Poštovani pośetioci, posve smo sigurni čak i da smo izostavili ime autora ovog eseja, da bi ste bez dvoumljenja znali da se radi o Ramizu Hadžibegoviću. Ko bi drugi mogao da nas svaki put iznova iznenadi temom i zadivi opisom. Kao i kod svakog prethodnog, i kroz ovaj esej, autor nas kao iskusan vozač vodi na put, uvijek ističući da je za bezbjedno putovanje jednako važno sagledavanje situacije ispred sebe, kao i stalni pogled u vremenski retrovizor. Bez ovog drugog, može se stići do cilja, ali taj put neće biti bezbjedan i udoban, a putnici sigurno neće ośetiti sreću i zadovoljstvo od tog putovanja.
Nakon ovog eseja, vjerovatno će biti veliki broj onih koji bi poželjeli da i danas postoji taj mistični prostor, ta nekad draga mjesta, koja „nisu bila ni fakulteti, ni sud, ni pozorište, ni kafana, pa ipak bile su u nekom momentu sve od rečenog“. Iz njih se izlazilo uljepšano, ali i produhovljeno.
Biće i onih koji bi voljeli da ovo današnje vrijeme zaviri malo u Ramizove berbernice, pa nakon neophodnog uljepšavanja i poprimanja mirisa i duha minulih vremena, omogući nam spokojniju i srećniju budućnost.

BERBERNICA – teatralna improvizacija muške predstave
Otkad je sveta težnja ljudi za ulepšavanjem bila je i ostala izraz stanja duha i emocije, koja čoveku daje osećaj sigurnosti i pojačava svest o identitetu. Da se kosi pridavao značaj još u paleolitsko doba, svedoče brojni crteži po pećinama, na kojima se uočava postupak friziranja. Kao intimna i svakodnevna dimenzija lepote, snage, sigurnosti, smisla, ostvarenosti, posebnosti i autentičnosti, jednako kao što se manifestuje karakter, stil, raspoloženje, emocija, strast, temperament, frizura je gozba naših čula. Osim što su dekorativna činjenica, frizura često nosi poruku intimne prirode o duhovnom pripadništvu određenog kulturološkog miljea o odnosu prema duštvenim konvencijama, sklonostima i uniformnosti, a ponekad je samo puki izraz pomodarstva i ekscentričnosti.
Ako svet svoju svakodnevicu ne može menjati, budući da je sveopšta imitacija postala stil života, onda merak pozove čoveka da radi na suštini i smislu svog zadovoljstva, kako bi ušao u sklad sa sobom i svetom oko sebe. Svako od nas želi da ima izgrađen odnos prema svojoj lepoti i estetskoj usklađenosti, kako bi postigao određenu harmoniju između doživljenog, smišljenog, oblikovanog i iskazanog, ali i narcisoidnu potrebu da u svom intimno koordinantnom sistemu, ukloni neki svoj banalni ili ozbiljniji fizički nedostatak pomoću šminke, garderobe, frizure. Naša tajnovitost nije nešto daleko i skriveno, već je ona u nama, a oči ostaju otvorene za naše posebne mane. Biti lep, značilo je imati lepu negovanu kosu, bradu i brkove, biti obrijan.
U ornamentici kulturnog nasleđa i nostalgije, berbernice su svedočanstvo vremena u kojem je hedonistički princip bio dominantan. Kao kulturološko identitetski recidiv i okvir vremena, one su kroz dugi period istorije bile znamen kroz koje se kristalisala suština mudrosti ljudske komunikacije i izraz stanja našeg duha. Kao deo aktivnog leksičkog fonda odomaćenih turcizama, reč berbernica potiče od persijskog izraza berber – onaj koji brije i šiša. Da li turska ili persijska, berber je orjentalna reč koja je u naš jezik došla iz nekog drugog prostora..
