Ramiz Hadžibegović – Esej Omladinske radne akcije

Kad obrađuje neku temu
i o njoj esej piše,
dodati se tu ne može
ma ni jedna riječ više


Naše kulturno nasleđe nosi u sebi duboke tragove nedavne segmentirane prošlosti, iznikle iz emotivnih i osećanja i potrebe prošlih generacija, ali i kroz pronicanje najdubljih tajni ljudske duše. Čitav ovaj region nosi specifično bogatstvo prepoznatljivih kulturoloških pojava, koje povezuju nešto što je već deceijama autentična ideja karaktera i smisla jugoslovenskog kulturnog prostora. Žrtvujući svoju suštinu na oltar modernosti, kultura sećanja ne poseduje moć da povezuje rascepkane delove bipolarnih krajnosti, jer bi to bilo svojevrsno nasilje nad interpretacijom prošlosti. Danas puno fenomena vidimo u drugačijem svetlu u odnosu na prošlost. Ključno je da se naša nedavna prošlost sagledava sa distance, kao život vredan življenja, iako o tome nemamo zajedničku misao, te  zato konsenzus o sopstvenoj prošlosti nije samo naša već i regionalna pojava.

U radoznaloj potrazi za temama i fenomenima, u kojima se kao u živom kaleidoskopu rađaju uspomene, događaji i pojave, omladinske radne akcije su se same ponudile kao mogućnost novog narativnog poznanstva. Uz nastojanje da se ovaj fenomen i društvene okolnosti, koje su ga pratile, tumači jezikom istine, a ne ideološkim floskulama, mada se od toga ne može pobeći, pojaviše se kao jedva čujni eho neke stare voljene pesme, kao slika s neke izbledele razglednice pristigle iz sanjane zemlje, koja više ne postoji. Ova samosvojna ljudska tvorevina, topla, intimna i lepa opire se bilo kakvom svođenju na određene ideje i ideološke matrice, dok istoveremeno na svoj neponovljiv način ne kaže o velikim pitanjima vremena i osećanju bliskog, individualnog i kolektivnog. U ovoj pojavnosti se ogleda naša stvarnost, kao memorija u kojoj se množe vremena bremenitog značenja, dovoljnim za celu jednu epohu. Bilo je to nešto korenito, potpuno novo, iznenađujuće originalno. Jednostavnim jezikom rečeno, želim da ovim esejom odam nostalgičnu, ali nesentimentalnu počast jednom vremenu i fenomenu koji je u mnogo čemu dirljiv i emotivan, ali i inspirativno opominjući za buduće generacije.

Od svih društvenih fenomena „omladinske radne akcije su jedan od najjugoslovenskijih“, najdugovečnijih i najrasprostranjenijih tekovina socijalističke prošlosti; gotovo pedeset godina organizovanja. U revolucionarnom i postrevolucionarnom periodu to je reprezentativno mesto  i važna tačka društvenog života mlade generacije, jednako koliko i blisko uporište društvenim, političkim i kulturnim idealima vremena. Omladinske radne akcije su simbol i paradigma obnove, modernizacije, industrijalizacije i urbanizacije; mesto susretanja različitih slojeva tradicije i prostor kolektivnog bivstva. Ovaj fenomen pokazuje koliko je bitno smestiti ih u društveni kontekst u kojem su egzistirale. Monumentalna socijalistička organizacija stvorila je utisak čarolije koja nas prenosi u neku lepšu dimenziju vremena i prostora. Nastale još u toku rata, svoj procvat doživele su kasnije u obnovi zemlje. U tim sretnim vremenim, stariji su mladima išli u susret, stimulisali ih, bili ljubazni, vodili ih ka nadi, bili proaktivni, a taj spoj je dragocen za odgoj i afirmaciju mladosti. Bilo je to oličenje revolucionarnog duha posleratne buntovne generacije, koja je svojim pregalaštvom svedočila o jednom posebnom istorijskom trenutku. Mnogi su to, mnogo kasnije nazvali „poetskom svešću sopstvene prošlosti“.[1]

