Radovan Perović – Antibirokratska revolucija u nikšićkom kraju

Autor se bavi uzrocima radničkih mitinga u Nikšiću i Titogradu u jesen 1988. godine, otkrivajući pravu pozadinu burnih događaja koji su konačno doveli do pada crnogorskog rukovodstva u januaru 1989.

Ideološko jednoumlje zamijenio nacionalizam

Priču o antibirokratskoj revoluciji u nikšićkom kraju teško je razumjeti ukoliko se ova pojava posmatra u širem kontekstu dešavanja u Crnoj Gori krajem 1988. i početkom 1989. godine. Takođe je potrebno napraviti svojevrsnu retrospektivu, osvrt na neke pojave i događaje koji su uslovili stvaranje ambijenta u SFRJ a u okviru nje i u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori krajem sedamdeserih i početkom osamdesetih koji će kasnije biti iskorišćen kao plodno tle za širenje različitih destruktivnih i negativnih pojava pod plaštom borbe za reforme i rješavanje nagomilanih socio-ekonomskih problema.
Ekonomska kriza koja je zahvatila zemlju početkom osamdesetih, dodatno će osnažiti autoritarne tendencije u društvu na različitim nivoima. Inflacija je 1986. dostigla 190 odsto, 1987. 419 odsto i 1988. 1232. odsto. Zemlja je ulazila u ozbiljnu privrednu krizu koja je zahtijevala radikalne ekonomske zahvate (Živko Andrijašević, Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore od najstarijih vremena do 2003, Podgorica, 2006, str. 482).
U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji problem nezaposlenosti prema evidencijama SIZ-ova za zapošljavanje u ovom periodu čini blizu 1,2 miliona od čega je oko 80 odsto mladih i to pretežno obrazovanih stručnih kadrova (Nikšićke novine, broj 965, 22. jul 1988).
Političke elite će u smislu svog opravdanja promijeniti prioritet akutnih pitanja i svodiće ih na nacionalno. To je posebno došlo do izražaja poslije smrti neprikosnovenog autoriteta, partijskog i državnog lidera Josipa Broza (1980).
Poslije Ustava iz 1974, od jedinstvene partije kao integrativnog faktora SKJ će prerasti u koaliciju republičkih partija. (Ustav iz 1974. davao je veću samostalnost republikama i pokrajinama u odnosu na prethodni centralistički. Državni sistem označen je od strane Srbije kao glavni uzročnik političke krize jer navodno omogućava njen nepovoljan položaj u okviru SFRJ, koji se ogleda kroz političku i ekonomsku dominaciju Slovenije i Hrvatske.)
Veće republike su za sebe tražile veća prava. Istovremeno su i nacionalisti stupili na scenu i svojim djelovanjem pristupili rješenju zajedničke države.
U jesen 1986. godine pojavljuje se Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) u kojem se ptvara srpsko pitanje u kontekstu položaja Srbije u federalnoj Jugoslaviji i potencira prekompozicija države (Živko Andrijašević, Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore od najstarijih vremena do 2003, Podgorica, 2006, str 482).
Srpska akademija nauka i umjetnosti saopštila je svoje viđenje društvenog stanja. Tvrde da su Srbi neravnopravni u donošenju odluka u federaciji koje su od dalekosežnog značaja te da položaj Srbije treba posmatrati u sklopu političke ekonomske dominacije Slovenije i Hrvatske (Memorandum će kasnije postati idejna i politička platforma CK Srbije, a Milošević njegov realizator).
Slobodan Milošević je na VIII sjednici CK Saveza komunista Srbije izabran za predsjednika 23-24. septembra 1987. U međuvremenu prilikom posjete Kosovu polju aprila 1987. i govora na mitingu eksponirao se kao zaštitnik srpskog naroda (“Niko ne sme da vas bije!”).
Izbijanje demonstracija kosovskih Albanaca i njihovog gušenja vojno-policijskim snagama (1981) i isticanja zahtjeva za republiku od strane demonstranata otvorili su pitanje statusa ove pokrajine i njene perspektive, položaja Srba i Crnogoraca u kontekstu često isticane činjenice da se od 1961. do 1981. iz ove pokrajine iselilo 42,2 odsto Srba i 63,3 odsto Crnogpraca. Otvoreno je pitanje revizije ustavno-pravnog položaja pokrajina koje su formalno bile u sastavu Srbije i započeo je proces nacionalne mobilzacije.
Korijeni krize su dublji i potiču iz ranijeg perioda. Oni se javljaju u dužem vremenskom periodu, kao rezultat nespretnosti i nesposobnosti SKJ da osmisli i otvori procese postepene, ali temeljite reforme političkog i ekonomskog sistena zemlje. No, alternativa radikalnim reformama i demokratiji nije smjela biti rušilačka hegemonistička opcija za koju se opredijelilo rukovodstvo Srbije (Živko Andrijašević, Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore od najstarijih vremena do 2003, Podgorica, 2006, str. 483).
Višenacionalna država u sistemu jednopartijske vladavine, kakva je bila SFRJ, požurila je da se oslobodi jednoumlja i prevaziđenih dogmi. Svih šest republika je željelo demokratiju, slobodu i pripadnost porodici evropskih naroda. Ali, oslobođenje od jedne stege, nametnulo je drugu, ponekad još čvršću i bezobzirniju. Jednoumlje komunizma zamijenjeno je nacionalnim, ili čak nacionalističkim (Momir Bulatović, Pravila ćutanja, Istiniti politički triler sa poznatim završetkom, Narodna knjiga, Alfa, Bograd, 2004, str. 16).
Razmah velikosrpskog nacionalizma kao najekstremnijeg i najrasprostranijeg pogodovao je narastanju separatističkog nacionalizma u Sloveniji i Hrvatskoj što ga je kod građana u toj republici učinilo legitimnim i opravdanim kao štit od srpskog hegemonizma
Početkom 1987. slovenački intelektualci ističu nezadovoljstvo položajem Slovenije unutar SFRJ (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988-89, KPZ Podgorica, Podgorica 2003, str. 48-49).

Preuređivanje odnosa u SFRJ putem mitinga

Slovenija je željela da stvori efikasan privredni sistem, da na nivou federacije utvrdi jasne obaveze, naročito oko finansiranja JNA, da sačuva ustavni položaj republika i pokrajina na osnovu Ustava iz 1974. godine. Identični su bili ciljevi hrvatskog rukovodstva. Svi problemi sa kojima se suočavala Jugoslavija bili su u njoj samoj. Toga je bila svjesna njena politička elita. Bile su neophodne promjene Ustava, privrede i Saveza komunista Jugoslavije.
Slobodan Milošević je mislio i radio drugačije. Preko reforme Ustava želio je da promijeni položaj autonomnih pokrajina i da uređuje odnose u federaciji onako kako je to odgovaralo politici zasnovanoj na Memorandumu SANU iz 1986. (Dragutin Papović, Velike sile i unutrašnji neprijatelji, Nedjeljnik Monitor, broj 1078, petak, 17. jun 2011, str. 62-63).
Napustio je sistem dogovaranja sa predstavnicima pokrajina oko izmjena Ustava Srbije i jednostrano proglasio Nacrt ustavnih amandmana, kojima su se smanjivale nadležnosti pokrajina. Kada su predstavnici Vojvodine i Kosova odbili da prihvate ovaj nacrt, Milošević je posegao za vaninstitucionalnim mehanizmima oličenim u odborima za organizovanje mitinga i izvođenje ljudi na ulice. Povod za to je bilo pitanje Kosova gdje je od 1981. godine albanski nacionalizam izazvao političku krizu i iseljavanje Srba i Crnogoraca (Dragutin Papović, Nacionalistički mitinzi, Nedjeljnik Monitor, broj 1079, petak 24. jun 2011, str. 62-63).
Zemlja biva preplavljena mitinzima i demonstracijama na kojima je tokom 1988-1989. učestvovalo oko pet miliona ljudi. Proces raspirivanja nacionalnih strasti, nacionalnog romantizma, homogenizacije i mobilizacije, pojačavanje nacionalnih emocija – postali su opšti dio zadate propagande u društvu. Bez poniranja u istorijske, društveno-ekonomske, političko-socijalne, kulturne, idejno-strateške i druge probleme ne može se dobiti tačan sud i prava ocjena tih događaja.
Stanje na Kosovu je zaista bilo teško, ali ne toliko koliko je to tvrdila Miloševićeva propaganda. Od 1981. do kraja 1988. godine se iselio 25.661 pripadnik srpske i crnogorske nacionalnosti, a vratio se 4.151. Izgovorom da PK SK Vojvodine nema dobar stav prema situaciji na Kosovu u Novom Sadu je 9. jula 1988. godine održan prvi miting.
(Samo do 15. avgusta 1988. g. pred Skupštinom SFRJ izmijenjalo se oko 30 većih okupljanja Srba i Crnogoraca sa Kosova koji su dolazili organizovano sa zahtjevima i trasparentima da se uzmu u zaštitu.)
Sve češća okupljanja, mitinzi i protesti, napuštanja svojih ognjišta, u javnosti je stvaralo naelektrisanu psihozu otpora, podrške i pomoći „napaćenoj braći sa Kosova“. Ekonomski položaj radničke klase korišćen je kao zahuktali zamajac koji svom silinom ruši temelje i države i socijalizma. Kasniji razvoj događaja to najbolje potvrđuju (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988-89, KPZ Podgorica, Podgorica, 2003, str. 65).
Na mitinzima solidarnosti radnička, studentska i omladinska populacija animirana je na moguće najgori način: velikosrpstvom, kosovskim mitom. Emocije su nadvladale razum.
Radi šire indoktrinacije masa organizovan je svenarodni nacionalističko-populistički pokret takozvana „Antibirokratska revolucija“ prvo u Vojvodini, zatim Crnoj Gori sa namjerom da se širi prema zapadnom dijelu zemlje, u kojima bi srpski nacionalizam, pučističkim metodama učvrstio svoje pozicije i tako promijenio i ojačao odnos snaga u saveznim organima za predstojeće promjene SFRJ (isto, str. 81-82).
Velikosrpski nacionalizam je imao jasno razrađenu strategiju i taktiku njenog sprovođenja. Trebalo je „komad po komad“ onesposobljavati i odvajati od jugoslovenskog tkiva. A za to su morale doći na udar pokrajine, zatim Crna Gora, pa BiH i srpski faktor u Hrvatskoj. Makedonija, okružena susjedima koji na nju imaju nacionalne i teritorijalne pretenzije, nema drugog izbora do priklanjanja velikosrpskim ambicijama i aspiracijama. Na toj osnovi nešto kasnije razvio se i slogan „Svi Srbi u jednoj državi“ (Marko Orlandić, U Vrtlogu, „Montenegropublic“, Podgorica, 1987, str. 148-149).
Mada je Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije na svojoj XVI sjednici održanoj 29. jula 1988. zabranio održavanje mitinga solidarnosti van teritorije Srbije, to nije poštovano. Od ljeta 1988. godine počelo je održavanje mitinga po Crnoj Gori, na kojima su isticani problemi iseljavanja Srba i Crnogoraca sa Kosova, zahtjevi za radikalnije rješavanje problema koji su vremenom prerasli u zahtjev za ostavku rukovodstva.
Milošević je odlučio da u Crnoj Gori potraži još jedan glas potreban za podršku u Predsjedništvu SFRJ. (Sa Crnom Gorom je već imao pola federacije pod kontrolom, budući da je zemljom upravljalo osmočlano Predsjedništvo sastavljeno od po jednog predstavnika republika i pokrajina. Prethodno je smijenjeno vojvođansko rukovodstvo 6. oktobra, a kosovsko 18. novembra 1988. Crnogorsko rukovodstvo bilo je sljedeće.)
Mitinzi solidarnosti populistički nazvani „događanje naroda“ naišli su na plodno tlo u Crnoj Gori i to iz više razloga. Ovo tim prije što je osjećaj pripadnosti srpskom nacionalnom korpusu u Crnoj Gori bio izuzetno jak pod uticajem decenijske indoktrinacije velikosrpskom ideologijom, politikom i praksom.

Brojni faktori stvorili atmosferu punu naboja

U svim institucijama srpske nauke i kulture, a i svim srpskim medijima, Crnogorci su tretirani kao Srbi što u potpuno otvorenom što u manje više prikrivenom obliku. Nedostatak nacionalnih institucija i neracionalna prosvjetna politika, pogrešan pristup i metod izučavanja u školstvu, u domenu društvenih nauka, doprinijelo je indoktrinaciji širih masa i stvorilo pogodno tle za njihovu manipulaciju i instrumentalizaciju. Tome je znatno doprinijela neadekvatna kulturna politika i kasno dobijanje Univerziteta, razvoj i jačanje Televizije Crne Gore, dnevno izlaženje „Pobjede“, Platforme o crnogorskoj nacionalnoj kulturi i putevima njenog razvoja (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988-89, KPZ Podgorica, Podgorica, 2003, str. 44-45).
Ne treba zaboraviti ni ekonomske prilike u Crnoj Gori krajem osamdesetih. Glavni problem bila je teška situacija u privredi Socijalističke Republike Crne Gore jer je dug njene privrede 2,7 puta veći od jugoslovenskog prosjeka, da su 163 OOUR-a sa preko 40.000 radnika poslovali sa gubicima, da se blizu 70 odsto gubitaka odnosi na najveće radne organizacije u Crnoj Gori i da blizu 100.000 građana Crne Gore prima neku vrstu socijalne pomoći (Dragutin Papović, Loš san koji ne prolazi, Nedjeljnik Monitor, broj 1081, petak 8. jul. 2011, str. 62-63).
Sve ovo i brojni drugi faktori stvarali su atmosferu punu naboja, nacionalne ostrašćenosti i socijalno-ekonomskog nezadovoljstva. Takva atmosfera je bila izuzetno povoljna da se u nju ubace i instaliraju one snage i pojedinci koji sa tom energijom mogu manipulisati i usmjeriti je na rušilačke ciljeve (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988-89, KPZ Podgorica, Podgorica, 2003., str. 83-84).
Politička situacija u Crnoj Gori je bila prividno stabilna ali je pod uticajem događaja u Srbiji, koje su sredstva javnog informisanja prenosila, tenzija sve više rasla i prijetila erupcijom. Posebno je negativno primljena izjava Miljana Radovića, predsjednika CK Crne Gore, da se Crna Gora neće paternalistički postavljati prema Crnogorcima na Kosovu jer je to stvar Republike Srbije (isto, str. 85-86).
Ovo ne treba da čudi ako se ima na umu činjenica da je mit Kosova u ovom periodu bio veoma prisutan u Crnoj Gori. Kolektivna nacionalna svijest o jedinstvu i bratskoj povezanosti srpskog i crnogorskog naroda stvarala je opšte povoljnu klimu za organizovanje mitinga podrške i solidarnosti (Vlado Strugar, Velika buna Crne Gore 1988-1989, INP Književne novine, Beograd, 1990, str. 265).

