Radoslav Rotković – Njegoš i Mažuranić

Poštovani pośetioci, s posebnim zadovoljstvom vas obavještavamo, da ćemo na našem Portalu prenijeti nekoliko naučnih radova koji su objavljeni u Zborniku Ivan Mažuranić (1814-1890) i Crna Gora, koji je izašao nakon realizovanog polivalentnog i međudržavnog/međunarodnog projekta Dani Ivana Mažuranića (1814-1890) u Crnoj Gori, koji je održan od 27. 09. do 01. 10. 2009. godini na Cetinju.  

Po širini i dubini zahvata, svi sadržaji u (kon)tekstu Ivana Mažuranića su na naučno zavidnom nivou. 

Prezentovanje ovih sadržaja omogućio je prof. dr Milorad Nikčević, pa se gospodinu Nikčeviću srdačno zahvaljujemo. 

U trećem dijelu objavljujemo naučni rad dr Radoslava ROTKOVIĆA “NJEGOŠ I MAŽURANIĆ”.

Na početku dajemo biografiju autora, uvodne napomene o projektu, kao i osvrt prof. dr Milorada Nikčevića “ZAŠTO MAŽURANIĆ U CRNOJ GORI?”

Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima.

BIOGRAFIJA*

Radoslav Rotković je sigurno jedna od najkrupnijih i najosobenijih figura koja se javila među proučavaocima i afirmatorima crnogorske kulture u najširem smislu te riječi, još od prvih poslijeratnih godina pa do naših dana. U crnogorskoj periodici javio se prije više od 60 godina (1948) i od tada djelovao na razne načine: kao publicist koji je redovno pratio događaje na crnogorskoj kulturnoj sceni, kao filmski kritičar, kao enciklopedist, kao književni kritičar, kao istoričar književnosti, kao književnik, kao istoričar crnogorske drame i pozorišta, kao društveni kritičar, kao istoriograf, kao kulturolog, kao poslanik u Crnogorskoj skupštini.

Rođen je 30. maja 1928. godine u Mojdežu kod Herceg Novoga, đe je stekao osnovno obrazovanje, a gimnaziju je završio u Kotoru. Diplomirao je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1953, a u Beogradu je završio i Fakultet političkih nauka 1974. godine. Doktorsku tezu Bokokotorska crkvena prikazanja (XVII–XVIII stoljeće) odbranio je 1979. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Rotković je radni vijek započeo kao urednik rubrike za kulturu u „Pobjedi“ (1954–1959); bio je umjetnički direktor „Lovćenfilma“ (1959–1965); glavni urednik TV „Titograd“ (1966–1980); naučni radnik u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti (1980–1981); rukovodilac Odjeljenja za društvene nauke Leksikografskog zavoda Crne Gore (odakle je penzionisan 1988. godine). Visoko zvanje naučnog savjetnika dobio je 1984. Posebno je značajno što je kao poliglota prevodio i priređivao djela starih crnogorskih pisaca iz Boke – Ljudevita Paskovića, Ivana Bone, Đorđa Bizantija, Ivana Antuna Nenadića, naročito što je priredio djela Krsta Ivanovića, Stefana Zanovića i Stefana Mitrova Ljubiše.

