Radoslav Rotković, (odlomak iz knjige Velika zavjera protiv Crne Gore)
RAZGRANIČENJE CRNE GORE I SRBIJE I RAD NA NJIHOVOJ UNIJI
(573 Vukotić, Uspomene, 173. I dalje do 180.)
(574 U brošuri 20/21)
Poslije drugoga balkanskoga rata došlo je do razgraničenja Crne Gore i Srbije, čime su one, prvi put poslije XV vijeka, dobile zajedničku granicu. Ragovora o tome bilo je već u vrijeme bukureštanskih mirovnih pregovora, avgusta 1913. godine, kada su crnogorski delegati bili Janko Vukotić i Jovan Matanović. Vukotić piše da su znali da bi Crna Gora više zemljišta dobila, da je još tada povučena granica između Srbije i Crne Gore, kao između ostalijeh balkanskijeh država. Ali su to pitanje ostavili za kasnije, nakon što su kratkom izjavom, koja je dodata ugovoru, naglasili zasluge Crne Gore u ratovima protiv Turske i preporučili Mirovnoj konferenciji “da se pri odreženju granica izmežu Srbije s jedne i Bugarske i Grčke s druge strane, uzme u obzir, da dio dobitka koji propane Srbiji, treba (da) dijeli sa Crnom Gorom”. (573)
Ova skromna izjava, piše Vukotić, učinila je lijep utisak, ali na – Rumune. Na to je Vukotić predložio da , u slučaju neslaganja sa Srbijom, Rumunija uđe u međunarodnu arbitražu, umjesto Bugarske, što je i prihvaćeno. Kad su se vratili u Beograd, Vukotić je rekao Pašicu da mora u Makednoiju, da isprati svoju vojsku, pa će se odmah vratiti u Beograd radi pomenutijeh pregovora, na što je Pašić odgovorio da će se sve svršiti “lako i s malo dogovora”. Nakon ovoga pošao je Vukotić kod ruskoga poslanika Hartviga koji mu je odmah rekao: “Molim Vas, nemojte tražiti Prizren, a drugo ćete dobiti što hoćete”!
Hartvig je poznavao crnogorske prilike, jer je bio na Cetinju u vrijeme razgraničenja s Turskom oko Plava i Gusinja. Vukotić ovo ističe da bi podvukao negativan rad svijeh ostalijeh ruskih poslanika na Cetinju, sem Jonina, Argiropula i sekretara Djačenka. Vukotić je po Matanoviću poslao svoj prijedlog na Cetinje, da dobije otud mišljenje, a sam se zaputio u Makedoniju. Kad se vrnuo u Beograd, Pašić mu je rekao da će sve ići lako: nudeći obe te dve varoši, to jest Pljevlja i Đakovicu. A granica? Ide drimom? Kad je Vukotić pokazao Pašiću daDrim teče nekoliko kilometara od Peći i da Metohija neće pripasti Crnoj Gori, Pašić jepogledao na mapu i, kao, začudio se da je to baš tako! Dalji pregovori vođeni su sa generalom Božanovićem, no ovaj nije hito dalje od onoga što je ranije predložio Pašić. Onda je Vukotić pošaokod Stojana Protića koji je , takođe, bio nepopustljiv, jer je Srbija izložena velikim troškovima i treba da živi. Onda je Vukotić zapitao: zar i Crna Gora isto tako nezavisna država kao i Srbija, nije izložena troškovima za opštu srpsku stvar i zar ne treba da živi? No Protić odgvori, dosta neoprezno, da je Srbija, istorijskim razvićem pozvana da o Srpstvu vodi računa! I to bi bilo sasvim logišno, da se operisalo sa pravim pojmovima! Ali po Protiću, kojega su zvali bandoglavi Stole, kao i po Pašiću i ostalijema, Srpstvo je obuhvatalo i Makedoniju i Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu! A da bi se pregovori prekinuli ili otežali, najednom su nestali iz Beograda, na odmore: i Hartvig, i Pašić, i kralj Petar, i predsednik Skupštine Andra Nikolić. Onda je i Vukotić namjeravao da se vrati, pa, kad je za to čuo, došao je da s njime razgovara prijestolonasljednik Aleksandar. No odmah su se posvađali oko toga: ko je osvojio Đakovicu! Aleksandar je tvrdio da su Srbi osvojili Đakovicu i da su imali u tim borbama 40 ranjenih a Janko nije stigao da odgovori da su Crnogorci imali 1141 ranjenoga i 360 mrtvih! Vraćajući se u Crnu Goru Vukotić je krenuo preko Skoplja, i tu u je ruski poslanik Bjeljajev kazao da je dobio depešu iz Beograda: da se saopšte minimalni zahtjevi za razgraničenje. Vukotić je zatražio Pećku nahiju a u rejonu Đakovice neka granica ide Drimom. Srpska vlada nije ni na to pristala. I kralja Nikola i Vlada stali su iza Vukotićevih prijedloga. Tako da je poslije odmora poslat u Beograd Mirko Mijušković da nastavi pregovore, na bazi već datih prijedloga. A srpska vlada prihvata tada uglavnom liniju granice u Metohiji, ali oduzima u Sandžaku dosta teritorija, posebno bogate rožajske šume. Pošto su ovi pregovori trajali tako dugo, reakcije su i u Crnoj Gori i u Srbiji bile negativne, ali ne zato pto Srbija ne prihvata zahtjeve Crne Gore, nego: zašto se uopšte razgraničavaju dvije srpske države, kad će uskoro biti samo jedna? Tako je i Crna Gora prihvatila potonji srpski prijedlog.
