Nedavno je iz štampe izišla nova knjiga kratke proze Sandeta Dodevskog pod naslovom “Jačinska jutra”. Radi se o zbirci priča lirske proze. Ovo je treća knjiga Dodevskog u izdanju izdavačke kuće “Presing” iz Mladenovca. U prilogu objavljujemo naslovnu priču iz zbirke.
Rođen u s. Jačince – Kumanovo 1947. godine.
Nakon završetka vojnopomorske škole vanredno studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…
Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…
Objavljivao aktivno u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…
Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na sve »novonastale« jezike i obrnuto.) Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.
Živio u Herceg-Novom, a trenutno u Đenoviću.
Djenovići, Novo naselje bb.
Mobilni telefon: + o69 o82 762
JAČINSKA JUTRA
Malo ih je bilo. Svega desetak i nešto više kojih se sa sigurnošću sjećam. Nazivam ih po mjestu u kojemu sam rođen. To su moja Jačinska jutra.
Pamtim ih i još po nečemu: moja mati nije znala gledati u sat. Vrijeme je mjerila po sjenkama predmeta u blizini kuće, ali glavni orijentir u mjerenju joj je bio jutarnji dolazak voza. Kako voz nikada nije stizao prije osam časova, tako je ona, s vremenom, naučila da mu određuje i kašnjenje – opet prema sjenkama!
– Aaaaa! – rekla bi – jutros kasni dobrih sedam-osam minuta ako ne i cijelih dvadest!?
Moj stariji brat, koji je imao ručni sat, sve je to provjeravao i uvijek je mati pogađala skoro u minut!
Imala je neki svoj sunčani časovnik, a kada bi zimi bilo oblačno i kišilo ili snježilo, tada bi joj bilo još lakše. Samo bi izišla i uhvatila se za direk na čardačiću, podigla kažiprst u visini lica, te se osvrnula lijevo i desno pogledavši prema ambara ili ka rijeci, i – kazala: toliko je i toliko sati!
Od nje sam i naučio da mjerim vrijeme, takođe uz pomoć voza na početku, ali i po mjerenju sopstvene sjenke bosim stopalima. U najdužem ljetnjem danu moja je sjenka bila dugačka ravno tri stopala. Kako sam, međutim, neprimjetno rastao, u predzadnjem ljetu mi se dogodilo da je ona bila dugačka nepunih dvije i pol stope! Upitao sam majku šta se to desilo kada se podne „smanjilo“, a ona mi je odogovorila kako su mi stopala narasla, te kako bih ubuduće morao uz njih stavljati „drvce“ da bi pomoću njega mjerio više kako rastem nego što mjerim vrijeme…Nisam na to pristao, ali sam odonda vrijeme mjerio samo „đuture“ i odoka, i – takođe uvijek pogađao koliko je sati!
Kada sam otišao od kuće daleko, daleko na morsku obalu, i postao pitomac vojnopomorske škole – na časovima iz matematike koji su mi bili najdosadniji, nastavio sam sa mjerenjem! Drugovima sam prstima pokazivao koliko je još minuta ostalo do odmora. Pogađao sam sa minimalnom ili nikakvom pogreškom.
To sam radio i dok sam pohađao osmogodišnju školu. I u njoj niko od učenika nije imao sat, a učitelj Slavko Milanovski bi se svaki put zabezeknuo kada bi me čuo kako pogađam vrijeme. Provjerio bi to na svom ručnom satu, a onda bi me po „kazni“ natjerao da ponovim gradivo koje nam je predavao.Ponavljao sam sve od riječi do riječi nastojeći pri tom da dodam i nešto svoga kako ne bi ispalo da prepisujem od njega. Onda bi on prišao do mene, pogladio me po obrazu i glasno rekao: „Bravo, sokole!“
No, moja su Jačinska jutra odavno prošla. Sve što je od njih ostalo moglo bi stati u jedan jedini pisak voza, u majčin uzdignuti kažiprst i u sunce koje se izdiglo na visini od dva „ostana“ nad nekim od obronaka Osogovskih planina na istoku!