Radne akcije, kao svojevrsna antropološka pojava,  kao prihvaćeno stanje svesti, imaju svoju dugu i bogatu istoriju, te se ne mogu posmatrati kao posebnost ovog prostora. Izrasle iz seoske mobe, kao idealtipski princip, kao tekovina usađena decenijama u glavi akcijaša kao bezuslovno pozitivan stav, ova direktna kontaktna međuljudska komunikacija i prisutnost čoveka sa čovekom bila je deo univerzalne građe duha i kulture koja se pružala preko svakog vremena i ograničenja. Prema dostupnim izvorima,  međunarodni dobrovoljački pokret egzistirao je posle svih većih oružanih sukoba i razaranja. Radna akcija u obnovi jednog sela u Verdenu 1920. godine smatra se simbolom pomirenja Francuske i Nemačke. Želja za druženjem bila je i ostala osnovni motiv za dobrovoljne radne akcije. Naravno, za takav aktivizam potrebno je imati inicijatora, što je u nastajanju bila partija (KPJ), a kasnije država.

Uobičajeno je da se omladinske radne akcije dele u šest faza: prva – radne akcije u vreme rata; druga – velike radne akcije od 1946-1951. godine; treća – lokalne radne akcije, od 1952-1957. godine; četvrta – reafirmacija velikih radnih akcija, od 1958-1964. godine; peta – lokalne radne akcije i poslednja šesta faza, od 1968. godine. Tradicija akcijaštva trajala je sve do devedesetih godina prošlog veka.[2] Omladinske radne akcije svoj izvor su nalazile na fonu „pragmatičnih potreba za besplatnom radnom snagom razrušene zemlje, bez moderne tehnologije, prožete raznolikim manifestacijama privrženosti ljubavi prema državi i sistemu, na čelu sa Titom“.

Počeci omladinskih radnih akcija vezuju se za period prvih oružanih akcija u Drugom svetskom ratu. U izuzetno teškim uslovima mladi su početkom 1941. godine u okolini Drvara, Užica, Višegrada, Ključa i još nekih mesta, prikupljali vojnu opremu i municiju, obuću, odeću, odlazili u berba kukuruza; radili na sanaciji  pruga i puteva.  Tokom jula i avgusta 1942. godine organizovana je radna akcija pod nazivom „Žetva u Saničkoj dolini“ u kojoj je učestvovalo oko sedam hiljada mladića i devojaka. Tom prilikom „prikupljeno je 270 vagona pšenice, ječma, zobi i kukuruza, osušena tri vagona šljiva i jabuka, izvađeno i utrapljeno sedamnaest vagona krompira, napravljena četiri vagona pekmeza od šljiva, uskladišteno pet vagona pasulja a u rezervu stavljeno oko 750 vagona razne hrane“. Kao poseban podvig ove akcije pod zavetom „Ni zno žita okupaoru“ smatra se žetva 800 žetelaca, koja je obavljena dvadeset sedmog avgusta 1942. godine ispred samih ustaških bunkera. Naravno, tokom rata, nije izostao angažman omladine gde god je to bilo potrebno.

Nakon oslobođenja pristupilo se obnovi i izgradnji Jugoslavije. Pored raščišćavanja ruševina, obnovi puteva, pruga i mostova, milioni omladinaca gradili su pruge, auto puteve, fabrike, hidrocentrale, studentske domove, podizali gradove, pošumljavali goleti, radili na melioraciji zemljišta. Cela zemlja je bila jedno veliko gradilište. Goli život imao je svoje breme: bez mnogo čega, trebalo je izvući zemlju iz zaostalosti. Bilo je to vreme kad je omladina preuzela na svoja pleća odgovornost u pokušaju nadoknadi sve čega su oni i njihovi roditelji bili željni. Po dubokom snegu i velikoj hladnoći, ručno, bez iskustva i mehanizacije, u teškim, nadljudskim uslovima, sekli su na hiljade kubnih metara ogrevnog drveta, za bolnice, škole, kasarne i druge državne institucije.