Izgleda malo vjerovatno, iako logično: nakon svega onoga što se dešavalo u bombaškim aferama, u oba balkanska rata, iz Crne Gore je potekla inicijativa o izvjesnom obliku unije Crne Gore i Srbije. Sekula Drljević objavio je (1914) na tu temu brošuru: Borba za carinsku, vojnu i diplomatsku uniju između Crne Gore i Srbije. To je, u stvari, njegov govor u narodnoj skupštini 10/23. februara 1914. Dakle, ono isto što je predloženo i krajem XX vijeka! Istorija zaista zna da se ponavlja!
Drljevićev govor nije bio kvalitetan, jer se više osvrtao na kritiku Vlade i hvaljenje Gospodara nego na uniju. Tadašnji položaj Crne GOre smatrao je vječnim, pa je stoga zakoljučio da “velika mogućnost našega kulturnoga i ekonomskoga preporoda leži u carinskoj, vojnoj i diplomatskoj uniji između Crne Gore i Srbije. U tim unijama ja nalazim jedini izvor našega narodnoga blagostanja, smatrajući ih prirodnom ekonomsko-političkom posljedicom teritorijalnoga spajanja srpskih kraljevina i nužnom nagradom krvavih ratnih napora srpskoga naroda. Ostavljajući da drugom prilikom podrobnije govorim o konstrukciji traženih unija, naglašujem, da u pojam moje koncepcije ulazi i jedinstvo željeznica i monopola duhana“. 574
On, dakle, nije razmišljao o neprirodnosti tadašnjijeh granica Crne Gore, o njenoj odvojenosti od mora, sem komadića obale u Baru, od njenoga prirodnoga, budućega razvoja koji joj može obezbijediti samostalni ekonomski život, nego je pošao od pretpostavke da će Austrija ostati na crnogorskome primorju barem još stotinu godina. A samo se po sebi razumije da Crna Gora, u ondašnjijem granicama, nije moga da se uspješno ekonomski razvija.
/…/
Zvanična Srbija nije željela da javno istupi sa sovjom platformom za uniju iz t ri razloga: a) da ne bi izgledalo da ona nešto nameće maloj Crno Gori; b) zato što je u Crnoj Gori imala dovoljno svojijeh ljudi, ne onakvih kao što su bili Medaković, Dučić, Piroćanac, nego izvornih Crnogoraca koji će srpski projekat unije podnijeti kao crnogorski; i c) zato što njoj uopste nije bilo stalo do vojne, carinske i diplomatske unije kkoja bi podrazumijevala postojanje Crne Gore! Ona je, naime željela ono što je i izvršila – aneksiju! U tome se krije i nezadovoljstvo Janka Toškovića i ostalijeh klubaša za tu ideju!
Unija je podrazumijevala da Crna Gora i njena dinastija ostanu, da se dvije zasebne države dogovore oko nekih zajedničkih poslova: zajedničkih poslanstava u inostranstvu, zajedničke odbrane i ukicdanja carina! A to je za njih ne samo malo nego i beznačajno, pa je za prijedlog glasalo svega 6 poslanika! Zato je sve to i odloženo do rata, za koji se znalo da će izbiti, samo se nije znalo kada će izibiti, a u kome će Crna Gora i dalje na ivno ginuti za tuđe interese i tako, sama, dobrovoljno i oduševljeno, pripremiti teren za uniju u kojo više neće biti ni nje, ni njenoga imena, ni njene dinastije!
Be the first to comment