DRUŠTVENO-POLITIČKE I PRIVREDNE PRILIKE U OPŠTINI NIKŠIĆ UOČI ODRŽAVANJA VELIKOG „MITINGA SOLIDARNOSTI“ SA SRBIMA I CRNOGORCIMA SA KOSOVA

Opština Nikšić bila je značajan industrijski centar u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Najznačajniji industrijski privredni centar Crne Gore. Opština sa najvećom teritorijom u Republici i drugi grad po broju stanovnika. Privredna i politička kriza koja je zahvatila SFRJ odrazila se i na nikšićku opštinu u kojoj su poslovali veliki privredni giganti, Željezara „Boris Kidrić“, Pivara „Trebjesa“, Rudnici boksita, Javorak i brojni drugi manji privredni kolektivi.
Mnogo toga krajem osamdesetih prošlog vijeka nije išlo naruku nikšićkoj industriji, počev od nekih sistematskih rješenja pa do raspodjele društvenog proizvoda kroz zaostajanje u rastu cijena proizvoda preko restriktivne monetarno-kreditne politike i visokih kamatnih stopa.
Sudbinu privrede dijelila je dobrim dijelom i vanprivreda, prije svega zdravstvo i obrazovanje.
(Slabljenje privrede i pad životnog standarda izazivao je opštu nesigurnost i nezadovoljstvo, kasnije će se kanalisati kroz burna dešavanja u Nikšiću o kojima će u nastavku biti riječi.)
Rješenje je trebalo tražiti, prije svega u boljem korišćenju kapaciteta, većoj produktivnosti, racionalnijem korišćenju novca, smanjenju troškova poslovanja i boljoj organizaciji posla (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 941, petak, 5. februar 1988, str. 2).
Na konferenciji Nikšićkih komunista, održanoj 28. januara 1988, između ostalog je istaknuto da komunisti moraju djelovati ofanzivnije, dosljednije i mnogo odgovornije, u svakoj sredini zaoštriti radne obaveze jer samo sa više rada, većom proizvodnjom i dohotkom mogu se nalaziti izlazi iz nagomilanih problema (isto, str. 3).
Od 43 milijarde dinara gubitka 30,2 mld. je posljedica izuzetnog dispariteta cijena, dok je 12,8 mld. posljedica neostvarenog planiranog obima i strukture proizvodnje, neiskorišćenih mogućnosti koje pružaju izgrađeni kapaciteti, povećanja nenaplaćene realizacije, neblagovremene naplate kursnih razlika. U Opštinskom komitetu Saveza komunista Nikšića, 14. i 15. aprila, održani su sastanci sa sekretarima OOSK predsjedavajućim konferencija SK i delegatima konferencija iz mjesnih zajednica privrede i vanrpivrede. Na svim sastancima vođena je otvorena rasprava, i ispoljen kritičan odnos prema problemima.
Komunisti Nikšića su uvidjeli da od konferencija ne treba mnogo očekivati, jer će one proteći u opisivanju i kritici stanja i donošenju zaključaka koji neće biti realizovani (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 952, petak, 22. april 1988, str. 2).

Milošević na Vilusima, Šolević sprema miting

U Nikšiću je 3. septembra održan zbor komunista i radnih ljudi industrije piva i sokova „Trebjesa“. Na dnevnom redu Zbora našla se samo jedna tačka: Trenutna političko-bezbjednosna situacija u Jugoslaviji. Učesnici skupa su iznijeli sljedeće zaključke: „Da sa krajnjom zabrinutošću gledaju ekonomsko-političko stanje Jugoslavije. Smatraju da odgovornost za situaciju u kojoj se zemlja nalazi snosi Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije.“
Radnici, takođe, zapažaju da se Centralni komitet mora izboriti za sopstveno jedinstvo i u cilju stvaranja toga jedinstva, eliminisati članove koji, iako ne rade direktno na razbijanju Saveza komunista Jugoslavije, svojim stavovima, javnim istupanjima ili pasivnošću dozvoljavaju da do toga dođe.
Iznosi se mišljenje da centralni komitet na svojoj sljedećoj sjednici započne borbu protiv svih nacionalizama koji prijete jedinstvu Jugoslavije. U protivnom se sa pravom može postaviti pitanje da li Savez komunista može biti avangarda radničke klase (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 967, petak, 9. septembar 1988, str. 4).
U Nikšiću se posebno stvarao jedan talas negativne i negatorske energije, animoziteti i otpori prema društveno-političkom vrhu republike i zemlje u cjelini zbog nesposobnosti da se pokrenu cjelovitije i radikalnije reforme.
Brojni društveni slojevi, posebno dio inteligencije, zalagao se i težio demokratskim promjenama u svim sferama života, a posebno u ekonomiji, politici, kulturi, tradiciji društva i širim integracijama. Ali u tome neće uspjeti (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988-89, KPZ Podgorica, Podgorica, 2003, str. 47-48).
Na svim zborovima komunisti Željezare tražili su odgovornost, kako ličnu, tako i kolektivnu. Nijesu krili ogorčenje kada su govorili o: otuđivanju društvene imovine, rasipništvu, izraženim socijalnim razlikama, brojnim zloupotrebama društvenog položaja i drugim slabostima (Naša riječ, List kolektiva Željezare, broj 650, Nikšić 20. april, 1988, str. 2). Treba imati u vidu da se pojavljuje masovni odlazak radnika, odnosno odsustvo po osnovu bolovanja koje je bilo neopravdano, uzroci najvećim dijelom leže u niskim ličnim dohocima i interesu da se bolji uslovi standarda potraže u privatnom radu, ali i u prihodima koji dolazi od poljoprivrede i slično. Realna vrijednost ličnog dohotka stalno je opadala, što znači da su zarade sporije rasle od troškova života zbog čega je i standard radnika više ugrožen (Naša riječ, List kolektiva Željezare, broj 651, Nikšić, 4. mart, 1988, str. 3).

PRIPREMA REALIZACIJE MITINGA „SOLIDARNOSTI“ U NIKŠIĆU REAKCIJE NA ONO ŠTO SE MOGLO ČUTI I VIDJETI

Po povratku sa odmora u Kuparima kod Dubrovnika doći se Slobodan Milošević da posjeti kamenite Viluse kod Nikšića. Odvojio je za to jedan dan odmora. U društvu mu je bio pravnik Slobodan Vučetić, već afirmisani, društveni i politički srpski kadar. Ovaj izletnički boravak na Vilusima organizovali su Blažo Zlopaša, Nikšićanin koji je tada imao svoju privatnu ordinaciju (stomatološku) u Cavtatu, a koji je, svojevremeno, za vrijeme studija, bio cimer sa Miloševićem, i Slobodan Vučetić, tada član najužeg političkog rukovodstva Srbije, inače rodom sa Vilusa.
Posjeta je organizovana bez najave crnogorskom rukovodstvu, a odredište kuća Vučetića u Vilusima, stara i neuslovna i za kratak boravak. Na sastanak je iz Nikšića došao Radoslav Banjo Bulajić, generalni direktor Željezare „Boris Kidrič“ i član CK SKJ (tadašnji čelnik nikšićkih komunista nije se odazvao pozivu da dođe na ovaj sastanak).
Budući događaji skinuće enigmu sa ovog nimalo slučajnog susreta i dogovora. U predstojećim burnim dešavanjima u Crnoj Gori u takozvanoj „AB revoluciji“, nikšićki metalci će se dokazati kao udarna pesnica i nepomirljivi buntovnici u rušenju crnogorskog rukovodstva i njenih institucija.
Bulajić je tom prilikom prihvatio zahtjev da izvede radnike Željezare kao najvećeg kolektiva u Crnoj Gori, na mitinge i druge protestne skupove koji su tih dana pripremani (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988-89., KPZ Podgorica, Podgorica, 2003, str. 52).
Nakon održanog mitinga solidarnosti sa Srbima i Crnogorcima na Kosovu koji su se našli na udaru albanskog nacionalizma u Titogradu i Kolašinu 20. avgusta Miroslav Šolević je najavio ponovni dolazak u Crnu Goru i miting u Nikšiću za 18. septembar.
(Centralni komitet savez komunista Jugoslavije bio je na svojoj 16. sjednici zabranio da se mitinzi solidarnosti organizuju van Srbije, ali je Milošević odlučio da izazove CK SKJ, a u tome su mu pomogle crnogorske vlasti, koje su uprkos zabrani CK SKJ, dozvolile da se u Titogradu 20. avgusta organizuje miting solidarnosti. Partijske organizacije u drugim republikama Sloveniji, Bosni i Hercegovini takve zahtjeve su odlučno odbile, istina crnogorsko rukovodstvo je nastojalo da se ta akcija minimizira od strane republičkih organa ignoriše i prepusti opštinskim organima. Šolević je bio na čelu organizacionog odbora za odlazak Srba i Crnogoraca na protestne mitinge van Kosova. Šolević, lice sa višom stručnom spremom, tada zaposlen kao predstavnik „Radio tona“ Prištine gdje je bio i stalno nastanjen, od ranije je eksponiran za srpski nacionalizam.)

Kroz grad nošeni veliki Miloševićevi portreti

Šolevićevo obećanje iz Titograda: „Vidimo se u Nikšiću!“ bilo je za crnogorsko rukovodstvo hladan tuš i glavobolna provokacija. I svim silama se upinjalo da se spriječi miting u gradu metalurga. Ni javnost nije bila pretjerano oduševljena organizovanjem mitinga u Nikšiću. Strepjelo se da se u Nikšiću ne izazove kakav incident. Nikšićko rukovodstvo je odlučilo da ne popusti pod pritiskom republičkih čelnika koji su tražili da se miting spriječi (Branko Vojičić, Veseljko Koprivica, Prevrat ’89, Liberalni savez, Podgorica, 1994).
Kao što su već najavili održavanje mitinga u Nikšiću, članovi Organizacionog odbora otpočeli su intenzivne pripreme da se takav miting i održi. Datum održavanja mitinga nije slučajno odabran – 18. septembar 1988. god. Naime, toga dana se održavala fudbalska utakmica između „Sutjeske“ i „Prištine“ što je dodatno komplikovalo bezbjedonosnu situaciju i naboj nacionalističkog raspoloženja.
Odmah po povratku iz Titograda u Prištinu, Šolević se povezao sa Tomašem Ćorovićem, direktorom „Radio tona“ iz Beograda, bratom Mojaša Ćorovića iz Nikšića i dogovorio se da se izvrše intenzivne i opsežne pripreme za organizovanje mitinga u Nikšiću. Šolević koji je još od ranije bio povezan sa pojedincima iz Nikšića, sada stvara i povezuje široku mrežu aktivista koji su se angažovali na pripremu mitinga (izbor i ispisivanje parola, organizovanje grupnih dolazaka i nastup, priprema i redigovanje govora i sl).
Između brojnih propagandnih pritisaka posebno objavljenih u rubrici „Politike“ „Odjeci i reagovanja“ karakterističan je natpis – „Loptanje, iseljavanje i ćutanje“, kojim se praktično pozivaju Srbi i Crnogorci da 18. septembra dođu na miting u Nikšiću (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988.-89., KPZ Podgorica, Podgorica, 2003, str. 75-76).
Šolević je pokušao da u krugu Željezare organizuje „mini – miting“, s obzirom na telegram koji su radnici Željezare, u znak podrške, uputili Srbima i Crnogorcima na Kosovu, ali nije u tome uspio (Branko Vojičić, Veseljko Koprivica, Prevrat ’89, Liberalni savez, Podgorica, 1994, str. 34).
Predsjednik opštinske komisije socijalističkog saveza Rajko Anđelić je 7. septembra 1988. godine u razgovoru za radio Nikšić izjavio: „Mi smo pročitali u štampi i saznali da se pominje da će u Nikšiću biti miting i to baš 18. septembra za Dan oslobođenja grada. U vezi sa tim mi nemamo nikakav kontakt niti obavještenje od Odbora koji organizuje ove skupove. Ukoliko do tako nečega dođe, mislim da je pravilo ponašanja da se prethodno čujemo i razgovaramo“.
Inicijativni odbor za održavanje mitinga su sačinjavali Mojaš Ćorović, Rade Danilović, Slavko Milović i Blažo Papović, prva trojica diplomirani elektroinženjeri iz Željezare „Boris Kidrič“ a Papović iz Pivare „Trebjesa“ (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 967, petak 9. septembar, 1988, str. 3).
Na sastanku koji je održan u OK SSRN 14. septembra dogovoreno je da se miting solidarnosti sa Srbima i Crnogorcima sa Kosova i Metohije održi u Nikšiću u nedjelju, 18. septembra 1988. godine sa početkom u 12 sati na Trgu maršala Tita. Za najavljeno okupljanje u Nikšiću data je procjena od strane Predsjedništva CK SK Crne Gore da je za ovaj miting naročito izabrana radnička sredina na granici sa Bosnom i Hercegovinom, kako bi se mitinzi prenijeli na teritoriju te republike i dalje prema sjeverozapadu zemlje. Takođe je ocijenjeno da ti mitinzi nose sa sobom veliku opasnost od nereda i drugih incidentnih situacija. Takve ocjene su podržane od predstavnika organa svih republika i pokrajina. Jedino predstavnica SK Srbije (Radmila Anđelković) nije se o tome izjašnjavala. Iznijela je stav da je SK Srbije, navodno, protiv održavanja mitinga (Branko Vojičić, Veseljko Koprivica, Prevrat ’89, Liberalni savez, Podgorica, 1994, str. 69-70).
Na sjednici opštinskog komiteta socijalističkog saveza radnog naroda, skraćeno OK SSRN, dogovoreno je da se miting organizuje na inicijativu odbora za organizaciju protestnih skupova, a OK SSRN biće nosilac ukupne organizacije mitinga solidarnosti. Takođe je dogovoreno da će na mitingu učesnike pozdraviti predsjednik OK SSRN Rajko Anđelić, zatim će govoriti još jedan predstavnik društveno – političke zajednice, a u ime Srba i Crnogoraca sa Kosmeta govoriće Kosta R. Bulatović iz Kosova Polja (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 968, petak 16. septembar 1988, str. 2).
U organizovanju mitinga solidarnosti u Nikšiću zapaženu ulogu su imala bezbjedonosna interesantna lica (pod obradom SDB) iz raznih krajeva Srbije i Crne Gore. Ova lica (istina ne samo ona) angažovana su na pripremi mitinga, ispisivanju poruka, parola i slogana, okupljanju i što masovnijem učešću građana (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988.-89, KPZ Podgorica, Podgorica, 2003, str. 69-70).
Bitan uticaj su imali i pojedini članovi Organizacionog odbora za odlazak Srba i Crnogoraca na protesne mitinge van Kosova, među njima poznati srpski nacionalisti. U organizaciju su bili uključeni i pojedini novinari, koji su smišljali sadržaj transparenata za budući miting. Transparenti su ispisivani na Institutu za crnu metalurgiju u Željazari „Boris Kidrič“, pivari „Trebjesa“ kao i po privatnim stanovima, gdje su boravili gosti iz Srbije i gdje je zajednički analiziran i korigovan govor koji će Kosta R. Bulatović čitati na mitingu.