U stanju sveopšte ekonomske, društvene i kulturne amnezije,  kao dobri duh, ukazala se šansa za akcijaškim angažmanom na nekim velikim saobraćajnim infrastruktrnim projektima značajnim za celu zemlju. U želji da pomere granice i nemoguće učine mogućim, između 1946. i 1952. godine organizovane su savezne radne akcije: autoput Bratstvo-Jedinstvo, pruge Brčko-Banovići, Šamac- Sarajevo, i Doboj-Banja Luka, hidrocentrale Jablanica, Zvornik, Vlasina, i Mavrovo, fabrike „Lola Ribar“, „Magnohrom“,  „Krušik“ i  „Raška“,  železare u Zenici i Nikšiću, izgradnja Novog Beograda, Zagreba, jadranske magistrale, raznih rečnih nasipa. Punu reafirmaciju ovaj vid omladinskog samopregora doživljava od 1969. godine. Radilo se na otklanjanju posledica zemljotresu u Skoplju i Banjoj Luci, izgradnji Đerdapa, pruge Beograd-Bar, regulacija Morave i Save, zatim Tjentište, Kumrovec, Kozjansko, Kopaonik, Jasenovac, Kozara, Šabac, Motovun.

Cela zemlja bila je jedno veliko gradilište. Organizovano je na desetine hiljada akcija, u kojima je učestvovalo više milona omladinaca, svrstanih u radne brigade, čete, desetine i razne grupe.  Pored  saveznih, postojale su i republičke akcije,  dok su u svim krajevima države organizovane i lokalne akcije, sa manjim brojem akcijaša koji su, zajedno sa vojnicima i radnicima, radili na obnovi ili izgradnji  infrastrukture opštinskog ili gradskog značaja. Po ugledu na taj fenomen nije izostao ni dobrovoljni rad u fabrikama, školama, odnosno jednodnevna ispomoć studenata i srednjoškolaca u branju kukuruza, voća, vađenje repe, priprema ogreva i slično.  „Da bi se omladina „mobilisala“ na saveznom nivou, pravljen je plan mobilizacije, koji je prosleđivan republikama, tako da je svaki gradski i sreski komitet Narodne omladine dobijao kvotu omladinaca koju treba da ispuni“.  Za akcije su birani učenici srednjih škola, studenti, radnici, omladina sa sela. Omladinci koji su imali dobar uspeh i uzorno vladanje u školi i na fakultetu imali su prednost u odnosu na ostale.[3] U uzrastu od šesnaest do dvadeset i pet godina razlika u zrelosti može biti velika, ali zajedničke želje mogu istovremeno proklijati i izrasti u stvarnost podjednako kod svih. I ono što je bilo najvažnije, spajala se omladina sa sela i iz grada, intelektualna i radnička, raznih nacionalnosti i vera. Radne brigade su nosile imena po revolucionarima: narodnim herojima, skojevcima ili po geografskim toponimima. Radilo se bez ikakve novčane nadoknade: „Mi gradimo prugu – pruga gradi nas“, samo je jedan u nizu slogana kojim je dokazivana odanost domovini.

