Veresija je nekad normalna bila,
svima dobro poznata šema,
išla je uz povjerenje, iskrenost i obraz,
da li je čudno što je danas skoro nema.
Naiđe tako neko vreme kada se mora protiv svega, kad goli život svoje breme nosi, a ne zna u ime čega.[1] Ova uzvišena i bezvremena poetska sentenca, dubokog značenja, mogla bi biti apoteoza ovoj temi koja u svom narativu kao glavnu ličnost ima malog čoveka, dobrotu, plemenitost, poverenje. Živimo u delikatnim vremenima i u licemernom svetu, koji iz različitih razloga ne primećuju neke dobre, temeljne ljudske vrednosti, koje odražavaju prirodu ljudskog postojanja i smisao življenja. Uprkos tome što je savremeni čovek postao biće straha i samoće, svako danas pokušava da nađe svoje zrno radosti koje će poneti u novi dan podnoseći život u meri izdržljivosti. To je tragika, trauma i pojava koju svakodnevno primećujem, uviđam njenu apsurdnost, tražim uzroke i ne nalazim zadovoljavajuća opravdanja.
Pišem o vremenu prošlom, a zapravo pokušavam progovoriti o vremenu koje nam se dešava. Živimo u vremenu izneverenih očekivanja i potrošenih nada – umesto obećane budućnosti nastaje nova prošlost. Svedoci smo da se na ovim prostorima svaka tradicija prekida i da sve kreće ispočetka. Pa ipak, ova tema, koliko god zasnovana na pojedinačnim životnim putevima, nije reinterpretacija prošlosti koliko i naša sadašnjost. Kao univerzalna pojava i tragika zle sudbine življenja, nezavisno od kultura i generacija, uspela je da zaobiđe sve tranzicione magistrale, da se situira i ugradi u same temelje egistencijalne osnove aktuelnog života i da postane ponovljeni obrazac ponašanja. Nastala iz nevolje životnih potreba, kao olakšanje egzistencijalne tegobe, kao lucidna prizma ugroženog čoveka, ona nestane pa se vrati.
Etimološko značenje reči veresija nalazimo u turskoj imenici versi – kredit, poverenje, davanje robe „na veru”, pozajmljivanje. U takvim značenjskim oblicima, veresija se može definisati kao odnos u kojem kupac uzima robu od prodavca uz odlaganja naplate do dogovorenog roka, na poverenje, bez kamate ili sličnih nadoknada. Ovaj običaj nikad nije bio normiran, niti može postati zakonska obaveza, budući da se temelji na moralnom kodeksu i međusobnom poverenju. Pokušajmo zato da na veresiju gledamo drugačije, jer ona ima kapacitet da nam kaže nešto novo i nepoznato, a možda će nam reći nešto i o nama samima budući da duboko u sebi sadrži kompleks tajnih poruka koje je lako ispustiti ako joj se ne priđe sa izuzetnim uvažavanjem i razumevanjem.
Trgovina, od davnina, kao prodaja robe na malo, ima značajno mesto u funkciji svake ekonomije. Nekada su dućani običnom ljudskom životu davali poseban smisao i značenje. Bili su to mali prostori sa velikim tajnama i važna središta nekadašnjeg javnog života, gde je teklo neko drugačije vreme. U njima su se sastajali sredovečni ljudi, razgovarali, igrali karte ili neke druge društvene igre i uglavnom pili pivo. Ispred mnogih bile su postavljene klupe ili stolice za sedenje. Najstariji pamte dućane sa kolonijalnim a kasnije sa mešovitim artiklima, u kojima se roba prodavala iz džakova, buradi, sanduka, ogromnih rafova, sa najrazličitijim mirisima. Bile su to manufakturno-špekulativne radnje, koje u svom biću nose aromatične asocijacije, kao spomenik druženja, humora, dosetki, anegdota. Kao mesta najdublje društvene sedimentacije, dućani su imali svoj karakter, zračeći suptilnom diskretnošću i prisnošću.
U dućanima mešovite robe, čiji je patos bio premazan nekom tamnom tečnošću, bilo je svega: šećera, zejtina, soli, pirinča, nepržene kafe, gasa za lampe, dugmadi, platna, eksera, ulara, klanfi, kolomasta. Na starim kantarima i vagama kupovalo se na deke, frtalje, kile. Marmelada u velikim limenkama prodavala se na meru, cigarete i žvake na komad, ekseri, različitih dimenzija, na kilo. Zejtin i gas za petrolejke točeni su limenim pumpama u flaše iz velike metalne buradi. Na tezgi su stajale velike staklene tegle neobičnog oblika u kojima su se nalazile bombone najrazličitijih veličina i boja, koje su se prodavale na komad ili na merenje. Ovo je dragoceno iskustvo jedne egzistencije čije slike bude podsvesni karakter podsećanja i uspomena o vremenu oskudice, ali svekolike radosti, nade i očekivanja.
