Nalik na paučinu mrkozelene boje i kao sito gusta, povija se na vjetru zelena grana koromača koji izrasta iz pukotine bijelog kamena na vrhu lukobrana!…
Prolazimo u koloni kraj nje i još izdaleka pjevamo pjesmu koja nije od postanka svijeta… Oko nas je plava boja mora, čokoti vinograda, zvonik i hrast, i dan je sunčan i lijep. I, ljudi pamte: ne sve i ne uvijek! Ne prebiru po sjećanjima, već pamte samo ono što se odnekud mora…
Dok sunce pogubno grije naša mlada pitomačka pleća, zagledanost u prostor ne prestaje; u artiljerijskom kabinetu cijevi lakih topova u polutami! Hladne na dodir i glatke do savršenstva, ali svejedno gluhonijeme – leže na podlozi od zelene čoje kao na odru!
I da nije napolju tamarisovih stabala čije se grane njišu naspram plavog neba i nasuprot uljanoj, bijeloj boji po stropovima kabineta, te da se ne čuje glas Ljube Mihovilovića iz pravca jedrarske radionice i milozvučni Ante Righija čije fotografije nikako da izblijede – nebeska bi kupola u kabinetu ličila na igračku, a cijeli kabinet na opsenarstvo!
Iza te nebeskoplave kupole na kojoj se, ucrtane, nalaze zvijezde, ne može se čuti šum borova koji su stvarni, i koji zaista šume na vjetru… Šume, a onda sa njihovih krošanja otpadaju iglice koje padaju po našim bijelim kapama – onda kada ih cijelim svojim bićem osjećamo kao nešto stvarno, kao nešto što će vječito trajati …
I kako smo samo lako, i koliko sveubuhvatno, pamtili sva lica Dalmacije!?
I Mihovilović i Righi, dati su nam samo kao pokusni lakmus-papir sa bjelinom njegovih fotografija, koje, ostavljene u staklenom izlogu – nikako da požute…!? (Zbog čega se toliko mnogo slažu bijela i plava boja u varijetetima koje pamtimo i koje su i u stvarnosti takve…?)
Takvo slaganje boja pokazuju još samo zreli plodovi narandže u tamnozelenoj masi narandžinog lišća! Uz to, Ante Righi, zastao na mramornom stepeništu, i sam ukipljen – kicoški obučen i u pomalo teatralnoj pozi – odbija od sebe sve asocijacije značenja pojma „maritimno“ – značenje koje se naslućuje ispod hrapavog i na trenutke raspuklog Mihovilovićevog glasa koji asocira na zahrdjale beočuge plutačinih lanaca, na svježu smolu iz oblanjanih borovih platnica i – na hod po mukama!!!
Obojica zavrćeni u krug, možda i protivno svojoj volji, uvijek su u njemu, ali stalno na suprotnim stranama; oni su ono sa čime ćemo se kasnije susretati – oni su oni koje ćemo tek upoznavati…
No, ne pamti se sve! I ne pjeva se u koloni pjesma koja je od postanka svijeta. Ništa se ne dogadja dok napolju, kraj lukobrana, umrtvljeni i cijevima okrenuti ka planinama što se izdižu nad morem stoje teški topovi velikog kalibra… Pod njima, na uskom prostoru podzidane obale, leži tlo popločano kamenom… Prilaz u luku dodatno obogaćen dvjema šinama za male municijske vagonete. Bočne strane šina mrke i bez sjaja!
Kada su borovi ponovo zašumjeli na podnevnom vjetru, i kada je iz njihovih krošanja glasno odhuknuo dah vjetra kao uzduh govečeta u jaslama, te kada se more u daljini nabora i pogušća svoju tamnoplavu boju, u Glujićevim se kao ugarak crnim očima pokrenuše zjenice.
Zamjenivši me u tom trenutku sa nekim svojim, osmjehnu mi se i položi ruku na moje rame. Pokrenu mu se i zaigra jabučica ispod grla. Sjede bliže meni i ja mu tada opazih suzu u oku! Tanku, svijetlu vodenu liniju što mu je, zajezerena, ležala u uglu oka koje me svojim vidom ogrija i koja mi otkri svu Zvonkovu privrženost….
I zatim zagledanost prestade. Zaćutasmo. Sjedosmo na tesani kamen mola i ugledasmo ribe, koje – pod nama – u vodi – u talasu poput zamaha krilom i povijajući se u jednu stranu, nestadoše kao gonjene zvijerke!
I one bjehu okupane suncem u prozirnoj vodi mora koje je tih godina bilo do bola bistro i do zagrcnutosti mirisalo na sol i na jod!