Berberski zanat nastao je u Egiptu. Tada su berberi bili uglavnom sveštenici, koji su svojim zanatom terali zle duhove od ljudi. Svoj posao obavljali su pobožno i sa strašću kao u nekoj oazi skrušenosti i skromnosti.[1] Izgled frizura bio je u skladu sa starošću i socijalnim statusom. U staroj Grčkoj brijačnice su bile povlašćene institucije od posebnog značaja, a odlazak kod brice bio je statusni simbol. U to vreme muškarci su nosili kratke kose, dok su bradu imali svi osim vojnika. Muškarci su sređivali kosu, bradu i brkove vodeći dubokoumni razgovore o svemu i svačemu pa i o filozofiji, matematici, istoriji i drugim granama nauke i društvenog života. Brade i brkovi, obrađeni u berbernicama ličili su na mala umetnička dela. U starom Rimu prvo brijanje mladića smatralo se ritualom prelaska u zrelost.[2]
Prostor onovremenih berbernica koje su vekovima definisale muškarce i oblikovale njihov identitet, imao je neku svoju drevnu mistiku. Pokušaću da realistički oživim njihov enterijer, koji nam otkriva smisao, značaj i kulturološki sadržaj: prostorija uredna po meri običaja i vremena, najčešće sva u lamperiji sa izglancanim crno-belim podom. Tri velike drvene stolice za šišanje i brijanje, sa isto toliko uramljenih ogledala, ispred kojih su limeni lavaboi, a između male komode, na kojima su makaze, britve, mašinice, češljevi, razvodnjene kolonjske vode u interesantnim bočicama. Pored fiksirani remen za oštrenje britve, vešalica za kapute i kišobrane; jednodelni kredenac za razne posude i bočice kolonjske vode, ukrase, mirise, puderi, stipsa, pomade, peškire i radio prijemnik. Dugačka drvena klupa, ili više drvenih stolica. U ćošku foruna na kojoj se uvek nalazila bakarna džezva sa vrelom vodom za kafu, koju su, najčešće, kuvale mušterije. Rustikalni ziidovi ili lamperija ukrašeni kapitalnim jelenskim rogovima, velikim starinskim satom sa klatnom, klubskim zastavicama, diplomama i priznanjima, fotografijama najnovijih frizura, glumaca, sportista, pevača, uramljenim požutelim posterima fudbalskih klubova Zvezda ili Partizan, najnovijih frizura ili novinskih članaka o toj berbernici.[3] Ponegde okačeni kalendari (aktuelni i bajati) sa polugolišavim lepoticama. Na plafonu stari fiksirani ventilator koji se sporo okreće, a na prozoru neka saksija sa cvećem. Negde u uglu nalazio se drveni ram za dnevne novine i časopise kojima su se služile mušterije ali i šahovska tabla. Sve čisto, doterano, bez ikakvih zastora i zavesa. Naravno, nijedna berbernica se nije mogla zamisliti bez metle za brisanje ošišane kose. U pojedinim brijačnicama nalazio se nameštaj i predmeti muzejske vrednosti. Neke berbernice su imale izloge u kojima su bile velike tegle sa vodom i u njima pijavice.
Svako vreme, svaka kultura, svaka tradicija imaju svoje običaje, svoj stil, svoje vrednosti, meru i estetičke sadržaje koji su bili neodvojivi od načina života, svoje prirodnosti i svakodnevice. U nedostatku svega što moderno vreme daruje čoveku, u toj patogenoj stvarnosti život je imao svoje običaje i rituale koje naše generacije nikad ne mogu shvatiti i razumeti, budući da se civilizacija menja neverovatnom brzinom na štetu pravih estetskih i modnih vrednosti. Nije uvek jednostavno neke fenomene sagledavati iz vizure sadašnjosti. Brijačnice su naizgled sasvim običnom ljudskom životu davale poseban smisao i značenje.
Jedan od tih rituala bio je odlazak kod berbera. Pre pojave aparata za brijanje i šišanje isključivo se išlo brici.
Svaki grad ili veća varoš imali su berbere, svoje hroničare vremena. Sve do pojave žileta i aparata za brijanje berbernica je bilo na svakom ćošku jer se za svako brijanje ili šišanje išlo u berbernicu. Mnogi su se brijali pre odlaska na posao, zbog čega su berbernice otvarala svoja vrata ranije od ostalih zanatskih radnji. Po mišljenju mnogih, predveče su dolazili oni koji su želeli da lepo izgledaju svojim ženama.[4] Bez njih se nije moglo živeti. U početku samo je gradska gospoda ritualno odlazila kod svog berbera radi brijanja i šišanja, a kasnije i svako onaj ko je mogao platiti to zadovoljstvo. Da se ne bi mešali sa običnim svetom bogati su imali svoje kućne berbere. Vremenom berbernice postaju privilegovan prostor muškaraca i ambijent magičnih tajni. Svaka brijačnica imala je svoj kod i narativ. Odlazak berberu predstavljao je ceremoniju, razlog za druženje i razgovor sa drugim ljudima, neretko i uz kafu. U početku, bez televizije, radija, novina u berbernicama se pričama život gradio i branio, na komičan, ironičan, uzvišen, svečan i pompezan način. Objašnjavao se svet i sve tajne nauke i života.