I još jedna zanimljivost, danas neshvatljiva generacijama odraslim u drugačijim uslovima. Dugi niz godina, namirnice kupljene u takvim prodavnicama pakovane su u fišek od obične bajate štampe. Na pultu je svaki trgovac imao svežanj novina (kasnije rolnu krep-papira), otkupljenih po bagatelnim cenama u trafikama, od kojih je, veštinom pravog mađioničara, pravio fišek u koji je pakovao robu. U to vreme bilo je normalno poneti torbu ili ceger u pazar, a sva kupljena roba na pijaci ili u dućanima bila je u ambalaži od fišeka raznih veličina. Takav omot od novina služio je i za pakovanje pečenih kestena, semenki, kikirikija, leblebija. Mnogi se sa nostalgijom sećaju svojih zaljubljenih dana i bioskopskih predstava ili sportskih takmičenja, koje su odgledali gustirajući preslane semenke iz fišeka. Sa takvim novinama smo se zbližili još od malih nogu.
Mnogi od nas su na fišeku naučili da čitaju, a kasnije, zahvaljujući toj navici, redovno kupovali štampu. Priznajem, i ja sam u svojoj radoznalosti čitao razne novinske tekstove bajate po nekoliko meseci pa čak i godina: jednog dana čitao sam o sportu, drugog o crnoj hronici, pa o kulturi, unutrašnjoj politici, čitulje. Takvi omoti imali su različite mirise, boje, debljine, veličine, bili puni olova. I u takvoj ambalaži ponekad je mastan burek mnogima ostao u najlepšoj slasti, a svaka domaćica se radovala fišeku – imala je spreman materijal za brzu potpalu jutarnje vatre u šporetima. Bio je to jedinstven sirotinjski ambalažni materijal, višefunkcionalan i, što je najvažnije, ekološki čist.
Da se vratimo veresiji, koja u svom tkanju ima naraciju da se periodično vraća u poznati kolosek endemskog ritualizovanog poretka stvari. Ovaj fenomen života na crtu treba sagledati kao strepnju koja proizlazi iz same ljudske egzistencije u neostvarenom prostoru i vremenu stvarnosti dvadeset prvog veka, koja debelo nagriza dostojanstvo čoveka i porodice. S licem odgovornog života i ljudskog ponosa, veresija je stupila na novu teritoriju svog izraza uprkos nastojanju vremena da je zauvek otera u zaborav. Smisao života krije se u snazi koja sve nadilazi, da izdrži do kraja uprkos činjenici da ni ranije, jednako kao i danas, živeti jednostavno nije jednostavno. Dugovanje i zaduživanje uvek je bila kompleksna tema zaglavljenih ljudi u stranputicama ekonomske oskudice i siromaštva. Ovo je jedan od retkih običaja koji teško pada svima: i poveriocu i povereniku.[2] Svaki rat bio je slom i propast za trgovce budući da se niko od njih nije usuđivao da traži izmirenje duga, niti su se vereždžije obazirale na svoje predratne obaveze.
U ne tako dalekoj prošlosti živelo se od veresije: kupovalo se na mesečnom, sedmičnom ili dnevnom nivou tako što se u prodavnici vodila evidencija o zaduženju mušterija. Na kraju meseca pravio se presek dugovanja svakog kupca, koji bi izmirio svoj račun, ili deo duga, u zavisnosti od mogućnosti. I tako svakog meseca. Sveske dužnika širom regiona bile su nezaobilazni inventar ne samo u malim radnjama prehrambene robe, već i u sektoru zanatskih i uslužnih delatnosti i na pijacama. Kako ranije, tako i sada, na veresiju se najviše kupuje najneophodnija roba: brašno, prehrambeni proizvodi, lekovi, cigarete, piće, sredstva za higijenu i odeća za najmlađe. Koliko je veresija othranila gladnih usta i duša![3]
Lagano i ispotiha, sa sunovratom ekonomskih prilika, veresija ulazi i tamo gde nije egzistirala: u sektor privatnih zdravstvenih usluga, u apoteke, kozmetičke salone, prestižne butike i ugostiteljske objekte. U latentnoj novčanoj oskudici, ranije su zemljoradnici kupovali na veresiju do okončanja žetve ili vršidbe, do pečenja rakije, dok su stočari namirivali svoj dug prodajom stoke ili mlečnih proizvoda. Naravno, uvek je bilo perioda kada su prinosi bili slabi, glad velika, a ljudi nemoćni. Penzioneri su najsigurnije vereždžije: odmah po prijemu penzije vraćaju dug.