Kroz svoje političke i društvene organizacije nova socijalistička vlast je pokrenula masovnu mobilizaciju mladih iz svih krajeva Jugoslavije.  Svojom odvažnošću i dubokom zagledanošću u  čoveka, u njegovu radost, muku i rad,  svojom brojnošću, iskazanom nesebičnošću, i željom da se obnovi i izgradi zemlja. Mladi su prihvatili težak rad, neudoban život i odricanja, da bi stvorili udobniji svet za sebe i svoje potomke. Za mnoge bila je to neodoljiva izazovnost. Bez obzira na to koliko su okolnosti bile teške oni su, neuki i nenavikli na bilo šta osim fizičkog rada, tražili lepotu u svakom trenu i atomu svoga života, nastojeći da budu ako ne najbolji, ono bar bolji od drugih. Zaodenuti nadom ka sutrašnjem danu i praskozorju, bili su vazda na zemlji, vezani emocijom svojih predaka, frulom pastira,  mirisima polja i voćnjaka, zvukom vetra. Odani i predani jednoj ideji, koja je želela da spoji nespojivo, da spoji nacije, religije, prostore i ideje. Posvećenost ideji u kojoj su se dobrvoljno našli bila je svima zajednička želja jača od zdravorazumskog odnosa prema svetu i životu što ih okružuje. Pojednostavljeno rečeno, svojim dobrovoljnim angažmanom  unosili su provokaciju i otvarali sebi i drugima vidike, čiji cilj je bio : sazrevanje uma, odrastanje karaktera, uvećanje veštine i osećanje ispunjenja, veća integracija u društvenu personalnost. U potrazi za sopstvenim bićem, branili su svoje parče zemlje pod nogama, nad kojom su leteli, pred kojom su klečali, uz malo igre, zabave i sunca u očima. Sazdani od strasti i ljubavi prema životu, oni su od nepoznatog stvarala bliskog; njihova duša je imali dušu, veru i ljubav. Iako neostvareni, od zbunjenosti, smetenosti do potpunog stasavanja, uobličavali su stvarnost. Sanjali su, nadali se; verovali  da njihova stvarnost i budućnost može biti bolja. Nisu dozvoljavali da im iko oduzme pravo na snove. Nije bilo  vremena da im se dogodi veliki život, ali zato su mu išli u susret. Njihova ljubav bila je suverena sila koja je imala moć da preobražava stvarnost. Bez posla, bez novca, bez osnovnih uslova za život, sa tek par prijatelja, imali su jedino sebe i svoje vreme. Želeli su komociju i rasterećenost od roditeljskih obaveza koje iscrpljuju, i beg od ubitačne čamotinje i familijarne zatvorenosti.

Kao kulturološka, antropološka, istorijska u sociofilozofska činjenica, omladinske radne akcije su egzistirale kao životna škola sa izrazito društveno odgojnim i vaspitnim značajem i to ne samo zbog sticanja radnih navika i discipline, već kao afirmacija ipotvrda jednog višeg oblika društvene svesti. Akcijaštvo nije „sažetak političkih planova i težnji“, nisu samo žuljevi, estrada, zabava, ideologija, niti ogledalo društvenog trenutka u kojem su se provodile, još manje odgovor mladih na te takve izazove. Kao samonikli društveni derivat oblikovan načinom življenja, radne akcije treba smestiti u određeni istorijski kontekst kao okrepljujuću trezvenost, gde su mladi  pronašla svoj svet i naslutila svoju meru,  zaštićenu od svake svoje nedoumice. Prosto je nemoguće pronaći precizno i valjano objašnjenje i ključ za tu mladalačku fascinaciju, za taj entuzijastički  duh i čudesnu snagu ove pojavnosti. Bila je to neulepšana stvarnost, kroz različite slojeve svesti, podsvesti i stvarnosti, kroz različite asocijacije u uslovima vrlo oskudnih i ograničenih mogućnosti.

Život brigadira bio je organizovan, sa preciznim pravilima i satnicom u svim dnevnim aktivnostima. Dnevni režim nije se mnogo razlikovao od vojničkog. Radni dan je za njih bio najveća svečanost i praznik.[4] Živelo se u privremenim naseljima, u montažnim barakama, nalik na uobičajene logore; spavalo se i na drvenim klupama. Posle buđenja, između četiri i pet sata ujutro,[5] sledi smotra, jutarnja gimnastika, doručk i odlazak na trasu. Radilo se od šest do dvanaest, sa pauzom za užinu. U naselju je bio organizovan celodnevni i večernji program. Svaka brigada imala je svog kulturno-prosvetnog referenta i odbor od šest članova koji su rukovodili kompletnim kulturnim životom. Uz strogo poštovanje discipline i hijerarhije društvenih funkcija, kulturni, edukativni, sportski i zabavni saržaj bio je veoma bogat i raznovrstan. Nisu izostajali izleti u prirodi, poseta muzejima i memorijalnim centrima, logorske vatre. Pored ideološko političkog i marksističkog obrazovanja, organizovani su kursevi za opismenjavanje, te kino, foto, radio, kozmetika, ikebana, saobraćajne kulture, škola za vozače, elektrovarilački, daktilografski kurs i mnogi drugi. Desetine hiljada mladih stekli su stručne kvalifikacije na kursevima i tečajevima za praktičnu obuku. S protokom vremena značajno su poboljšani uslovi života, dok je ideološko političko obrazovanje znatno reducirano, a na pri kraju i ukinuto.