U to vreme nije bilo salona ili radnji za žene. One su se frizirale u svojim kućama. Ako je žena ušla u radnju, brica prekida rad, to je opštevažeći zakon koje se poštovao u celom svetu. Postoji mnogo anegdota i šala o tome kakav će maler zadesiti mušterije ako neka žena slučajno uđe u berbernicu.
Brice su bili poštovani majstori svog zanata, uvaženi i čestiti domaćini, modni stilisti, šarmeri, društveni animatori, retoričari, psiholozi, terapeuti, sa ugledom koji prevazilazi okvire prostora u kojem su živeli i radili. Iako nisu bili bogati ljudi, mnogi su postali i urbane legende. Poštovanje i ugled su sticali kako u radnji tako i van nje: predanim radom, čestitošću, stilom i šarmom, odnosom prema porodici, komšijama i prijateljima. Svaki berberin je dosledno negovao meru vlastitog ukusa kao osnovnu kategorij razumevanja i vrednovanja sredine u kojoj živi i radi.[5] Doterani, elegantni, obrijani, lepo obučeni, ljubazni, namirisani, vredni, sa najotmenijim manirima. Kao ličnosti sa širokom kulturom i interesovanjima, bili su svojevrsna metafora kulturnih korena, bontona i tradicije i biseri na ogrlici lepih običaja. U svakom njihovom gestu i maniru osećao se poseban šmek uljudnosti i perfekcionizma. U svakoj komunikaciji najvažnije je poverenje a prvi kontakt je ključan za uspostavljanje dugotrajnog odnosa sa dobrim berberom. Oni frizeri koji su imali duha, šarma, ideja i zračili pozitivno, odmah su vezali klijente za sebe. Imali su dušu. Mnogo su vodili računa o higijeni u svom salonu. – uvek su nesto brisali, čistili, popravljali. Sve do nedavno bili su posle sveštenika i učitelja najcenjeniji ljudi.
Brijačnice, pune neke posebne meditacije, nudile su ljudima iluziju drugačije stvarnosti i prostora izvan boravišta: njihov šmek koji je lišavao ljude žurbe i nervoze, imao je metafizičku energiju koja privlači, zbližava, povezuje, integriše, mobiliše. Bile su privilegovana tekovina i vrednost onih koji su znali pričati i slušati, učiti i pitati, koji su želeli da više znaju ili onih koji su bili u zabludi da sve znaju. Počesto u tim besedama, uspomenama i predstavama, mešala se stvarnost i mašta koje su otkrivale prikrivajuće i prikrivale otkrivajući, ne znajući šta je laž svoje istine, ili istina laži, iz čega su se kasnije plele mnoge legende. Kao sklonište i utočište, ishodište i prebežište, bile su rojilišta darovitih i talentovanih, sa dosta meraka, akšamluka, muštuluka, verbalnog derneka; mesto gde se puno toga otkrivalo, čuvalo, njegovalo, spajalo, razdvajalo. U njima se kultura preobražavala u nove i kvalitetnije kulturne promene. Mnogi su u takvom prostoru otkrivali, nalazili i prepoznavali svoj svet naslućivajući svoju meru.
Berberi, strpljivi, taktični, odeveni u čiste, ispeglane, često i uštirkane mantile, imali su dobar alat, sa veštim rukama koje su simbolizovale nežnost, snagu, lojalnost i urednost. U gornjem levom džepu obavezno su držali češalj i makazice. Bilo je i onih koji su držali u ustima zapaljenu cigaretu sve vreme dok su radili. Svoj zanat su pekli sa puno ljubavi, volje, dugo, strpljivo i uporno. Uvek su nešto krpom brisali. Makaze, britva za brijanje i češalj, a kasnije i mašinica, bili su osnovni brijački alat.[6] Na tome nije štedeo ni jedan dobar brico.[7] Osim brijanja, šišanja, stilizovanja, trimovanja, berberi su fazonirali bradu, štucovali brkove, vadili zube, uklanjali bradavice, obrezivali decu, masirali lice i vrat uz pomoć vrućih peškira, šišali obrve, puštali krv pomoću pijavica. Neretko, brice su koristile kombinovanu tehniku: facijalna masaža, vlaženje, omekšavanje, regenerisanje, topli i hladni peškiri, brijanje, pa opet masaža lica. Pojedinim veštim frizerima, koji u svoj zanat doživljavali kao umetnost, dovoljno je dati samo stabilnu tačku oslonca i oni su u potpunosti znali da pokažu raskoš svog talenta. Kvalitetno oblikovati bradu ili kosu, znači proniknuti u karakter, senzibilitet i stil mušterije. Svojim gostoljubljem privlačili su mušterije i vremenom njihovi odnosi prerastaju u veliko prijateljstvo, iskreno i dugovečno. Najbolje su poznavali stanovnike svoje varoši ili kraja u kome rade.[8]