Egzistencijalna teskoba savremenog društva, opšta nesigurnost, siromaštvo i nejednakost, običnom ljudskom životu daju poseban smisao i značenje: čovek se svakodnevno lomi, gubi i traži spokoj na različite načine. Veresija i ekonomske prilike idu zajedno: glad i bogatstvo su jedino iskustvo u kome se najviše pokazujemo onakvima kakvi smo. Neko je rekao da nam se večito uvek vraća, i bio je u pravu. Svedenih i asketskih potreba, bez velikih snova i planova, sa osećanjem skromnosti i bez sujete, savremeni čovek u veresiji vidi rešenje za opstanak, svoj i svoje familije.
Negde sve do šezdesetih godina prošlog veka, veresija je bila princip i pravilo, da bi se pre tridesetak godina, kao nužda, pojavila na velika vrata. Danas „na crtu” kupuju oni kojima su blokirani računi, roditelji s više dece koji ne primaju redovno plate, nezaposleni, mladi školovani ljudi koji ne mogu da nađu posao i, naravno, penzioneri. Kod zanatlija je najlakše imati veresiju budući da ne kupuju robu već pružaju usluge, tako da ne rizikuju zatvaranje radnje usled nedostatka novca. Iako živimo u vremenu kada su aktuelne razne kreditne kartice i čekovi, koji omogućavaju kupovinu na odloženo, veresija im je najbliža.
Za svakog trgovca mušterija je zakon, zbog koga i postoje.[4] Sa punim uverenjem da čine korisno delo za sebe i dobro za mušteriju, osećajni trgovci zaslužuju onoliko koliko im mera ostvarenosti u tome daje i koliko toga dobrog u sebi poseduju. Oni znaju da sreća nikad nije slepa pred dobrotom njihova postupka, uprkos riziku koji postoji. Ko zna dobro činiti, a ne čini, grešan je čovek, biblijska je poruka, koju većina davalaca veresije dobro zna. Teška vremena kradu karakter, poverenje i prijateljstvo. Iako čitavu pojavu posmatram na simboličkom nivou, pravila se moraju poštovati, jer kod nas, sa patrijarhalnom tradicijom, moralni korektiv interveniše u svim slučajevima izneverenih obećanja.
Od začetka ovog fenomena, koji opstaje uprkos svemu i svima, trgovci su postavili neka pravila koja se do danas poštuju: veresija se daje poznatim ljudima, rođacima, komšijama, prijateljima i ostalima, u koje ne sumnjaju da će svoj dug izmiriti na vreme – Zašto bismo od gotovog pravili veresiju i iz slobode išli u ropstvo,poznata je tgovačka sentenca. Poverenje je prilika da to što imamo dobije svrhu da služi čoveku, a ne da ga usitni kao bezvredni kusur koji životu cepa džepove. Poverenje je poklon koji opravdava misiju, rečju i delom – Ako se dogodi da budemo izigrani, oprostimo i idemo dalje, verujući sledećem. Niko ne može ubiti veru u nama osim nas samih, ističu davaoci veresije. U svakoj varoši postojale su dve vrste prodavnica: u jednima se prodavalo na veresiju i druge gde se to nije moglo. U njima se nalazilo upozorenje: Čast svakom, veresija nikom. Ove prve prodavnice imale su svoje trajne mušterije koje su celog života kupovale u njima i gde se znalo ko može iz mnogočlanih familija kupiti nešto na veresiju.
Ovaj običaj, izrastao iz okolnosti egzistencijalne nužde, u prirodnom uvećanju neprirodnosti, predstavlja trepet snažnih ličnih doživljavanja i emocija.[5] Danas on poprima neke savremene karakteristike: vereždžijama se posle svake kupovine uručuje fiskalni račun, uz opasku da je to kupovina „na postpejd”; veresija se ne daje u prisustvu nepoznatih osoba zbog bojazni da su to inspektori; invalidima i starim nemoćnim licima nosi se roba, a kad stignu penzije ili invalidnina, ide se po novac. Impozantni su slojevi različitog iskustva u trajanju ovog fenomena kojeg je vreme s mukom usvajalo – hiljade doživljenih i neispričanih priča.