Čulo se „Hoćemo oružje“ i „Podigla se Srbija“

(U Nikšić su uoči mitinga doputovali organizatori sa Kosova, Šolević, Kosta Bulatović i Zoran Grujić.) Za nošenje transparenata angažovana su djeca rodbine i prijatelja, kako bi se izbjegla odgovornost. Još od ranog jutra 18. septembra 1988. počeli su da u Nikšić pristižu Srbi i Crnogorci iz Prištine, Peći, Uroševca, Gnjilana, njih oko dvije hiljade. Više stotina Nikšićana izašlo je na trg Save Kovačevića da dočeka drage goste. Nešto prije 11 sati nekoliko hiljada ljudi se uputilo prema nikšićkoj Željezničkoj stanici, gdje je trebalo da stigne voz u kojem su se iz Titograda prevozili za Nikšić učesnici mitinga sa Kosova i iz Srbije (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 969, petak 23. septembar 1988, str. 3).
Na vozu koji je došao iz Titograda bio je veliki transparent na kome je pisalo: „Žarkoviću Vuče Brankoviću“.
(Vidoje Žarković je bio član Predsjedništva Centralnog komiteta SKJ iz Crne Gore. Mitingaši su ga optuživali za navodnu zloupotrebu položaja i neadekvatan odnos prema krizi na Kosovu.)
Takođe su bili ispisani transparenti: „Ne damo te zemljo Dušanova“, „Živjelo jedinstvo Srbije“, „Crna Gora na Kosovo kreće“.
Građani Nikšića su skandirali: „Nikšić je sa vama“ pjevali himnu i „Od Vardara pa do Triglava“ a na Trgu sat vremena prije početka mitinga, odigrano je crnogorsko oro. Grupe koje su nosile velike portrete Slobodana Miloševića prilikom prolaska ulicama Nikšića i kasnije na mitingu, frenetično su skandirale: „Slobo – slobodo“, „Slobodane naše rosno cvijeće, cio narod za tobom se kreće“.
Miting je počeo nešto prije 12 sati a otvorio ga je kako je zvanično najavljeno Rajko Anđelić, predsjednik OK SSRN Nikšića ističući između ostalog da su sazivači ovog mitinga „velika nevolja Srba i Crnogoraca na Kosovu“, te da je „cilj mitinga da doprinese neodložnom i energičnom slamanju kontrarevolucije na Kosovu“.
Okupljenima se zatim obratio i Krcun Vujović, predsjednik boračke organizacije Nikšića koji je rekao: „Zajedno smo se borili i izborili za slobodu i jedinstvo Jugoslavije i zato ne prihvatamo podjele kao i to da je „kosovska drama jugoslovenska bruka“.
U ime mladih i radničke klase Nikšića skupu se obratio Miodrag Radonjić, predsjednik Akcione konferencije SSO Željezare „Boris Kidrič“ naglašavajući pored ostalog da je „masovnost prisustva skupu potvrda slobodarskog Nikšića da se saosjeća sa patnjama srpskog i crnogorskog naroda na Kosovu“.
„Nećemo da budemo poslušni i pokorni, nećemo da budemo dio glasačke mašine kada je to potrebno, da tiho govorimo i mjerimo svaku riječ. Hoćemo da jasno i glasno kažemo kako nas je Tito učio. Ovo je samoupravna Jugoslavija i hoćemo da se pitamo i odlučujemo, da poručimo rukovodstvu da se ne smije udaljavati od naroda. Da kažemo Savezu komunista Jugoslavije da mora povratiti povjerenje naroda kako bi odgovorio svojoj istorijskoj ulozi“, kazao je mladi Radonjić, uz opšte odobravanje mase , i dodao:
– Zar je moralo da prođe toliko vremena od kosovske drame da bi se shvatilo da je to kontrarevolucija?
Takođe je poručeno da oni koji ne mogu i ne žele da rješavaju probleme treba da prepuste mjesta sposobnijim i boljim, jer rukovodstvo mora slušati glas naroda.
Posebnu pažnju izazvao je govor Koste R. Bulatovića koji se skupu obratio u ime, kako je istakao „preostalog srpskog i crnogorskog življa sa Kosova i Metohije“, riječima: „Danas se vidi šta narod Crne Gore misli i osjeća“ (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 969, petak 23. septembar 1988, str. 2-3).
Pošto je istakao da im je izuzetno stalo do podrške crnogorskog naroda „koji se i danas napaja na vrelima tradicionalne heroike, poštenja, časti i ljuckosti“, Bulatović je izjavio čuđenje da rukovodstvo Crne Gore nije „još davno prije, podiglo svoj glas protesta protiv zuluma na Kosovu“. Nastavio je govor pitanjima „da li će neko snositi odgovornost ako se zahtjevi komunista i naroda izjalove?“, „Zašto se rukovodstvo SKJ i SFRJ zalaže za činovnički odnos prema instrumentu demokratskog centralizma u SKJ“ i drugim.
Mnogima je bilo čudno da Bulatović u svom govoru nije, čak ni jednom riječju, pomenuo ulogu i značaj Crne Gore i Crnogoraca u NOR-u. Ali je zato u svom govoru služeći se raznim natuknicama o „jedinstvu“ i „homogenizaciji srpstva“, izbrisao Crnogorcima nacionalni identitet.
Svi govornici su manje ili više prekidani gromkim aplauzima i uzvicima odobravanja. Najviše je bilo poziva na jedinstvo, poziva na neodložno razrješavanje situacije na Kosovu ali i prozivke dijelu crnogorskog rukovodstva.
Pri kraju mitinga čule su se opasne i neprihvatljive poruke onih u prvim redovim prema bini, uzvikivali su „Hoćemo oružje“, „Ubićemo Azema“, „Hoćemo ustanak“, „Podigla se Srbija“.
(Azem Vlasi je bio član predsjedništva SKJ sa Kosova.). Na mitingu se najviše skandiralo „Nikšić je sa vama“, „Svi smo Srbi“, „Slobo – slobodo“. A od pjesama najviše su pjevane: „Slobodane samo kreni, Nikšićani svi su spremni!“, „Srbija se stalno pita, kad će Slobo mjesto Tita“, „Trubite jače, trubite bolje, opet je naše Kosovo polje“ i druge (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 969, petak 23. septembar, 1988, str. 4.)
Sve se dešavalo u prisustvu kompletnog rukovodstva Nikšića i ne malog broja funkcionera iz organa Crne Gore . Niko nije reagovao.
(Niko od govornika se nije sjetio da se ogradi barem od nacionalističkog govora Koste Bulatovića.)

Peripetije oko navodne parole „Hoćemo Ruse“

Na mitingu je bilo i djece koja su nosila parole sa porukama i željama da i njihovi vršnjaci na Kosovu imaju srećno djetinjstvo. Radnici ŠIK-a „Javorak“ nosili su transparent „Hoćemo slobodu za Srbe i Crnogorce na Kosovu“, a iz Željezare „Boris Kidrič“ „Neka pada što klimavo stoji“.

Veliki broj transparenata „prozivao“ je jednim dijelom crnogorsko rukovodstvo: „Žarkovići traži novu bazu“, „Sa Orlandićem i Miloševićem – na barikade ako treba“, „Žarkoviću – Vuče Brankoviću“, „Crnogorsko rukovodstvo, narod se izjasnio, a vi?“. Među blizu hiljadu transparenata bilo je i onih sa stihovima iz Gorskog vijenca i narodne epske poezije: „Trijebimo gubu iz torine“, „Što pogani od ljudi činite?“, „Ne damo te zemljo Dušanova“. Viđeni su i transparenti koji pozivaju na bratstvo i jedinstvo: „Da živimo svi u slozi – Jugoslavijo ti pomozi“, „Živjela JNA“.

Na jednom transparentu bio je naslikan helikopter iz kojeg je visila udica, a na njemu pisalo: „Samo za službene potrebe“. Bila je to prepoznatljiva aluzija na Vidoja Žarkovića o čijim se vožnjama helikopterom do Žabljaka, Nikšića, Plužina, na bogate gozbe već uveliko pričalo, zahvaljujući tekstovima objavljenim u beogradskoj štampi, u kojoj je Milošević, nakon smjene uredništva, postavio sebi lojalne kadrove i tako preuzeo potpunu kontrolu (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 969, petak 23. septembar, 1988, str. 4.)

Na mitingu se okupilo oko 50 hiljada ljudi što ga čini jednim od najvećih skupova u istoriji Nikšića. Među prisutnima je bilo oko 2 hiljade kosovskih Srba i Crnogoraca, kao i nekoliko hiljada gostiju iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i čitave Jugoslavije. Pošto je trg bio prepun, dio građana učesnika mitinga stajao je u okolnim ulicama a oni mlađi popeli su se na krovove obližnjih zgrada i tako pratili miting. Za sve učesnike mitinga nekoliko radnih kolektiva, društvenih organizacija obezbjedili su sokove i sendviče koji su dijeljeni na nekoliko punktova u gradu.

Nakon završetka zvaničnog dijela mitinga nešto poslije 13 sati, začule su se himna i pjesma Jugoslavijo, a nakon toga se kolona Srba i Crnogoraca sa Kosova i Metohije uputila prema autobuskoj i željezničkoj stanici odakle su vozovima, autobusima i automobilima krenuli prema Cetinju, gdje je istog dana u 15 sati održan još jedan miting solidarnosti.

I pored uzavrelih emocija zbog utakmice „Priština“ – „Sutjeska“ koja se igrala 18. septembra istog dana kada je održan miting, on je protekao bez značajnih incidenata, uglavnom po već utvrđenom scenariju, s tim što je govor Koste Bulatovića kasnije izazvao brojna reagovanja zbog svojih ekstremno nacionalističkih elemenata i intonacije. Opštinski sud je kasnije kaznio jednog od građana Nikšića koji se prilikom okupljanja građana na mitingu solidarnosti grupi Srba i Crnogoraca obraćao riječima „Živio kralj Petar“, čime je vrijeđao patriotska osjećanja građana. To je bio i jedini incident. Miting u Nikšiću izazvao je veliko interesovanje medija. Radio Nikšić uživo je prenosio cjelokupni miting. Miting su pratili i brojni mediji iz čitave SFRJ, kao i dopisnici stranih medija „Rojtersa“, Austrijske televizije i Švedskog radija (Dnevni list „Pobjeda“, Titograd, 19. septembar, 1988, str. 3).

List „Politika“ je proturio dezinformaciju da radio Nikšić nije smio prenositi nijednu riječ sa mitinga „jer su imali direktnu zabranu od strane Vidoja Živkovića i predsjednika CK SK Crne Gore“.

Dnevni list „Pobjeda“ i RTV Titograd objavile su da se na mitingu čula parola „Hoćemo Ruse“, u vremenu kada je još postojala blokovska podjela u svijetu. U Crnoj Gori gdje još nijesu bili zarasli ožiljci Informbiroa i Golog otoka, jedna takva parola, kakva je pozivanje Rusa, imala je specifičnu konotaciju. Oko parole „Hoćemo Ruse“, za koju do danas nije sa sigurnošću utvrđeno da li je izgovorena ili ne, digla se velika fama. Odmah je pokrenuta prava lavina reagovanja. Prvo iz Nikšića, gdje je preslušan snimak Radio-Nikšića, koji je direktno prenosio cijeli tok mitinga i u čijoj se redakciji nalazio jedan od punktova za mitingovanje po Crnoj Gori. Uzvikivanje „Hoćemo Ruse“ nije pronađeno na snimku. To je iskoristio Boro Vušović, direktor nikšićkog informativnog centra, a nakon „januarskog prevrata“ predsjednik nikšićke SO, da na sjednici Opštinske konferencije SSRN Nikšića optuži uređivačku garnituru TV Titograd da su oni to podmetnuli da bi kompromitovali cijeli miting.

Kasnije su pojedini novinari tvrdili da se zapravo radi o nesporazumu. Naime, dok je govorio Rajko Anđelić, došlo je do kvara na mikrofonu. Tehničari su osposobljavali ozvučenje, a Anđelić je stajao na bini. Osjećajući se vjerovatno nelagodno zbog toga što je morao da prekine govor. U njegovoj blizini stajao je jedan od učesnika mitinga sa guslama i u jednom momentu neko je viknuo iz mase „Dajte mu gusle, dajte mu gusle“, a potom je nastalo skandiranje „Hoćemo gusle!“. Drugi su, pak, živjeli u ubjeđenju da je uzvikivano „Hoćemo Ruse“, na pojavljivanje profesora Slobodana Vujačića, koji je stradao po „IB“ liniji, a koji, je inače važio za rusofila.

