O ljudima sa velikim srcem,
splavarenju kakvog nema više,
o prirodi, ljepoti i muci,
k’o da slika, tako Ramiz piše.
Bez granica i uvek u pokretu voda je fenomen koji na razne načine prožima svakodnevni život čoveka. Kao simbol moći i života, nejčešće plodnosti, vitalne energije i gospodske ležernosti, zavodljivo hipnotična, izvire i ponire u svet mitskog, magijskog, kulturološkog, antropološkog, poetskog. U svakom prostoru, u svakoj svojoj pojavnosti, ona privlači ili odbija, zavodi ili navodi, bodri i razgaljuje; ponaša se kao disciplinovani hedonista; osvaja i opčinjava svojom magijom, čak i kad ne razumemo zašto. Zajedno sa nebom, kao prizor vrhunske lepote, voda obnavlja svijet kao molitva; njome se otvara nebo za milost stradanja i ljubavi. Od postanka sveta, ugnezdila se između tišine vekova, noseći duboko u sebi tajnu poruku koju je lako ispustiti ako joj se ne priđe sa izvesnim uvažavanjem i razumevanjem.[1] Svojom nepokornošću i žudnjom za slobodom, iz svog embriona destiliše čistu lepotu i suptilnu mudrost, koju ne može svako da prepozna, uoči i razume.[2]
Od postanka čoveka, reke su imali važnu ulogu kojom daju tok životu. Sa svojom fizičkom, metafizičkom i simboličkom dimenzijom, vodeni tokovi su nadilazili sve granice prirodnog poretka. Pored obala reka najbolje se uočava simbioza čovekove svakodnevice i prirodnog ritma vodenog toka. Gravitirajuće stanovništvo mnogo je zavisilo od njih i živelo sa njima, iako taj odnos ranije nije bio idiličan, kako bi se to moglo shvatiti iz današnje perspektive. Priobaljem su često harale poplave, a i klima je bila mnogo vlažnija i hladnija. Niko ne zna koliki je strah od vodene stihije dok se ne susretne direktno sa njenim pomahnitalim i ledenim dahom. Uz reke se rađalo, raslo, živelo i umiralo. Reke su donosile mnoge darove: na vodenicama se mlelo žito, lovila riba, seklo razno drveće, lovile divlje životinje; iz njih se vadio pesak, šljunak, zlato; rečnom vodom zalivalo se povrće, navodnjavale žirtarice. Reke su arterije naše planete, od njih u potpunsti zavisimo, zapaža Mark Anđelo, kanadski pisac i čuvar reka. Nažalost, plutajući otpad i deponije pored reka postali su naša svakodnevica.
Neizbežno povezani trajnom i uzajamnom zavisnošću, čovek i reka su u središtu ove esejistički uobličene pripovesti, jednog gorkog svedočanstva iz sazvežđa bliske prošlosti i težačkog života. Splavarenje drvne građe, arhetipska tema, puna nade i ljubavi, uznemirena tišinom, snovima i samoćom, nekako se sama ponudila kao inspiracija, kao jedva čujni eho neke stare voljene pesme, kao slika neke izbledele razglednice, pristigle iz sanjane zemlje koja više ne postoji. Kao kulturološko nasleđe jednog interesantnog vremena, ovaj esejistički manuskript i reprezentativni zapis o jednom vitalnom segmentu našeg tradicijskog iskustva, traga za licem odgovornog zanimanja i fenomena koji je odavno prestao da postoji. Iz tog beskrajnog poštovanja neponovljive igre čoveka sa prirodom, ova autentična pojavnost progovara sa značajnom dozom sete, tipičnom za misleće ljude našeg doba, dok će za naše potomke, ovo biti na granici fikcije, začudnosti i mašte. Budući da živimo u vremenu koje je toliko izvitopereno i zasićeno svim i svačim, teško je naći temu sličnu ovoj, a koju bi vešti esejista mogao da obradi na način da bude dovoljno interesantna i za nas danas.
