Rođen u s. Jačince – Kumanovo 1947. godine.
Nakon završetka vojnopomorske škole vanredno studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…
Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…
Objavljivao aktivno u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…
Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na sve »novonastale« jezike i obrnuto.) Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.
Živio u Herceg-Novom, a trenutno u Đenoviću.
Djenovići, Novo naselje bb.
Mobilni telefon: + o69 o82 762
KUM MITKOV VINOGRAD
… Zeleni se na vjetru mog najranijeg djetinjstva iznad dvaju kladenaca u Gornjoj Luci i ispod jednog jedinog duba sakriven visokim travnatim međama a sa druge strane dola koji od Murgaškog rida teče sve do Josimovih kuća i svog ušća u Krivu Rijeku…
Tu, na ušću, gdje teče oskudnom i curkavom ali bistrom vodom, i na mjestu na kome se kraj »Bijele zemlje« put za Donje Jačince prvi put račva na lagano uzbrdo nalijevo i na još laganije uzbrdo nadesno – naišavši sa svojim bivolima poslije prelaska rijeke – najprije ugledah Straška Deninog i Todoskovog, a onda i kum-Mitka Jordaninskog kako ide uz prenatovarena kola sa tek obranim grožđem iz svog vinograda u Gornjoj Luci …
Straško je bio brži od mene u trku prema kolima! Dugonog, i kao da su mu obje noge lijeve budući su mu toliko prave i položene u takozvanom »iks« položaju – nimalo se u trku ne obazirući niti na mene niti na svoje prave noge – prvi je stigao do kola na muštuluk – »sefte«, a mene ostavio da se postiđen i oborene glave krijem iza svojih bivola sve ne bih li izbjegao milodar grožđa, jer – ruku na srce – bilo bi previše da kum-Mitko obojicu časti! Osim toga, Straško je ipak pripadao Jordanincima, a ja nisam! Kako god, ne skidajući osmijeh sa lica, Straško je već držao u rukama crne grozdove poklanjajući se kum-Mitku u znak zahvalnosti do crne zemlje, i u tom saginjanju halapljivo zobljući zrnevlje sa pobočnih grančica što su visile iz njegovih raširenih dlanova…
Kum-Mitko je bio smrknut i takoreći pomodrio u licu dok mu je davao grožđe a da se niti jedanput nije ušmrknuo kako je to i inače radio, a naročito kada bi se zbog nečega osjećao zadovoljnim i bio u prilici da bude u pravu nad svima ostalima sa kojima bi se zapodjenula priča …
Ovog puta nije bio takav! Darivao je grožđe Strašku Deninom i Todoskovom, ali ni traga njegovom: »reči si!« i – »kumašine, da ti kažem – ti si ipak srećan čovjek!« Ništa ni od tog »reči si«, niti od »da ti kažem«, već samo to pomodrjelo i smrknuto lice – ugljenisani žar i neka nepojmljiva tuga, ali ne zbog poklonjenog grožđa, već zbog neke druge, sasvim, sasvim nepoznate brige, zebnje ili mračne slutnje, i ko zna čega sve još ne – tek, kum-Mitka i za ne prepoznati!!!
Straško zvani »Bardza«, primivši toliko željeno grožđe, i nesmiljeno ga i halapljivo jedući, projurio je kraj mene i mojih bivola protutnjivši u prvi sumrak predvečerja…
Ne! Nije me zaboljela nikakva nepravda, čak ni onda kada je kum-Mitko jetkim i pomalo oporim glasom podviknuo na bivole i kada su se iza njih nezaustavljivo pokrenula kola natovarena grožđem…
Uostalom, isti takav osjećaj nosio sam u sebi i ranije dok sam se vraćao iz škole u Klečevcima i prolazio pored kuće tetina Rodeta koji je gajio pčele, a majka mi stalno napominjala da svratim ponekad ne bi li me Rode častio medom…!??
Pune četiri godine sam prolazio kraj tetinove kuće, i – koliko se sjećam – niti jedanput nisam svratio na med! Jesam možda samo jednom, ali i onda pod izgovorom da sam žedan. Tetka Dana – bog da joj dušu prosti! – izvukla je brzom brzinom punu pocinčanu kofu vode iz plitkog, riječnog bunara pred kućom, a ja sam je, pijući je ko nezdrav, osjetio kako me naglo zasićuje poput kamena mi naliježući na gladan stomak!