Objavljivanje ove parole od strane TV Titograda iskorišćeno je za smjenu rukovodstva televizije, a kasnije zvanična interpretacija događaja se svodila da je autentična parola glasila: „Hoćemo gusle“ (BrankoVojičić, Veseljko Koprivica, Prevrat ’89, LSCG, Podgorica, 1994., str. 37).

Radnici Rakovice dižu „Dakićevce” na protest

„Dejli telegraf“ (London) dva puta je komentarisao protestne mitinge u Crnoj Gori. Za nikšićko okupljanje ističe da je „jedno od najvećih i da je, nakon nemira studenata u Prištini 1981. godine, ovaj region stekao reputaciju etnički nemirnog područja, a po svom etničkom potencijalu mogao bi da bude prvi koji bi se otcjepio od Jugoslavije“.

Predsjedništvo opštinskog komiteta saveza komunista i predsjedništvo opštinske konferencije socijalističkog saveza radnog naroda održalo je sjednicu 21. septembra, na kojoj je razmatrana Informacija o mitingu solidarnosti sa Srbima, Crnogorcima i nealbanskim življem na Kosovu. U radu sjednice učestvovali su predsjednici drugih društveno–političkih organizacija, Skupštine opštine i izvršnog odbora. Oba predsjedništva su zaključila da je miting solidarnosti bio dostojanstven, dobro organizovan i protekao bez ijednog incidenta. Takođe je ocijenjeno da je gostoprimstvo Nikšića i organizatora mitinga zloupotrijebio u svom nacionalističkom govoru Kosta B. Radulović koji je negirao crnogorsku naciju, nijednom riječju nije pomenuo narodnooslobodilačku borbu i pokušao da učesnicima mitinga nametne svoju istinu o tobožnjoj odvojenosti crnogorskog rukovodstva od njegovog naroda. Zbog svega toga dva predsjedništva su se u cjelosti ogradila od govora Koste Bulatovića. Ustvrđeno je da se parola „Hoćemo Ruse“ nije čula na mitingu i odbačena je kao neosnovan sadržaj pojedinih transparenata kojim se kritikuje rukovodstvo Saveza komunista.

Predsjedništvo opštinskog Odbora Saveza udruženja boraca NORA-a Nikšić, na sjednici održanoj 22. septembra 1988. g. odine razmatralo je političko-bezbjednosnu situaciju u opštini i zemlji. Jedinstveno je ocijenjeno da je političko-bezbjedonosna situacija u opštini i zemlji veoma teška i složena, a najviše uslovljena stanjem na Kosovu, ekonomskim teškoćama, napadima na tekovine revolucije. Značajna pažnja na sjednici bila je posvećena održanom mitingu solidarnosti. Predsjedništo Opštinskog odbora saveza udruženja boraca ogradilo se od jednog broja parola koje su na mitingu bile prisutne a čije poruke nijesu bile u duhu bratstva i jedinstva i jugoslovenskog zajedništva, u kojima je bilo neargumentovanih prozivki, poziva na oružje itd. Odbačen je i govor Koste Bulatovića sa ocjenom da je nacionalistički i da kao takav nikako nije priličio skupu (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 970, petak 30. septembar, 1988, str. 2).

Na sjednici republičkog komiteta socijalističkog saveza radnog naroda koja je održana 3. oktobra u Titogradu, delegati iz Nikšića su ocijenili da je obaveza Odbora za organizovanje protestnih skupova, da se ogradi od nastupa Koste Bulatovića, s obzirom da su, prilikom dogovora o organizovanju mitinga, preuzeli na sebe punu odgovornost za sadržaj govora, isticanje transparenata, da ne bude prozivke i da sve poruke budu na liniji SKJ.

Predsjedništvo CK SK Crne Gore izdalo je zvanično saopštenje u kojem je saopšteno da je na osnovu svih provjera nepobitno utvrđeno da parola „Hoćemo Ruse“, koja je s razlogom puno komentarisana, nije ni u verbalnoj ni u pisanoj formi bila na mitingu u Nikšiću (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 971, petak 7. oktobar, 1988, str. 4).

Organizatori mitinga solidarnosti u Nikšiću iskoristili su okupljanje građana na liniji izražavanja solidarnosti sa Srbima i Crnogorcima na Kosovu i za sprovođenje određenih aktivnosti usmjerenih na plasiranje idejno političkih stavova i poruka (Vladimir Keković, Vrijeme meteža, 1988-89.,KPZ, Podgorica, 2003., str. 82).

HRONOLOGIJA BURNIH DOGAĐAJA U NIKŠIĆU NAKON PROTESTNOG MITINGA U GLAVNOM GRADU REPUBLIKE

Nikšić postaje novo žarište masovnog okupljanja i protesta

U Titogradu (današnja Podgorica) otpočeo je 7. oktobra oko 16 časova veliki protestni miting pred Skupštinom Crne Gore. (Miting su pokrenuli radnici „Radoja Dakića“. Logistika je bila iz Beograda. Trebalo je napraviti reprizu novosadskog scenarija gdje je rukovodstvo nakon protesta 5. i 6. oktobra podnijelo ostavke. Radnici tri fabrike iz Rakovice koji su 4. i 5. oktobra održali protestne zborove pred Skupštinom SFRJ tražeći reformu političkog sistema, privrede i Saveza komunista 6. oktobra su uputili telegram „Dakićevcima“ tražeći da i oni obustave proizvodnju i solidarišu se sa njima. Mitingaši su ispostavili zahtjeve rukovodstvu definisane u trinaest tačaka. Između ostalog, tražili su ostavke prozvanih funkcionera, rasterećenje privrede za 20 odsto i hitnu sjednicu Predsjedništva CK SKCG i SRSG.)

Na vijesti o događajima u Titogradu, među radnicima Željezare „Boris Kidrič“ i još nekih nikšićkih kolektiva pada odluka – moraju se podržati zahtjevi radnika i građana pred Skupštinom Crne Gore. Oko ponoći 7. oktobra u Željezari je održana sjednica komiteta za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu nakon čega je oko 150 radnika okupljenih ispred fabričke kapije obaviješteno da se kreće oko 1 sat iza ponoći, dok se obezbijede partijska i državna zastava, amblem Željezare i slika druga Tita. Sa radnicima je za Titograd otputovao direktor Željezare Vojin Đukanović. Mnogi pogoni u Željezari te noći gase mašine (Naša riječ, List kolektiva Željezare, broj 663, srijeda 19.oktobar, 1988., str. 4). 

Željezarci gase mašine incident na Žutoj gredi

Na mitingu u Titogradu obratio se učesnicima u ime Željezare „Boris Kidrič“, Dušan Jakovljević i prenio zahtjeve radnika. Željezarci su tražili da se ubrza usvajanje promjena Ustava SFRJ, zaustavljanje genocida na Kosovu, da se obezvjedi jedinstveno jugoslovensko tržište, brže zapošljavanje, obuzdavanje rasta cijena, odgovornost za sve one koji su doveli Jugoslaviju u ovakvu situaciju. Svi radnici su za čvrstu, jedinstvenu Jugoslaviju, Titovu Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo, kazao je Jakovljević (Branko Vojičić, Veseljko Koprivica, Prevrat ’89, LSCG, Podgorica, 1994., str. 76).

Većina radnika vratila se u Nikšić oko 9 časova izjutra 8. oktobra, nakon što su angažovanjem organa unutrašnjih poslova prekinute demonstracije pred zgradom Skupštine SR CG

(U kasnim večernjim satima 7. oktobra održana je sjednica Predsjedništva CKSK CG i Predsjedništva SR CG. Poslije višesatnog kolebanja donesena je Odluka o uvođenju hitnih mjera za sprečavanje nastajanja vanrednih prilika u Opštini Titograd, na osnovu kojih su demonstracije prekinute uz intervenciju milicije, što se dogodilo prvi put u istoriji Crne Gore.)

U Titograd su iste večeri 7. oktobra otputovali studenti i đaci Doma „Braća Vučinić“ i profesori Filozofskog fakulteta u Nikšiću. Nakon odluke predsjedništva SSO Doma oko 60 studenata pošlo je autobusom sa direktorom Dragutinom Janjuševićem i dekanom Fakulteta dr Blagojem Cerovićem (Nedjeljnik Nikšićke novine, petak 14. oktobar, 1988, str. 2).

Već 8. oktobra nakon rasturanja mitinga u Titogradu, radnici 3. i 1. smjene Željezare „Boris Kidrič“ uputili su se za Titograd. Ponovo, i pored ubjeđivanja najodgovornijih da se ne ide, jer je protestni miting u glavnom gradu Republike prekinut i (prema prvoj zvaničnoj informaciji) uvedeno vanredno stanje (i nešto kasnije saopšteno da su uvedene vanredne mjere), radnici se upućuju prvo u grad, gdje su, takođe, od predstavnika DPO Željezare i rukovodećeg kadra ubjeđivani da odustanu od odlaska u Titograd. Vratio se samo manji broj njih, dok se ogromna većina uputila ka Titogradu (Naša riječ, List kolektiva Željezare, broj 663, srijeda 19. oktobar, 1988. str. 3).

Prevoz autobusima su im obezbjedili mimo znanja društveno – političkih organa Republike Vladimir Bojović, predsjednik izvršnog odbora SO Nikšić i Milorad Roganović, predsjednik OO Sindikata (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988 – 89., KPZ, Podgorica, 2003, str. 97).

Do Titograda nijesu stigli zbog intervencije specijalnog odreda milicije Republičkog SUP-a. Na 18 kilometru od Nikšića, kod Drenovštice, milicija im je prepriječila put sa dva „golfa“ i vozilom „pauk“, pa su radnici izašli iz autobusa i put prema Podgorici nastavili pješke.

(Slična blokada napravljena je radnicima Oboda sa Cetinja ali su oni nakon razgovora sa milicijom odustali od puta za Titograd i vratili se nazad.)

Izvršena je konsultacija sa društveno – političkim organima Republike i donesena je odluka da se radnicima ne dozvoli odlazak za Titograd, pa im se u susret uputila jedinica specijalne policije do mjesta sa koga će ih najlakše odvratiti za odlazak u Titograd. Tako je u mjestu Jovičin kuk, poznat kao „Žuta Greda“, iako je ona 4 kilometra dalje, došlo do kontakta specijalaca i radnika (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988 – 89., KPZ, Podgorica, 2003., str. 98).

Komandant specijalne jedinice je više puta preko megafona ponavljao „Drugovi budite parlamentarni – vratite se jer u Titogradu nema mitinga, radi vaše lične bezbjednosti, građana … napadnute su temeljne vrijednosti Jugoslavije od pojedinih grupa…“ (Naša riječ, List kolektiva Željezare, broj 663, srijeda 19. oktobar, 1988. str. 4).

Najuporniji radnici pokušali su da se probiju dalje, ne obazirući se na upozorenja i tada dolazi do sukoba između milicije i radnika.

(U policijskim izvorima se navodi da su radnici vrijeđali miliciju, gađali flašama i kamenicama, što drugi izvori ne pominju.)

Padala je sitna kiša sa laganim južnim vjetrom koji je duvao u smjeru radnika. U tim uslovima došlo je do upotrebe suzavca. Najviše ličnom nepažnjom, preskačući bankine na inače strmom terenu, povrijedio se manji broj radnika. Bilo je i radnika koji su bježeći od suzavca, u opštem metežu, sletjeli niz strmu padinu 300 – 400 metara sve do sela u podnožje. Nekoliko povrijeđenih prevezli su mještani. Oni koji su se mogli kretati nastavili su pješke do Glave Zete, i dalje autobusom do Nikšića. Ostali su se ponovo vratili na kolovoz i pješke se vratili do Bogetića, a odatle dalje autobusom do Nikšića (Naša riječ, List kolektiva Željezare, broj 664, srijeda 2. novembar, 1988. str. 4).

Postavlja se pitanje, da li su procjene organa za intervenciju kod mjesta Jovičinog kuka, bile najcjelishodnije, s obzirom na posljedice. Po povratku u Nikšić osmorica radnika zatražila su ljekarsku pomoć, a u Medicinskom centru Nikšić, trojicu radnika zadržavaju na bolničkom liječenju, i to jednog na odjeljenju Intenzivne njege.

Nije sasvim jasno zašto organi SUP-a nijesu energičnije reagovali u sprečavanju polaska radnika sa autobuske stanice u Nikšiću za Titograd. Kao i zašto nijesu nakon intervencije kod „Žute Grede“, sašli niz klanac da vide ima li povrijeđenih (isto, str. 5).

Sukob koji je izazvao veliki revolt u Nikšiću

Ovaj sukob radnika iz Nikšića i milicije poslužiće kao jedan od udarnih propagandnih aduta u kvalifikovanju tadašnje republičke vlasti kao „antinarodne“. Taj događaj poprimio je kasnije, takoreći, mitske dimenzije i Žuta Greda je zadugo bila svojevrsni (uglavnom paradni) simbol stradanja od „nenarodnog režima“. Srpski duhovnici će kasnije „Žutu Gredu“ proglasiti novim „Carevim Lazom“ (Danilo Burzan, Zauzdavanje ludog vjetra, Pobjeda, Podgorica, 1998, str. 20).

Inače u junu 1989. godine saznalo se i za još jednu upotrebu suzavca tog 8. oktobra. Nakon otkrivanja afere šverca oružja iz Nikšića za Kosovo, u koju je bilo umiješano i nekoliko nikšićkih milicionera, načelnik nikšićkog SUP-a Danilo Kostić podnio je ostavku. U obrazloženju naveo je i ovo: Imali smo naređenje da spriječimo odlazak građana u Titograd, ali silu nijesmo upotrebljavali. Grupa od 50-70 lica, pored remećenja javnog reda i mira, pokušali su da se obračunaju sa milicijom i tada je kod mjesta zvanog Čađalica bačen suzavac u cilju odvraćanja građana da idu u Titograd“ (Branko Vojičić, Veseljko Koprivica, Prevrat ’89, Liberalni Savez, Podgorica, 1994., str. 100).