U tržišnim uslovima konkurencije veresija može biti uslov za opstanak. U tom začaranom lavirintu, oni koji daju veresiju preživljavaju tržišnu utakmicu blagodareći tom načinu prodaje. Biti dobar, milosrdan, velikodušan, i iznad svega verovati ljudima po cenu svoje propasti – jeste podvig: Ako je ukinem, šta ću onda? Ovako bar postoji nada. Ne mogu ljudima reći da im ne dam robu na veresiju, ali ni oni mene ne pitaju imam li ja. Dakako, kao i ranije, i danas se veresija ne može naplatiti od svih. Kod ovog socijalnog obrasca važi pravilo: Ko gubi dobitak, dobija gubitak. Otuda su nastale izreke: Daš veresiju, izgubiš mušteriju. Ko na veresiju daje imanje, gubi i prijatelje. Od gotovine praviš veresiju. Veresija je muka: ko daje veresiju, kaje se. Ko se ženi za novac, prodaje se na veresiju. Zbog gotovih novaca ne valja veresiju činiti.
Ovo je vreme kada veresija preskače svaki pojedinačni i lokalni okvir: setva i žetva, nauka, kultura, umetnost, muzičari i pevači, festivali, svadbe, štampanje knjiga, sport, sve na veresiju. Sve sem vere, budući da nijedan sveštenik neće obaviti ritual dok mu se ne plati – nema vere na veresiju. I države žive na veresiju uzimajući ogromne kredite po različitoj kamatnoj stopi.
U svojoj vertikali, etici vrednosti, veresija je bila i ostala stil života. Novi društveni i ekonomski odnosi nemilosrdno zasecaju u svako zdravo tkivo života savremenog čoveka: sve je drugačije – i vreme i ljudi i život. Ponekad se sve nepravde i poniženja skupe u jednu fokusiranu tačku: kako preživeti? Zlokobno je svaki dug, pa i veresiju, nositi kao teški kamen o vratu. Ko to ne zna, rođen je pod srećnom zvezdom.
Savremenost je vreme paradoksa: sve manje etičnosti, morala, poverenja, a sve više veresije. Nekako, jedno sa drugim ne idu. Koliko velika vera ljudi mora biti da bi se ispomagali, da bi ostali dosledni i odgovorni. Ako je to prilika da opstane ponešto vredno na ovom prostoru posustalih vrednosti, onda je svaka žrtva, pa i veresija, dopustiva. Nedavno je na stranicama štampe objavljena informacija o tome kako su pojedinci u Bosni, „u ime dobročinstva, vere i običaja, pomalo zaboravljene prakse u modernom dobu”, na diskretan način otplatili dug (veresiju) nepoznatim ljudima, ne želeći da se predstave trgovcima. Izjavili su da je to čin njihovih vjerskih uvjerenja i da učinjeno treba posmatrati kao djelo vjernika[6].
Ova dimenzija nasleđa, gde se ne toleriše povreda njegovih pravila, ima lice odgovornog života i ljudskog ponosa. Veresija je izuzetan povod da čovek sagleda sebe i posledice svog odnosa prema drugima. Danas je moral izašao iz mode, a poštenje dobilo negativan predznak. Veresija ima svoje snažno uporište u poverenju i iskrenosti, a nevolja je poziv za svakog čoveka da iznedri najbolje iz sebe. Kad god je bilo poverenja, čuvao se obraz. Nekada je reč bila kao suvo zlato, a sada je negde zagubljena ili se u opominjućoj formi proteže kao najlepši amanet budućim naraštajima da sačuvaju najdragocenije vrednosti svojih predaka i svog postojanja. Trgovac koji zna da je mušterija vlasnik odgovorne reči, zaštićen je na najbolji način od svakog iznenađenja i eventualne prevare.
Siromaštvo istrajava i danas u svom opsegu i uboštvu. Koliko nelagode, straha i zebnje treba savremenom čoveku da upita vlasnika radnje da li može kupiti na veresiju i koliko slučajne iznenadne sreće ima ako dobije potvrdan odgovor. Posvud muka, a sopstvena je najveća. U kakve se čvorove sapliću oni koji svoju istinu o životu moraju poveravati nepoznatim ljudima. Jedan naš poznati pisac na to bi rekao: „Preživeli smo rat, ali kako ćemo mir?” Nema gore sudbine koja može zadesiti roditelja od toga da mora živeti na veresiju. Ako je uteha u melanholiji takve teskobnosti, veresija nosi u sebi potencijal razmene i međusobne podrške uzajamnosti koja snaži mnoga drugarstva, prijateljstva, pa i pobratimstva. Takav višeslojni odnos uspostavlja naraciju koja pokreće dobru i pozitivnu energiju i emociju.