Na putu do Jačinca, umalo što ne zaradih »groznicu«, a okus te kao led hladne vode i danas osjećam u ustima!
Na stranu, međutim, i grožđe i med! Ni pet para ni za sve ostalo, ali ona kum-Mitkova tuga na smrknutom mu licu u rano predvečerje na raskršću kraj »Bijele zemlje«…?! Otkud ona, i zbog čega je kum-Mitko baš te večeri nosio na svom licu – tu, meni do tada nepoznatu tugu …!?
Da li zbog dvaju sinova Tikomira i Slobodana i jedine mu kćerke Dobrinke – da li zbog stalnog preračunavanja i doračunavanja zaradjenog brašna od ujma u Adžijskoj vodenici, ili možda nečeg trećeg, još važnijeg, a meni u to vrijeme nepoznatog?!…
A da su ga brige morile – bilo je više nego očigledno!
Kako god da je bilo, kum-Mitko je potjerao bivole, oni su povukli kola a on krenuo za njima prebacivši desnom rukom štap iza leđa i zadržavši obje ruke na njemu; tako pogrbljen, nestajao je za kolima prema kući Petka Josimovog. Drugim riječima: niti me je vidio, niti sam ga vidio! I – kako onda, tako i danas!
Vidjevši ga takvog, pomislih da je zamalo pa na samrti! Bolje rečeno, da je ni živ ni mrtav, već da ga samo ima! …
Još ne poznajući tugu koja će se s vremenom u svima nama useliti, ali predosjećajući da već postoji u svačijoj »duši« – krenuo sam za svojim bivolima uvjeren kako će se tokom mog odrastanja sigurno i kod mene nastaniti…?!
Kum-Mitko je bio najbolji primjer za to!
A njegov vinograd, gdje se zapravo on nalazi?… Da. Sjećam se! U Gornjoj je Luci. Onamo kod dvaju kladenaca i na drugoj strani dola ispod bujnih brijestova; uza stranu, pa kroz iste takve nešto manje brijestiće što rastu uz zemljanu jarugu u čijem su vrhu oba kladenca!
Tamo se on zeleni na podnevnoj žegi dok grabim vodu iz bogatijeg vodom Donjeg kladenca i ulivam je u bardak sa otučenim grlićem koji ću preko dola odnijeti ocu, majci, sestrama i svojoj braći koji svi zajedno žanju pšenicu »osatku«!… Dok ulivam vodu u bardačić, ispred lica mi prolijeću dva vilina konjica: jedan smaragdnozeleni i sa kao od stakla providnim krilcima, a drugi potpuno crn!? …
Lete paralelno, no onaj crni je uvijek niži od smaragdnog, sve dok smaragdnozeleni nije zastao na listu jedne od donjih brijestovih grana! Tada je i crni zastao u zemljanoj strani iznada kladenca, ali stalno otvarajući i sklapajući svoja krila baš isto onako kako je to činio i smaragdnnozeleni …?!
Odjednom, neprimjećen, kraj glave mi strijelovitom brzinom proleti kafenozeleni svračak sa zatupastim kljunom stuštivši se pravo na smaragdnozelenog …?!
Odnese ga u trenu, a onda – o, gle li čuda!, nestade i onaj crni u strani nad kladencem…?
A taj crni bio je, u stvari, samo sjenka smaragdnozelenog…???
Istog momenta, i ne znajući za kasniju kum-Mitkovu tugu, po prvi put sam je osjetio u sebi.
I čitavo mi je ljeto u nastavku minulo u potištenosti i melanholiji…
U veče »darivanja« grožđa, pak, krenuvši za bivolima prema Miloševoj i Atanasovoj kući koja je još bila u izgradnji, i osvrćući se prema rijeci tražeći pogledom Straška »Bardzu«, opazih ga na drugoj obali i odmah mi laknu kada mu ugledah prazne ruke! (Prije ili kasnije, sve se jednom pojede, i – opet sve biva isto!).
