Rođen u s. Jačince – Kumanovo 1947. godine.
Nakon završetka vojnopomorske škole vanredno studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…
Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…
Objavljivao aktivno u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…
Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na sve »novonastale« jezike i obrnuto.) Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.
PRVIČARI
Zbog čega je, jutros tako rano, onako cviljelo kruškovo lišće nad kaldrmom u dvorištu kada vjetra nije bilo – zapita se Gera dok je, kraj ognjišta, stajao uz aščiju Vidoska. Ispod garavog kotlića u kome se kuha kisjela čorba od tankih jagnjećih crijeva, nagomilani žar obasjava cijeli ćošak „kuće“ (prostorija sa furunom i kuhinjom) – te se oba zida crvene kao da su ćilimima zastrti. Iskaču iskre, a Gera kao da je još zagledan u jutrošnji ispraćaj Trajankinih prvičara… Zamiču preko rijeke i kroz kukuruzišta na okićenim konjima, a on se, evo i sad, kasno u noć, pita hoće li se lako i sa smješkom probiti uskom stazom uz varljivu rijeku Živušu?
Trajankina su to braća po majčinoj i očevoj lozi; braća od stričeva, ujaka i tetaka, i svi su neoženjeni. Jutros su, petnaest dana nakon Trajankine udaje, oni prvi krenuli da joj budu gosti, da je vide i da Geri donesu vijesti od nje kako joj je u novoj kući…?
Iščekujući njihov povratak i stojeći u pomrčini kraj ognjišta, Gera čuje i Gerovicu kako u gostinskoj odaji postavlja tanjire na astalu i, užurbano koračajući, ulazi i izlazi iz odaje. Osluškuje joj korake, a pred očima mu, nepomična i kao sleđena, još lebdi jutrošnja slika klanja sugarastog šilježeta. Bio je svukao kožu sa njega, rasporio ga i izvadio iznutricu. Od nje se sada u kotliću i kuha kisjela čorba koju je ašija Vidosko dobro i dobro zaljutio, pa je svaki čas miješa varjačom da bi joj provjerio gustinu i okreće kotlić, protresa ga i vrti ukrug držeći ga za ručicu na verigama…
Samo na tren odsutan zbog slike sa u emajliranom loncu ubačenom bijelom i crnom džigericom, od kojih je ona bijela, upadajući u lonac, zahroptala kao da je još živa i kao da još jedanput izdiše – Gera odjednom i sam duboko uzdahnu!
Nakon te „zaleđene“ slike ugleda i sebe kako Gerovici predaje slipavu gužvu tankih crijeva da ih ona na česmi dugo ispira – a onda se ponovo zagleda preko rijeke i u pravcu ušća Živuše i niz njenu suhodolinu. Vidio je prvičare kako se provlače kraj uske staze uz koju stoji navaljano oblo kamenje. Kraj tog kamenja, na posnoj livadici, zacrniše mu se pred očima i dva malehna i nakrivljena stogića od grahorike. Nahereni i kao da se u sadijevanju neko poigrao s njima, podsjetiše ga da će to biti dio Trajankinog imetka u novoj kući.
Čim prođoše kraj ta dva stogića prvičari razigraše konje i natjeraše ih u galop! Konje postaviše u „potkovicu“, a onda se cijela povorka prvičara naglo izgubi i u odlaženju i nestajanju zaliči mu na neku crnu brojanicu…
Tane, predvodnik prvičara – tako se oni međusobno bjehu dogovirili – nosio je barjak okićen bijelim, vezenim ubrusima i jabukama u kojima su pobodene metalne pare. Trajankin rođeni brat Kalčo je bio u sredini. Njemu je još na polsaku jedva preko usana preticala pjesma, a ostali – Rista, Dragoljub i Laste su ga gledali iza ramena i, da bi ga razveselili, lagano su podbijali konje natjerujući ih u lagani galop!
Iza toga su svi nestali ispod oboda rida na brijegu nad rijekom.
„Pusta mladost – pomisli Gera režući na dasci nasitno obje džigerice i gužvu ispranih, tankih crijeva – pusta mladost, a još pustija roditeljska briga…! “
Pomisli to, ali ništa ne izusti!