Tehnika brijanja i šišanja bila je drugačija nego što je danas. Bio je to svojevsrni ritual umetnosti, veštine i zanata koji se ne može lako opisati rečima. Kad mušterija sedne za sto, šegrt pažljivo, lagano, strpljivo i nežno, četkom nanosi penu za brijanje na lice, a ispod nosa prstima, da bi koža omekšala. Potom majstor naoštri svoju britvu na fiksiranom kožnom kaišu, probajući oštrinu noža na levoj ruci. Uz pravilno zatezanje kože, da se ne bi posekla brada, dobrom, oštrom britvom, brice pristupaju brijanju.[9] Nijedan brijač ne može kvalitetnije da obrije bradu kao berberski nož. Sa britve, pena se sklanja na drugu ruku. Bilo je i onih koji su brijali i glavu. Ako bi bilo nekih sitnih povreda, krvarenje se zaustavljalo pomoću stipse. Postojao je i kombinovani ritualni tretman: facijalna masaža – vlaženje, omekšavanje i regenerisanje, topli i hladni peškiri, brijanje, pa opet masaža. Pranje brade traje kratko da bi je zatim namazao stipsom da se koža zategne. Posle svakog brijanja pristupalo bi se masaži lica koja pored relaksirajuće ima i terapeutsko svojstvo. Mašući peškirom, osušila bi se koža, a potom se na lice nanosila krema i kolonjska voda. Šišanje se vršilo pomoću makaza i češlja (svaka dlaka na svom mestu, a zulufi na kocku šećera ili na nož).[10] Kasnije i mašinicom.[11] Gotovo, aferim, nazdravlje.. ko je sledeći, bile su uobičajene berberske reči po završetku brijanja ili šišanja. Potom se stolica okreće prema mušterijama, i u nju seda klijent po redu dolaska.
Modni trendovi su se tokom različitih epoha menjali, a kreativni iskoraci, kada je reč o muškim frizurama, bili su često mnogo smeliji od današnjih. U kineskoj kulturi frizura je bila simbol socijalnog i profesionalnog statusa, dok su u drevnoj Indiji muškarci često brijali glave, ostavljajući samo jedan pramen kako bi Bog imao zašta da ih povuče u raj.[12] Dugo je perčin bio najpopularnija frizura kod Srba. Takav stajling je smatran simbolom muške snage ali i svih velikih junaka opevanih u deseteračkoj poeziji. Dekretom Karađorđa, perčin je zvanično ukinut 1810. godine. Zabrana nije prihvaćena blagonaklono i otpor se nastavio sve do vladavine kneza Mološa, koji je ukazom ovu zabranu potvrdio. Pedesete godine prošlog veka bile su u znaku buntovništva i pompadur frizura Elvisa Prislija, Džejms Dina i drugih holivudskih zvezda, da bi šezdesetih godina zavladala manija frizura nalik na Bitlse. Jedno vreme najpoznatija frizura je bila tarzanka, a kasnije čiroki friz.Poznati i slavni su diktirali modne trendove. Na ceni je bila originalnost i individualnost i svako je bio ponosan na svoju frizuru, ističe Momo Kapor. Sedamdesetih godina popularne su bile hipi i afro frizure, a deset godina kasnije imamo najrazličitije stilove, kreativno često zahtevnih frizura, od originalnih do provokativnih. Posle devedesetih nijedan trend se više ne može smatrazi dominantnim, osim što se čista i negovana kosa podrazumeva kod svih frizura. Danas više nema razlike između muške i ženske frizure (ko više unakazi čoveka veći je stilista).
Svaki pravi majstor imao je svog šegrta ili kalfu, koji su uvek bili u senci svoga šefa, ali ponosni i gordi jer ih je uskoro čekao obećavajući posao; učtivi, marljivi, trpljivi, mirni. Šegrti su znali koliko i majstor, neretko i više, ali bez svoje radnje nisu imali autoritet svoga šefa. Porodična tradicija se nasleđivala, znanje se prenosilo sa kolena na koleno, pa su i šegrti počesto bili njihovi sinovi. Brice nikada nisu išli u penziju. Inače, uniforma je bila obavezna za njih, a počesto su je nosili i majstori. Bile su to uniforme sa izvezenim imenima, nekom nevešto a drugima sa umetničkim slovima. Cena brijanja i šišanja nikad nije zavisila od od veličine glave niti od dužine brade.[13] Berbernice su mogle funkcionisati i bez ogledala, jer su frizeri bili tako vešti da im ogledalo nije trebalo, a mušterije su znale kakva će biti njihova frizura. Berbernice nisu radile ponedeljkom, jer su za vikend bile najposećenije. Besplatno su se šišali i brijali oni za koje se pouzdano znalo da ne mogu platiti tu uslugu.