Bio je član (do 1989) i više puta predśednik ili sekretar Udruženja književnika Crne Gore, član Jugoslovenskoga nacionalnog komiteta za Enciklopediju evropske kulture ranoga srednjeg vijeka, član Redakcije za Crnogorsku enciklopediju DANU i sl. Bio je član Crnogorskoga PEN centra, Matice crnogorske, Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (đe je bio predśednik Odjeljenja za jezik i književnost), Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“ te saradnik Instituta za crnogorski jezik i književnost. Dobitnik je: Ordena rada sa zlatnim vijencem (1984); Nagrade oslobođenja Titograda (1966); nagrada za TV reportaže na Festivalu u Portorožu: Nagrade za ekologiju (1974); Nagrade Udruženja književnika Crne Gore za najbolju knjigu u 1976. godini (knjiga Crnogorsko književno nasljeđe); Vijenca Petrovića, priznanje DANU „za izuzetne zasluge u afirmaciji crnogorske (dukljanske) nauke i kulture“ (2002). I pored svega toga, najviše crnogorsko državno priznanje, Trinaestojulsku nagradu, Rotković je dobio tek 2010. godine za knjigu Jezikoslovne studije. Preminuo je u Risnu 8. septembra 2013. I površan uvid u bibliografiju dr Radoslava Rotkovića jasno upućuje na zaključak da je riječ o posve osobenoj ličnosti savremene crnogorske kulture i nauke. Od prve objavljene pjesme, Jutro u Duklji, 1948. godine, Rotković je ispisao na desetine tomova – romana, pripovjedaka, drama, pjesama, književnih i pozorišnih kritika, scenarija, komentara, osvrta, reagovanja, eseja, enciklopedijskih jedinica te istoriografskih, književnoistorijskih i jezikoslovnih studija.

DJELA:

• Crnogorsko književno nasljeđe (1976.)
• Pregled crnogorske književnosti od najstarijih vremena do 1918. godine (1979.)
• Tragajući za Ljubišom (1982.)
• Sazdanje Cetinja, izvori i legende (1984.)
• Savremena drama i pozorište u Crnoj Gori (skupa sa Sretenom Perovićem, 1987.)
• Odakle su došli preci Crnogoraca (1995.)
• Kratka iliustrovana istorija crnogorskog naroda (1996.)
• Crna Gora i Dušanovo carstvo (1997.)
• Kraljevina Vojislavljevića, zbornik izvora i legendi (1999.)
• Oblici i dometi bokokotorskih prikazanja (2000.)
• Bitka na Vučjem dolu (2000.)
• Velika zavjera protiv Crne Gore (2001.)
• Ilustrovana istorija crnogorskog naroda (prerađena izdanja, 2005. i 2006.)
• Storia del Montenegro (na talijanskom jeziku)
• Jezikoslovne studije (2010.)
• Istorija crnogorske književnosti, tom 2, Od početka pismenosti do 1852. (2012.)

 * Biografija do navođenja DJELA preuzeta iz teksta RADOSLAV ROTKOVIĆ KAO MONTENEGRIST, autora Adnana Čirgića i Aleksandra Radomana, a DJELA preuzeta sa sajta https://hr.wikipedia.org

IVAN MAŽURANIĆ (1814-1890) U SREDIŠTU KULTUROLOŠKE
I NAUČNE POZORNOSTI CRNE GORE 2009. GODINE 

Polivalentni i međudržavni/međunarodni projekt Dani Ivana Mažuranića (1814-1890) u Crnoj Goriodržan je od 27. 09. do 01. 10. 2009. godini u Cetinju/CG. U dnevnoj štampi projekt je opisan mnogim pohvalnim izrazima: “kulturni praznik”, “uspješno realizirana ideja zbog širenja horizonata dvaju naroda”, “sredstvo učvršćivanja i produbljivanja hrvatsko-crnogorskih nacionalnih odnosa”, “projekt od iznimnog značaja”, “projekt dostojanstva i časti”, “Univerzalne vrijednosti Mažuranićeva djela” itd.

Projekt je proistekao iz višedecenijskog projekta Kulture u doticaju: stoljetni hrvatski i crnogorski književni identiteti kojega je financirlo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske i Skupština Crne Gore. Milorad Nikčević, redoviti profesor s Filozofskog fakulteta u Osijeku, bio je njegov voditelj te misaoni pokretač i glavni inicijator. Višesadržajna manifestacija održana je pod pokroviteljstvom i (su)organizatorstvom mnogih institucija: Hrvatskog sabora, Skupštine Crne Gore, gradova Cetinja i Novog Vinodolskog, Hrvatsko-crnogorskog društva prijateljstva Croatica-Montenegrina iz Osijeka/Varaždina, Crnogorsko-hrvatskog prijateljskog društva Ivan Mažuranić iz Cetinja, Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku te Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikčević.

