Prekjuče smo sjedili na obali Vrbasa. Cijela dolina oko nas je bila zelena, i jedino su se njene oči plavile. Do bola. I kosa joj je bila ofarbana u crno, jer sam to ja želio!
Pozivam je da uđemo u auto, a ona mi samo kaže: -Molim!
Jedino to izgovara dok joj glavu držim u krilu neprestano je ljubeći…
Prošlo je skoro punih pedeset godina od tog „prekjuče“. – Šta radiš? – pita me. – Pišem! – odgovaram joj.
Zatim oboje šutimo i ispod nas lijeno teče Vrbas. Zeleni mu se voda u meandru koji mi liči na neku debelu, zelenu zmiju. Vide se i dva jablana sa osušenim vrhovima. Sjedimo u travi punoj bijelih tratinčica.
-A hoćeš li ti nama skuhati jednu kafu – pitam je i dodajem:
-Zbrljaj je kako bilo, a ja ću, bogami, bataliti pisanje… Koga još zanima ono što neko piše?
-Pa, ako je dobro… možda i zanima ? – veli mi i čujem kako voda u džezvi već vri, a ona i ne haje da makar smanji protok plina.
Zbilja sam nemoguće sitničav – ko da će svijet propasti ako malo i ključa u prazno?!
-Vala, baš tako! – odgovara mi i već znam šta će mi u nastavku kazati, ali ništa ne govori. Izuzetno je taktična, i nikada za ovih pedeset godina otkako smo sjedili na obali Vrbasa nije napravila niti jednu jedinu pogrešku prema meni. Dako zbrlja i tu kavu ili kahvu, sasvim svejedno. Već sam digao ruke i od pisanja i uporno gledam u ekran i vidim kako dvoje izvanredno plešu argentinski tango. On je osamdesetogodišnjak, a ona mlada i krupna crnka. Prava bedevija. Ima duboko dekoltirane grudi, i čiča joj na njima drži svoju ćelavu glavu pod kačketom na kojemu je nekakva kićanka nalik paunovoj ćubi!. Povlači po podu bagava stopala, ali pleše dobro staronja.
Oboje izvrsno plešu!
Voda u džezvi je prestala vriti. Vidim nju nad džezvom i u svom krilu. Kosa joj je popadala izmedju mojih nogu. Prikupljam je nježno, a nju ljubim bez prestanka. Oboje čujemo kako voda u koritu Vrbasa hukom protiče ispod nas, a prije nje, u strani, zavaljano na povjetarcu mlado, tek oklasalo žito! Pogledom tražim da u njemu vidim makar i samo jednu bulku. Ne vidim niti jednu. Umjesto što ne pronalazim željeni cvijet, gledam u olovku ostavljenu na notesu za pisanje i po ko zna koji put kažem sebi: „Da se kojim slučajem ponovo rodim, potpisao bih da nam se dogodi sve što nam se dogodilo, izuzev one strašne tragedije…Sve ostalo potpisujem! Zbog njene čudesne dobrote, lavovskog joj srca i rijetko viđene ljepote.
Potpisujem. Neme zbora – velim sebi, a od kafe ne očekujem mnogo: biti će ili preslatka, ili prejaka. Nikako da je utrefi. A i ko bi tebi, to jest meni, utrefio, kao da je čujem!
Kafu prinosi gracioznim pokretima i samo što uz nju nema rahat-lokuma sa čačkalicom. Bože dragi u koga ne vjerujem, baš li o svemu vodi računa?
… i kakva samo dva zlatna sina imamo? Samo da nije bilo one strašne…ali, neću o tome! Život nije isto što i rosnom livadom proći, a takve kao što je ona, bez pretjerivanja, rađaju se samo jedanput u stotinu godina.
-Je li kafa po ukusu? – pita.
-Znaš da nije! – odgovaram.
-Đubre jedno! – kaže.
A kada mi je prvi put prišla na testu iz morfologije, sjećam se, upitao sam je da mi objasni razliku između priloga i prijedloga u rečenici. Nijesam je ni saslušao, već sam gledao u njeno lice i u crvenkastu kosu. Boje kestena. Dok sam je gledao, nešto je u meni zatitralo što će kasnije eksplodirati u kanjonu Vrbasa, ali ni onda ne uđosmo u auto. Nijesam je želio povrijediti i nikada se zbog toga nijesam pokajao. Naprotiv. A i veoma smo malo pričali. Suvišno je u takvim trenucima bilo šta govoriti, ne stoga što je sve već rečeno, nego zbog toga što smo bili zaljubljeni. Ipak, ja sam sve vrijeme gledao u okoliš, pa sam tako vidio i onu začađavelu stijenu pod kojom je ležala stara razvalina od neke krečane ili ćumurane.