Berbernice su uvek bile muški klubovi, čiji miris je bio nenametljiv i diskretan omamljujući, magičan, nestvaran, primamljiv, zavodljiv. Taj miris kolonjske vode, pomade, pene za brijanje se mogao osetiti u celom kraju. Ezoterija prožeta testosteronom. Njihova lepota sjaja bila je opojna i izazov i punoća stvarnosti i lepote. Svaki odlazak kod brice bio je poseban rituall ali i pokušaj savlađivanja monotonije. Shvatajući suštinu svoje prolaznosti, ljudi su u takvom ambijentu znali da je izvor svakog bogatstva sam čovek i zbog toga nisu tražili taj izvor izvan sebe i svog okruženja. Mnogi su se grabili za ove prostore svoje intime zavodljive slabosti, ne primećujući druge oko sebe. Jedna uboga svakodnevica u brijačnicama je dobijala ritam i dinamiku koja je ndostajala ljudima, posebno u malim mestima gde se sporo i dugo živelo a muškarci bili džentlemi sa stilom, u svakom pogledu. Kad nisu bile prepuna mušterija bile su lekovito mesto. Ponekad pri kraju radnog vremena, tu se mogla naći i pokoja čašica rakije, koja se ispijala diskretno i sa merom u svemu.
Postojala su berberska pravila, negde jasno istaknuta, negde skrivena i podrazumevajuća. Bila su to pravila stare škole toga vremena. Prvo i najvažnije pavilo je glasilo: samo za muškarce, damama zabranjeno, zato su u njima važila samo muška pravila, zato su muškarci uživali u svom hedonizmu u pravom smislu te reči.[14] U njima se muškarac osećao kao muškarac, komotan, ležeran, slobodan. Sinove na prvo i kasnija šišanja dovodili su očevi, stariji brat, deda, stric, ujak (očevi su dovodili svoje snove pod izgovorom da im se napravi frizura kao kod nekog glumca, a izlazili su sa suzama jer su ošišani do glave. Bila su to prva iskušenja i mnoga prokletstva. Drugo, nema zakazivanja, a usluga se obavlja po redosledu dolaska. Mušeriji se i po po ulazu i po izlazu pridržavao kaput ili mantil. Stolice na kojima sedi mušterija okreću se od ogledala. Uniforma obavezna. U salonima se znalo ko koga sluša, šta se može a šta ne može. U njima nema glavnih junaka – svi su glavni, sem onih koji znaju nasmejati druge svojim dosetkama, šalama, vicevima.[15] Postojalo je i pravilo ispijanja prve jutarnje kafe sa mušterijama ili dragim gostima. Ulaskom kod berbera svako je ostavljao svoje titule, vlast, brige, snagu, žurbu i nervozu, jer je u tom prostoru vladao drugačiji poredak stvari.[16] U berbernicama niko ne može biti usamljen, napušten, suvišan, tužan.. Nema farbanja kose – limeni lavabo ispred stolicei pranje kose bilo je uglavnom obavezno.
Berberi se nisu dali lako prevariti – znali su za svaki jadac; otporni prema nebesima šeretskim i pesničkim, metaforičkim ironičnim, metafizičkim, prema lukavstvima uma i jezika, prema skrivenostima i filozofiranju, traču i ogovaranju. U nedostatku mas medija, bili su jedini izvor informacija.Imali su uvek svoju priču koju su znali nametnuti svojim mušterijama i napraviti štimung koji je dodirivao vode komedije. Voleli su da se igraju i poigravaju, postavljajući pitanja i zamke; umeli su da zapliću i otpliću, da zamajavaju, mame suze i smeh i sve neobavezujuće, u odmerenoj komičnosti. Znali su pričati, ali su i te kako umeli da slušaju. Slušajući mušterije, danima, mesecima, godinama, pa i decenijama, nagomilali su mnogo znanja iz svih oblasti. Za ono vreme bili su ono što je internet danas. Naravno, bilo je tu nedostajućih detalja, činjenica i informacija, istina i poluistina, koje su oni znali majstorski dopuniti svojim šarmom i duhovitošću. Berberi su spajali ljude, upoznavali ih bez obaveza. Na tim mestima su se pravila prijateljstva, poslovni kontakti, kumstva. Najviše se pričalo o svakodnevnim dogadjajima i ljudima iz okruženja, sportu ali i o politici.