Veresija poseduje i dimenziju socijalnog mira. U nemoći da svima obezbedi kakve-takve uslove za normalan i pristojan život, država u veresiji dobija snažnog saveznika i pouzdan oslonac. Pored toga što čuva lično dostojanstvo, versija nosi u sebi prividnu lakoću autonomije života; slavi samu sebe; relaksira od veće brige i poniženja koje kao narod ne podnosimo; sjedinjuje ponos s melanholijom, utehu sa srećom, radost sa nadom; osvaja bliskošću i prisnošću. Uostalom, mnogo je bolje čuditi se svom životu, nego žaliti za njim.
Ovaj fenomen treba sagledati i kroz prizmu emocionalne, moralne i duhovne egzistencije čoveka. Skrivena iza svog lika, ona uvek opominje, upozorava i sluti, jer između nje i nečeg goreg i radikalnijeg tanka je nit; pomera neke tvrde granice i ima snagu koja sve nadilazi. Kao simbolička, metaforička i antropološka paradigma univerzalne tragike zle sudbine življenja, veresija duboko podržava život koji, iako neostvaren sa prividnom lakoćom autonomije, uobličava stvarnost. Ova pojava, nezavisno od svih promena koje je pretrpela kao svedok i saradnik oskudice, pokazala se izuzetno verna sebi i u novim okolnostima. U njoj ima nečeg neodoljivog u oživljavanju prošlosti, neke konekcije koja daje sigurnost, ali ogoljuje nemoć. Vreme i mnogobrojni izazovi ne mogu joj ništa.
Veresija izražava široku lepezu doživljaja, od stanja teskobe do vere u snagu i potencijal života, otvara prostor istine i ponosa, tolerancije prema stvarnosti. Kao znamenje samog života i simbol iskušenja, otkriva surovu stranu suočavanja života i dostojanstva, uz nešto natruha nade i perspektive. Ona sublimira moć emocija i empatije u jedan utopijski kompleks znakova i simbola, ali je istovremeno i metafora dobrote, velikodušnosti i ranjivosti duše. Veresija postaje autentično svedočanstvo o težačkom životu, nadi i ljubavi, a svojim etičkim motivima predstavlja svojevrsnu odu dostojanstvu i humanim vrednostima, neophodnim svakom naraštaju i vremenu. Saosećajnost i solidarnost moraju da ostanu mogućnost za sve nas, pa makar i u nekoj obeshrabrujućoj, transhumanističkoj budućnosti.
Kao iskustvo i poruka, kao pouka i potreba, kao spoj različitih ljudskih sudbina, veresija ostavlja ljudskom rodu tragove koji ostaju neizbrisivi, i ne bi smela da nas učini slepim za to kako se nekad živelo i kako se može živeti.
[1] Život, Dušan Trifunović(1933–2006), književnik, pesnik, televizijski autor.
[2] Na sajtu o prošlosti užičkog kraja i o njegovim stanovnicima – Užičanstveno – naišao sam na podatak da je jedno vreme bila zabranjena veresija, bez drugih detalja.
[3] „Otkad znam za sebe, majka je uvek ’natezala kraj s krajem’ da bi nas siročad nahranila. Uvek smo kupovali na veresiju. Poneko bi od komšija, iz sažaljenja, izmirio majčin dug, a neko bi krišom kupio celu vreću brašna. Zbog toga je majka dugo plakala i blagoslove nabrajala, a meni se u grudima srce od bola stezalo dok bih, kasnije, pod jorganom u mraku krila svoje lice, dugo plačući.”
[4] „U našem poslu najteža je veresija. Od momenta kada je jedan penzioner umro ostavši poveći dug, koji naslednici nisu hteli da vrate, više nikom ništa ne dajem na veresiju.”
[5] „Ne mogu ti reći kako mi je bilo teško kad sam prvi put morala zamoliti da me upišu u svesku dužnika, ali onda sam pomislila – pa ’država bi se mogla sramotiti, a ne ja’. Hvala Bogu da još uvek ima dobrih ljudi. Jedino me strah da se ne zadužim a umrem.”
[6] U Osmanskom carstvu bogatiji ljudi su ulazili u prodavnice da plate dugove siromašnih ljudi. Siromašni nikada nisu saznali ko je platio njihove dugove, niti su dobročinitelji znali kome su pomogli. Koreni ovog običaja nalaze se u Kuranu.
1 Trackback / Pingback