Hronologija sadržaja je pozamašna:

• Uvodni dio prigodno je obilježilo prikazivanje filma Ivan Mažuranić – čovjek od kamena.
• folklorni nastupi kulturno-umjetničkih društava Ilija Dorčić iz Novog Vinodolskog i “Njegoš” s Cetinja.
• Kao materijalan trag za budućnost postavljeno je poprsje Ivana Mažuranića ispred Crnogorske narodne biblioteke na Cetinju, u “Aleji velikana”
• U muzeju Biljarda otvorena je retrospektivna izložba posvećena Mažuranićevu životu i djelu.
• Inicijalni odsječak svečanosti završen je akademijom u Kraljevskom kazalištu Zetski dom. Tamo je, nakon pozdravnih govora organizatora, političkih i kulturnih predstavnika s obiju strana izveden
• program s poetskim recitalom Vas je ova zemlja porodila te nastupom Kulturno-umjetničkog društva Ilija Dorčić.
• Sadržajna šarolikost također je vidljiva iz književnih predstavljanja uklopljenih u program. Od prezentiranih knjiga zapaženi su pretisci: prvih izdanja Smrti Smail-age Čengića (1846). Jedan je pretisak izašao u izdanju Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, a drugi u izdanju Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje Vojislav P. Nikčević, Crnogorsko-hrvatskog prijateljskog društva Ivan Mažuranić s Cetinja i Crnogorskog kulturnog društva Montenegro-Montenegrina iz Osijeka.
• Središnji dio manifestacije bio je Međunarodni znanstveni simpozij Ivan Mažuranić i Crna Gora 2009. Svoje teme vezane uz Mažuranićevo djelovanje prijavilo je i izložilo pedesetak naučnika iz: Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Ukrajine, Njemačke i Mađarske.
• Cjelokupne sadržaje polivalentnog projekta pratila je Programska knjiga manifestacija & knjiga sažetaka, Cetinje- Novi Vinodolski-Osijek, 2009, 243 str.
• Kruna cjelokupnog projekta pregledno je prezentirana u Zborniku Ivan Mažuranić (1814-1890) u Crnoj Gori, koji je uredio prof. dr sci Milorad Nikčević, Osijek-Cetinje, 2011, 859 str., a na kraju donosi sintetički film TV Crne Gore.

Milorad Nikčević
ZAŠTO MAŽURANIĆ U CRNOJ GORI?  

Crnogorsko-hrvatske književne veze i interkulturalni, in­terdisciplinarni modaliteti dvaju naroda, Hrvata i Crnogoraca, nastajali su u susretima i suodnosima. Kulturni su kontakti u po­vijesti između njih bili intenzivni jer su izrastali u sličnim povije­snim i arhetipskim okolnostima, kulturnim uslovima, u etnički i teritorijalno bliskim arealima, a bili su uvijek interaktivni.

Najintenzivniji zamah književno-kulturnih veza između Hr­vatske i Crne Gore ostvaren je u razdoblju duge vladavine dinastije Petrovića, sve do propasti crnogorske državnosti 1916/1918. go­dine. Brojni su kulturni poslenici dvaju naroda doprinijeli vidnom prosperitetu državnih, političkih i kulturnih veza: Petar I Petrović Njegoš gaji prisne kontakte s Hrvatskom, njegove sekretarske dužnosti obavlja književnik i kulturolog Hrvat – Fran Dolči, a njegov sino­vac Petar II Petrović Njegoš stvara još povoljniju duhovnu klimu, razvija duh hrvatskoga narodnog i kulturnoga preporoda/ilirizma u Crnoj Gori. On je u svojim idejno usmjerenim prilozima u peri­odičnim publikacijama Danici i Kolu hrabrio Hrvate, nudio im oružanu pomoć (banu Jelačiću) 1848. godine; stavljao im do zna­nja „da nijesu sami”. Stalne kontakte održava Njegoš preko hrvatskih kulturnih čelnika i političkih vođa: bana Josipa Jelačića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ljudevita Gaja, Mate Topalovića, Ivana i Antuna Mažuranića, Fridriha Oreškovića i drugih. Neki od njih u romatičarskome zanosu pośećuju Njegoša na Cetinju (1841).