Berbernice nisu bile ni fakulteti, ni sud, ni pozorište, ni kafana, pa ipak bile su u nekom momentu sve od rečenog.[17] U njima je dominirao duh otvorene, komotne, izazovne i pronicljive improvizacije, u kojoj su svi akteri na simultanoj sceni gde se sve čuje i vidi. Čega sve nije bilo u toj spontanoj i teatralnoj improvizaciji i razigranoj muškoj predstavi, gde se svakodnevno pretvaraju i oblikuju upečatljive slike i metafizički vidici. Bili su to mali prostori sa velikim tajnama, svojevrsne ispovedaonice, zbornici humora, dosetki, pesama, šala, anegdota, neretko suza i strasti; važna središta nekadašnjeg javnog života, jednako kao u kafanama. U brijačnicama se sve znalo, kao u informativnom desku. Ali, ako nešto nije bilo za priču, ostajalo je među četiri zida salona. One su bile „dnevni boravak“ i „čitav svet“ za pojedine muškarce; mali muzeji i klub za džentlmene.
Spontano i ležerno, svaki mušterija je zauzimao neku pozu. Dok čekaju svoj red, mnogi su naučili kako treba slušati drugog, ali i kako valja dostojanstveno zboriti. Uronjeni u svoju samoću i vlastitu prazninu, kao mali ljudi u svom malom svetu, ali puni duševnosti raznog soja, temperamenta i navika, ljudi su se edukovali humnizmu, empatiji, solidarnosti, pomerajući svoje intelektualne granice. Bilo je važno da čovek izađe iz sebe i shvati da postoji i neki drugi koji slično ili potpuno različito promišljaju. Sa odmerenom i suzdržanom energijom, priprosto i prefinjeno, ironično i sarkastično,kulturno i vulgarno, farsično i fatalistički, mušterije su u svoju ležernu i spontanu komunikaciju, kroz puno pastorala i masnih šala, unosili pozitivnu energiju, rastapajući svoju veselo-neveselu svakodnevicu. Sve ovo bogatstvo žargona činio je duh amosfere u njima. Bilo je tu sklada mudrosti i smirenosti i neprolazne otmenosti, ali i navijanja, namigivanja Tu se vazda čačkala istorija, sport, prošlost, običaji, budućnost, navike, politika, razmenjivali tračevi, najnovije vesti u čaršiji. Logika našeg svakodnevnog brbljanja, ironične mudrosti i upitnosti, griže savesti. Daroviti pojedinci čije su priče vaskrsavale nešto tajnovito i mitsko, ostavljali su trag o svom postojanju. Bilo je to vreme kada je smisao pojma vrlina bila na ceni. kad su i reči ispražnjene kao i mnoge ponavljane priče.
Bili su to spontani trenuci nežni i veseli poput najdražih uspomena, koji su razbijali tradicionalne norme ponašanja, uz razmenu najkreativnije energije. Ljudi različitih zanimanja, ali sa istom karakternom crtom – neodoljivim šarmom, duhoviti i komšijski privrženi. Nije se tu ni preterivalo ali ni oskudevalo na priči. Takva druženja su podrazumevala međusobno ispomaganje, solidarnost, brigu, razumevanje, podršku koja remeti dosadu i pamti suštinu dijaloga. Svaka priča sa merom i cenom, počinjala je spontano, sama od sebe: ponekad kao duboka poetika, drugi put kao majstorija dosetljivosti i duhovitosti. U brijačnicama se ostavljao amanet, uzimao muštuluk, zakazivala moba, svadba, veridba, pobratimstvo, razmenjivale knjige, zakazivalo druženje na korzou ili akšamluku, prodavale i kupovale kuće i imanja; revitalizovala se razna prijateljstva; razmenjivala emocija i podrška; otkrivale su se tajne ljubavi i preljube i razne druge naše nepodopštine; sastavljali fudbalski timovi, birao predsednik opštine, vodio se pravi rat navijača, ženilo i udavalo, smejalo se glasno od srca. Data reč se poštovala i čuvala. Tu se testirala dubina vlastitog znanja ili neznanja; stvarala duboka prijateljstva, kumstva. Ima li osobe koja nije naučila ponešto od svakoga? O politici se najmanje razgovaralo. Ako bi neko i pokrenuo i takvu temu govorilo se u pola glasa. Bili su to i prostori osvešćivanja i pročišćenja, gorko suočavanje sa istinom vremena u kojem su živeli. Uglavnom, tu je teklo neko drugačije vreme, kao da je iskoračilo iz sopstvenih zglobova. Iz njih se izlazilo omađijano, retko u nervozi ili zavadi.