Jedna od životnih funkcija koja se odvijala na rekama bio je promet. Bez železničkog i drumskog saobraćaja, one su bile žile kucavice prometnog povezivanja, pa i one najmanje. Splavarenje drvne građe poseduje kult prirode kroz koju se kristališe suština ljudske mudrosti, veštine, hrabrosti i spretnosti. Ovaj specifičan oblik transporta koji počiva na prirodnim ciklusima u kojima se građa prevozi tako što i sama gradi splav, najstarije plovilo na svetu, bio je poznat ljudima od pamtiveka, uobičajen u svim delovima sveta. Kao jedino moguć ali i najekonomičniji i najjeftiniji prevoz, korišćen je sve do polovine prošlog veka.
Priroda je oduvek, kroz različite nivoe svog trajanja, pokazivala svoju raskoš, a drvo, kao njen resurs, imalo značajnu ulogu u životu čoveka, i kao sirovina i kao finalni proizvod. Drvo diše, zadržava toplotu, održava zdravlje lako se odlaže. Pre i posle pojave homo sapiensa, upotreba drveta počela je paljenjem vatre, kuvanjem hrane, izradom najjednostavnijih alata, i sve što je pravljeno ili građeno bilo je od drveta. Između osamnaestog i devetnaestog veka, balkanski prostor je bio skoro 80% pod kvalitetnom šumom,[3] bez definisanog vlasništva.[4] Intenzivnijim korišćenjem tehničkog drveta i pojavom strugara (ručne i potočare, a kasnije i parne), pored malih, i pilana pored najvećih reka, započinje seča šuma i transport drvne građe rekama od planinskih i nepristupačnih delova do ravničarkih prostora, bez šuma. Seča drveća obavljala se pomoću ručnih testera, u vreme niskog vodostaja, uglavnom u letnjem periodu, što je bio naporan i zahtevan posao. Posle grube obrade, trupci sa korom, dovlačeni su uz pomoć konja i volova, do improvizovanog sabirnog mesta, da bi se u pogodnom momentu posečena debla niz strmine spuštala do reke – „niz točila u plavište“. Kad se nakupi dovoljna količina, otpočinjao je transport.[5] Treba reći da leti, zbog malog vodostaja, i zimi kad su reke pokrivene ledom, ovaj vid prometa nije funkcionisao.
S plovidbenog aspekta, reka se deli na plavni, splavni i plovni deo toka, odnosno gornji, srednji i donji tok, a prema veličini – na potoke, rečice i reke. Uglavnom, šumoviti predeli su na većim nadmorskim visinama, a reke brze i plahovite, sa uskim koritima, kanjonima i klisurama, koji bolje pamte medveda i surog orla od belog jutra. U takvom ambijentu gde, i pored surovih uslova, sve odiše jednostavnošću, balvani se, pojedinačno, puštaju niz vodu. Taj vid transporta naziva se triftanje, a ljudi koji su brinuli o tome triftari. Oni su građu sprovodili do odredišta, prateći je sa obale, ili ploveći na improvizovanim čamcima. Ovaj posao, iako na prvi pogled jednostavan, bio je veoma opasan i zahtevan u svakom pogledu. U brdovito-planinskim područjima reke su nepredvidljive, iz časa u čas menjaju svoje ponašanje, agresivnost i nežnost a nepoznanice, koje takav posao donosi, predstavljaju posebnu opasnost koja se uvek sudara sa ljudskom moći i nemoći. Kanjoni i klisure netaknute prirode i potpune divljine, tirkizne vode, sa mnogobrojnim potocima i manjim kaskadama, bogatim i atraktivnim svetom divljih životinja i šumskih biljaka, izazivalo je strahopoštovanje i divljenje. Na hirovitoj i relativno plitkoj reci, kada se ona u miru nosi sa svojim unutrašnjim nemirom, dovoljno je da se samo jedan balvan prepreči u uskom delu klisure, ili nasuče na neku prepreku, napravi čep, zaustavi trift, odnosno veliki broj trupaca… i eto velikog problema kojeg se plaši svaki triftar.
