Sande Dodevski
Jutarnja zvijezda
Preda mnom kasno veče ili rano jutro. Blijeda, svijetleća kupola nad gradom, nepomična, stoji u izmaglici neba i već je daleko iza mene. Ostao je iza mojih leđa i visoki toranj Jačkovog mlina čiji nevidljivi žrvnjevi potmulo tutnje u svanuće, dok se na nebu na istoku, treperava i sa zelenkastim odsjajem, još može jasno vidjeti jutarnja zvijezda…
Hodam po smrznutom snijegu ridom iznad Tromeđe. Nisam svjestan je li zaista svanulo ili je noć još vidljiva uslijed bjeline snijega? … A vidio sam ih: moju mladu gazdaricu i mog gazdu u spavaćoj sobi pored moje samačke sobice. On ju je držao u zagrljaju otpozada sa napola spuštenim donjim dijelom pidžame i vidjela mu se gola stražnjica iz koje je virio crni čuperak kovrdžave dlake. Na njoj se vidjela samo kosa i jedno razgolićeno rame i mislim da je u potpunosti bila gola – oboje u dubokom snu poslije ljubavnog grča…
Išao sam ka svom dalekom, toplom domu jureći u susret jutru sa željom da ga prestignem – da kući dođem prije izgreva crvenog, promrzlog sunca…
Kod Slatinskog rida, ugledah zaleđenu Studenu baru ispod bujnih i ogoljelih brijestova pod kojima su se ranije sakrivale komitske vojvode po istoj ovakvoj cičoj zimi u kojoj je jedan od njih ostao bez nožnih prstiju zbog promrznuća. Bio je to šesnaestogodišnji Petko Nagorički, jedan od mojih djedova po majci. Uvijek je poslije jahao konja, a promrzla su mu stopala vazda bila omotana zavojima od grubog, bijelog platna…
Kažem: ne znam je li bješe jutro ili je još bila noć? Više bih volio da je bilo jutro, jer ono otkriva i budi nove nade, dok ih večer uspavljuje prepuštajući ih zaboravu već u sami smiraj dana?! Ali, i dalje mi je ostala nesigurnost da li se radilo o cičoj zimi ili, pak, o početku rane jeseni za koju mi se učini da mi se ukaza odmah nakon trećeg od ridova u nastavku puta?
Žurno hodajući preko ridova sve do posljednjeg, onog kod Golubice – odjednom se ispred mene ukazaše obje rijeke i mjesto na kome su se sastavljale.
Spustih se lagano niz blagu padinu ispod ogoljelog hrpta Golubice i prođoh pokraj Begove livade sa topolama, a prije nje i niz brijeg niz koji se vijugavo spuštala zemljana traka puta. Na njoj opazih nečiji izgubljeni ćunak. Nije bio dobro privezan uz samar nekome od pazardžija tokom prethodne večeri na povratku iz grada, i – ispao mu je! Ni za šta mi nije bio potreban, ali ga uzeh. Zazvečao mi je u rukama. Pregazih i prvu od rijeka. Zađoh i u trepetljikin gustiš i tada me na blatnjavoj stazi preko puta orizovog polja presrete Rajna. Usne su joj bile zarudjele, a ten lica joj je imao boju nedozrelih malina sa vidljivim rumenilom na jagodicama prelijepog joj lica! Prva mi se javi odsječnim pozdravom, a prije toga me je krišom dugo, dugo umilno zagledala. Otpozdravih joj kruto i neotesano. Ona preskoči blatnjavu baricu na putu i pobježe na drugu stranu. Nisam mogao primjetiti je li pri tom pomislila kako ima posla sa neotesancem. Žene, i kada su u najmlađem uzrastu, dugo i strpljivo ostavljaju vremena muškarcima da dođu sebi nakon šoka koji će ih zadesiti prilikom susreta s njima. Uz to, ako im se dopadnu, zavoljet će one na prvi pogled i neotesance!…Tako je i mene Rajna zavoljela!!!
Nakon što je izgubih iz vida u gustišu pokraj puta u koji kao da potonu – osjetih promrzline na nogama isto kao i Petko Nagorički i pomislih kako „iverje ne pada daleko od klade!“
Sa ćunkom u ruci sjedoh ispod jedne od vrba i zagledah se u svenulo i, učini mi se, smrznuto tlo rižinog polja…. Snijeg je prekrivao zaostale strnjike, a već je bio kraj ljeta ili rana jesen koja je već prohujala skupa s mojim plačem što se odvajam od rodne kuće i što ostavljam bivole na livadi uz rijeku misleći da ih nikada više neću ugledati u naponu snage kakva im je bila upravo pred kraj tog ljeta dok sam ih zauvijek ostavljao… I – zaista se nisam mnogo prevario! Stvarno ih nikada više nisam vidio onakve kakvi su tog ljeta bili. Čak su se u međuvremenu i porazboljevali, a neki od njih i zauvijek nestali, a da im se ni za grob ne zna…???
