Ljubomir Mudreša, akademik DANU
Knjigu “Rijeka Crnojevića nekad i sad” autor Milorada Minje Ražnatovića otvara nadahnutim pjevanjem u pjesmi “Bratska ljubav” ističući emotivna osjećanja prema svom potomstvu u kome nalazi smisao i vedrnu životnog bitisanja, i nenametljivo u ljubavi nalazi neviđenu energiju za nastavak života u opštem mukotrpu. Tom misaonom poemom Ražnatović rekoh, otvara stranice svoje veoma intersantne i nadasve naučno – sveobuhvatne istorijske čitanke o Rijeci Crnojevića i uopšte Crnoj Gori. Nema u njoj pripovijedanja o kultovima i legendama pa se doima da Ražnatović veoma dobro zna kad mitovi i legende pokolope istoriju tu nastaje veliki problem. Autor se, po prilici drži Orvelove teze “piši ono što misliš da je isitina a ne ono što misliš da će se svidjeti drugom.” Držeći se toga autor podastire istorijske činjenice o prostoru, vremenu, ljudima i događajima o kojima piše i bogatstvom crnogorskog jezičkog izraza, znalački uvodi čitaoca u sadržaj knjige, sve do posljenje stranice. Knjiga sadrži preko 320 stranica sa brojim fotografijama, starijeg i sadašnjeg vremena. Uslovno rečeno, više pod-naslova knjige sadrže desetine poglavlja koje zajedno čine jedinstvenu cjelinu knjige. Glavni lik je Rijeka Crnojević juče, danas i sjutra, Obodsaka štamparije, most Danilov, Obodsko izvorište, Riječki Pazar i neviđena ljepota jezerskog okoliša. Autor knjigu završava imenima prezimena, žitelja ovog kraja. U kompoziciju knjige autor veoma znalački i probirljivo uključuje: radnje, likove, teme da bi istakao koherentnu i efektivnu naraciju. Njegove rečenice su jasne, dinamične i misaone i čine jedni zaokruženu misao. Duboko ponire u ljudsku intimu, načinu života, da sve zajedno rekoh, bogatstvom crnogorskog jeičkog izraza veoma slikovito saopšti čitaocu. Iznad čovjeka kao ljudsko biće jasno je definisana Crna Gora koju autor smješta na sam vrh između Neba i Zemlje ali ističe da nema smisla ni života bez slobode. Toj konstanti sve je podređeno jer ona nema cijenu. Filozofsko, socijaloško i pomalo mitsko razmišljanje autor time ne uzdiže likove, vrijeme, događanja ili događaje već slikovito pojašnjava uzroke, posljedice i stvanost u tom vremenu i prostoru kada su se dešavali. Meni ostaje da primijetim da je to glavna vodija autorovog pisačkog angažmana, koje može da saopštava samo uman i obrazovan čovjek. Neka mi bude dopušteno, da sada i ovđe, napišem veoma jak utisak koji sam spoznao čitajući ovo knjigu, to je opis Crnogorki. Vema precizno i nadasve tačno Ražnatović smješta crnogorsku ženu u stubište društva, kuće, roda i doma. Ona nije javno glavni lik ali je temelj porodice, ona je ta koja čuva obraz doma i roda, ona je domaćica, mudrica, ratnica, radnica, uzdanca i čuvarica ogništa, kolijevke i groba.
Čovjek svoje đetistvo traži i nalazi u zavičaju. To je neviđeni flid odnosa čovjeka i mjesta đe je rođen. Ma kuda putujemo uvjek sa sobom nosimo uspomene na rodno mjeto. Rekoh, tako i Milorad Minja Ražnatović svoju Rijeku Crnojević predstavlja u svojoj novoj knjizi, od iskona do današnjih dana. Ponoviću, opisujući neviđenu ljepotu prirode okoliša Rijeke Crnojevića autor konstatuje da su to živjele, vladale i shranjene tri Crnogorske dinastije: Vojislavljevići, Balšići, Crnojevići i u međuvremenu ratovanja ljetovali Petrovići. Po broju krunisanih glava Crna Gora je u sam evropski vrh vladajućih dinastija.