Takmičarski duh bio je suštinska odrednica radnih akcija.[6] Na kraju dana vršio se „premer radova“, odnosno „ispunjenje norme“. „Brigade su se takmičile za zastavu akcije, a odluku za individualna priznanja, odnosno za udarničku značku, donosio kolektiv“.[7] Udarnička značka je širom otvarala vrata za društveno-politički angažman, razne vrste društvenih priznanja i druge i privilegije. Uz nemala svakodnevna iskušenja svako je nastojao da se izbori za svoje parče sreće. Teško prikovani za svoju neostvarenost i mladalačku ranjivost, vlasnik udarnička značka, bez sumnje, dobija impuls potvrde života i vitalnosti. Bio je to zaokret koji je jednima menjao sudbine, drugima pomerao i rušio sve granice. A šta tek reći za one pojedinace koji su ovenčani petostrukim priznanjem udarnika u jednoj smeni za različite oblasti aktivnosti.

Nije mali broj onih koji su radili od aprila do oktobra, menjajući samo brigade. Uostalom, kao glavni sudionik obnove zemlje, „brigadiri su koncipirani kao avangarda novog kolektivnog političkog subjekta“.

Radni i smeštajni uslovi bili su teški, posebno u prvim godinama nakon oslobođenja. Akcijaši su radili sa malo mehanizacije, bez dovoljno alata, materijala, odeće i obuće, bez iskustva, bez vode za piće, ali sa velikim moralom, entuzijazmom i samopregorom, često i krvavih ruku.[8] Korišćen je samo najprimitivniji alat: pijuci, ašovi, teška kolica i gole ruke. Pa ipak, iz metala akcijaškog alata svakodnevno su se rađale i kasnije mirisale divne priče. Romantične duše, pritisnute zidovima čvrste realnosti, idući preko granice mogućnosti,  imali su dovoljno koncentracije, kondicije i snage za svaki lavovski posao, završavajući ga pre planiranog roka. Radeći zajedno, jedni od drugih su dobijali nedostajuću snagu, elan i motivaciju. U tom vremenu protagonista je bio čovek, a ne tehnologija. „Muškarci su radili najteže poslove, počev od istovranja cementa i raznih cevi sa kamiona dok su devojke obavljale najlakše poslove.[9] Nabio sam žuljeve za ceo život i još me kičma i ruke bole, ali da mi je vratiti to vreme, ne bih razmišljao. Takve žeđi za druženjem, susretima, putovanjima, drugarstvom i radom, danas više nema, zapaža Batrić Žarković, upravnik pozorišta „Slavija“. Ovakve uspomene, propuštene kroz prizmu nečijeg sećanja, često i kroz senovitost potisnutih fantazma, dovoljno govore o jednom tananom refleksu prošlosti.

Bila je to misija duhovnosti, etičnosti i vreme velikog prijateljstva i ljubavi; za pojedine prve i velike, za druge su organizovane prave brigadirske svadbe.[10] Ne zaboravimo na prve dodire, poljubce,na prvi ples, pobratimstva, prva pijanstva. Klicalo se dobrim devojkama, debelim kuvaricama, lepom vremenu, ukusnoj hrani, hladnom pivu. Ono što je ovom realitetu davalo posebnu specifiku jeste depatrijarhalizacija rodnih odnosa i emancipacija žena, budući da su se u tom vremenu, ustaljenih stereotipa patrijarhalne sredine, još uvek poštovali običaji koji su ženu uporno zadržavali u okovima nevidljivog života kuće i familijarnih odnosa. U okolnostima naklonjenim muškarcu, devojke su izborile svoje pravo na sreću tako što su se prijavljivale za radne akcije. Bila je to rasterećenost od roditeljskih obaveza koje ih iscrpljuju ali i od ubitačne čamotinje i privatnosti.

