» … Naša mila Boko, nevjesto Jadrana sa nebom ko od plave svile, ljepša si od svoje primorkinje vile!« – Tako je pjevao Mostarac Aleksa Šantić osjećajući se u njoj maltene kao kod kuće…
U Boku sam prvi put stigao davne 1965. godine, a stalno se nastanio 1976.
S nostalgijom se prisjećam tih dana, naročito svog neumornog planinarenja, kupanja u moru i ribolova. Ono što mi je, međutim, ostalo u živom sjećanju jesu svakako ljudi koje sam u svom zrelijem dobu počeo da upoznajem, prije svega osobe iz svijeta umjetnosti kakve su recimo slikar Vojo Stanić, čudesni Zulfikar – Zuko Džumhur ili Radoš Rotković..
Među inima svakako pamtim novinara sa radija u Kotoru, Tomislava Grgurevića – Tomu, te Sagera i Dubrovčane Feđu Šehovića i Matka Župu koji je na radiju imao neki specifičan glas – glas ptice kreštalice! Znao je u govoru da sve vokale obavije onim specifičnim dubrovačkim »oa«, pa je od grada ispadalo »groad« i sl.
Ipak, za moju priču je mnogo važniji Rotković: scenarista, dramski pisac, istoričar i romanopisac, a u poznijem dobu i ljutiti (čestiti) liberal… Još živi i imam osjećaj da se ne mijenja nikako!
Sličan mu je i Vojo Stanić koji takođe još aktivno slika.
Ove dvije ličnosti su me nadahnjivale i još uvijek me nadahnjuju u kavoj-takvoj aktivnosti iz oblasti pisanja. Nažalost, neki od mojih uzora kao što je Zuko Džumhur, već su odavno umrli.
No, da se vratim Rotkoviću i njegovoj priči o suživotu na koji je potrošeno mnogo mastila i brdo papira, ali o kojemu se i dalje piše…
Posjećujem ga u njegovoj kući na Toploj III. Sjedimo u radnoj sobi-biblioteci sa bezbroj knjiga i – sa kompjuterom na stolu! Imao ga je i kada ja nisam znao kako izgleda kompjuter. Pisao je o doseljavanju Crnogoraca iz Polablja u Poljskoj… Prekinuo je pisanje, okrenuo se prema meni i počeo usmeno da mi kazuje sjećanja na svoje djetinjstvo u Mojdežu, život u ratu 1941-45., i, napokon, i sve ono iza rata.
Kazivanje mu je ličilo na automatsku paljbu, te kao da čita iz knjige!
Kaže mi da mu je otac bio kovač i usput pokazuje na staru kovačnicu koja još stoji u uglu bašte – onakva kakvu su je prenijeli iz Mojdeža. Čak je i kamen isti. Uz kovačnicu je i kazan za pečenje rakije. Moj otac je bio i kovač, i kazandžija, i kalajdžija, a bio je i vrstan potkivač konja, jer je, bome, kao kovač sebi mogao lako napraviti potkovice ili one okrugle, pločaste potkove koje su nam došle od Turaka…
E, sad!, veli Radoš: – Rat je – sredina ljeta 1942. godine. Mog oca zove prijatelj iz Grude u Konavlima da mu nešto uradi oko kazana, da iskuje alat, pregleda bronzine, pošto je ovaj u velikoj raboti oko vinograda i u polju.
Otac mi odlazi kod njega. Dok radi u podrumu kuće, kod njegovog prijatelja stiže ustaški satnik sa jednim vodom pod punim naoružanjem. Italijani su u Dubrovniku, nešto malo u Cavtatu, pa i u Novome…
Satnik traži cijeli sprat prijateljeve kuće za sebe i svoje dvije prijateljice, a ustaše iz voda smještaju se u šator u blizini kuće.