Dešavanja kod „Žute Grede“ brzo su se pročula u Nikšiću i izazvala revolt velikog broja građana što je dodatno usložnjavalo političko-bezbjedonosnu situaciju u opštini. Radnici (uglavnom treće smjene Željezare) i svi drugi koji su u subotu ujutro bili krenuli za Titograd, vratili su se u Nikšić pred zgradu Skupštine opštine. Čuli su se opominjući uzvici: „Ubiše nam braću“, „Vratite nam dugove“, „Cijepali su zastavu“. U skupštinskoj sali radnicima se obratio Milorad Roganović, predsjednik Opštinskog vijeća Saveza sindikata, koji im je obezbijedio autobuse i uputio ih za Titograd:

– Neshvatljivo je da zbog nekih pojedinaca u organima koji nijesu izvršili svoje zadatke, radnici dobijaju batine! Ne treba ponovo ići u Titograd, već dostojanstveno, kako je to uvijek činio radnički i jugoslovenski Nikšić, u najtežim situacijama pa i ovoj, sačekajmo rezultate zajedničke sjednice Predsjedništva SR Crne Gore i Predsjedništva CKSK Crne Gore.

„Ukoliko ne budemo zadovoljni odlukama ove sjednice, svi ćemo za Titograd“, upozorio je Roganović.

U međuvremenu se pred zgradom bilo okupilo još oko četiri hiljade ljudi, koji su tražili da se ozvuči plato, kako bi pratili razgovore, pa su radnici željezare odlučili da izađu van i pridruže se ostalim. I njima se obratio Roganović s predlogom da dostojanstveno sačekaju ishod sjednice dva predsjedništva.

Vladimir Bajović, predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine, potpaljivao je građane dezinformacijom da su neki radnici Željezare pritvoreni, ističući da je žalosno da danas, poslije 44 godine, slobodarski Nikšić mora na ovakav način da rješava probleme u koje je zapalo cijelo društvo. Ipak, prekinut je zvižducima i protestima, a zatim su se za mikrofonom smjenjivali Vladimir Babović, Mile Knežević, Nikola Radonjić, Momčilo Vukotić, Marko Dobrilović, Tika Korać i Rato Spajić… podržavajući trinaest zahtjeva titogradskog mitinga (isto, str. 111).

Na protestnom mitingu ispred zgrade SO u prisustvu predstavnika svih društveno-političkih organizacija učesnici mitinga su zahtijevali hitnu i objektivnu istragu oko postupaka milicije kod „Žute Grede“ i ostavku Lazara Đođića koji je bio republički sekretar za unutrašnje poslove (Lazar Đođić je inače jedno vrijeme bio predsjednik opštinskog komiteta saveza komunista, Nikšić.) Oko 15 sati učesnici mitinga u Nikšiću počeli su mirno da se razilaze, riješeni da ipak sačekaju odluke sjednice republičkog državnog i partijskog rukovodstva. Na prekidanje protestnog mitinga uticala je i jaka kiša, ali i najava direktnog TV i radio prenosa sjednice dva republička Predsjedništva (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 972, 14. oktobar, 1988, str. 3).

Studenti Filozofskog fakulteta koji se hrane u studentskoj menzi, osuđujući upotrebu sile, i u znak podrške zahtjevima radnika počinju štrajk glađu.

Istog dana u poslijepodnevnim satima zasijedali su OK SK i Opštinski komitet za ONO i DSZ, razmatrajući političko-bezbjedonosnu situaciju nakon događaja od 7. i 8. oktobra.

Na sjednici je istaknuto da javno ispoljeno nejedinstvo u višim rukovodstvima Federacije, koje zapostavlja jedinstvene radničko-klasne interese i jedinstvo Jugoslavije dovodi do sve češćeg masovnog manifestovanja nezadovoljstva radničke klase što koriste i sve glasniji i organizovaniji neprijatelji socijalističkog samoupravnog društva. Na sjednici je zahtijevana detaljna informacija u vezi donošenja odluke, izboru mjesta i načinu primjene vanrednih mjera od strane snaga bezbjednosti prema radnicima Željezare na putu Nikšić-Titograd. Ocijenjeno je da su te mjere ishitrene i neprimjerene što je imalo za posljedicu veći broj povrijeđenih lica, i dalje uticalo na pogoršanje političko-bezbjedonosne situacije. Komitet ocjenjuje da su nedovoljno objašnjeni razlozi zbog kojih je Predsjedništvo SR CG donijelo odluku o uvođenju vanrednog stanja u opštini Titograd i zahtijeva najhitniju informaciju od Predsjedništva SR CG u vezi sa tim kako bi radne ljude i građane ove DPZ mogao informisati po ovom pitanju, jer su zahtjevi za tim od njih veoma naglašeni.

Novi revolt na tvrdnju da nema povrijeđenih

Komiteti za ONO i DSZ u OUR-a i MZ imaju zadatak da vrše neprekidno procjenu političko-bezbjedonosne situacije, ažuriranje planova za vanredne prilike, pojačaju mjere zaštite društvene imovine, naročito u organizacijama od posebnog društvenog ineteresa.
Opštinski komitet zahtijeva da se utvrđeni komplet mjera socijalne politike na nivou SR Crne Gore dopuni utvrđivanjem izvora sredstava za finansiranje i posebno pokreće inicijativu za obezbjeđenje zimnica za najugroženije kategorije radnika u SR Crnoj Gori.
Traženo je i utvrđivanje hitne i konkretne odgovornosti za moguće prekoračenje ovlašćenja i istaknuto da je neophodno u svim organizacijama udruženog rada a posebno u Željezari „Boris Kidrič“, normalno odvijanje proizvodnog procesa, u organizacijama gdje je u proteklim danima došlo do prekida procesa rada obezbijediti nadoknadu propuštenog.
Na kraju sjednice usaglašen je stav da je neophodno da Komitet Opšte Narodne Odbrane (ONO) i Društvene Samozaštite (DSZ) Željezare „Boris Kidrič“ procijeni okolnosti pod kojima je 8. oktobra došlo do ulaska u fabriku većeg broja lica koji ne rade u Željezari a koja su bitno uticala na obustavljanje proizvodnje i ponovno upućivanje radnika prema Titogradu.
Zahtijevano je i da se vodi istrajan i strpljiv razgovor sa studentima kako bi se prekinulo njihovo demonstrativno odbijanje hrane.
Situacija u opštini Nikšić dodatno se pogoršala nakon sjednice dva predsjedništva CK SK CG i SR CG koja je održana 8. oktobra. Sjednica je direktno prenošena od strane TV Titograd i radija.
Sjednica nije odavala ozbiljnost na nivou situacije u kojoj se zemlja nalazila. Na toj sjednici je izlagao i Republički sekretar za unutrašnje poslove koji je tvrdio da nema povrijeđenih radnika, a u isto vrijeme su se u Nikšićkoj bolnici nalazila tri teško povrijeđena radnika što je izazvalo veliki revolt radnika. Radnički savjet Željezare je poslao telegram na adresu oba Predsjedništva, u kojem ih je obavijestio o povrijeđivanju radnika i o zahtjevu da se sprovede objektivna istraga o ovom slučaju. Taj telegram nije pročitan.
U nedjelju 9. oktobra od ranih jutarnjih sati u Nikšiću su se čuli protesti upućeni na adresu republičkog rukovodstva (Naša riječ, List kolektiva Željezare, broj 663, srijeda 19. oktobar, 1988, str. 5).
U 9 časova izjutra okupio se dio radnika Željezare u krugu fabrike. Oni su obustavili proizvodnju i zahtijevali održavanje zbora. Rukovodstvo fabrike pokušavalo je da ih ubijedi da se vrate na svoja radna mjesta, a da se sa zborovanjem sačeka. Kada je izgledalo da će se u tome i uspjeti, odjednom se pronio glas među radnike da je jedan od njihovih kolega koji je povrijeđen u intervenciji kod Žute Grede preminuo u bolnici. Jedna grupa kojoj je preneseni glas bio dovoljan da povjeruju u to, odmah je počela da skandira „Ubiše nam čovjeka“.
Da bi se stvari razjasnile hitno je pozvan Medicinski centar u čijoj su bolnici zadržani povrijeđeni radnici i od dežurnog ljekara se saznalo da se radi o dezinformaciji. To je saopšteno radnicima koji su u međuvremenu izašli van kapije fabrike.
Ubrzo je među radnike procurjela još jedna dezinformacija da je umro drugi povrijeđeni radnik. Direktor Željezare i jedan radnik su lično otišli do bolnice da provjere stanje povrijeđenih, nakon čega su uvjeravali radnike da to nije istina, ali situacija je bila takva da se više nije moglo uticati na grupu koja je krenula prema gradu. Uspjelo se, međutim, u tome da se kolona usmjeri ka Sindikalnom domu, gdje je radnike sačekao direktor Medicinskog centra Ratko Perović i obavijestio ih o stanju povrijeđenih. Radnici su nakon toga nastavili prema gradu. Predvodio ih je direktor Metalurško-metalskog kombinata Željezare Radoslav Banjo Bulajić. Protestni defile ulicama Nikšića i putem ka Željezari trajao je oko jedan sat. Nakon toga radnici su se vratili u fabriku.
Ispred Filozofskog fakulteta održan je zbor studenata koji se pretvorio u miting. Zboru su prisustvovali osim studenata, učenici srednjih škola, radnici i građani kao i grupe studenata iz Kragujevca za koje je prevoz obezbijedilo rukovodstvo Nikšića. Pored više govornika pročitan je i tekst telegrama: „Bezrezervne i odlučne podrške savezu SO Filozofskog fakulteta“, koji je uputila grupa univerzitetskih profesora i književnika iz Beograda.
U telegramu između ostalog stoji: „Upotrebom metoda zastrašivanja protiv radnika i studenata učinjen je sudbinski tragičan korak u odvajanju od sopstvenog naroda kome je osim toga nepravedno podmetnut nacionalizam i to ne svoj nego tuđi. Posljednji čin nemoći nije bilo samo sramno batinjanje i ponižavanje naroda na mitingu u glavnom gradu Crne Gore, nego brutalno varvarsko zaustavljanje na putevima crnogorskim i survavanje radnika i studenata Nikšića niz litice Žute Grede.“
Ovaj telegram su potpisali: dr Ratko Božović, profesor Univerziteta u Beogradu, dr Jovan Striković, Veljko Kovačević, pukovnik JNA, Radomir Šaranović, profesor Univerziteta, Veljko Radović, književnik, dr Borislav Džuverović, profesor Univerziteta i Veselin Mišnić, književnik (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988.-89., KPZ Podgorica, Podgorica, 2003, str. 100-101).

Višednevno vrenje i novi miting u Željezari

Na zboru je govorilo više lica, u ime Republičkog komiteta Saveza socijalističke omladine. Aco Đukanović je upoznao prisutne sa zaključcima Predsjedništva RK SSO i studentskog doma iz Titograda. Izneseni su zaključci kojima su energično podržali sve radničke zahtjeve i osuđena je upotreba sile nad njima (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 972, 14. oktobar, 1988., str. 4).
Jedna manja grupa krenula je pješke za Titograd ali su zaustavljeni od strane milicije. Nesporno je da je jedan dio profesora sa crnogorskog Univerziteta, svojim jasnim i snažnim stavom i porukom davao pozitivan eho kasnijim dramatičnim zbivanjima u Crnoj Gori.
Ispred zgrade Filozofskog fakulteta miting se oko 16 časova preselio pred zgradu Skupštine opštine. Masa je bila zapaljiva, uzavrela i žestoka, reklo bi se odlučna na sve. Okupljenim studentima, radnicima i građanima obratio se predsjednik Predsjedništva OK SK Nikšića Radonja Minić, pozivajući ih da sačuvaju mir, dostojanstvo i razum. Njegovo izlaganje prekinuto je žučnim negodovanjem i skandiranjem „Dosta smo čekali“, „Ostavke, ostavke“. Sljedeći govornik je bio dr Slobodan Vujačić, koji je između ostalog rekao: „Hoćemo prave i demokratske izbore, hoćemo prave ljude. Ovaj narod nije krenuo da ruši Ustav, nego da brani Ustav“. Obratio se i Ratko Spajić i upoznao učesnike sa stavovima omladinskog rukovodstva Crne Gore. Izneseni stavovi podržani su dugotrajnim aplauzima i skandiranjem.
Kontakt sa okupljenom masom nije uspio da uspostavi Milutin Tanjević, član Predsjedništva SR CG jer se morao ukloniti sa govornice pred pravom provalom protesta i zvižduka.
U toj atmosferi funkcionerima se zaista teško bilo usuditi da govore. Ipak, odlučio se dr Branko Kostić, potpredsjednik Izvršnog vijeća Crne Gore, kojeg su učesnici mitinga prihvatili.
Obraćajući se radnicima, studentima i građanima rekao je da je protiv toga da se na isti način tretira Novi Sad i Titograd i da treba o tome razgovarati na ustavni način, tamo gdje se treba o tome odlučivati, a ne na ulici (u Novom Sadu je 5. oktobra održan miting, na kojem je oko 30.000 ljudi tražilo da rukovodstvo Pokrajine odmah podnese ostavke. Nakon dvodnevnog mitinga i pritisaka Predsjedništvo PK SK Vojvodine je podnijelo ostavke).
– Razmislite drugovi o dramatičnosti trenutka u kome vam se obraćam. Nije osnovno pitanje rukovodstvo Crne Gore. Imajte u vidu da se radi o federativnoj zajednici. Ne dozvolimo, pogotovo ne u slobodarskom Nikšiću, da povučemo nijedan potez koji može dovesti do komadanja zemlje i do njenog raspadanja. Tražim od vas da u smirenoj atmosferi, koju zahtijeva ovaj trenutak, u prvom redu to imamo na umu. A nije pitanje hoće li neko biti ili neće od postojećeg rukovodstva na svojim funkcijama. Neka se saziva Skupština Crne Gore, neka se saziva Centralni komitet. Neka se svi organi izjasne o svima koji su na političkim funkcijama, i u Federaciji, i u Republici. Ako sa tim odlukama ne budete zadovoljni, tražite da mijenjaju delegate, tražite da birate novi Centralni komitet. Tražite da na bazi vaših argumenata odluče o sudbini svakoga, istakao je Kostić.
Kostića su učesnici skupa pažljivo saslušali, ali nijesu prihvatili predlog da se raziđu. Uzvikavane su parole podrške Slobodanu Miloševiću i osude onima koji su ga „izdali“ kao i ostale: „Hoćemo ostavke“, „Zar suzavcem na hljeb što jedete“, „Dolje Lazar Đođić“, „Specijalci čekaju vas željezarci“, „Ko to smije radnika da bije“, „Pala vlada u sred Novog Sada i ova će u sred Titograda“, „Nema rada dok ne padne vlada“.
Miting je trajao do ranih jutarnjih sati. Zbog narušavanja javnog reda i mira u većem obimu nakon završetka mitinga Opštinski sudija za prekršaje kaznio je sa po 40 dana zatvora 12 lica iz Nikšića i sa 10 dana zatvora jednog maloljetnika. Dok je još trajao miting pred zgradom opštine najavljeno je da će se narednog dana to jest u ponedeljak 10. oktobra održati u 15 časova zbor radnika Željezare. Radnici prve smjene Željezare „Boris Kidrić“ stigli su u ponedjeljak na posao pod dozom uzbuđenja za sve ono što se u prethodnih dva – tri dana događalo u Nikšiću. Vijest o zakazivanju zbora radnika željezare brzo se proširila po gradu, fabričkim halama svih nikšićkih kolektiva, školama i fakultetu, kulturnim institucijama i zdravstvenim ustanovama (Naša riječ, list kolektiva Željezare, broj 663, srijeda 19. oktobar, 1988, str. 7).
Još u ranim jutarnjim časovima pred kapiju Željezare počeli su pristizati učenici srednjoškolskog centra.
(Učenicima je zbor poslužio kao povod da sa profesorima napuste nastavu.)
Takođe je od samog jutra do popodneva trajao miting ispred zgrade Skupštine opštine. Oko devet sati na miting je došlo oko 4000 nikšićkih srednjoškolaca sa svojim profesorima, a potom radnici ŠIK „Javorka“, „Metalca“ i „Autoprevoznog“. U ostalim kolektivima i ustanovama održani su zborovi u krugovima fabrika i salama. Na svim ovim skupovima podržani su zahtjevi radnika sadržani u 13 tačaka, saopšteni na titogradskom mitingu. Vanredna sjednica Radničkog savjeta Željezare proširena sa predstavnicima izvršnih tijela DPO Željezare i organizatorima procesa rada održana je tri sata neposredno pred početak zbora radnika.
Dogovoreno je i odlučeno da se Zbor priprema samo za radnike Željezare. Takve informacije su date svim sredstvima informisanja i predstavnicima radnih i drugih organizacija koji su dolazili sa zahtjevima da prisustvuju Zboru. Svima njima je dato po pet propusnica za prisustvovanje, a istovremeno su zamoljeni da utiču na svoje radnike da ne dolaze u krug fabrike. Sve do 13.30 časova radnici obezbjeđenja Željezare pridržavali su se dogovorenog.