Ovakva igra čoveka i prirode ima svoja pravila, a neretko čoveku nije dato da o tim pravilima iznenadne i neočekivane igre odlučuje bez velikog rizika i opasnosti. U takvim situacijama trebalo je odmah reagovati kako bi se razbio lager, a kad se sve to pokrene niz maticu, život se mogao sačuvati samo spretnošću, znanjem i pukom srećom. To se zvalo probijanje lagera, a oni koji su ga probijali – poštari. Kad se balvan, iza kojeg se stvorila ustava, otkači, krenuli bi svi kao lavina, a triftar se mogao spasiti jedino skačući sa jednog na drugi. Skakati sa balvana na balvan na uzburkanoj vodi mogli su samo najhrabriji i najveštiji. Zato se takav podvig posebno nagrađivao. Uspomena na ovakve podvige čuva se i u nazivima nekih mesta gde je probijen lager, beleži Boško Pušonjić, pisac i novinar. U paklenom obrtu ironije, utvarne apokalipse i neljudske samoće, bila je to borba ograničenih mogućnosti i, istovremeno, dijalog sa stvarnošću. U neposustalim pokušajima da se otvori reka, prignječeni trupcima, mnogi triftari su nesrećno stradali s Bogom na usnama. Tajna, kao zamka u ambijentu gde se nebo dodiruje sa vrhovima planinskih masiva, bila je najveća pretnja. Niko ne zna koliko je to bila opasnost ojađenom ljudskom biću.[6] To je mistični dvoboj između čoveka i njegove sudbine. A izgubiti veru i sigurnost nije mali gubitak.
Triftarenje se završava na slivu, gde se prispela drvna masa odlaže na privremeno sabirno sortiralište. Građu preuzimaju iskusniji splavari za tu vrstu transporta. Oblice se sortiraju prema dužini, vrsti drveta i nameni, a potom vezuju u splavove. Velika je umetnost odabrati drvenu građu za splav, pa sve to pripremiti za bezbedan transposrt. Splavari asketskih, svedenih potreba, puni adrenalina i duboke koncentracije, spajali su trupce vezivanjem ili zakivanjem, ručno i mehanički, u splav koji je najbolje odgovarao karakteristikama reke, te širini plovidbenog otvora ispod mostova. Vodilo se računa o svakoj sitnici: težini, gustoći, veličini, obliku. U početku, balvani su primitivnom tehnikom vezivani vrbovim prućem, užadima od kore drveća, drvenim klinovima, konopom, žicom, a kasnije pomoću eksera, klamfi, lanaca. Na prednjem i zadnjem delu svakog splava montirana su dugačka drvena vesla, sa širokim lopaticama, kojim se upravljalo i manipulisalo. Njihov broj je zavisio od veličine splava. Manji splavovi, od pet do deset metara, u vidu lepeze, odgovarali su manjim i bržim tokovima, dok su veći, pravugaonog oblika, od više desetina metara, bili za velike i mirnije reke.[7] Široke i tihe reke omogućavale su plovidbu splavovima(spojenim ili vezanim) u vidu karavana. Najvažnija alatka za manipulaciju i rad sa trupcima bio je capin, klinasto, oštro, zakrivljeno i kratko sečivo, nasađeno na podužu drvenu držalju.