Poslije revolucionarnih zbivanja u Hrvatskoj 1848. Njegoševa djela sve više objavljuju hrvatski listovi, serijski časopisi i pu­blikacije. U njima se ogleda ne samo sveslavenska uzajamnost nego i očuvanje Njegoševa opštejužnoslavenskoga opredjeljenja. Njegoš i njegovo djelo postaju i inspirativna tema ilirskih pisa­ca: Ivana Trnskog, Petra Preradovića, Meda Pucića, Ognjeslava Utješinovića, Stanka Vraza, Niccola Tommasea i drugih. I kasniji hrvatski kulturolozi, naučnici i umjetnici pokazuju zanima­nje za Njegoša i njegovo umjetničko djelo: hrvatski filolog Milan Rešetar, više od pedeset godina (1890-1940) bavi se izdavanjem, proučavanjem i komentiranjem Njegoševa Gorskog vijenca i dru­gih njegovih djela. Isto radi i Antun Barac koji na podsticaj Matice hrvatske (1947) izdaje Gorski vijenac u Zagrebu. Takođe, slavon­ski književni povjesničar i akademik Tomo Matić piše atipičnu i recentnu studiju (1920) naslovljenu „Osnovne misli Njegoševe Luče mikrokozma” (1845).

Uz Njegoša najznačajniji pjesnik i državnik svojega vreme­na, u istom razdoblju iliraca, bio je ban i književnik Ivan Mažuranić (1814-1890). On u zanosu i opštoj klimi ilir­skoga pokreta sazdaje spjev Smrt Smail-age Čengića („Iskra”,1846). U njemu je ispjevana najdublja i najsuptilnija apoteoza Crnoj Gori i Crnogorcima, njihovu nacionalnome identitetu, otporu i borbi protiv tuđina. Upravo su Petar II Petrović Njegoš i Ivan Mažuranić savremenici i personifikatori državnosti i poetske sli­ke svojih dvaju naroda, Hrvata i Crnogoraca. Njihovo novo či­tanje u naše vrijeme i u našoj savremenosti jeste pravi trenutak da se o odnosu velikih državnika i pjesnika, Njegošu i Mažuraniću, progovori na široj osnovi i uporednoj (komparativnoj) analizi i kritičkoj podlozi.

Međutim, Dani Ivana Mažuranića u Crnoj Gori imaju i mnogo dublje i šire značenje: Crnogorci se u svojoj slobodnoj i neovisnoj državi najdublje odužuju velikom pjesniku i hrvatskom državniku. Usmjereno je to oduženje prema istaknutome ilirskom književniku XIX stoljeća, njegovu svestranom dignitetu, knji­ževniku koji je proslavio Crnu Goru i Crnogorce u najtežim vremenima diljem Europe. On je u svojem povijesnom spjevu Smrt Smail-age Čengića (1846), različito od mnogih njegovih suvreme­nika, na temelju kontrasta, to jest niza oprečnosti po moralu, po­našanju i različitom poimanju svijeta i života Crnogoraca i Turaka, iz koncepcijskijeh umjetničkih razloga odstupajući u velikoj mjeri od konkretnijeh faktografskih činjenica, u vidu pet kompozicijskijeh se­gmenata spjeva (…) (slika) uzročno-pośljedično i veoma koherentno povezanijeh, dao najreljefniju integralnu sliku i najdublju moguću spoznaju o Crnoj Gori i Crnogorcima, uhvaćene u njihovijem naj-suštinskijem povijesnijem narodnosnim i nacionalnijem koordinata­ma i egzistencijalnijem odnosima. Konkretno, u poetskim vizijama i neponovljivim umjetničkijem sintezama epa neodoljivom snagom iz nečuvenih patnji i carstva zla postepeno izrastaju i defiluju Crnogor­ci iz istočnog i śeverozapadnog dijela Crne Gore (Brda i tzv. ‘Crno­gorske Hercegovine’ ) kao mučenici, vitezovi i zatočnici slobode koji, u tajnom suodnosu s Njegošem na Cetinju, kao njihovijem stvarnim gospodarem u centru slobodnog dijela zemlje i države odakle se ko­ordinira obrambenom i oslobodilačkom borbom svijeh Crnogoraca, napośljetku trijunfuju kao pobjednici dobra nad zlom. U tome se sastoji ideološki i filološki smisao Mažuranićeva spjeva (…).[1]