Vidio sam i zašumjelo lišće mladih grabića izraslih nasrijed one stijene i pretpostavljao sam da se radi o podnožju planine Osmače, dok je Skenderuša bila na drugoj strani kanjona. Znate već za Skenderušu, jer se niz njezine obronke nalaze i one nesretne Korićanske stijene…
I, eto, i to smo pregrmjeli. Užas nad užasima! Ne ponovilo se narednih hiljadu godina. Svjetlosnih! Ni riječi više o tome. Dovoljno sam kazao.
Kada nam je ponestalo daha od ljubljenja, ona me je sama pozvala da uđemo u auto. Išao sam za njom pognute glave gledajući joj u prelijepe listove nogu. Stigli smo i do karoserije automobila i ona je tu zastala leđima se oslonivši na nju. U ruci je držala češalj od lažnog ćilibara, pa sam joj počeo raščešljavati kosu držeći za to vrijeme u drugoj ruci rukovetić bijelih tratinčica čiji su cvijetovi pri dnu čaške bili kao našpricani nekom rozikastom bojom na tačkice. Držao sam buketić uz njen obraz, a ona je sa jednog od cvijetića počela otkidati jednu za drugom bijele latice kao u igri „volim te – ne volim te“. Tada sam ja počeo duvati u pravcu cvijeta i on se zavrti kao neka mala vjetrenjačica. Cestom pored nas minuše kola u kojima je sjedila stara Ciganka i iza nje još i tri djevojčice. Kola se zaustaviše tačno preko puta nas, a u nasmijanim Cigankinim ustima ugledah zlatnu „četvorku“.
-Mnogo će te taj voljeti! – reče ona zaustavljajući mršavo kljuse i potežući kajase.
-Ali ćeš ti njega još i više voljeti… dajte mi neku paru! – dodade na kraju.
I tada sam je prvi put vidio na djelu. Otrgla se iz mog zagrljaja i potrčala prema kolima. Zagrabila je šakom iz novčanika i Ciganki podala svu sitninu. Nakon udijeljene sadake, smijala se u povratku, a ja je upitah čemu se to smije. –Rekla mi je da ću biti tvoj Melek!
-Aha, to je Anđeo, je li? – upitah je.
-Jeste! – odgovorila mi je neprestano trepćući, a onda širom rastvori oči uslijed čije se plave boje odjednom nađoh u modroj poplavi. Nisam mogao ni „a“ da kažem, a ruke su mi već bile oznojene i crvena je majica na meni bljiještila na suncu. Tada me je počela strastveno ljubiti kao da me nekud ispraća…
– Pa, hajde! Kafa ti ovaj put i nije tako loša ! – kažem joj da bih se odbranio od te plave poplave.
Rekoh to sasvim neodređeno i nepovezano. Upitah se usput i je li moguće da se sve to baš nama dogodilo?! Šutio sam u nastavku. Pred očima mi je i dalje vijorila crvena marama na Cigankinoj glavi i polako nestajala u retrovizoru dok se iza nas sve više smanjivala zelena dolina Vrbasa… Nijesam znao šta da kažem u nastavku, a ona je već sređivala kuhinju i žurila se na posao.
-Eto, sad možeš da pišeš do mile volje – rekla mi je na polasku.
Ništa ne napisah tog dana osim što sam se bezbroj puta vraćao na obalu Vrbasa, ali i ne samo na nju.
Pedeset godina su kap u moru. I argentinski tango nije ništa posebno, svejedno što i dalje mislim da sam ga navrijeme naučio kako bih sada punim srcem mogao kazati: „Dobroveče, srećo moja!!!“…
Ono dvoje što su ga plesali već su davno iščezli sa ekrana.
Ostala je samo čačkalica zabodena u kocki dopola pojedenog ratluka.
Mlađi sin nam se javio sa broda blizu Tahitija, a stariji je na poslu.
On je u svemu na majku…..
Podigoh se sa kauča na razvlačenje koga do noći neću ni sklapati.
Neka stoji kao što stoje i naših pedeset godina za koje mi se ponekad čini da su premnogo i za stablo a kamoli za čovjeka.
Kako god da je – otišle su u nepovrat! Ne znam šta još da kažem???……………………….
Đenovići, 2014. godine.