U saveznim radnim akcijama učestvovali su i mladi iz skoro celog sveta. U periodu od 1948-1950. godine bilo je oko 2300 brigadira iz šesnaest zemalja, dok je u drugoj fazi učestvovalo pet ipo hiljada omladinaca iz četrdeset zemalja. U kasnijim fazama učestvovalo je još nekoliko hiljada stranih akcijaša. U jednom svom novinarskom izveštaju Daniel De Lucy, dobitnik Pulicerove nagrade, i učesnik na radnoj akciji piše:“Rad na omladinskoj pruzi bio je zabavan koliko i piknik, i spiritualan koliko i molitva“.[11]

Radne akcije su obilovale bogatom i raznovrsnom produkcijom oblikovanja grafičkih mapa, plakata, letaka, brigadnih novina, razglednica, knjižica, priznanja, diploma, prigodnih poštanskih maraka, stručnih publikacija. Savezne radne akcije i istaknute brigade imale su svoj logotip na medaljama, amblemima, značkama; šivene su brigadne zastave, proizvodila se odjeća i obuća, razne tekstilne oznake. Domaći umetnici i dizajneri su stvarali a štamparije i fabrike proizvodili. Kada je reč o umetničkom viđenju ovog fenomena, to je najbolje definisao Borislav Pekić, rečima: Istina o prošlosti do nas može doći jedino kroz vrata umetnosti. S tim u vezi, impresivna je muzička produkcija  inspirisana i posvećena radnim akcijama, uz nekoliko dokumentarnih i igranih filmova, romana, slika, sinfonija i kantata. Ova sentimentalna nostalgija bila je inspiracija i za Miroslava Krležu, Branka Ćopića, Desanku Maksimović, Miru Alečković, Đorđa Balaševića, Arsena Dedića, „Riblju čorbu“, „Prljavo kazalište“, „Bijelo dugme“, i mnoge druge umetnike i pisce. Krajnji cilj je mobilizacija  mladih oko radnih zadataka, jednako koliko i marketing i promocija omladinskih radnih akcija, od kojih je korist imala cela zajednica.

Suočena sa sobom, svojom odgovornošću i izborom, omladina je delila ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočarenja, ali i univerzalne vrednosti o tome da svako treba da doživi sebe kao aktivnog društvenog aktera.[12] Takav angažman jednima je menjao sudbinu, drugima pomerao i rušio sve granice.  Njihova rano pokazana ozbiljnost, značila je napredak čitave jugoslovenske zajednice; takav angažman utemeljuje nove i afirmiše već definisane vrednosti. To njihovo slatko doba životne nevinosti i naivnih pohoda u osvajanju slobode, nije išlo bez opojne mešavine mirisne borovine i lipe, ni bez sećanja na prvi poljubac i prvu ljubav, na stečena prijateljstva, koja mogu, ako se zalivaju, da ostanu večna. Snaga te orjentacije koja ih je činila posebnim, ta vrsta proleterizacije mnogobrojnih pojedinaca za široko shvaćenu zajednicu, imala je dalekosežne posledice. Čeznući za uzbuđenjima, za zanosom, u snazi iskrene potrage, oni su znali na svoja leđa natovariti prevelike nade i očekivanja, nesvesni svoje moći, svoje snage i nosivosti. Bila je to njihova individualna i kolektivna tačka oslonca oko koje su, kasnije u životu, gradili sebe i svoje karijere.