Uz sve to, najveći hrvatski pjesnik ilirizma i povjesničar svo­jeg vremena Ivan Mažuranić, Crnogorce je bez ikakve dileme i po­vijesnog ustezanja tretirao kao nacionalni entitet, dakle ono što oni zaista jesu – samorodan crnogorski narod, dok ih je njegov savremenik Njegoš često sekundarno, nesvjesno i bez osnova identifikovao kao da su njegovi zemljaci „srpskoga” etničkog porijekla. Ovo samo iz toga razloga što je crnogorska država Zeta u kasnom srednjem vijeku bila u sastavu nemanjićke (raške) države.

Nadalje, Ivan Mažuranić je u književnom nasljeđu ostavio značajne spise i poglede na nacionalni (hrvatski) jezik svojeg vremena. Svojim jezikoslovnim pogledima on se zapravo svrstava ne samo u najuži i najreprezentativniji krug lingvističkih radnika preporoditelja (…), već spada u red najpoznatijih hrvatskih jeziko­slovaca uopće[2] čiji su stavovi i jezikoslovne teze aktuelne još i da­nas, upravo inspirativne u trenutku kad se u Crnoj Gori etablira materinski narodni – crnogorski jezik!

Iz svega izloženog nameće se sljedeći zaključak: Ivan Mažuranić je produbljeno i kompleksno predstavljao odbrambenu i oslo­bodilačku borbu Crnogoraca. Ispoljio je i odlučno iskazao pozna­vanje povijesnih činjenica, fakata koji su stvorili Crnu Goru kao specifičnu zemlju, odnosno tretirao je Crnogorce kao samostalan narod i naciju koji je imao višestoljetnu atipičnu državotvornu formaciju. Dakle, u sintezi ovog projektnog obrazloženja želimo zgusnuti i naglasiti: golem je dug Crne Gore i Crnogoraca prema Ivanu Mažuraniću, velikom pjesniku i banu Hrvatske. Njegovo poetsko, političko i povijesno djelo zrači svojom aktuelnošću i savremenošću. On svojim djelom zapravo pokreće disput o aktuelnoj problematici modernim nacijama u Evropi, povezujući je sa domaćom tradicijom i istoriskom situacijom koja poruke prošlosti prenosi pokoljenjima i traje u sadašnjosti, nadrastajući vremensku omeđenost i poprimajući sveljudsko i svemirsko značenje.[3] Zato će Dani Ivana Mažuranića u Crnoj Gori biti samo djelić oduženja tom zajedničkom velikanu Hrvatske i Crne Gore.

[1] Vojislav P. Nikčević, Kroatističke studije, Erasmus naklada, Zagreb, 2002, 298-299. 17

[2] Isto.

[3] Milorad Živančević, Mužuranić, Matica srpska, Novi Sad i Globus, Zagreb, 1988, 5.

KLIKNITE NA NASLOVNU STRANU ZBORNIKA, DA OTVORITE
NAUČNI RAD DR RADOSLAVA ROTKOVIĆA