpisati, precrtati o docrtati, baš kao i u Kovačevoj priči „Pukotina“, omažu Andrićevoj „Prokletoj avliji“.
Sa promocije knjige ANTIČKI GRADOVI SNOVI I SUDBINE, održene u Novom Sadu 14. decembra, u Muzeju savremene umjetnosti, u okviru Dana kulture Crne Gore u Vojvodini.