Intelektualni dragulj Boke – Don Branko Sbutega – kao rijetko koji intelektualac u historiji Boke Kotorske u novijoj povijesti – svojim je javnim djelovanjem, a još više pisanom riječi, obilježio vrijeme u kojem je živio.
Bilo je to, nažalost, vrijeme nabujalog nacionalizma potpomognutog sa strane i objeručke prihvaćenog od nas samih, iznutra!
Ako li vas bilo kada put nanese, put Kotora’ – svratite u Dobrotu i uđite u dvorište crkve „Sv. Stasija“. Onamo će vas dočekati stare, kamene zidine, a u čeonom dijelu crkvenog groblja vidjet ćete bijelu kamenu kuglu ne veću od fudbalske lopte… Na postamentu pod njom, skromni natpis: „Don Branko“ Ništa drugo sem toga. Lijevo i desno od te kamene kugle, stajat će pokraj vas monumentalni kameni sarkofazi sa nadgobnim spomenicima bivših župnika crkve „Sv. Stasija“, a sve u patini memle, obrasli bršljenom i zelenkastom mahovinom istih tih, starih i već zaboravljenih sakramentom ustoličenih a pokojnih katoličkih svećenika…
Don Brankovi suvremenici (među kojima i sam spadam) u mnogo čemu su bili i privilegovani, i počašćeni, što im se pružila mogućnost da žive u njegovom vremenu, da ga osobno vide, slušaju i gledaju uživo njegove javne nastupe na televiziji, a nakon smrti i čitaju ono o čemu je krišom pisao samo za svoju dušu.
A to, kako je on pisao, u svemu je nalik na simfoniju i na nagli i neočekivani uzlet jata golubova sa nekog od kotorskih kamenitih trgova nego li na sve veću, i sve češću, ispraznost mnogih „takozvanih“ suvremenih intelektualaca današnje Crne Gore i njezinog šireg okruženja!
Nevjerojatna je snaga njegovog ekspresivnog izričaja koji seže do najvećih dubina ljudske moralnosti i etičnosti, da bi se u istom trenutku vinuo do plavog, zvjezdanog neba nad Bokom Kotorskom poput istog onog uzlećelog jata golubova…
Simfonija riječi praćenih zvucima orgulja iz njegovog „Sv. Stasija“ čiji je zvonik dugo, dugo nakon zemljotresa iz 1979.godine stajao nagnut bez nekoliko svojih ugaonih kamenova vrhu.
Don Branko Sbutega je i u takvom zdanju pomno bilježio, zapisivao, a onda putovao i javno govorio hrabro iznoseći svoje stavove o zlu i o dobru na način kakakvim je malo ko prije njega to činio!
Nije pristajao na šutnju i poniznost.
Povukavši se pred bolešću u jednom trenutku u samoću, napisao je i priču o svojoj i našoj „Teta – Irene“, i ta je priča – posthumno pročitana – odjednom bljesnula sjajem koji je novom snagom obasjajo čitavu Boku. U toj je priči tragičnost smrti uzvišena do najljepše slike u očima dječarca Branka koji će se tek zarediti za budućeg svećenika!
Teta- Irene je pošla u svoje vječno počivalište na groblju ponad kotorskih zidina, a sam će Branko zbog učešća u posljednjem ispraćaju i procesiji zaraditi školski ukor koji će mu biti draži od svih karamela iz teta-Irenine bombonjere iz koje mu ih je svakodnevno davala…
To će ujedno biti i jedino mjesto na kome će se već stasali svećenik, župnik, prepustiti nježnom osjećanju u svom pisanju što će svojom snagom nadmašiti snagu pisanja i pripovjedanja jedne od najpoznatijih francuskih spisateljica kakva je Margarit Diras ili Dankinje Karen Bliksen… Nadmašit će u ponečemu i snagu samog Njegoša i Ive Andrića…!
Boka je iznjedrila Don Branka Sbutegu koji je originalan i sličan jedino sebi samome, i to baš u najtragičnijem trenutku – onda, kada je samodovoljnost puka samo jednog naciona bila dovedena do svog apsurda težeći da poništi sve što joj je stajalo na putu samodovoljnosti, a sve pod motom: „U se, na se i poda se!“ Don Brankove riječi i danas, dugo nakon njegove smrti, u posthumno objavljenoj knjizi „Kurosavin nemir svijeta“, odzvanjaju istim onim lepetom krila uzletjelih golubova čije lepršanje nad plavim nebom Kotora podsjeća na lament i plač, ili na popadali behar narandžinog cvijeta i istog takvog bijelog cvijeta mirte, ili ruzmarinovog cvijeta plave boje.
Zbilja, Don Branko Sbutega je intelektualno čudo po lakoći svog izričaja i svjesnosti težine pod kojima je te svoje sudove iznosio, a da niti u jednom momentu nije pokleknuo; hrabar da kaže ono što sami nismo htjeli niti smjeli da čujemo – govorio je testamentarnim glasom, poručujući nam: „Položite samo jedan cvijetak na mom grobu, i biti ću vam vječno zahvalan na tome!“ Kada su pravi, intelektualce zbilja treba poštivati, ako ni zbog čega drugog ono makar i zbog svog ličnog samopoštovanja.
Takav je bio Don Branko Sbutega.
Njegovom smrću ostali smo bez još jednog od najizvrsnijih intelektualaca i tu smo gdje jesmo do pojave nekog novog imena koje će moći ravnopravno stati uz bok Don Branku Sbutegi!