Iako sastajalište raznog sveta, od dobro raspoloženih do kibicera i nesrećnika, bebernice su bile preteče raznih „loža“, sa neformalnim uticajem na društvene, političke, kulturne prilike. Sreća nema granice a život u njima je imao smisao, pogotovo kad čovek oseća ljubav drugara, komšija, prijatelja, zato su funkcionisale i kao jedna velika porodica. Ugodni razgovori imali su svoje terapeutsko dejstvo i smislenost. U njima se sticao status u raznim sferama društvenog života. Bile su to tribine na kojima se trezveno, odlučno i odgovorno diskutovalo o raznim problemima, pojavi ili slučaju. Neretko struktura takvih druženja je bila teatralna. Pored generacijskih ispisnika, dolazili su i starci, ne zbog svog izgleda koliko zbog dokolice, radoznalosti i prevladavanja porodične i svake druge monotonije. Svaki brica znao je tajne koje niko nije posedovao, zbog čega je imao u „šaci“ mnoge istaknute i poznate lokalne moćnike i ljude od prestiža i ugleda.[18]
Kako vreme oblikuje percepciju, tako poslednjih godina u svetu oživljava ovaj zanemareni zanat, koji se vraća sa starim navikama u doteranom starinskom ruhu.[19] Pulsiranje vremena iz bliske prošlosti valja trajno utisnuti u vremenu sadašnje. Tako u pojedinim otmenim kvartovima svetskih prestonica i manjih mesta, pojavljuju se retro ili rimejk primerci nekadašnjih berbernica, koje kao zaverenici nekog tajnog društva nastoje da ostanu verne tradicijama svojih predaka, makar se u tom nastojanju pravio i poneki kompromis sa savremenim načinom života.[20] Ovakve berbernice u starinskom dizajnu, uz šišanje i brijanje na drvenim stolicama imaju neodoljivi retro prizvuk sa eko proizvodima za negu lica, lifestylea i old school sadržajima, kao što su tetovaže, retroodeća i fina pića, postaju svojevrsne oaze za muškarce, gde je zabranjen pristup ženama.[21] Ima nečeg neodoljivog u oživljavanju duha ovih zanatskih radnji, neka konekcija koja daje osećaj sigurnosti i pojačava svest o našem karakteru i identitetu. To je zaborav koji nije izašao iz zaleđa sfere pamćenja već iz samog sebe. Danas je među svim kategorijama muškaraca u trendu nošenje brade i frizura, koje traže negu i njihovo kvalitetno oblikovanje. Ono što su donedavno činili oni koji su se teško odvikavali od starih navika, danas traže i mladi koji brinu o svom izgledu.
Ovaj nekada prestižan zanat, kultna mesta i središta javnog života, sa mutnim slikama predstava koja postoje samo kao slutnja, decenijama nestaje, jednako kao sarački, obućarski, vunovlačarski, bombondžijski, sodadžijski, klakerski… Morao je platiti danak modernom načinu života. Još malo pa će postati spomenici uspomena na tradiciju, a naši unuci neće znati bez nečije pomoći ili wikipedije čime se bavio berberin. Po unutrašnjosti naše zemlje može se još naići na po neku berbernicu. U većim gradovima one su potpuna relikvija, izuzimajući salone u retro stilu. Nestao je jedan nostalgični prostor, koji u sadašnjim okolnostima ne bi mogao oživeti doživljaje i stare emocije nekadašnjih brijačnica, jer nikada u potpunosti ne možemo shavtiti sa kakvim merakom su naši preci uživali u druženju dok su čekali svoj red da sednu na berbersku stolicu. Sadašnje salone lepote ne možemo ni po čemu porediti sa ondašnjom berbernicom, sa onim što je bilo i što je sada samo ćećanje. Svako vreme ima svoje vrednosti, meru, svoj stil, svoje etičke, estetičke i kulturne sadržaje. Berbernice treba sagledavati i kroz prizmu intelektualne, emocionalne, moralne, duhovne, običajne i tradicionalne egzistencije čoveka toga vremena. Kao energetsku, misonu, emocionalnu razmenu energije, one u svom biću nose aromatičnu asocijaciju ovog podneblja kao spomenik druženja prijatelja i sugrađana, isijavajući bliskošću, prisnošću, suptilnošću i diskretnošću. Kao institucije kulturne svakidašnjice, i mesto najdublje kulturne i društvene sedimentacije, one moraju biti vrednovane kao dragoceno svedočanstvo sa moćnom patinom vremena koje se lagano osipa. Brijačnice su bile svojevrsni naratori sopstvene sudbine svoga doba, a sada je došlo neko drugo vreme kada ne mogu ni reč da zauste ni glas da puste.
