Ram za nesvakidašnju sliku: Radosava Krdžić iz Mašnice kod Murine – R. Deletić

Preuzeto iz dnevnih novina “Dan”




R. Deletić
RAM ZA NESVAKIDAŠNjU SLIKU:
RADOSAVA KRDŽIĆ IZ MAŠNICE KOD MURINE

Samo je jedno tražila od neprijatelja prije strijeljanja, iglu zapučaljaku, da skupi suknju nisko oko nogu, kad padne da se ne obruka

Žena viteškog držanja

Ispod sleđene tišine Visitora dan nepomičan. Kiše nanose zavjese vjetra. Vrijeme ledno i surovo. Teče mutan Lim podno mosta, koji je nekada bio kameni, ali su ga srušile NATO bombe, sada je to betonski most varošice Murine i pronosi priču o Radosavi Krdžić, iz Mašnice, o majci, heroju, strijeljanoj 12. septembra 1942.
A, bilo je ovako: Na planini Srednjoj Gori, između Andrijevice i Šeklara, sklonila se Radosava Krdžić sa djecom u kolibu svog prijatelja. Rat, muka, hajke, progoni, strijeljanja. Jednog predvečerja banu u kolibu njen Mito Krdžić sa dva rođaka i majorom Miličkom Jankovićem iz Velike. Obradovala se Radosava njihovom dolasku. Noć će skoro, rekla je, nema šta da se plašite, kad svitanje dođe, idite kuda ste krenuli.
U svitanje čuo se lavež pasa. Probudila je sina Živka, rekla mu da vidi šta je. Živko je pošao livadom prema prevoju, vidio je Italijane kako se približavaju kolibi. Pucali su, uspio je da dođe do kolibe i kao munja sjurio se niz strminu prema šumi.
Radosava je zgrabila pušku. Iskočila na vrata kolibe. Upereni bajonet joj je prelomio desnu ruku. Udarac kundaka po čelu… Pala je preko praga kolibe. Sve je bilo gotovo. Uhvatili su dr Milivoja Krdžića i majora Milička Jankovića. Vezali im ruke. Doveli su i Radosavu, onako ranjenu.
“Čije su puške”, pitali su je preko tumača, dok je gorela koliba.
“Moje”, odgovorila je kratko Radosava.
Komandant je naredio da joj daju pušku da vidi umije li da rukuje. Nije mogla da pokaže. Desna ruka bila joj je slomljena. Komandant je u ljutnji pucao i ranio je u kuk.
Doveli su ih u Andrijevicu, u zatvoru mučili dva dana i dvije noći. Od Radosave su tražili da kaže čije su puške. Ona je stalno govorila da su njene. Nije rekla da su Milivoja i majora Jankovića. Moje su puške, ponavljala je starica, nijesu njihove. I kad su je poveli na strijeljanje, stala je ponosno između njih dvojice. Pokušali su da joj vežu oči maramom. Odbila je…
“Pustite, sram vas bilo, nikakva ste vi vojska”, uzviknula je, “doći će sloboda…”.
Samo jedno je zatražila od ubica – iglu zakučaljku da skupi suknju oko nogu: “Kad padnem da se ne obrukam”, rekla je, ne misleći pritom na smrt.
Zaprešaćeni takvom mirnoćom Italijani i njihovi pomagači, strijelci su obarali oči, zastajali i čudili se njenom držanju. Pucali su, pala je prema planini Komovi i time označila visinu i slobodu svoga naroda. Strijeljani su njen Milivoje Krcić i major Janković. O hrabrosti i prkosu pred neprijateljem nastala je i narodna pjesma koja se pjeva u krajevima Murine i Andrijevice.
Putniče ako dođeš u varoš Murinu, na obali Lima, svako će ti ispričati priču o Radosavi Krdžić, sa poštovanjem reći o njenim precima i potomcima koji i danas čuvaju slobodarske tradicije svojih predaka. Njihove domove krase Obilića odličja, medalje iz svih ratova Crne Gore, Srbije kao i Jugoslavije, tu su i spomen obilježja neustrašivih boraca Krdžića, njihova herojska odličja i iz Drugog svjetskog rata.

Pjesma o majci-heroju

Traje pjesma o majci heroju, čiji se život završio časno, koji služi za primjer kako treba stajati pred neprijateljem, braniti slobodu: “Od tamnice vrata zveče, sva poštena srca ječe, tu naredbu hitnu daše, Radosavu strijeljaše. Al je žena srca muška, ne šće kazat čija puška”.

Podigli joj spomenik


Na platou ove varošice, pored Doma kulture, u spomen-parku gdje je smještena istorija ovoga kraja, podignut je i Radosavi spomenik. U granitni kamen slobode, u vrijeme u istoriju, urezano je i njeno viteško ime.