Podne je i strašna je vrućina. Prijatelj moga oca nikako da stigne u podrum da bi mu rekao da se pripazi (pravoslavac je, je li!?…) – nego sve trči da ugodi satniku i njegovim prijateljicama. One traže limunadu jer im je vruće. Vojnici galame oko kuće na pustoj livadi koju su zaposjeli šatorima, a ispod kuće i uz sami podrum je pojata sa kazanom, dok je dalje od nje nekakav betonski kanal, pa onda vinograd sve dolje do Ljute! Po nesreći, satnik traži od domaćina da mu pokaže sve ukućane i da za njih da podatke. Limunada spremljena na brzinu i njeno odnošenje na sprat, pomoglo je prijatelju da ugrabi malo vremena i da Radoševog oca upozori da se dobro »maškara» kao pomoćni radnik i obična fukara odnekud iz Čepikuća ili Ravnog…
Satnik navaljuje na svoje prijateljice, zatvaraju škure i vrište na spratu neko vrijeme, a onda miruju. Satnik nije ni vidio »pomoćnog« radnika, ali vojnici u dvorištu javno govore kako su došli da sjutradan, na Sv. Iliju, »tope« mast od pravoslavaca koji će izjutra tačno u šest ura biti na stanici preko puta Grude. Sve što nađu u vagonima da će poklati!…
Domaćin opet u nevolji. Zna se s mnogima iz Mojdeža, Sutorine, pa i iz Novoga. Moli prijatelja da se kada padne mrak krišom spusti kroz onaj kanal i pored vinograda sađe do blizu Ljute, ali da se ne kreće njenim koritom prema Mlinima (Konavoskim dvorima!), već da ide onako, niti kraj rijeke, niti poljem da ga ko ne bi vidio. Što je najbitnije – mora stići prije tri ure iza ponoći da obavijesti sva sela i sa jedne i sa druge strane rijeke Sutorine, te da se prije svanuća i policijskog sata vrati neopažen u kuću.
Otac mu kreće oko jedanest sati noću. Stiže na željezničku preko puta Sutorine i tu ga osjete kučki, a on ne smije da se brani niti da viče. Ispod stanice živi udovica Stane kojoj uvijek poneko navraća za plaćenu uslugu…. Mora je nekako dozvati i još da joj debelo plati ne bi li ona prešla prijeko rijeke i javila barem u Lučićima, a onda ovi dalje sve do Sušćepana…
Prilazi kući Staninoj i kuca na prozor. Na prozoru, u mraku, vidi mušku glavu, a onda se pali svijetlo i Stane viče da ko je i da šta hoće?! Čovjek joj je u kući i ne misli primati novoga pa da će joj i zlatom platiti. Radošev otac joj kaže da će je baš zlatom platiti i vadi dva »napoleona«- dukata . Stane mu kaže neka malo pričeka dok ovaj prije njega završi rabotu!!!
Radošev otac nema vremena ni da joj kaže da mu nije do »one rabote« – već je onako poluobučenu čvrsto drži za obije ruke koje joj poteže naniže i polako joj kazuje o čemu se radi: – Vidi, Stane! Stvar je ozbiljna! Postradati će ljudi… Ma, moraš preći preko i kazati im da sjutra niko ne ide na voz…!
Ona pristaje, ali tek onda kada prethodnik odradi »plaćeno«!
Pun neizvjesnosti, Radošev se otac vraća istim putem prijeko Debelog brijega, pa istom stazom pokraj Ljute stiže kod prijatelja prije svanuća. Satnik spava, no vojnici su budni i već škljocaju opremom i puškama koje kraj šatora stoje »u kupe»!
Prije pet sati kreću prema stanici iznad Grude. Voz stiže tačno u šest sati, ali u vagonima osim dvoje-troje Hrvata ne nalaze nikog drugog.
Vraćaju se bijesni što su »Vlasi» doznali za njihov plan, a satnik divlja kroz kuću. Zove nekakav »ustaški stan« na Čilipima, dobija vezu i raportira da ih je neko provalio. Stiže mu naređenje da pročešlja cijelu Grudu… Radošev otac bije bespotrebno po kazanu, razliva kalaj i namjerno se maže garežom po licu – samo mu se oči vide. Satnik je i njega »pročešljao«, ali je dosjetka sa Čepikućama uspjela. Satnik ga pita samo je li noćas ikuda izlazio ili nekog vidio da se vrzma oko kuće. Naravno da nije! – uzvraća »ćaća« Rotković i kod prijatelja ostaje još punih sedam dana sve dok ustašama nije stiglo naređenje da se prebace u tvrđavu iznad Mrcina, nedaleko od Dubravke iznad današnjih Konavoskih dvora …
I, priča mi tako Rotković, stiže i do teme o razaraču »Zagreb« i njegovom romanu-drami na tu temu, te na kraju dolazi i do aktuelne politike. Hvali Tita i NOB. Ljut je na AB – revolucionare i tješi me da će sve brzo proći. Sada bih mu rekao: » Hoće, hoće!?«…
I nije samo Rotković taj koji mi je ispričao nekolike dobre priče. Bilo je tu i nezaboravnih razgovora o umjetnosti sa genijalnim Vojom Stanićem pred kojim se čovjek naprosto zaledi od jednostavnosti krcatoj mudrostima …
I, eto, dovoljno je i samo njih dvojicu poznavati pa da vam za cijeli život Boka Kotorska ostane u sjećanju!
Đenovići, 2o12., u aprilu!