Splavari, mali ljudi sa velikim srcem, u svom skučenom svetu nedirnute prirode, „bogu iza leđa“, pomerali su granice, kako smelošću, tako i zamahom. Što bi rekao Dostojevski: Čovek je biće koje se na sve navikava. Uprkos nenaklonjenim okolnostima, u samoći vetra, mraka i pomahnitale vode, oni nisu dozvoljavali da strah sraste sa suštinom njihovog bića i nadvlada svakodnevnu borbu sa hirovitim vodenim bogovima koji su se igrali i poigravali, mamili suze, postavljali zamke i klopke. Usamljenički život raznog soja i navika, opasan i stresan zanat pun strepnje i metafizičke sumnje, bio je jedinstven, autentičan, redak. U svakoj njihovoj reakciji i ponašanju prepoznavale su se snažne odlike paganskog i primarne životne energije, te njene povezanosti sa prirodom koja je bila životno potrebna ljudima toga doba. Energija sirova, neoplemenjena, neprovetrena, teretna, dobija impuls potvrde života i vitalnosti. Dok su danima i mesecima nebeskim svodom slobodno plovili oblaci i ptice, oni su, željni života, opsednuti tajnama neba, pakla i reke, svoju skučenost bojili strpljivo i širom otvorenih očiju, a osujećenost nadom. S dobrim razlogom, u dubini svoga srca osećali su radost koja peva, igra, nada se, iako su neretko, u suludoj pomućenosti i nesnalaženju, nailazeći na neočekivane prepreke i probleme, činili kardinalne greške koji su ih znale koštati života. Bila je to nepatvorena osećajnost malih, mladih, običnih ljudi.
U isprepletenom klupku čudesnog i svakodnevnog, svaki splavar imao je svoju taktiku, strategiju i veštinu kako da, u uslovima razarajuće snage prirode i svekoliko hirovitog bespuća, bezbedno i sa očuvanim splavom stigne do cilja. Oni su obično imali utvrđene deonice, kojima su odvozili splavove, a po obavljenom poslu vraćali se kući ili odmah išli po sledeći zadatak.[8] Na duže tokove, vršila se zamena posade.[9] U zavisnosti od veličine i vrste građe, broj ljudi na splavovima bio je različit : od dva do šest, a ponekad i više. Ako je transport bio sastavljen od više splavova, onda je i ljudstvo bilo brojnije, pri čemu su oni najiskusniji i najsnažniji bili na čelu. Uspešno kormilariti većim drvenim plovilom je veština i zanat koji se godinama uči i stiče iskustvom. Zato se ovo zanimanje prenosilo sa kolena na koleno.[10] Splavovi su noću imali fenjere, a na sredini je improvizovano ognjište od zemlje, na kojem se kuvalo i ponešto peklo. Članovi posade su najčešće bili naoružani. Za spavanje, odmor i zaštitu od nevremena koristili su primitivna kolibice, a kasnije šator. Vožnju je kontrolisao kormilar (kormanuš), iskusni šef posade, iako se u ovom poslu svaka zajednička muka, gde je vladalo izvanredno drugarstvo, bar do izvesne mere individualizuje. Uz splav se nalazili jedan ili dva improvizovana čamca, koji su služili za odlazak na obalu ili za evakuaciju sa splava u slučaju neke iznenadne opasnosti. Uz to, solidarnost u međosobnoj komunikaciji izmedju posada o stanju korita reke bila je, dakako, veoma korektna.