Visina od dva „ostana“ na tolikoj udaljenosti i nije baš mala visina. To je značilo da je već prošlo deset sati, ako već nije i jedanaest, do kada su moji bivoli već trebalo da su blizu svoje sitosti od paše u međi podno afiona. Ako to ne bi bio slučaj, zahvatala bi me panika. Navodio sam ih uz međe kraj njiva pod pšenicom nastojeći da i sam uz njih čupam i nutkam im zelenu travu. U tim je trenucima već nastupalo pretapanje jutra u podne. Nestajali su obrisi okolnih planina u zapari od pregrijanog vazduha od kojega su afionske stabljike počinjale isijavati opojni miris koji me je sve više uspavljivao. Mojoj su se mašti otvarala krila: ženio sam se, bivao oslobodiocem Makedonije, vojevao i sve vrijeme pokušavao pjevati najljepše što sam znao i umio. A pjevati nisam znao ama baš nikako! Malo je reći koliko sam volio mnoge od pjesama – naročito bosanske i makedonske! Obje su mi kao melem prianjale srcu, ali, eto, ni do dan danas ne umijem pa ne umijem! Prosto me bude stid kada se nađem u društvu koje pjeva ili makar i samo urla, ali ja i tada rukom dajem takt – basiram!
Ćutim!
Živim još samo za svoja negdašnja jačinska jutra u kojima mi se žurilo da što prije proteknu. Kako su mi se igre prema podnevu sve češće završvale u prazno, a slike iz mašte smjenjivale jedna drugu, tako sam sve učestalije stopalima premjeravao svoju sjenku strijepeći da već nije podne. No, uvijek bi se kod toga oglašavala poneka od ptica pjevica, a dok se čuo njihov glas ostajala je nada da nije nastupilo pravo podne. Kada bi mi se sjenka smanjila na tri stope, žurno bih potjerao bivole i sam se za njima probijajući kroz pregrijani vazduh što je treperio nad prašnjavim kolskim putem. Tačno u podne bivole bih ostavljao u štali i ručao najčešće samo ono što bi se našlo na trpezi rastjerujući pri tom rojeve muha oko sebe. Postajalo bi pakleno vruće. Nisam mario za vrućinu. Ona prava, nalijegala je tek u popodnevnim časovima. Tada bih posve klonuo za bivolima i radije sam ih napasao uz rijeku čijoj vodi nikako nijesam mogao odoljeti. I pored toga, međutim, jutra i dopodneva su bila moje najveće iskušenje. Njihov rani sjaj, bistrinu neba i tutanj voza koji bi prugom uz rijeku nad sobom izvio grivu gustog, crnog dima i ispustio snažan pisak – e, ta mi se slika nikada neće izgubiti iz sjećanja!!!
U jačinskim sam se jutrima ogledao i sa ogoljelim, travnatim hrptom Odževe padine koja mi je bila takoreći nadohvat ruku; pod njom je stajala i ruševna Kriva vodenica, te i rijeka čija je površina nalikovala nekakvom modrom staklu. I dok se svega toga sjećam, nikako ne umijem sebi objasniti zbog čega mi se onda onoliko žurilo da mi ta jutra što prije prođu???…
Od sve te silne žurbe, s vremenom, kao da je u meni ostala još samo želja da ih ponovo ugledam nimalo ne hajući što ne znam pjevati!!!
I dalje živim samo u vizuelnim stvarima ne vodeći mnogo računa u šta gledam, već samo posmatram, posmatram… Ta moja vizuelnost takođe mi je ostala od majke, kao i ono računanje vremena. Svoju majku posvećujem i u ovim poznim godinama kada god mi se za to ukaže prilika!
Posvećujem i svoje bivole, rijeku i polje po kome su se oni onda napasali.
Žao mi je jedino što je sve to tako brzo prošlo, i što mi moja sadašnja jutra nimalo ne nalikuju na ona ondašnja – J a č i n s k a j u t r a!
Ova sadašnja mi, iz mnogih i neznanih razloga, ne obećavaju mnogo, ali ni ona ne cjepidlače. Svejedno, međutim, nisu ni blizu onako široke ruke kao ona ondašnja …Kakva god da su i ova jutra naspram onih, ni ja kod toga ne cjepidlačim mnogo, već ih i ona davna i ova sadašnja podjednako cijenim i poštujem! Oduvijek sam mogao voljeti, ali nikada nisam znao pjevati. A kada bih to i znao, prva od pjesama koju bih ispjevao do kraja i bez pogreške bila bi upravo pjesma o „mojim Jačinskim jutrima“. Neka mi ne bude zamjereno što je nikada neću ispjevati i što je nećete čuti!!! Svoja ću Jačinska jutra zadržati samo za sebe kako bi mi makar i samo nešto ostalo od života!
Kako bi mi netaknuta ostala moja Jačinska jutra!
Be the first to comment