Rajko Cerović
OGLED O JEZIKU:
Riznici jezika kojeg smo po političkoj konvenciji dugo nazivali srpskohrvatskim, Crnogorci su dali nemjerljiv doprinos
Crnogorski jezik – fikcija ili realnost
Ko je uistinu otac kodifikovanog narodnog jezika kao književnog kojeg u Srbiji zovu srpskim, u Hrvatskoj hrvatskim, u Bosni bošnjačkim ili bosanskim, a u Crnoj Gori, bar kad je riječ o osobama nešto više pismenosti i realnijeg osjećanja crnogorskog istorijskog, nacionalnog i kulturnog identiteta – crnogorskim? Nije li to Vuk Karadžić koji je od djetinjstva upio u sebe drobnjačku jezičku tradiciju i baštinu, tim prije što nije mogao biti u mladosti obrazovan da bi došao u dodir sa drugim i drukčijim jezičkim realitetima? U svojoj u Tršić doseljenoj porodici Vuk je mogao čuti narodni crnogorski jezik, proosjetiti crnogorsku izuzetno razvijenu usmenu tradiciju, a zatim kasnije, kad se uz pomoć Kopitara i uz nesebičnu austrijsku “finansijsku i drugu podršku” u hodu obrazovao, pokupio je iz Crne Gore i neke glasove kojih u Srbiji nije bilo, da bi, nametnuvši taj jezički obrazac mnogima kojima nije bio ni izdaleka blizak, smjelo ustvrdio da je riječ o istom jeziku i da su “Srbi svi i svuda”.
Posljedice Vukove jezičke i druge unifikacije ne malo su doprinijele, između ostalog, i nedavnom krvavom razlazu nekoliko naroda u bivšoj zajedničkoj domovini. Vukov srpski jezički imperijalizam, koji je decenijama nailazio na ne male otpore, jednostavno se nije uspio održati. Kad već nije mogao biti samo srpski taj jezik je dobijao besmislene nazive “srpskohrvatskoslovenački”, u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, u kojoj Crna Gora nije imala prava ni na vlastitu geografsku odrednicu, pa zatim “srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski” kao plod rezultante pragmatskih političkih sila, a nikako samo lingvističke logike i prakse. Danas je taj jezik pukao na svoje sastavne sociolingvističke djelove, bez obzira na činjenicu da je riječ o jeziku kojim se četiri naroda međusobno i bez većih teškoća uspješno sporazumijevaju.
Naziv jezika bio je i ostao jedan od najefikasnijih i najočiglednijih pokušaja asimilacije čitavih naroda, a u južnom slovenstvu u prvom redu sa srpske, i ako ni hrvatska strana u tome nije bila suviše nevina. Kao posljednja meta i jedino preostala mogućnost za nametanje srpske imperijalne jezičke politike, kao sigurno najpouzdanijeg asimilacionog sredstva za poništavanje čitavih naroda, beogradskoj politički i intelektualno nacionalističkoj čaršiji ostali su samo Crnogorci. Ne treba, međutim, zaboraviti da ako je ko koga u međusobnoj srpskocrnogorskoj komunikaciji učio ovom današnjem jeziku biće prije da su Crnogorci učili Srbe, a ne obratno. Ovako, po već nevažećoj ustavnoj žabljačkoj odrednici, po kojoj Crnogorci govore srpskim jezikom, ispada da su se Srbi doseljavali u Crnu Goru da biše Crnogorce naučili da zbore, a onda se, po uspješno završenom zadatku, masovno vraćali u Srbiju. Istorijska nauka zna samo za iseljavanje odovud, a nikad obratno.
Otkuda Crnogorcima toliki afinitet za jezičku nauku, ako iz zavičaja nijesu ponijeli urođeni smisao i interes za ljepotu jezičkog izraza, onu visoku izražajnu mjeru crnogorske usmenosti iz koje su ponikli Njegoš ili Ljubiša, izbrušenu crnogorsku retoriku kojoj su se uvijek divili jezički stručnjaci iz drugih južnoslovenskih i uopšte slovenskih sredina? Jezik Crnogoraca je još prije Vukove reforme dostigao onu mjeru sopstvene i usmene i pisane dovršenosti iz koje je, sigurno ne samoniklo ili volšebno, moglo zasijati superiorno Njegoševo djelo. Petar I je, primjera radi, umro 1830. godine, a Vukova reforma po zvaničnoj srpskoj lingvistici doživljava prve plodove tek 1847. godine. Da nije slučajno kod javnog čitanja poslanica Petra I, koje su pisane krajem XVIII i početkom XIX vijeka, Crnogorcima bio potreban prevodilac?