Svaki narod se istinski otkriva preko prirode svojih rituala i običaja, svoje kulture, a mi smo, kroz ovaj stilizovani omladinski radni angažman ponudili svetu jedan novi model stvaranja jedinstvenog kolektivnog jugoslovenskog identiteta.[13]  U tim protivrečnim, ali živopisnim slikama jednog vremena, koji će za većinu ostati fizički nedostupan, akcijaštvo je svojevrsna potraga za smislom ljudskog postojanja. To su mladi ljudi koji su sanjali bolji život, koji su se nadali nekom čudu, a za čudo treba imati vere i dobrote; oni su bili odraz vremena i kao takvi imali su tapiju na to vreme, na svoj učinak i na svoje uspomene; bili su junaci, akteri i kreatori svog vremena. Omladinske radne akcije su autentično svedočanstvo o težačkom životu, nadi i ljubavi ; one su sopstvena legenda i zagonetka. Bez žala i čežnje za njihovim povratkom, one su, pored rečenog,  bile izlaz iz zamke svakodnevice, kao most pobune nad nemilosrdnim zakonima tradicije i seoske nemaštine. Njih ne treba idealizovati, ali ni zaboraviti koliko su značile tom vremenu. Omražene ili slavljene, sve to danas deluje kao izmišljeno i kao san.

Ovo autentično svedočanstvo o težačkom životu, nadi i ljubavi, predstavlja svojevrsnu odu dostojanstvu i humanim vrednostima, neophodnim svakom naraštaju i vremenu. Koliko god zapinjali, vreme Tita, njegovog i naših života, nije moguće potopiti.


[1] „ORA me je bukvalno izgradila. To je nešto najljepše što sam doživjela u mladosti“… „Umor je nestajao a drugarstvo ostalo za ceo život“.

[2] Prvi april, dan omladinskih radnih brigada. Tog dana 1946. godine počele pripreme za izgradnju pruge Brčko-Banovići.

[3] „Najvažnije je bilo vladanje, jer smo svi išli iz školskih klupa tamo. Bilo je važno da si primeran učenik, da poštuješ osnovna pravila života i pravila ponašanja. U biti, da si pristojan čovek, da imaš volju za rad i druženje“.

[4] „Druže Tito samo piši, radićemo i po kiši. Neka piše i Jovanka radićemo bez prestanka. Druže Tito samo reci, radićemo šest meseci“. „U tunelu usred mraka, bre, bre, bre, usred mraka, haj, haj, haj, usred mraka, sija zvezda petokraka“.

[5] Svitanje. „Ustajte brigadirkeee“. Dok se snađeš, opereš zube, umiješ i već u stroj. I dok stojim u stroju, žmirim i čekam da se sunce pojavi. Pješke do voza, i pravo na trasu. I tako trideset dana, uz pjesmu na svim jezicima naših naroda i narodnosti“…

 

[7] Hoćemo li drugovi?/ Hoćemo!/ A šta?/ Da radimo!/ Za koga?/ Za narod!/ Za koga?/Za partiju!/ Za koga?/ Za Tita!/ Za narod- sve!/ Za pariju-sve!/ Za Tita- sve, sve, sve, sve/ Za Tita sve“… „Tito- Partija, omladina-akcija“…

[8] „Lopata tupo udara u usitnjeno kamenje. Žuljevi popucali, pa krvare. Neki otvrdli pa i to pritišće, ali ne odustaješ. Taj dan jedanaest vagona tucanika istovarila brigada „Džemal Bijedić“ iz Kreševa. Nas devedeset toga dana ponijeli ime „udarni“, najbolji.

[9] „Kramp, lppata, pijuk i kolica, to je oruđe svakog omladinca“…

[10] „Kad me pitaju deca šta je bilo najteže na akciji, ja im kažem rastanak, jer se tada baš iskreno plakalo“.

[11]  „Nemoralnosti nema. Posao se obavlja sa zanosom“… „Ja gradim ovu cestu za narod Jugoslavije, i ovijek ću na nju gledat s ponosom“, Journal of Pease, 1958. godina..

[12] „Tokom izgradnje iskopane su i prevezene stotine hiljada tona zemlje i kamena. Podignuti su veliki nasipi. Put je probijen kroz stene i ispod planina“.

[13] Od Jugoslovena se mogu naučiti mnoge lekcije o tome kakav duh treba imati da biste se suočili s ekonomskim teškoćama i problemima obnove… U njima smo videli crte odlučnih, samouverenih i kreativnih ljudi, piše u svojoj knjizi Pruga, Edward P. Thompson

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


four × 4 =