Član rukovodstva daje ostavku pred radnicima

Dolaskom djece iz škole „Mileva Lajović-Lalatović“ pred ulaznu kapiju Željezare, a nešto kasnije zbog velikog pritiska radnika drugih radnih organizacija iz grada koji su u međuvremenu pristigli, zaprijetila je evidentna opasnost da će doći do povređivanja djece. Zbog posljedica koje bi mogle nastati, ipak je odlučeno da se kapija otvori. Studenti Filozofskog fakulteta su se pridružili zboru radnika pošto su shvatili da je on otvoren, odnosno da je prerastao u miting (Naša riječ, List kolektiva Željezare, broj 664, srijeda, 2. novembar, 1988, str. 5).
Zbor je počeo u 15 časova. Na njemu je bilo prisutno prema slobodnim procjenama između 10.000 i 20.000 ljudi. Prisutnima se obratio i pozdravio ih Dušan Jakovljević, predsjednik Radničkog savjeta Željezare, koji je, pored ostalog, učesnike zamolio da se ponašaju dostojanstveno.
Radnici Željezare traže hitno sazivanje sjednice bez uobičajene procedure SK CG i Skupštine SR CG na kojoj će se razmotriti aktuelna politička i ekonomska situacija u Crnoj Gori, analizirati protekli događaji i obavezno postaviti pitanje daljeg povjerenja Predsjedništvu i članovima Predsjedništva CK SK CG i Predsjedništvu i članovima Predsjedništva SR CG i svim funkcionerima iz Crne Gore koji su izabrani u organe Federacije.
Ovo važi i za Skupštinu opštine Nikšić, Konferencije SK, SS, SSO opštine Nikšić. Radnicima se obratio i direktor Željezare Vojin Đukanović. On je učesnike zbora upoznao sa svim događajima koji su prethodili zboru, sa problemima u radu Željezare i sa predlozima radnika Željezare koji se odnose na neodložnu potrebu promjena u oblasti političkog sistema, ekonomske, socijalne i kadrovske politike.
Moramo se početi navikavati da se svaka odgovornost, a naročito politička, sastoji kako u akciji, tako i u propuštanju akcije, kako u činjenju, tako i u nečinjenju progresivnih odluka, rekao je direktor Željezare Vojin Đukanović.
Ako se pođe od ovih principa odgovornosti, smatramo da su se stekli uslovi da se prihvati naš jednoglasni zahtjev za ostavku ili razrješenje republičkog sekretara za unutrašnje poslove druga Lazara Đođića. Razlozi za ovo su događaji oko intervencije milicije u Titogradu, a naročito zbog intervencije milicije kod Žute grede i povređivanja radnika.
Potom je Đukanović radnicima kazao:
“Pridružujemo se i opravdanim zahtjevima koji su se ranije čuli na mitinzima u Titogradu i Nikšiću. I srcem i dušom smo za čvrstu, jedinstvenu Titovu Jugoslaviju, u kojoj će vladati red, rad, znanje, sloga, bratstvo i jedinstvo”.
Poslije direktora Željezare najavljen je da govori Radivoje Brajović, član Predsjedništva SR Crne Gore.
Iako je predsjednik Radničkog savjeta Željezare najavljujući Brajovića kao sljedećeg govornika ukazao zboru kakve su njegove zasluge za razvoj Željezare i zamolio prisutne da se ponašaju dostojanstveno, nije uspio u tome. Radnici su burno negodovali zviždanjem i skandiranjem „Napolje, napolje“, „On se nama smijao“, „Dajte mu suzavac“, „Okrenite mu leđa“ i slično (Naša riječ, list kolektiva Željezare, broj 664, srijeda, 2. novembar, 1988, str. 5).
Brajović je uspostavio kontakt sa radnicima tek kada je najavio neopozivu ostavku i kada radnici nijesu više vidjeli u njemu predstavnika vlasti i državnih organa za koje su tražili da snose dio odgovornosti.
(Brajović je kasnije na sjednici Predsjedništva SR CG rekao da je ostavku podnio pod pritiskom i zamjerio rukovodstvu Željezare što nije eliminisalo bučne grupe koje „na pučistički način traže smjenu rukovodstva“.)
Kada se obratio prisutnima, on je, između ostalog, rekao da je radnička klasa ustala da brani Jugoslaviju od njenog rukovodstva koje nije u stanju da utvrdi reforme, da okrene narod napretku i progresu i dodao: „Nemojte drugovi da budete u zabludi. Vjerujte da se crnogorsko rukovodstvo borilo za jedinstvo Jugoslavije. Nemojte da idemo u nešto što može da ruši Jugoslaviju. Ja znam da vi to nećete, ali ne dozvolite da drugi iskoriste teškoće. Branite sebe, branite Jugoslaviju, a kad mijenjate, ne dajte da dođu nesposobni“.
Brajovićev govor propraćen je aplauzom. On je čak na kraju sa radnicima i zapjevao: „Druže Tito, mi ti se kunemo“.
Na zboru su jednoglasno prihvaćeni stavovi Radničkog savjeta Željezare i Društveno-političkih organizacija Željezare u kojima je, između ostalog, traženo:
1. Da se ubrza usaglašavanje i usvajanje amandmana na Ustav SFRJ;
2. Preduzimanje energičnih mjera na suzbijanju kontrarevolucije na Kosovu;
3. Hitno sređivanje stanja na Kosovu;
4. Ubrzanje reforme privrednog sistema, naročito u oblasti rasterećenja privrede prevelikih obaveza ujednačavanja uslova privređivanja;
5. Obuzdavanje rasta cijena i sprečavanje sve većeg pada životnog standarda;
6. Da se sprovede ostavka ili razrešenje republičkog sekretara za unutrašnje poslove zbog događaja oko intervencije milicije kod Žute grede i povređivanja radnika;
7. Pozivanje na odgovornost svih nosilaca funkcija koji su se svojim radom oglušili o zahtjeve radnika;
8. Da se hitno sazovu sjednice Centralnog komiteta SK CG i Skupštine SR Crne Gore na kojima će se razmatrati aktuelna politička i ekonomska situacija u Crnoj Gori i obavezno postaviti pitanje daljeg povjerenja Predsjedništvu i članovima Predsjedništva CK SK CG i Predsjedništvu i članovima Predsjedništva Crne Gore i svim funkcionerima iz Crne Gore koji su izabrani u organe Federacije.
Zbor je tražio da se ovi zahtjevi razmotre i realizuju najdalje do 20. oktobra 1988. godine (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 972, 14. oktobar, 1988, str. 972).

Nije cilj rušenje sistema već deblokada birokratije

(Nakon završenog zbora, učesnici su se razišli i radnici druge smjene vratili su se mašinama koje su stajale od petka uveče u trećoj smjeni. Pogoni su počeli sa radom u 17 časova. (Nije na odmet pomenuti da je za 58 sati stajanja pogona Željezare izgubljeno oko 140 milijardi starih dinara dohotka, a to je 1/3 mjesečnog bruto ličnog dohotka.)
Neposredno nakon završetka zbora, Radivoje Brajović u pratnji čelnika nikšićkih komunista i direktora Željezare i Metalurško-metalskog kombinata obišao je pogone Željezare.
Na zboru u krugu Željezare bili su prisutni Stevo Goranović, predsjednik Skupštine opštine i Radonja Minić, predsjednik Opštinskog komiteta SK.
(Opštinsko rukovodstvo Nikšića otvoreno je podržavalo sve zahtjeve radnika, studenata i građana Nikšića. Takav stav doveo je do zahlađivanja odnosa sa republičkim rukovodstvom.)
Radnici su na zboru najčešće skandirali: “Ko to smije, ko to smije radnika da bije“. Ovu parolu sa zadovoljstvom je podržavala velika većina prisutnih učesnika zbora. Ništa manje nijesu ni izostale parole „Pala vlada, pala vlada usred Novog Sada, i ova će i ova će usred Titograda“ i „Nema rada, nema rada dok ne padne vlada“.
Uoči održavanja zbora radnika u Željezari i neposredno poslije njegovog završetka stigao je veliki broj telegrama podrške radničkoj klasi Željezare od radnika mnogih radnih organizacija, društveno-političkih organizacija, vaspitno-obrazovnih ustanova i od pojedinaca iz raznih krajeva Jugoslavije.
Između ostalih, telegrame podrške je uputila grupa doktora, profesora, inžinjera i književnika iz Beograda (Naša riječ, List kolektiva Željezare, broj 664, srijeda, 2. novembar, 1988, str. 5).
Istoga dana održani su zborovi radnika Rudnika boksita i Pivare „Trebjesa“. Na ovim zborovima radnici ova dva kolektiva iznijeli su zaključke da su u najvećem dijelu opravdani i prihvatljivi 13 zahtjeva radnika istaknutih na mitingu u Titogradu.
(Ovi zahtjevi su se odnosili na traženje reformi, ubrzano rješavanje svih otvorenih pitanja i smjenu odgovornih za nastalu krizu u društvu.)
Istaknuto je da se u cjelosti podržavaju zahtjevi Radničkog savjeta Željezare „Boris Kidrič“ iz Nikšića, i zahtijevaju, s obzirom na ukupnu situaciju u Crnoj Gori, hitno sazivanje vanrednih sjednica Skupštine Crne Gore i CK SK Crne Gore.
Na svom zboru radnici Boksita su istakli da se ograđuju od svih istupanja koja nijesu na liniji očuvanja bratstva i jedinstva, kao i onih koja udaraju na temelje jedinstvene federativne, socijalističke i samoupravne Jugoslavije.
Uglavnom slične zaključke iznijeli su istog dana na svom zboru radnici Centra za kulturu i, između ostalog, dodali: „Energično se odbija svaka pomisao da su mitinzi poprimili nacionalistički karakter, a svima je jasno da se Nikšić na te trube (separatističke, velikosrpske i sl.) nikad nije odazivao“.
Povodom dešavanja u Nikšiću, pštinski komitet Saveza socijalističke omladine (SSO) je na sjednici 11. oktobra razmatrao aktuelnu političko-bezbjednosnu situaciju u opštini. Na sjednici je zaključeno da je ukupno političko-bezbjednosno stanje veoma složeno i da je to rezultat naraslih ekonomskih, socijalnih i političkih protivrječnosti koje su proizašle iz neblagovremenog rješavanja, odnosno pasivnosti i nedovoljne odlučnosti onih čija je to nadležnost na svim nivoima. Iznijeto je mišljenje da su protesti isključivo klasno-socijalnog karaktera i da kao takvi ne mogu značiti rušenje sistema, legalnih institucija i negiranje samobitnosti crnogorske nacije i državnosti SR Crne Gore.