Eh, kada bi samo životinje mogle govoriti, tada ni dragi Bog ne bi znao sve njihove kletve upućene ljudima!? Izgubivši bivole, izgubio sam tog mrazovitog jutra među trepetljikama i crnooku Rajnu tog, ili te ranojesenje predvečeri, te evo dočekah da maltene pogubim i sve ostalo što se izgubiti može! No, i dalje ni za čim ne žalim osim za jutrom o kojemu sam malo čas govorio, jer sam upravo u njemu, prvi put u životu, prestigao svitanje i izgrev sunca na istoku, i prvi put na tom istom nebu ugledao jutarnju zvijezdu!!!
Tada i nikada više!
Odonda se mnogo toga izmijenilo, i štošta se izdogađalo – uglavnom sve sama peripetija za peripetijom, poneka od njih čak nimalo zakamuflirana već ogoljena do srži i bolna do presvisnuća!
Jutro o kojemu govorim, zaista se nikada više nije povratilo. Ne sjećam se ni šta je bilo sa onim pronađenim ćunkom što sam ga slavodobitno donio kući svima ga pokazujući. To je bio jedini dar koji sam poklonio svom domu u kojemu sam rođen. Prvi pravi, istinski dar koji je završio pod strijehom kokošinjca sa kojeg se narednog jutra prilikom kukurikanja okliznu pjetao, izgubivši u lepetanju krilima jednu od peruški koja se vinu put neba i na koju silovito zalaja naš pas Čapo! Taj isti ćunak nikada i ni za šta nije bio upotrebljen!?…
Rajna je takođe odlepršala kao što leptirica odleprša iznad livade sa rano ižđikljalim proljećnim kukavičjim grožđem pod topolama koje tek prolistavaju…
Da je, međutim, i sada sretnem, mislim da bih je vidio istu onakvu kao i onda sa nepunih petnaest godina. Vidio bih je kako mi se javlja I odmah potom bježeći preskače lokvu na blatnjavom putu. Sada bih zbog nje osušio sve lokve na putu, a cijeli put asfaltirao, te joj nabrao pune pregršti crvenih dudova i zatim je odveo na obalu rijeke da tamo, u travi, dugo, dugo sjedimo zagrljeni! Kada bih samo mogao – Rajnu bih i u jutarnju zvijezdu pretvorio?..
Ali, da se bilo šta može vratiti kao što se ne može – možda bih najprije povratio svoje bivole! No, kako se izuzev sjećanja ništa drugo ne vraća, sretan sam što su mi i ona ostala!?…
Žao mi je jedino što ih ne umijem vjerno prenijeti i ostalima oko sebe u njihovom izvornom obliku. U stvari, možda bi se ona i mogla zapisati , ali je očigledno da ja tom poslu nisam dorastao. Unaprijed se zbog toga izvinjavam svima uz upozorenje i strah od tog istog, sopstvenog sjećanja, koje se, ponekad, pretvara u pravi košmar koji mi ostavlja samo čuđenje!
Razmišljajući o tom svom sjećanju, poslije više od pedeset godina nađoh se slučajno u gradu u kojemu je potmulo tutnjilo iz Jačkovog mlina… Sjedoh u dvorištu jedne od poslastičarnica ispred koje je raslo ogromno stablo divljeg kestena. Zagledah se ispod oboda zelene krošnje u predvečernje nebo na jugozapadnoj strani. Na njemu, spremna da svakog časa utekne iza crnih planinskih vrhova i potone u vječitu tamu – jasno se vidjela zvijezda Večernjača… Dok sam gledao u nju, pade iza mojih leđa zelena i bodljikava čahura sa stabla i iz nje izletje sjajan i okrugao kestenov plod! Jedna od đevojaka što je tuda prolazila sagnu se da ga uzme, a ja, i ne pogledavši je, dobro glasno pozvah: „… Rajne, dušo… hajde da se počastimo tulumbama!“
Mlada me đevojka samo začuđeno pogleda i produži. Uto se i Večernjača izgubi iza brda, te kao da mi na zalasku i sama htjede reći kako ću se uskoro i sam naći u toj istoj tami!
Tami bez zvijezde.
Đenovići, 20.juna 2015.