Tradicija pisanja na narodnom jeziku u Crnoj Gori mnogo je starija nego u Srbiji, a gotovo sve što je u srpskoj kulturi vrijedno pomena moglo je početi samo u austrougarskoj Vojvodini. Otuda u djelu Branka Radičevića, koga u vezi sa Vukovom jezičkom reformom srpski lingvisti stavljaju odmah uz Njegoša, narodni jezik doživljava tek svoje mucave početke, prvo bojažljivo oslobađanje: “Ao, nono bela, / voda te odnela”, dok Njegošev jezik grmi kao da se odvaljuje lovćensko stijenje. Petar I u svojim poslanicama u prozi, koje graniče sa najsuptilnijim poetskim izrazom, profetski progovara o slobodi i “voljnosti” sopstvenog naroda snagom starozavjetnih proroka. Njegoš je, uostalom, napisao “Gorski vijenac” starim predvukovskim pravopisom, ali je čistota i visoka kreativna mjera narodnog jezika u njemu više nego nesporna. Mnogo, mnogo ranije od Vuka je još kotorski pisac Ivan Antun Nenadić (1723 – 1784) anticipirao kasnija Vukova jezička načela: “Kako bolje mogu biti razumjen od naše čeljadi, i da se lašnje može štjeti kako se govori, i da se izgovara onako kako se i štije”. Kakva visoka svijest o potrebi pisanja narodnim maternjim jezikom i to gotovo sto godina prije Vuka? No, ovdje, u vezi sa pominjanjem Nenadića, treba očekivati onaj banalni protivudar srpskih nacionalista, pogotovu iz Crne Gore: Stoj brajko, Boka nije bila u sastavu crnogorske države, pa njeno kulturno nasljeđe pripada valjda Tuđmanu?! Što onda da radimo sa Vojvodinom koja je tek 1918. godine ušla u kraljevinu Jugoslaviju, odnosno poslije Drugog svjetskog rata zvanično u Srbiju? Bez Vojvodine nema srpske kulture ni srpskog kulturnog subjektiviteta. Tu sigurno nema spora. Boka je, uostalom, početkom XIX vijeka bila dva puta oslobađana od tuđinske vlasti zajedničkim snagama vojske Petra I i Bokelja, a 1813. obostranom voljom prisajedinjavana u zajedničku državu sa Crnom Gorom. Kotor je i u vrijeme viševjekovne mletačke i kasnijih francuske i austrougarske vladavine bio ne samo glavni crnogorski pazar, nego su u Boki učili crnogorski vladike i drugi ljudi od pismenosti, nad pravoslavnim stanovništvom u Boki i Crnogorskom primorju imali jurisdikciju samo crnogorski mitropoliti. Za sve to vrijeme ne samo nijedan crnogorski mitropolit, kao glava i crkve i države, nikada nije stupio na tlo Srbije, ni kao turske ni kasnije slobodne teritorije, pa ni knjaz Danilo. Tek je Nikola, kao prvi crnogorski vladar krajem XIX vijeka, 1896. godine prvi put posjetio Beograd.
Koliko se kulturno jedinstvo sa Bokom i Crnogorskim primorjem snažno osjećalo svjedoči i Ljubišino najvažnije djelo “Pripovijesti crnogorske i primorske” u kojima pisac jasno stavlja do znanja da je riječ o istom jeziku i istoj kulturi. Koliko je kotorski biskup, kasnije barski nadbiskup i književnik Andrija Zmajević još u XVII vijeku duboko osjećao pripadnost široj, a ne samo bokeljskoj zajednici, svjedoči njegovo kapitalno djelo “Ljetopis crkovni” koje je ispisao u dvije verzije na maternjem jeziku, i to latinicom i ćirilicom. Crnogorske kulturne, trgovačke, pa i jezičke veze bile su mnogo jače sa Dubrovnikom nego sa nekom dalekom i dugo vremena hipotetičnom Srbijom. Između slobodne Crne Gore i, u drugoj polovini XIX vijeka već dijelom oslobođene Srbije, prostirala se nepremostiva turska teritorija koja se, uz veliki rizik, možda mogla preći u jednom pravcu, ali bez izgleda na povratak. Nije, dakle, bilo ni fizičke mogućnosti za stvaranje istovjetnog jezika, odnosno jezičku unifikaciju, koja je nesmetano i bez pitanja Crnogoraca vršena od 1918. godine.
Ako bismo pokušali razmišljati hladne glave došli bismo do jednostavnog zaključka da Crnogorci, ako već ne zovu svoj jezik vlastitim imenom, prije govore hrvatskim nego srpskim jezikom, i to ne samo zbog ijekavice, već i vjekovnog kulturnog i fizičkog dodira sa Dubrovnikom i širim dalmatinskim i hrvatskim zaleđem. Srbija je ne samo Njegošu, nego i svim crnogorskim mitropolitima i vladarima do Nikole, bila teritorijalno daleko gotovo kao danas našim savremenicima Kina ili Tibet.