Autor se usredsređuje na Gospodara Zete- Crne Gore Ivana Crnojevića i njegovog našljednika Đurđa, te veoma znalački piše o Obodskoj štampariji koju je Đurše donio iz Venecije. Štampanjem Oktoiha a zatim i drugih knjiga, ondašnja Crna Gora ulazi u sam vrh kulure Evrope. Taj štamarski biser pored Ljetopisa popa Dukljanina smješta se u prve kultne knjige u Crnogorsko kulturi a Boga mi i znatno šire. Neću skretati pažnju čitaocima i naučnoj javnosti sa Ražnatovićevog umnog opisa znčenja Obodske štamparije ali ću Vas podsjetiti da je do tada Crna Gora bila sveobuhvatno naslonjena na Mediteran. Da(!) Mediteran, koga umne svjetske glave smještaju u kolijevku ljudske civilizacije. S ovim neprocijenjenim kulturnim događajem idu i biljezi romantike, baroka i drugih vrijednosti tog vremena. Zar o tome ne govore velelepni samostani, crkve, porušeni gradovi i veoma stara areološka nalazišta na prostor Crne Gore. Ator knjige Rijeka Crnojevića danas i sjutra podsjeća na nezpamćeno otimanja tih dukljansko – crnogorskih biljega. Taj proces krvavog otimanja počeo je Nemanjićkim kravavim razaradnjem Zete pa se nastavio u asimilatorskom projektu „Nečrtanije“ okupacijom Crne Gore 1918. godine, kasnije i „Memorandumu“ Srpske akademije nauka i umjetnost. Dakako, sve do današnjih dana. Otimači crnogorske kulture, nacije, autokefalne crkve, tradicije, a prije svega i najstarije države na Balkanu Crne Gore. Znaju ti otimači da „tiha voda brijeg roni“ ili bolje rečeno onu staru latinski maksimu „da što nema važnosti od početka nema ni kasnije.“
U esejima “O mostovima”, ”Obodska pećina”, ”Riječki bioskop”, “O osnovnoj školi”, ”Rađanja humora i dokolici”, ”O pošti”, “Usnula ljepotica”, “Nada u buđenje i brz oporavak” autor Milorad Minja Ražnatović razumije se izražava svoj stav ali ne robuje zadatoj, temi iz naslova, već se preciznim proznim iskazom bavi aktualošću, i ističe poentu značenja u prošlosti i potrebu nastavka rada tih neophodnih institucija. On, dakle nudi potrebu, da se jednoj uspavanoj ljepotici vrate one institucije koje joj nedostaju. Zar to nije dovoljan razlog da u obnovi Rijeke Crnojevića se uključi država Crna Gora i njenu zvanični planeri. Ne treba se vraćati na tezu – ko je kriv – zašto su Rijeku Crnojevića zaobilazili glavi putni pravci, ko ih je izmjestio iz predjela neviđene prirodne ljepote, nekada varaošice – glavne kucalice krvotoka Crne Gore u njenom zaleđu. Predpostaviću da znate uvaženi čitaoci ali poradi sebe moram reći: Zaboga je li pogled sa Pavlove strane ili recimo onaj đe je vječna kuća jednog od najvećih svjetskih slikara Miodraga Dada Đurića ispod Košćela bila inspiracija za najveća likvna ostvarenja. Da ne govorimo o tome da je Rijeka Crnojevića odnosno Lipovik bila glavna crnogorska luka i jedina vodena veza Crne Gore sa svijetom. Da je brdo Obod kolijevka štamparskog prvijenca ne samu u Crnoj Gori već i mnogo šire te da je tu stolovao Gospodar Ivan Crnojević i bilo sjedište autokefalne CPC. Danas svjesno ta mjesta naše kolijevke, naše ishodište i stanište tami i svakim danom sve više propada.
Otuda kniga Milorada Minje Ražnatovića “Rjeka Crnovevića neka i sad” ne samo po estetskim vrijednostima zauzima vidno mjeto u crnogorskoj književnoj sceni, već aktuelnošću u razvoju Crne Gore upozorava da je država dužna da crnogorskoj ljepotici vrati stari sjaj.
Na kraju dužan sam da Miloradu Minji Ražnatoviću čestitam na novoj knjizi.
Be the first to comment