Zavijoren na vjetru u podne, drečavi se bokor zelenog koromača na kraju lukobrana račvao u milion sićušnih račvišta i na kamenu oko sebe bacao neke igleno tanke sjenke.
Jato šarenih riba povijalo se u talasu uzduž oplate broda; oplata je pucketala, dok su se konopi s pramca lagano zatezali tek neznatno cvileći zbog toga!
Planine su ćutale.
Svijet je bio jedinstveno skoncentrisan u mladosti mojoj i Zvonkovoj koja je plamtjela!
Izmedju oplate broda i zida mola, usječena i prošarana odsjevima svijetlosti, izmještala se tama ispod naših bosih nogu i donosila ne toliko hladan koliko svjež vazduh!
Pomoćni motor u potpalublju neprestano je štektao, a njegova se larma, razigrana, razlijegala i van brodskog trupa i, raspjevana, spuštala se na površinu mora poput udaraca bure…
Vjetar ju je preuzimao i odnosio ka najbližem kopnu, prema topovima i ka nečujnom i nevidljivom vakumu oko nas …
Cijeli svijet je bio u vakumu. Nečujan i nevidljiv a dalek, tih i spokojan, podsjećao je djelimično na tišinu u minerskom kabinetu – onamo gdje su se nalazile fotografije Nasera i Tita u ogromnim dimenzijama…
I brod je zatim dugo, dugo isplovljavao, a na molu ostavljao prazninu nalik na pustoš. Ipak, ostajalo je nešto i iza broda: ostajalo je malo obalno svijetlo na vrhu svjetionika i sam svjetionik sa metalnim, crvenim ljestvama i onim svojim trbušastim spremnikom za plin. To malo obalno svijetlo – taj svijetleći crveni rubin u staklenom kućištu na vrhu tornjića, radio je i danju i noću. Svojim je crvenim bljeskovima podsjećao na glasanje male ptice – uzaludno i nedužno glasanje iza neveremena – glasanje koje je odzvanjalo duž čitavog Zemnog šara a da ga pri tome niko nije mogao čuti!
To obalno svijetlo – taj upaljeni rubin – paradirao je uporedo s radom brodskog motora i šumom bijelih valova koji su se oko pramca pretvarali u zapjenušanu ogrlicu od najbijeljega kristala…
I, ništa čovjeku očovječenom u marljivosti pri tom da ne bude teško; tako se započinjalo, i tako je trajalo sve do Igrana – onamo kuda se bješe spustio bijel oblak na vrhu zvonika. Bijeličasti pramen magline sišao sa planinske strmeni u danu kao od svile i od ljudi kao ispražnjenoj Dalmaciji onoga vremena…
(Bijeli učkuri na fratarskim haljinama boje trule višnje; zagledanost najranije mladosti i ono stanje kada niko ništa ne govori i kada svi u sve oko sebe gledaju s mirom pobožnika!) Kod Igrana, brod i dalje ne tone! Uzdižu se njegovi vitki jarboli vjerna imitacija starih jedrenjaka, i bez posrnuća mirno plovi na tustoj kobilici! U daljini, ponovo katolička crkva, još jedan zvonik, maslinici u strani i crveni krovovi malenih kućica utonulih u oskudnom ali poput žada jarkom zelenilu. (Nigdje toliki i takav kontrast crvenog i zelenog!).
Na kraju, sa snopićima lozovog i vrijeskovog pruća, promiče starica u crnini u svemu nalik mojoj majci!
A od Igrana do Vjetrenice, i od Vjetrenice dalje: kameni kolaps!
Dva pitomca, nasmijani – jedan malčice visočiji od drugoga – sjede u visokoj travi u sjenci crnih u deblu bademova kraj Doca blizu Trogira…
Uzbučali u vrhovima krošnji i sa lišćem koje svojim oblikom podsjeća na puščanu tanad, crni bademovi propuštaju rijetku svijetlost na kojoj se zare lica dvojici drugara…
Proviruju im bijele kape iz sjenke u visokoj travi nad morem – sjede u smilju i kovilju i udišu kaduljin miris sa velikom nadom, a podne im izmamljuje veselost na licu; sjede i planduju i kao da i onda po njima padaju borove iglice…
Zagledani u svijet oko sebe, nisu mogli znati da će im taj pogled ostati za nezaborav! Kratko drugarstvo u mladosti koje s godinama u sjećanju izaziva blagu jezu i koje se nikada ne zaboravlja….!
Pitomci napustiše crne bademove kod Doca, a Dalmacija, zapjenušana u svojoj ljepoti, ostade na kamenu kraj mora ….!
Divulje kod Splita, 1985. godine!