Ograničena manevarska sposobnost bio je najveći problem pri splavarenju. To se naročito manifestovalo u kanjonskom delu i kod visokih ili niskih vodostaja. Podvodne stene, panjevi, klade i drugi kabasti predmeti bili su velika opasnost za destabilizaciju splava. Iskusni skiperi su blagovremeno, na osnovu toka vode, minivala, intuicije i iskustva, uočavali potencijalnu opasnost, pri čemu bi svi splavari veslali sinhronizovano i tako bez problema nastavljali plovidbu. Njihovo umorno oko bilo je uvek širom otvoreno. Iznenadni vodostaj se znao kao povodanj mahnito razliti i prekriti sve pred sobom. Da ne bi bili usisani u vodeni kovitlac, splav se hitro morao stacionirati uz obalu, dok se reka ne smiri. To je bio rizičan i opasan poduhvat, sa elementima dramske napetosti. I još jedna zanimljivost: od vrste drveta zavisila je i plovidba, budući da svako drvo, zbog svoje težine, gustoće i veličine, ne pluta jednako na površini vode. Inače, iskusni kormanuši profesionalnog fokusa, dobro su pamtili svaku nesigurnu tačku na reci, posebno gde se nalaze plićaci, čija se pozicija stalno menjala. Strah i neizvesnost su duboki kao voda koja gaza nema. Kao što je život najčešće spoj neočekivanog, kad se sastave nebo i zemlja, sve je ličilo na pakao, a dešavalo se da bude i gore, kad vodena snaga nadiđe granice prirodnog poretka. U uslovima kad priroda odlučuje o dobroj i lošoj godini i kad se hrabrost pretvori u strah, toj bolesti nema leka, rekao bi Gombrovič. Zbog toga su splavari svakodnevno vodili borbu da u svoja nedra prime što manje straha a što više spokojnosti. Oni su bili svesni da se snaga i moć reke ne može osetiti dok se ne upozna njena slabost i nemoć. U poslednjoj fazi ovog posla pojavljuju se tegljači na parni pogon, koji na širokim i mirnim vodama guraju splavove.
U vremenu kad je čovek bio protagonista a ne tehnologija, splavarski život je tekao u veselo-neveseloj nemaštini, u svojevrsnom autoegzilu, sa mnogo svetla i malo toplote. U osujećenosti životnih tokova i ambijentu redukovane neposredne komunikacije, socijalne izolovanosti i usamljenosti, splavari su plaćali veliku cenu zarad opstanka na tom poslu. Radoznali, pobožno skrušeni, zatočeni u odveć poznatoj dosadnoj realnosti, oni su svoj odušak nalazili u retkim trenucima odmora i boravka u nekoj kafani pored obale, gde su mogli prenoćiti i dobro se zabaviti. Te zadimljene gostionice bile su jedina njihova topla tuđina. Jednolična ishrana, oskudni brašnjenik i ritualizovani poredak života nije mogao nadomestiti gladne stomake mladih junoša, zbog čega su i birali takva mesta gde se moglo i dobro jesti. Bila je to čovekova potreba da se povremeno izađe iz nedostupnih prostora, da se potraži radost, uteha i smisao za svoj drugačiji život.[11] Dok plove, znali su, uz čašicu domaće rakije, da se našale na svoj račun, da zapevaju i zasviraju na fruli i tako umire tok reke i njenu snagu. Pored zimskog i letnjeg perioda kada nisu splavarili, svojim porodicama su odlazili, na kratko, posle okončane ture transporta. Kućama ili na svoju početnu lokaciju, odlazili su peške. Treba napomenuti da su splavari imali velike plate. Zbog tegobnog načina života, mnogi su znatan deo zarađenog novca trošili u kafanama, u povratku sa odredišnog mesta. Koliko je ovaj posao bio cenjen govori činjenica da je većina njih dobijala dnevnice i za vreme boravka kod svojih porodica. U ratnim uslovima, splavari su bili od velike pomoći našoj vojsci prilikom transporta razne robe, u prvom redu hrane, spašavanja ranjenika i nesrećnika, ali i kad je trebalo prevesti ljudstvo na drugu obalu reke.