»Bardza« je, mašući praznim rukama, dugačkim koracima nestajao neznano kuda…
Kum-Mitko je za to vrijeme sve do ponoći gnječio grožđe u velikoj kaci-badnju, i – uvijek iznova preračunavao i doračunavao govoreći nešto u sebi: »Četiristotine kilograma groždja! To znači, najmanje dvjestotine litara vina od »kratošije« i »lisice«… Znači – ponavljao je – napraviću sinu Slobodanu svadbu za pamćenje! Biće tako, a onda neka slobodno umrem! Neće mi biti nimalo žao!…«
Nakon što je izmuljao grožđe a na vrh badnja stavio poklopac – ne žaleći truda da pod njim nasloži i zelene lastare posječene iz vinograda – nije zaboravio da pomisli i na vodenicu! A u vodenici ga zamijenjuje upravo Todosko! Kum-Mitko pouzdano zna da će Todosko najprije sebi ispeći pogaču, te da će zbog svog »poguzluka« i vodenični kamen podići na krupniju meljavu i obraz mu uzeti pred svijetom. Ljudi će kazati: -Aman, bre, Mitko! Dok mi je žena sijala brašno, bilo je više mekinja i prekrupe nego brašna!
To da se kum-Mitku desi – to ne može biti!
Ostavio je kacu sa izmuljanim grožđem i s mjesta krenuo prema vodenici. Stigavši do njenih zaključanih vrata, zastade na trenutak i osluhnu: kamenovi se vrte, bruje! Voda bije u čarkove, a Todosko vjerovatno spava. Budući je ipak pripadao Jordanincima (jer smo i njega zvali »kumašin –Todosko«) – kum-Mitko ga nije želio buditi.
Samo je rekao: »Kako god ga samelje – biće dobro!«
Vraćao se nevoljko iz vodenice u koju i ne uđe prolazeći kraj bašti sa prezrelim paradajzom, paprikama i bijelim tikvama-misiračama, ali i dalje misleći na Slobodanovu svadbu…
Kada je najzad s proljeća i iza Đurđevdana rijeka obilno nabujala, preko njene su se mutne vode iznenada zabijeljela svatovska kola i čeze, a u jednoj od njih i mladoženja Slobodan sa nevjestom koja je sjedila ukrućena i malčice postiđena. Iskočivši u jednom trenutku iz čeze i skvasivši svoje nove pantalone, Slobodan je zagazio kroz mutnu vodu držeći konja za ular. Iznad pantalona mu se presijavala na suncu providna najlon-košulja nalik staklastim krilcima onog nestalog smaragdnozelenog vilinog konjica nad kladencima u Gornjoj Luci …
Za to vrijeme, neki su se drugi konji utrkivali u svadbenoj pobjedničkoj utrci za dar crvenih »žar-čarapa«, svilenu djevojačku maramu i za momačku prestiž! … Sve je tutnjilo preko mutne vode rijeke uz zvuke doboša, tupana i zurli!…
Pljuštale su šećerleme i uštipci uvaljani u šećerni prah; igralo se šareno svadbeno oro u kojemu je svak držao uzdignutu glavu!…
Kum-Mitko – smetnuvši najzad svoju tugu – prvi je razbio punu flašu sa nenačetom rakijom o duvar kuće, i – zaigrao! Poveo je kolo, ali ne smogavši snage i da rukom zavrti bijelu maramicu kao kolovođa…!?
I tek pošto je pred kraj života izgubio jednog za drugim oba svoja sina – tek ga je onda ona ranija tuga sasvim, sasvim pokosila…
Tada, kada mu je sako visio na ledjima, a on savijao cigaretu i oblizivao njezin tanani papirić, ali suzu pustiti da bi se vidjela – jok! Kao da bješe od čelika! Samo se crnio nalikujući onom nepostojećem crnom vilinom konjicu, onoj sjeni, u Gornjoj Luci, i to je, u stvari, bila ta njegova prethodno dugo, dugo najavljivana tuga!
Njegov život – njegov pakao, ili pakao bivšeg života…? Nešto od to dvoje! Šta drugo da se kaže? Neka se kum-Mitkov vinograd, ako ga još ima, i dalje zeleni na vjetru mog najranijeg djetinjstva! …
Be the first to comment