Tačno je da su iz Beograda, posebno krajem XIX vijeka, u Crnu Goru zaobilaznim putevima doturane knjige po Garašaninovom asimilatorskom planu, ali i liferovani “prosvjetari” od kojih je većina imala precizne špijunske zadatke. No, ni te knjige, ni djelatnost malobrojnih škola i nadleštava nijesu, u jezičkom smislu, ostavili premnogo uticaja na najšire narodne slojeve koji su spontano čuvali vlastiti jezik, i čak do danas prenijeli najširu upotrebu i tri glasa kojih nema ni u srpskom ni hrvatskom jeziku. Kad su crnogorska djeca u školi, između dva rata, počela da sriču obavezni ekavski bio je to za njih šok i toliko neprirodna situacija da su morala pomisliti da su njihovi roditelji primitivni i nepismeni i da ih tek treba učiti “otmenom” govoru. Nažalost, to se produžava i do današnjeg dana. Ne samo da dio nastavnog osoblja, pogotovu “snahe” iz Srbije, produžavaju da predaju na ekavskom, nego su ekavski više od dvije trećine tekstova u čitankama za maternji jezik i književnost. Da ne govorimo o tome da je još uvijek većina udžbenika štampana u Beogradu, naravno na ekavskom, koje crnogorske prosvjetne vlasti nijesu u stanju, (ili neće?) da ijekaviziraju pod izgovorom da je riječ o navodno velikim troškovima.
Konačno, činjenica da četiri naroda u bivšoj Jugoslaviji, i u našem neposrednom okruženju, govore i pišu međusobno razumijevajućim, odnosno u lingvističkom smislu jednim jezikom, velika je privilegija ovog prostora. Taj jezik nikada nije bio i jedinstven, nego je svaki od ova četiri naroda unosio svoje specifičnosti u zajedničku jezičku riznicu. Doprinos Crnogoraca takvoj jezičkoj baštini daleko prevazilazi fizičke mjere crnogorske teritorije ili broja stanovnika. Crnogorski u svijetu originalni istorijski put formiranja države i nacije, dugi život u neprijateljskom okruženju i osobena istorijska sudbina, duboko su utisnuti u jezičko tkivo ovoga naroda.
Crnogorski jezik nije fikcija već kulturna i civilizacijska realnost. Njegov sociolingvistički sadržaj i posebno izražajno bogatstvo davno su uočeni i od imperijalnounitarne jezičke nauke. Crnogorski govori, kao eufemizam i zamjena za nacionalno imenovanje jezika, i to usljed višedecenijskog dobro razrađenog asimilatorskog pritiska, temeljno su izučeni. Današnja standardizacija i kodifikacija crnogorskog jezika za crnogorske jezičke stručnjake jednostavan je posao.
Ako se predstojećim ustavnim promjenama bilo amandmanski, bilo pravljenjem novog ustava, čak i hipotetične zajedničke države, ne ispravi naziv jezika u školi generacije Crnogoraca će sazrijevati u uvjerenju da Crnogorci nemaju ni svoga jezika, ni književnosti, ni kulture, ni ičega njihovog pod nebom. Imamo li prava na toliki stepen samouništenja?
Škola kao šovinistička tvrđava
Pored ostalog, prvi školski predmet u Crnoj Gori se, po već nevažećem žabljačkom ustavu, zove “Srpski jezik i književnost”. Dakle, Crnogorci ne samo da nemaju svoga jezika već govore tuđim, nego ni svoju književnost. Njegoš, Ljubiša, Lalić, Zogović ili Mirko Banjević se u Crnoj Gori izučavaju u okviru srpske književnosti, daje im se i u njoj periferno mjesto, potcjenjuje i ponižava čitav jedan narod, krši svaki ustav od završetka Drugog svjetskog rata naovamo, negira nacionalni i kulturni subjektivitet najistorijskijeg naroda na Balkanu. Crnogorska škola i dalje opstaje kao šovinistička tvrđava i tvorac najretrogradnijeg mentaliteta, trovačnica generacija. Oni “veseli” ratnici što su početkom devedesetih krvoločno krenuli na Dubrovnik, odnosno na Hrvate u njihovoj zemlji, samo su dobri đaci crnogorskih škola koje ih ne uče da misle svojom glavom nego da ponavljaju stereotipe.
———————————————————————-
Brojni crnogorski lingvisti
Pogledajmo, primjera radi, koliko su crnogorski lingvisti, naravno na radu u kulturnim centrima izvan Crne Gore, pretežno u Beogradu, doprinijeli nauci o nekad zajedničkom jeziku, ili možda samo srbistici: Mihailo Stevanović, Radosav Bošković, Mitar Pešikan, Nikola Banašević, Milija Stanić, ili danas Dragoljub Petrović, Mato Pižurica, Drago Ćupić, pored ostalog i direktor Instituta za jezik SANU, ili u Sarajevu Jovo Vuković, osnivač i dugogodišnji šef katedre za jezik na sarajevskom Filozofskom fakultetu. Još prije Drugog svjetskog rata zvanje doktora nauka iz oblasti maternjeg jezika osvojili su Branko Miletić i Danilo Vušović, u Skoplju je na univerzitetu predavao dr Tomanović, na govoru Mrkojevića doktorirao Luka Vujović itd. Samo na Filozofskom fakultetu u Nikšiću trenutno radi pet doktora maternjeg jezika: Branislav Ostojić, Rajka Bigović – Glušica, Zorica Radulović, Miodrag Jovanović i Jelica Stojanović. Donedavno je u Nikšiću predavao, istina ne jezik, nego crnogorsku književnost, jer je za jezik bio “nepodoban” dr Vojislav Nikčević.