Evo i sad, dok stoji uz aščiju Vidoska, ponovo misli na Trajankinu udaju. Ona, koja je rođena nakon nekoliko nedonesenih Gerovice trudnoća, evo je otišla od njih … Zato je i dobila ime Trajanka. Da zatraje!
Pogleda u Vidoska koji ga, malo malo, nudi rakijom iz pljoske, ali još osjeća tugu što je Trajanka napustila rodnu kuću…
Vidosko ga tješi govoreći mu da mu se čini kako već čuje prvičare preko rijeke!
I, stvarno, ne prođe mnogo vremena kada se začuše njihovi konji na gumnu pred plevnjom. Na čistini gumna, uz pjesmu i smijeh, potjeraše konje u krug loveći u pomrčini nevidljivi stožer na sredini gumna.
Prvi se iz mraka na kaldrmi pod kruškom ukaza Tanetov lik – kao iz sna da bješe izronio! Sa bademastim očima i širokim nasmijanim licem – Trajankin brat od tetke -Tane, prvi zapjeva, ali mu se glas zagubi u topotu konja.
Svi se prvičari zbiše uz kruškovo deblo.
Utom Gera istrča iz kuhinje, ozari se kada ih ugleda, a onda glasno uzviknu: – De, bre, majka mu stara!!! Prvičari, ne silazeći sa od gaženja rijeke mokrih konja, zaćutaše na trenutak, a onda se neočekivano začu tanki Kalčov glas. Kalča je rođeni Trajankin brat za koga do tada Gera i nije znao da voli pjesmu. Žilav i izuzetno snažan momak na pragu tridesete godine, kao da sa svojim tananim glasom razbi svu škrtost u svim tim prethodnim godinama. Starolik u licu i sa pomalo zdepastim tijelom, opusti glasom sjetnu i elegičnu ljubavnu pjesmu:
„Mamo, mori, daleko je i široko je Ginovsko polje –
Da mu kraja nema!
Ali, još je dalja rijeka Durača i još je ljepša,
Oj, majko mori, Stana djevojka!!!“
Geru je zbunio čisti Kalčov glas i kao da pri tom kroz noć još više istaknu siluetu njegovog trupastog tijela na bijelom konju zvanom „Belča“. U Kalčovoj ispruženoj ruci, visoko uzdignut, stoji okićeni barjak od troroge jabukove grane.
Uđoše najzad svi u gostinsku odaju. Posjedaše uz sofru, a barjak ostaviše u uglu iza vrata. Tada je Gera na njegovom vrhu ugledao prvi Trajankin izatkani ubrus kroz čiju se pamučnu pređu mjestimice svjetlucao srmeni konac. U tkanju, taj je srmeni konac malčice bio izlomljen i pod njim se vidjelo nešto tamno što svi ovdje nazivaju „ćoravim okom“.
– De, bre! – ponovo je uzviknuo obilazeći jednog za drugim svu braću-prvičare samo da bi zakrenuo pogled i misli od onog „ćoravog oka“…
Još je čekao na prve vijesti od Trajanke. Niko mu ih ne prenese. A plakala je na ispraćaju – to je kasnije saznao! Rekla im je na uglu kod plevnje, odakle ih je posljednji put pozdravljala, da to što im govori nipošto ne kazuju ocu! Zagušene plačem, kroz maramicu grčevito stisnutu na usnama, riječi su joj se same otrgle: – Ovo tatku da ne kazujete, ali neka vi znate da sam se od njega teškom mukom odvojila!!!
Poslije toga je nisu više vidjeli. Vidjeli su samo bijelu maramu s kojom je za njima mahala sve se više pomjerajući ka ivici dola.
To je sve što je Gera uspio da sazna od Trajankinih prvičara. Ta mu je poruka ostala u pamćenju do kraja života.
* Prvičari – prvičarenje: Prva posjeta mladoj nakon udaje od strane njezine braće po očevoj i majčinoj lozi.
Običaj “prvičarenja” se zadržao u Makedoniji, južnoj Srbiji i Bugarskoj, a djelimično i u Crnoj Gori. (Napomena autora).
Rano je napustio svoj zavičaj, ali ga je cijelog, i još više, ponio sa sobom i izvršio dubinsko zamrzavanje i sada vadi “pakete” – pretače ih u veoma dobre priče, a takvih pisaca je danas veoma malo…ovo me podsjeća na Dragišu Madžgalja . velikog pisca i pjesnika…