Sve do šesdesetih godina prošlog veka, splavarenje je bilo tradicionalno zanimanje stanovništva pored reka gde se najviše odvijao transport drvnih sortimenata, ali i druge robe. Na ovim našim prostorima Drina, sa bezbroj lica i naličja, smatra se kolevkom splavarenja. Niz Taru, Lim, Pivu, i druge manje reke, triftarenjem su dopremane u Drinu ogromne količine drvne građe, koja je splavovima transportovana do čuvene makiške pilane i savskog pristaništa u Beogradu, i dalje.[12] Promet splavovima bio je veoma razvijen na Savi i Dunavu. Drvena građa iz slovenskih i austrijskih područja prevozila se prema Podunavlju. Ovaj vid transporta je bio i normativno uređen. Osnivaju se preduzeća i zadruge za transport oble građe vodenim putem, u kojima je radilo više desetina hiljada radnika. Tako su bila propisana pravila za plovidbu, tarife prevoza, pravila ponašanja na vodi i slično. Kao i za svaki međunarodni i medjulokalni transport, dozvole su bile neophodne. Svaki trupac je bio označen žigom, splavari su posedovali pasoše i druge validne dozvole. Pored reka, postojali su i punktovi gde se vršila kontrola dozvola za posečenu građu. Uklanjanje ili promena drvne oznake bilo je krivično delo. Dakako, splavari su bili organizovani u sindikalne organizacije koje su štitile njihove interese. Na nekim rekama je postojao i porez na vodu, odnosno porez za splavarenje. Izgradnjom brana, dobrih puteva, pojavom železnice, brodova tegljača bezbedno splavarenje je prekinuto i formalno zabranjeno.
Sve do sedamdesetih godina prošlog veka, splavarenje je bilo tradicionalno zanimanje stanovništva pored reka gde se najviše odvijao transport drvnih sortimenata ali i druge robe.[13] Taj ambijent iz kojeg su potekla neizbrisiva sećanja, bio je sapet u čauri jednog osobenog mentaliteta i samo u tom prostoru je ostao celovit, osoben, moćan. Iz takvog narativa nastale su mnoge zanimljivosti, utkane u tradiciju i istoriju priobalja i reka na kojima se splavarilo. Kroz splavarske muzeje i turističko-društvene manifestacije čuva se tradicija ovog nestalog zanimanja. Uz sve izraženiji nemar prema rekama, potrebno je više razumevanja i brige za prirodu, kako bi se uspostavio suptilniji ekološki odnos prema samim rekama i prirodnoj ravnoteži uopšte. U nastojanju da se barem deo ove tradicije otrgne od zaborava, svake godine, počev od 1994., organizuje se Drinska regata, sa velikim brojem učesnika i različitih plovila, među kojima i autentični splavovi od borovih trupaca. Uz različite sadržaje, to je najveća manifestacija na vodi u Srbiji i regionu i karnevalski dernek koji slavi tradiciju splavarstva na ovim prostorima. Ipak, priroda jasnije i uspešnije čuva nasleđe nego čovek koji je, rastući, sve više zaboravljao specifičnosti svog nekadašnjeg života. Turistička splavarenja (Jedino u Evropi postoji moderni rafting, sa najboljim splavarima, a kao oblik ekstremnog turizma dugo je prisutan na Tari i u gornjem toku Drine…) Mnogi toponimi u dolinama ovih reka imenovani su od strane splavara.
Ovaj zapreteni reprezentativni i nostalgični resantiman u najboljem svetlu pokazuje simbiozu čovekove svakodnevice i prirodnog ritma. Iz bogatog ali zatamnjenog trezora impresija i sećanja, potomcima treba obezbediti objektivnu sliku života naših predaka /realne trajnosti i nostalgične večnosti/. Iz bukova i talasa naših hirovitih reka mirišu priče o nečuvenim podvizima splavara, o njihovim stradanjima, o narativu koji prevazilazi sve obale i moć istorijskog uvida. Decenijama su splavari suvereno gospodarili našim rekama i svojim veštinama, hrabrošću, smelošću i izdržljivošću izazivali divljenje.[14] Kao autentični heroji svoga doba, oni su se od drugih izdvajali spremnošću da se suoče sa najvećim prirodnim iskušenjima i da zbog toga pretrpe najteža stradanja. Noseći sa sobom hrabrost planine i hladnoću rečnih tokova, oni su svojom profesionalnošću i splavarskim veštinama prekrivali smisao prirodnih pojava. Kao neodvojiv deo tradicije naše tegobne prošlosti, posebno na područjima gde se dugo splavarilo, ovaj skraćeni narativ je samo skica, blagi odsjaj jedne znatno složenije stvarnosti, čije vrijednosti su ostale u neizbrisivim tragovima.