Ta patrijarhalna romantičarska kulturna tradicija, iz
vremena bliske prošlosti, sa jednom slikom i hiljadu sećanja, ljubomorno
skrivaju muške tajne, uspomena, starina i pozitivne energije.
[1] U starom Egiptu pronađeni su ostaci brijača stari 3500 godina.
[2] Interesantan je podatak da je plata berbera u srednjem veku bila veća od plate lekara.
[3] Prema jednom berberskom pravilu, slika prve mušterie kačila se na zidu.
[4] Ko voli ženu, brijao se uveče, a ko voli posao brije su ujutro, stara berberska izreka
[5] Lakše je biti ministar no berberin. Berberin, prvo, mora znati brijati, a drugo, mora paziti da koga ne poseče, a ministar niti mora znati brijati, niti mora paziti hoće li koga poseći, jer, iako poseče, nije kriv (Branislav Nušić).
[6] Makaze su se pojavile u Mesopotamiji pre 4000 godina (makaze na oprugu). Sto godina pre nove ere Rimljani su napravili makaze slične današnjim. Robert Hinchliffe proizveo je 1761. godine makaze, koje se koriste u današnjem obliku.
[7] Prve mašinice za brijanje napravili su braća Kampfer 1880 u Nemačkoj, a kasnije 1893 godine , King Camp Gillette napravio je mnogo tanju i lakšu mašinu za brijanje sa zamenjivim žiletima.
[8] Berberi su imali svoje esnafe – udruženja. Inače, prva Unija berbera formirana je 1887. godine u Nujorku.
[9] Jedino berber može svakoga da uhvati za nos i uvo i da za to još dobije novac. Vukli su za nos careve, kraljeve, sveštenike…
[10] Češaljevi spadaju među najstarije arheološke nalaze drevnih civilizacija.
[11] Prvu mašinicu na svetu, koja se i danas koristi, izmislio je Nikola Bizumić, rođen 1823. godine u vojvođanskom Nerodinu. U Engleskoj, gde je živeo, poznat je kao Džon Smit. Umro je kao vrlo bogat čovek. Ovim izumom, Bizumić je uvrstio sebe među deset najuspešnijih srpskih pronalazača.
[12] Oblik frizure bio je jedan od glavnih znakova raspoznavanja pripadnosti kasti ili verskoj grupaciji
[13] Berberi nisu smeli da briju hrišćane istim nožem kojim su brijali muslimane ( „Kanun i raja“, zborka zakona i propisa koji su se primenjivali u vreme otomanske imperije).
[14] Postoji berberska izreka: Ako žena uđe unutra, svi prisutni muškarci imaće manje sreće u seksu…
[15] Svi imaju pravo glasa ali bricina je poslednja…
[16] Bilo je slučajeva da mušterija zaspi na stolici dok se šiša
[17] Krajem devetnaestog veka u Čikagu je otvorena prva škola za brice
[18] Nedavno je na Novom Zelandu sprovedena naketa sa pitanjem: ko vam je posle muža ili supruge majvažnija osoba od poverenja. Naravno, frizer je pobedio. Plata berbera u srednjem veku bila je veća od plate doktora.
[19] Fen ili prvu mašinu za sušenje kose izumeo je 1890. godine Alexandar Godefroy u svom salonu u Parizu. Njegov fen se sastojao od metalne kape koja je zakaćena za cev dimnjaka iz gasne peći iz koje je duvao vruć vazduh na glavu.
[20] Originalan simbol berbera, koji se koristi svuda u svetu, sastoji se od dve boje: crvene i bele. Veliki broj berbera je lečio ljude alternativnim metodama a puštanje krvi bio je jedan od tih. Oni bi kasnije kačili krvave peškire ispred radnje kako bi se osušili. Kad dune jači vetar oni bi se uvili i pravili cilindar sa crvenim i belim linijama. Ovaj simbol je ostao do danas njihov zaštitni znak. Dakle, berberske zastave su crveno bele i simbolizuju period kada su radili i kao hirurzi.
[21] U Irskoj se, svake subote, u brijačnicama sastaju muška društva. Nakon brijanja i šišanja zajedno idu na pivo ili na fudbalsku utakmicu. To je u ovoj zemlji normalan muški običaj svake subote.
Be the first to comment