ZATIŠJE PRED FINALNI ČIN I SMJENU RUKOVODSTVA REPUBLIKE I OPŠTINE NIKŠIĆ

U skladu sa zaključkom Predsjedništva SR Crne Gore i Predsjedništva CK SK Crne Gore na sjednici od 8. oktobra formirana je radna grupa sa zadatkom da ispita sve okolnosti u vezi sa primjenom hitnih mjera na sprečavanju vanrednih prilika. Poseban prioritet u svom poslu radna grupa dala je događaju koji se 8. oktobra desio kod mjesta Jovičin kuk (Žuta greda), koji je zbog pravog uvida u konfiguraciju terena, obišao veći broj članova grupe. Pribavljena je i medicinska dokumentacija o povredama učesnika u ovom događaju.
Ocijenjeno je da se radi o izuzetno teškom događaju kod Jovičinog kuka i pored toga što su mjere primijenjene u skladu sa propisima, s obzirom na to da se događaj odigrao na izuzetno teškom terenu i u znatno otežanim meteorološkim uslovima.
Radna grupa je, takođe, iznijela stav da smatra opravdanim nezadovoljstvo radnika Željezare izazvano izjavom predstavnika organa SUP-a kojom je radnike koji su se kretali prema Titogradu, nazvao militantnom grupom.
Sjednica opštinskog komiteta Saveza komunista Nikšić održana je 13. oktobra. Po njihovoj ocjeni protekli mitinzi imali su za cilj da se deblokira birokratija, a ne da se ruši postojeći sistem. Takođe je rečeno da je ukupnim zbivanjima u društvu pokrenuta ogromna energija masa koja angažovanjem na pravim pitanjima kroz institucije sistema, uz odgovarajuće usmjerenje – može imati izvanredan doprinos za rješavanje problema i izlazak iz krize.
Na sjednici je istaknuto i da značajna pažnja u narednom periodu mora biti posvećena socijalnom raslojavanju jer se sve više akumulira egzistencijalna ugroženost, na jednoj, i izobilje koje nije rezultat rada, na drugoj strani. Aktuelna situacija u društvu nalaže da se niko ne može distancirati od odgovornosti.
Održana je 19. oktobra zajednička sjednica Predsjedništva Skupštine opštine, izvršnih organa društveno-političkih organizacija i Izvršnog odbora Skupštine opštine Nikšić na kojoj je razmatrana aktuelna ekonomska, socijalna i politička situacija u opštini sa osvrtom na informaciju o protestnim zborovima i mitinzima održanim 8, 9. i 10. oktobra u Nikšiću.

Pokušaji da se objasni što se krije u pozadini

O aktuelnoj političkoj, bezbjednosnoj, ekonomskoj i socijalnoj situaciji u opštini učesnike sjednice upoznao je predsjednik Opštinskog komiteta Saveza komunista Radonja Minić, a sa zaključcima komiteta za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu Duško Lalićević, sekretar Predsjedništva Opštinskog komiteta Saveza komunista Nikšića. Dogovoreno je da se sa svim ovim dokumentima upoznaju delegati Skupštine opštine i organi svih društveno-političkih organizacija (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 974, 1988, str. 2).
Već 13. oktobra, zbog burnih reagovanja iz radničkih sredina, posebno nikšićke, a po sugestiji republičkog rukovodstva podnio je ostavku Lazar Đođić, republički sekretar za unutrašnje poslove (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988-89, KPZ Podgorica, Podgorica, 2003, str. 104).
Vanredna sjednica sva tri vijeća Skupštine opštine Nikšić održana je 24. oktobra 1988. u gotovo četvoročasovnoj diskusiji koja je vođena nakon uvodnog izlaganja predsjednika SO Nikšić Steva Goranovića. Tu se uključio veliki broj delegata i predstavnika radnih kolektiva.
Zaključeno je da su neefikasnost sistema i najodgovornijih ljudi koji u njemu djeluju doveli najveći dio radničke klase, omladinu i veliki broj građana Crne Gore, pa i šire, u toliko nezavidan položaj da je njen bunt potpuno razumljiv i opravdan. Navedeno je da je nedopustivo da za taj bunt pojedinci tvrde da je naručen, vođen sa strane, da vodi rušenju sistema i slično. Nedolično ponašanje grupice ljudi u vrijeme mitinga i zborova u Nikšiću osudili su mnogi diskutanti ali su istovremeno istakli da ta grupica nije predstavljala nijedan promil učesnika mitinga i da zbog toga sistem zemlje nije mogao biti doveden u pitanje. Sve ocjene i zaključci o bezbjednosno-političkoj i društveno-ekonomskoj situaciji u opštini usvojeni su jednoglasno. Zatim se tajnim glasanjem odlučivalo o daljem povjerenju članovima Predsjedništva i Izvršnog odbora Skupštine opštine. Svima njima ukazano je povjerenje.
Radnički savjet Željezare održao je sjednicu 25. oktobra na kojoj je govoreno o događajima u kolektivu od 7. do 10. oktobra. Zaključeno je da radnici nijesu išli u Titograd da traže promjenu osnovnih vrijednosti sistema, već naprotiv, da se one sačuvaju. Jednoglasno su ocijenili da se i dalje insistira na realizaciji zaključaka sa zbora radnika Željezare. Članovi radničkog savjeta imali su i primjedbu na izlaganje Radivoja Brajovića nakon zbora u Željezari i Radnički savjet se ogradio od dijela diskusije u kome Brajović tvrdi da su neke grupe uticale na tok zbora u Željezari. Takođe su odbačene tvrdnje Brajovića da je govor direktora Željezare Vojina Đukanovića na zboru 10. oktobra podstrekivački djelovao na radnike (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 974, petak 28. oktobar, 1988, str. 4).
U Nikšiću je 26. oktobra održana sjednica opštinskog vijeća Saveza sindikata. Na sjednici su svi zahtjevi koji su se čuli na zborovima i mitinzima jednoglasno podržani. Sjednica opštinskog odbora SUBNOR-a Nikšić održana je 31. oktobra. Borci nikšićke opštine odlučno su se založili za razbijanje kontrarevolucije na Kosovu svim Ustavom raspoloživim sredstvima, za rasterećenje dohotka privrede i zaštitu životnog standarda.
Borci su ocijenili da su nacionalističke teze akademika Vlada Strugara, saopštene na sjednici Crnogorske akademije nauka i umjetnosti veoma opasne.
Na sjednici Opštinskog komiteta Saveza komunista Nikšić održanoj 3. novembra između ostalog je rečeno: „Da mitinga nije bilo, trebalo ih je naručiti kako bi se konačno shvatilo šta treba činiti da se brojni problemi koji već godinama prate društveno-ekonomski razvoj rješavaju“.
Predsjednik Konferencije OOSK Željezare je, između ostalog, zahvalio Radivoju Brajoviću što je podnoseći neopozivu ostavku na mitingu pred Željezarom vratio radnike Željezare na posao. Kasnije će na sjednici radničkog savjeta Željezare prilikom usvajanja zaključaka u vezi s dešavanjima u fabrici od 7. do 10. oktobra doći do negodovanja jer je u izvještaju stajalo da se duguje zahvalnost Radivoju Brajoviću što je pomogao da se radnici smire i vrate na posao.
Zajednička sjednica članova konferencije OO SK Održavanje Željezare „Boris Kidrič“ održana je 3. novembra u prisustvu izvršnog sekretara CK SK CG Milovana Đuričkovića. Centralno pitanje bilo je predlog podrške Programu mjera za otklanjanje uzroka gubitaka Željezare. Đuričković je u izlaganju pokušao da objasni namjere velikosrpskih nacionalista koji su imali za cilj da sruše crnogorsko rukovodstvo nakon čega se veliki broj delegata i organizatora procesa proizvodnje javio za riječ i diskusiju Đuričkovića okarakterisao kao neprimjerenu situaciji (Naša riječ, list kolektiva Željezare, broj 665, petak 17. novembar, 1988, str. 3).
Na ušću u Beogradu održan je 19. novembra u režiji Slobodana Miloševića najveći miting solidarnosti do tada. Na miting u Beogradu otputovao je značajan broj lica iz Nikšića. Interesovanje radnika Željezare da budu sudionici mitinga bilo je izuzetno, pa je i pored spiska putnika koji je bio napravljen bilo mnogo onih koji su bili prekobrojni koji su se nadali da će neko odustati od puta.
U toku putovanja pjevane su provokativne pjesme i uzvikivane parole „U Titogradu kraj Morače, osta Vlada da nam plače“ (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988-89, KPZ Podgorica, Podgorica, 2003, str. 113).
„Đuranović Veseline, izdajniče domovine, a i Marko isto tako“ (Veselin Đuranović u to vrijeme je bio član Predsjedništva SFRJ a Marko Orlandić član Predsjedništva CK SKJ).

Crnogorski vrh podnosi kolektivnu ostavku

Član predsjedništva CK SKJ Marko Orlandić i sekretar Predsjedništva CK SK Crne Gore Savo Šekarić boravili su 19. decembra 1988. godine u Nikšiću, i sa društveno – političkim aktivom opštine vodili razgovor o aktuelnim ekonomsko – socijalnim i političkim prilikama u Opštini. Oni su takođe učestvovali u radu Konferencije Saveza komunista Željezare na kojoj se raspravljalo o devetomjesečnom poslovanju i političko – bezbjednosnoj situaciji.
Marko Orlandić je na sastanku u Željezari između ostalog rekao da popuštanje, rasplinjavanje i razvodnjavanje odgovornosti na svim područjima ide naruku negativnim tendencijama koje ozbiljno dovode u pitanje unutrašnju stabilnost zemlje u cjelini, i svakog njenog dijela sa manjim ili većim razlikama, zavisno od toga kakva je ekonomsko – socijalna i politička situacija u pojedinim sredinama.
Govoreći o Informaciji dva crnogorska predsjedništva i nesporazumima oko toga, sekretar predsjedništva CK SK Crne Gore Savo Šekarić je rekao: „Da su nesporazum Nikšića i republičkih organa otuda što je došlo do različitih gledanja i na pojedine događaje i postupke“. Predsjednik OK SK je naglasio da je političko stanje u Nikšiću pod snažnim pečatom oktobarskih zbivanja, a potom naveo podatak da na nedavno održanim sastancima osnovnih organizacija Saveza komunista, 56 OOSK sa oko dvije hiljade osamsto članova, nije htjelo da predlaže kandidate za organe Saveza komunista (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 982, petak 23. decembar, 1988. str. 2).
Značajan broj osnovnih organizacija Saveza komunista (OOSK) to nije učinio jer je smatrao da je kadrovska obnova organa SK do jedne trećine nedovoljna za rješavanje problema u društvu.
(Na 17. sjednici Centralnog komiteta SKJ, održanoj u Beogradu od 17. do 19. oktobra, odlučeno je da se u roku od mjesec i po dana izvrši obnova Centralnog komiteta novim kadrovima do jedne trećine.)
Od 159 OOSK koje su održale sastanke, njih 52 sa oko dvije i po hiljade članova su zahtijevale održavanje vanrednog Kongresa (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 982, petak 23. decembar, 1988. str. 3).

OSTAVKE RUKOVODSTVA REPUBLIKE NAKON ČEGA I RUKOVODSTVO OPŠTINE NIKŠIĆ UBRZO PODNOSI OSTAVKU

Finalni miting koji će dovesti do ostavki kompletnog rukovodstva Republike počeo je u Titogradu 10. januara 1989. godine. Na miting pred Skupštinom Crne Gore prvi su pohitali radnici „Radoja Dakića“ i studenti Crnogorskog univerziteta. Istog dana u predvečerje u Titograd su doputovali radnici Željezare „Boris Kidrič“. Pored radnika iz Željezare u Titograd su doputovali i radnici drugih kolektiva iz Nikšića, u prvom redu pivare „Trebjesa“i „Onogošta“.
Dolazak Nikšićana pratila je pjesma „Otvorte se vrata stara evo ide Željezara“ i „Oj Skupštino, mirno stani, evo idu Nikšićani“. Svaki dolazak nikšićkih radnika na miting oduševljeno je pozdravljan, najčešće uzvicima „Titograd – Nikšić“ i „Nikšić, Nikšić“.
Formiran je Organizacioni odbor od studenata, asistenata i radnika „Radoja Dakića“. Sastavljeni su zahtjevi od 6 tačaka, od kojih je ključni zahtjev bio ostavke svih funkcionera u Republici i njenih najviših predstavnika u Federaciji. Miting je trajao čitave noći i nastavljen sjutradan još jačim tempom i sa većim brojem učesnika nego prethodnog dana. Oko 13 časova 11. januara 1989. godine, potpredsjednik Skupštine saopštio je da je zahtjev okupljenih za ostavkama rukovodstva ispunjen (Vladimir Keković, Vrijeme meteža, KPZ, Podgorica, 2003, str. 114).
Kolektivne ostavke dali su Predsjedništvo SR Crne Gore i Predsjedništvo CKSK Crne Gore. Ostavke su usvojene, a podnijeli su ih i članovi Predsjedništva CKSKJ iz Saveza komunista Crne Gore Vidoje Žarković i Marko Orlandić, izvršni sekretar ovog predsjedništva Slobodan Filipović, Veselin Đuranović, predsjednik Skupštine SR Crne Gore. Kolektivne ostavke podnijeli su i Predsjedništvo Republičke konferencije SSRN i Predsjedništvo Republičkog vijeća sindikata.
Izvršni organi svih opštinskih društveno – političkih organizacija Nikšića, na zajedničkoj sjednici održanoj 11. januara 1989. godine, razmatrali su političko–bezbjednosnu situaciju u opštini Nikšić s tim u vezi iznijeli – da se političko bezbjednosna situacija u opštini stalno pogoršava, posebno novonastalom situacijom u Titogradu, koja se svom svojom težinom prenijela na Nikšić (Nedjeljnik Nikšićke novine, broj 985, petak 13. januar, 1989, str. 1).
Stevo Goranović, predsjednik Skupštine opštine Nikšić, je izjavio za medije da su radni ljudi Nikšića neposredno i preko zvaničnih organa, javno saopštili svoj stav i odnos prema radničkim i studentskim zahtjevima, davajući im bezrezervnu podršku. „Smatram da saopštavanje ispoljenog raspoloženja građana nije nikakav naš lični odnos prema bilo kojem rukovodstvu, već naša politička dužnost i obaveza. Očito naše dobronamjerne poruke su potcjenjivane. Rasplet događaja učvršćuje nas u uvjerenju da smo ispravno postupali i da su naši stavovi izraz raspoloženja radničke klase“ (isto, str. 3).
Na vanrednoj sjednici OKSK u ponedjeljak 16. januara, kojoj su prisustvovali i članovi CK SK Crne Gore i CK SKJ iz nikšićke opštine, neposredan povod bili su izlazak i zahtjevi grupe radnika Rudnika boksita koji su istog dana ispred zgrade SO između ostalog, tražili ostavku političkog rukovodstva Opštine. Predsjedništvo opštinskog komiteta je izjavilo da je spremno da podnese ostavke ukoliko je to neophodno. Ali je ocijenjeno da nikšićko rukovodstvo nije odvojeno od naroda što je i dokazalo za vrijeme burnih političkih previranja, naročito nakon događaja kod Žute Grede. Izneseno je mišljenje da je zbog svega što je učinjeno u oktobru neopravdan zahtjev za smjenu tog rukovodstva. Predsjedništvo SO Nikšić je održalo 17. januara 1989. godine sjednicu na kojoj je podržalo inicijativu koja je prihvaćena u Skupštini SR Crne Gore za održavanje prijevremenih, odnosno vanrednih opštinskih delegatskih izbora u Republici.