[1] Hindu vernici veruju da će kupanjem u svetoj reci Gang oprati sve grehe i prekinuti lanac rađanja i umiranja. Za njih je to sveta dužnost. Indusi smatraju da život nije kompletan ako se bar jednom ne okupaju u svetoj reci, koja je i sama po sebi boginja.
[1] Maina označava tišinu nad vodama odmah posle zore ili predveče, pred sumrak, kada se ništa ne kreće, nego se jedino oseća ili biće, ili tvorac ili praznina. To je trenutak potpune prirodne meditativne praznine.
[3] Početkom dvadesetog veka Sbija je imala oko 1,5 miliona ha šuma. Za sto godina iskrčeno je više od 1,8 hektara.
[4] Takozvanom Šumskom uredbom iz 1861. godine, kojoj je prethodila Miloševa zapovest, o šumama, 1820. godine, prvi put se reguliše vlasništvo na šumom u Srbiji. Razgraničenje vlasništva se završava 1909. godine. Celokupni šumski fond postaje državno, opštinsko, seosko, manstirsko i privatno vlasništvo. Tada se javljaju i prvi zakupci seče drveta.
[5] Na stranama kanjona Tare i sad se mogu videti ogoljeni i glatki prostori niz koje su debla klizila do obale.
[6] Triftar je mogao da zaradi i tri puta više nego predsenik opštine ili lekar. Šuma se mnogo sekla, a triftara malo. Na takvom poslu su ostajali i po tri meseca, i leti i zimi. Konačilo se u pećinama ili napolju. Bilo je slučajeva da, dok spavaju napolju, po njima napada sneg i po tridesetak santimetara.. Leti su sipali pepeo oko mesta gde spavaju da ih ne bi ujedale zmije, piše Boško Pušonjić.
[7] Na velikim evropskim i svetskim rekama splavovi su bili dugački više stotina metara, povezani od nekoliko hiljada trupaca i sa velikim brojem članova posade.
[8]Poznati splavari iz Foče, Adem Pendek i Salko Mujezinović, plovili su od Foče do Beograda četrnaest dana. Za isto vreme se stizalo i iz Slovenije do Beograda.
[9] Zabeleženo je i jedno žensko ime među splavarima na Drini: bila je to Zagorka Božić.
[10] U familiji Pendek iz Foče četiri generacije, punih sto godina, baštine ovu veštinu na reci. Najmlađi Fikret Pendek i danas na brzacima i bukovima Tare i Drine pronalazi svoj životni smisao (Historija Foče, počeci turizma, priredio Kenan Sarač).
[11] Sabro Lampa i Muhamed Čećo iz Foče, po završetku gimnazije upisali su Prirodno-matematički fakultet u Beogradu. Pre odlaska na studije napravili su originalnu kuću od drveta, natovarili je na splav i transportovali do Beograda. Kućicu su privezali uz obalu Save i u njoj živeli do kraja studija. Bili odlični studenti i kasnije vrhunski stručnjaci ( Milenko Mišo Todović, Završ kod Foče, Čelebići, Zavait i Meštrevac, Beograd 2015
[12] Nakon Prvog svetskog rata na Drini se nalazilo oko 250 splavova i više od 500 splavara.
[13] Dragocena svedočanstva o ovom fenomenu ostavio je Bogdan Baštovanović u svojoj knjizi Sto godina splavarenja na Drini (1981).
[14] Svetog Nikolu splavari su slavili kao svog zaštitnika.
Be the first to comment