Ređo Kalabrija – Nagrada za Mirjanu A. Rajković



10.12.2018.

Prije neđelju dana, u italijanskom gradu Ređo Kalabrija održana je svečanost završne večeri jednog od najvećih svjetskih festivala poezije.
Svečanost se održala u Nacionalnom muzeju Magna Grecia, u prisustvu veliko broja građana. 

Svečanosti je prisustvovala Mirjana A. Rajković, pjesnikinja sa Cetinja, kojoj je tom prilikom uručena nagrada za pjesmu „Ti slobodno plači“.

Ovo je treći put da Mirjana A. Rajković dobija neku od nagrada na njihovom konkursu koji bude objavljen u sklopu festivala, a koji je ovog puta započeo 13. februara 2017. god. na Kubi, a završio se svečanom ceremonijom u Kalabriji 30. novembra 2018. godine.

Povodom dodjele nagrade Mirjana je izjavila:
„Prelijepo je kad čovjek doživi maksimalno poštovanje i iskreno divljenje za svoj rad, kako od strane stručnih lica tako i od publike, pa ga onda ispuni osjećaj svrsishodnosti u ovom životu, i sve to bude krunusano snažnom emocijom ispunjenosti i punoćom življenja. E upravo tako sam se ja osjećala prilikom dobijanja ovog priznanja za poeziju u Nacionalnom muzeju u Ređo Kalabriji, od strane uvaženog Organizacionog odbora NOSSIDE XXXIII. Hvala im od srca. Bilo je recitala i instrumentalnog izvođenja kompozicija, sala prepuna.. Itaijani su prosto sposobni da uživaju u poeziji. Sve u svemu, ovo je bio doživljaj zaista za pamćenje, a čovjek ide dalje kroz život upravo sa svojim sjećanjem i zapisima koje nosi u duši, zato je vrijedno doživjeti ovakve i slične događaje.”

Evo i nagrađene pjesme:

Ti slobodno plači

Osvijetli staze koje te vode i vole

kao dijete svoje,

a kod kamenja na putu

dodatne napore daj,

shvati početak iskušenja

i idi do kraja – istraj

II

kad god ti se plače

ti slobodno plači

ali košulju svoju razgrni

da mogu u plućima i osmjesi stati

i sve tvoje suze

raspoređene po grudima

jer i suze su ti,

pa ih pusti da slobodno teku,

neka ih svjetlost okupa

i pretvori u drago kamenje

a mjesečina zanjiše

kao što vjetar njiše grane drveća

ili kao što majka ljulja kolijevku,

i neka se rijeka tvojih suza

pretvori u kapljice,

da kao rosa panu

na latice cvijetnih dojki

koje su žedne a možda i umorne,

III

ne plači u sebi nego pusti suze

da ih zvijezde plavetno oboje

a sunce ljubičasti ton da,

pa ih vinom pospi neka se opiju

i pretvore u dragulj vrijedan sjećanja.