Mitinzi raspirili požar ostrašćenog nacionalizma

Već 19. januara prva smjena Bluming valjaonice Željezare „Boris Kidrič“, oko 150 do 200 radnika, okupila se u ranim jutarnjim časovima u krugu fabrike kličući „Hoćemo ostavke“, „Dolje foteljaši“ i druge slične parole. U međuvremenu je direktor Željezare pokušao da stupi u kontakt sa radnicima da im objasni, da se proces proizvodnje ne smije prekidati, koje su i kakve štete od toga…. No, taj apel nije uspio. Pošto su oko 10 časova dobili zastave, krenuli su kroz pogone kako bi pokušali povećati grupu, popuniti je predstavnicima ostalih pogona jer bi to onda bili zahtjevi svih radnika Željezare. Međutim, nijesu oduševljeno dočekani. Radnicima je predloženo da se na pola sata vrate u svoje radne jedinice u konsultuju ostale radnike, pa ukoliko zahtjevi svih radnika budu za smjenu opštinskog rukovodstva, da se pred Skupštinu opštine Nikšić ide organizovano. „Barjaktari“ nijesu imali strpljenja nego su se, napuštajući fabrički krug, uputili prema gradu. Oko 11 časova grupa željezaraca je stigla ispred Skupštine. Na brzinu je formiran organizacioni odbor koji je postavio niz svojih zahtjeva, a kao glavni zahtjev ostavka opštinskog rukovodstva.
Organizacioni odbor nije interesovalo što to nijesu zahtjevi svih radnika Željezare, nije ih interesovalo ni to da se, legalnim putem omogući građanima, radnicima, komunistima grada Nikšića da se izjasne o svom rukovodstvu (Naša riječ, List kolektiva Željezare, broj 670. srijeda 26. januar, 1989., str. 2).
Oko petsto radnika pred zgradom Opštine sve glasnije su tražili ostavku najodgovornijih ljudi Kombinata i Željezare, ostavke Opštinskog komiteta, predsjednika Skupštine opštine Nikšić, sekretara SO, predsjednika Opštinskog vijeća sindikata i ostavku predsjednika Predsjedništva CK SKJ Stipe Šuvara. Traženo je i povećanje ličnih dohodaka u Željezari za 100 odsto. Kompromis je, mada ne i rješenje, pronađen u tome da se okupljenim radnicima obrate predsjednik OK SK Radonja Minić, kojega su, u međuvremenu skinuli sa liste ostavki, predsjednik omladine grada Ratko Spajić, predsjednik sindikata Željezare Obren Sekulović i radnik Miloš Perović.
Radonja Minić je pozdravljen burnim aplauzom. Minić ih je upoznao sa zaključcima Opštinskog komiteta i apelovao da se vrate postrojenjima. Ovaj apel je propraćen negodovanjem. Predrag Pantović je u ime Organizacionog odbora apelovao na radnike da se vrate na radna mjesta. Ni njegov apel nije uspio, naprotiv, propraćen je negodovanjem i skandiranjem: „Ostavke, ostavke“, „Čekaćemo ovdje“. Pridružilo im se još oko 200 radnika druge smjene Željezare. U poslijepodnevnim časovima Željezarcima se pridružilo 60-ak rudara.
Opštinski komitet sastao se 19. januara u večernjim časovima. Na sjednici je zaključeno da je postupak okupljanja ispred zgrade SO grupe radnika Željezare i rudnika „Boksita“ neprimjeren trenutku i da je nanio veliku štetu demokratskim procesima u Crnoj Gori. Omladinci ispred SSO – Nikšića istakli su da je neprihvatljivo da Savez komunista ucjenjuje Radnički savjet Željezare telegramom u kojem je navedeno da se proces proizvodnje u ovoj fabrici ne može organizovati dok opštinsko rukovodstvo ne podnese ostavku.
Komitet je takođe preporučio drugim društveno–političkim organizacijama i delegacijama da na odgovarajući način organizuju aktivnosti provjere povjerenja svojih organa. Nakon višečasovne rasprave, Predsjedništvo Opštinskog komiteta podnijelo je na sjednici svoju ostavku. Iste večeri sastao se i Radnički savjet Željezare. Na samom startu delegati su bili u prilici da čuju i usmeno podnošenje ostavke direktora Željezare Vojina Đukanovića, koji se odlučio na taj korak u skladu sa ranijim obećanjem da će to učiniti ako se proces proizvodnje u Željezari bude obustavio.
Nakon dvočasovne rasprave delegati su bili složni u ocjeni da treba podržati zahtjeve radnika. Prihvaćeni su svi zahtjevi, osim jednog – da se lični dohoci povećaju 100 odsto. Sastao se i Komitet za ONO i DSZ grada Nikšića, i poslije višečasovne diskusije odlučeno je da institucije, organi i ljudi od kojih je to traženo, ponude svojim organima ostavke. Tako je i učinjeno. Ostavke su podnijeli: predsjednik i potpredsjednik OS Nikšić, Izvršni odbor i predsjednik IO Nikšić, predsjednik Opštinskog vijeća sindikata, predsjednik i izvršni sekretar OK SK i predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda.
Tog dana u Željezari ostvarena je robna proizvodnja od svega 247 tona, odnosno 450 tona manje od proizvodnje koja je ostvarivana prije i poslije 19. januara. Samo na osnovu izostajanja robne proizvodnje nije ostvaren prihod od 190 milijardi i 700 miliona dinara. Na vanrednoj sjednici Skupštine opštine Nikšić od 27. januara ostavke rukovodstva Opštine i zvanično su potvrđene. Skupština se ponovo sastala 21. februara. Tom priliko izabrano je novo opštinsko rukovodstvo. Za predsjednika Skupštine opštine jednoglasno je izabran Borislav Vušović, a za sekretara Skupštine opštine Nikola Milić.

ZAKLJUČAK

Ne osporavajući nedorečenost i protivurječnost socijalizma, inertnost u sprovođenju reformi koje su se morale dogoditi, okoštalost političkog mišljenja i struktura, ipak se može zaključiti da su ovi mitinzi bili požar raspamećenog i ostrašćenog nacionalizma ma koliko se podupirali socijalnim i ekonomskim problemima (Branko Vojičić, Veseljko Koprivica, Prevrat ’89, Liberalni savez, Podgorica, 1994, str. 172-173).
Od samog početka održavanje skupova bilo je demagoški populizam, a propagandno se tvrdilo da su to spontani pokreti i okupljanja naroda, iako se radilo o organizovanom pokretu.

Sljepilo rukovodstva za Miloševićeve strategije

Radi boljeg i efikasnijeg propagandnog djelovanja taj pokret se vješto koristio nezadovoljstvom naroda zbog dešavanja na Kosovu i Metohiji, kao i teškom ekonomskom situacijom i predstavljao kao pokret usmjeren na savladavanje krize, odnosno pokret sa prvenstveno socijalnim zahtjevima.
Ovi mitinzi bili su i rijetka prilika da ovdašnje stanovništvo ispolji sopstveno nezadovoljstvo onim što se dešava u Jugoslaviji i Crnoj Gori. Kao ilustracija mogu poslužiti transparenti i uzvikivanja upravo na mitingu u Nikšiću: „Hoćemo slobodu, socijalizam, samoupravljanje i ravnopravnost“, „Ovo je demokratija – narod je sudija“, „Smrt neprijatelju Jugoslavije“, „Hoćemo jedinstvenu Jugoslaviju“.
Na osnovu operativnih podataka i prisluškivanja telefonskih razgovora crnogorska SDB u akciji „Korab“, uspjela je da razotkrije kako se ne radi ni o kakvoj autentičnoj pobuni građana Crne Gore, već o organizovanom puču pod dirigentskom palicom Miroslava Šolevića, a prema unaprijed planiranom scenariju od strane Slobodana Miloševića, koji se tada nalazio na mjestu predsjednika CK SK Srbije.
Organizatori mitinga koristili su propagandno načelo pojednostavljivanja slike svijeta (u smislu izvjesnog iskrivljavanja stvarnosti, korišćenja stereotipa, upotreba figure i kreiranja konkretnog neprijatelja ili pronalaženja krivca rukovodstva, birokratije, kosovskih Albanaca), stvaranje i održavanje permanentne psihoze ugroženosti. Načelo segmentacije publike i propagandna slojevitost ogledali su se u prilagođavanju tema i poruka karakteristikama odabranih ciljnih grupa i vrsti interesovanja primalaca, odnosno učesnika na mitinzima. Primjenjivana je i tehnika ponavljanja sadržaja negativnih poruka u diskreditovanju rukovodstava njihovim povezivanjem sa događajima koji u svijesti ljudi izazivaju negativna osjećanja (izdaja, teror i sl).
Poslije mitinga solidarnosti po Crnoj Gori, koji su više predstavljali opipavanje snage i reakcije aktuelne vlasti, došli su na red protestni mitinzi.
Sa zahtjevima za smjenu rukovodstva mitingaši su svjesno postavljali zahtjeve koje objektivno nije bilo moguće izvršiti. Nametao se i jasan utisak da i nije bitno da li će se u rješavanju otvorenih pitanja postići uspjeh ili ne, nego da se ta otvorena pitanja iskoriste kao povod za krizu i smjene rukovodstva. Organizatorima su išli naruku i dosta mlitavi politički zaključci i ocjena najviših državnih političkih foruma i organa u Republici o ovim događajima i njihovoj pravnoj suštini uz nejedinstvene i disonantne ocjene pojedinih njihovih članova (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988 – 1989, KPZ, Podgorica, 2003, str. 180).
Umjesto odlučnog obračunavanja s nacionalističkim snagama, Predsjedništvo CK SK Crne Gore i Predsjedništvo SR Crne Gore su izjavili da su demonstracije bile izraz opravdanog nezadovoljstva radnika i građana prema ekonomskoj krizi i da su u završnici mitinga nacionalističke snage pokušale da zloupotrijebe protest za svrgavanje vlasti. Crnogorsko rukovodstvo je potcjenjivalo ili nije uviđalo da je upravo to strategija Miloševićeve politike prema Crnoj Gori i da tu strategiju treba odlučno suzbiti. Niko nije direktno osudio politiku Slobodana Miloševića, čak se niko nije usudio ni da ga imenuje kao glavnog inspiratora. Među rijetkima koji su uviđali stvarnu pozadinu tih događaja bio je Vidoje Žarković, koji je izjavio: „Popuštanje pod pritiskom takvih grupa značilo bi kapitulaciju koja bi imala dalekosežne negativne posljedice za sve tekovine naše revolucije” (Dragutin Papović, Miloševićev udar na Crnu Goru, Nedjeljnik Monitor, broj 1080, Podgorica, 1. jul, 2011, str. 62).
Uzrok crnogorske 1989. godine treba tražiti i u načinu tretiranja crnogorskog nacionalnog pitanja. Crnogorsko rukovodstvo je tolerisalo određenje crnogorske nacije, po kojoj crnogorska nacionalna posebnost izvire iz srpskog nacionalnog stabla, što je značilo da je riječ prosto o dijelu srpskog naroda koji se može a i ne mora, posebno posmatrati. Jedan od uzročnika bio je i nedoraslost, nesposobnost i neodlučnost vodećih snaga crnogorskog društva u jednom dugom razdoblju, da se na adekvatan način suoče sa opasnostima i prepoznaju i identifikuju trajni nacionalni interesi, s druge strane (Vladimir Keković, Vrijeme meteža 1988 – 1989, KPZ, Podgorica, 2003, str. 45).
Poslije ustoličenja marionetske vlasti u Crnoj Gori, Srbija dobija četvrti glas presudan za odlučivanje u Federaciji, što će biti uvertira njenog razbijanja, što je i formalno bilo dovoljno Miloševiću da blokira sve programe, sve mehanizme i institucije sistema u SFRJ koji nijesu bili po njegovoj volji (Marko Orlandić, U vrtlogu, Montenegropublic, Podgorica, 1997, str. 249).
U februaru 1989. godine na Kosovu je kriza umjesto pregovorima „riješena“ tako što je proglašeno vanredno stanje tokom kojeg su pale prve žrtve. To je bio suštinski kraj Jugoslavije (Živko Andrijašević, Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore od najstarijih vremena do 2003, Podgorica, 2006, str. 491-492).
Novo rukovodstvo Crne Gore je svoj program nazvalo „Nova razvojna filozofija Crne Gore“, a kakva je to filozofija bila, dovoljno je reći da su slijepo slijedili politiku Miloševića. Umjesto samostalnog i ravnopravnog faktora federacije, marginalizovali su položaj i ulogu Crne Gore, dovodeći je, na kraju, u „bratski zagrljaj“ sa Srbijom, prethodno porušivši sve mostove sa svim drugim republikama.
Da se neko odlučno suprotstavio politici Miloševića na vrijeme, dok još nije uspostavio kontrolu nad JNA, izbjegao bi se rat. Jugoslavija možda ne bi opstala, ali je gotovo sigurno da bi razlaz bio miran, bez sukoba, razaranja i brojnih žrtava.

 Feljton u dnevnom listu “Vijesti”, od 12. do 29. avgusta 2012. godine