Živim u Crnoj Gori od svog rođenja i zbog načina na koji smo vaspitavani generacijama unazad, okolina često zabada nos u stvari pojedinca. To mišljenje ljudi koji nas okružuju, umije da utiče na život istog, ma koliko ’svoj’ bio. Mi kao i ostali ljudi jesmo socijalna bića i sasvim je normalno da nas kriticizam ostalih ljudi tjera da oblikujemo svoja shvatanja, da sazrijevamo i mijenjamo se, da konstantno preispitujemo svoje postupke i pokušamo ispraviti ono što smo zakuvali, prevashodno iz svog neznanja.
Ljudski je griješiti, naravno da treba naučiti na istim greškama međutim, osorno verbalno pokušavanje korigovanja datih postupaka je ponekad i prejako za ljude koji puno rade ili žive kao bubreg u loju. Zbog načina života koji je sve brži, pragmatizam reagovanja na ’tuđe’ ukazivanje na greške jeste izuzetno nizak. U malom prostoru velike konkurencije, gdje se ljudi grabe da se izbore svojim znanjem i umijećem, često se nađu oni koji prstom ne mrdaju ali su ’kompetentni’ da osude pa nerijetko i omalovaže trud onoga koji pokušava na nauči, pa makar i na sopstvenim greškama. U tim danima haranja po načinu na koji sazrijevam i pored saznanja da takve osobe ne razmišljaju o tome iz koje pozicije osuđuju moj trud, misli me ponesu u samokriticizam usađen iz jedinstvenog paketa vaspitanja, koji me je na ovom zivotnom putu zadesio.
U tim bjesomučnim preganjanjima sa samom sobom i u godinama analize kako ljudske misli utiču na sve nas, kao i uz propratnu literaturu usvojenu u pubertetskim godinama, pa i kasnije, prelamanja ljudskih misli su otpočela da me vode ne samo do onoga gdje griješim, već i do motiva iz kog takve kritike potiču.. U većini slučajeva su me odvele do problema u samim ličnostima koje su date sudove izrekle, ali ima i onih koje nisam uspjela da proniknem. Zvala bih ih ’ljudi-zidovi’, tj. ljudi koji često izreknu svoj sud bez ikakve osnove i kolebanja, a ja ne uspijem da shvatim da li je ta kritika ustvari provokacija ili nešto oko čega se vrijedi zamisliti. Takav stav bi me blokirao kao mrena zaslijepio misli i uveo u začarani krug samokriticizma, podrivajući na neki način sve ono do tada dostignuto. Tada bih pošla do nikad punije police svog regala u kome držim literaturu koja me interesuje i izvukla jednu malu knjižicu naizgled svezak đaka srednje škole.
Sjela bih u prijatan kutak, skuvala čaj ili kafu s mlijekom i zastala zamišljena nad tim redovima sva u blagom osmjehu i blagostanju. Pitate se sigurno o čemu je riječ. Pa to je moj mali recept za miran um. U tom svezku koji niko ne bi nikada primjetio među gomilom knjiga, sjede redom i datumom ispisani redovi hvale pojedinaca na tome što postojim. Na tome što jesam takva kakva jesam i molbe da se nikada ne mijenjam u svome arhetipu.. Nije to što me ispunjava zapravo njihova želja da uradim kako oni traže od mene, već zaista jedno priznanje na samoizgrađivanju ličnosti kakva jesam sada. Taj momenat, moj mali ritual, puni baterije i hladi glavu, a onda.. se sjetim da imam snage da proniknem u početak i kraj misli koja me je izbacila iz orbite. Ako takva kritika ima šta skriveno kao saznanje, ja to iskoristim u svom daljem delanju ili je jednostavno odbacim ako shvatim da je veoma zlonamjerna, bez namjere da zlonamjernost vratim. Takve osobe jednostavno mogu da pogriješe u svom sudu, kao što može i roditelj ka svom djetetu. Stara izreka kaže da ’sve ima svoje’, što shvatam da neko mora i sam pogriješiti da bi sazrio i prešao određeni stupanj sopstvenog sazrijevanja.
Stoga, preporučujem da svako od vas nađe neki svoj ’svezak priznanja’ da bi negativan uticaj misli okrenuo u korist svoje snage za dalju borbu. Ma kolike i ma kakve naše greške bile, one postoje tu da nas nauče da budemo bolji. Nekome pripadne ta nezahvalna dužnost da nam to kaže ali ne treba prenagljivati i odbacivati, već iskoristiti i naučiti o sebi i drugima. To nam olakšava borbu sa životom za koji se vrijedi boriti, kao što je lijepo saznati da u sebi jeste izgradili osobu vrijednu nečijeg iskrenog divljenja.
Marija Tadić
Bar
28.01.2010.
