Svu sam noć sanjao da berem afion, a kada svanu – pomislih na ljude…
Ima ih koji su gori i od zvijeri (žali bože imena kojega nose!), ali, i dok sanjam, i dalje otkidam afionske glave na njivi zvanoj „Iza torova“… Na njoj su se, nekada davno, čuvale ovce, a kod ovaca bio čoban i pred njim sve njive i ledine, i sve vrijeme ovoga svijeta…
U berbi skupa sa našom porodicom je i stričeva porodica. Afionske glave mećemo u džakove. U rukama imam džak, iste veličine kao što su i svi ostali. Nijesu mi dali „džakče“ prikladno mom uzrastu, već upravo taj veliki u kome bih cio mogao stati. Glave na stabljikama šušte nekim sijerim zvukom nalik zvečkama ili poput konjskih praporaca, ali bez onog metalnog zvuka, a veličina džaka je tolika da ga nikada neću moći napuniti! Tako mi izgleda.
Kraj naše njive je i njiva pod bostanom nekog Dovezenčanina. Da bih što prije popunio volumen džaka, ulazim u njegov bostan i iz njega otkidam dvije duguljaste i napola zelene dinje. Mećem ih u džak, pomišljajući: „Ljudima sve priliči“ – izgovaram to sa zebnjom ne vjerujući da je tako…
Još pridodajem i opravdanje, pomišljam: „Ljudima pristaje svaki put – osim onog pravog…!?“
Budući da sanjam, kao da me istog časa stiže kazna. Pred očima mi tekst iz novina u kojemu piše kako je neki Rus satro maljem svoju ženu našavši je sa ljubavnikom. U nastavku čitam o jednom još većem monstrumu koji je pojeo rođenu sestru; nije bila sva svoja, pa je zaključao ostavivši je da umre i potom je, zaleđenu u drvljaniku satarom sjekao u odreske i svu je pojeo… ?!
Da bih se odmaknuo od takvih gadosti, i u snu nalazim vremena da se prihvatim čitanja nekakvog umjetničkog romana koji, i kada ga se pročita, čovjeku ostavlja želju da nikada i ništa više u životu ne pročita…
Kivan na ljude preko svake mjere, u nastavku uopšte ne razmišljam o njima! No, oni me i dalje salijeću. Priđu mi bez pitanja, požale se i izoogovaraju nešto ili nekoga svejedno što znaju da se neko ili nešto – ako je nešto – ne može opanjkavati?!…
Smeta im prenaseljenost, buka i nesređenost okoliša, te preveliki nedostatak novca…
Da ih se kutarišem, uspavljujući se – na dva debela sahata prije sna – bušim brda i planine praveći u njima tunele, vijadukte i mostove zbog nekakvih zamišljenih auto-puteva! Završavam ganc nove „magistrale sunca“ uzduž vrletnih planinskih masiva; iskopanu zemlju survavam u netaknute vukojebine i pustopoljine. Na tu istu, survanu zemlju, sadim mladice četinara sa po tri zelene grančice u obliku krsta pri vrhu…
Za to vrijeme, u predsnu, redovito je uz mene i Vasilije koji mi neprestano govori da je to što činim ćorav posao i nikakva rabota!
Pretjerano puši i nekako je potpuno malaksao. Utanjio posve, a na moje pitanje smeta li mu duvan odgovara: – Bogomi, mene ne! – još dodaje da onome kome smeta taj neka i ne puši!!!
Kašljuca potiho i u pravilnim razmacima, ali ne odvaljuje ko kad ja kašljem.
Vasilija pitam ( eto i njega!), šta misli o ljudima. Kaže mi da o njima ima samo riječi hvale, a na moje čuđenje zbog takvog odgovora, veli da on ljude dijeli samo na ljude i ne-ljude, to jest, nesoje.
Iza takvog Vasilijinog odgovora biva mi na trenutak lakše, jer mi je već dozlogrdilo da ih trijebim i odvajam uprkos tome što je bjelodano jasno kako u svakom žitu ima kukolja. U ljudskom kukolju, međutim, ko da i nema žita!? Stidim se zbog te pomisli pred Vasilijem i njegovim sentencama o ljudima. On pripaljuje i drugu cigaretu. Pošto je pripalio, skida sa sebe crni sako i prebacuje ga preko ramena ostavljajući ga da visi uz stranicu stolovače na kojoj sjedi… Nimalo se ne stidi od mene što mu je košulja požućela na ramenima od duvanskog dima. Ne žesti se ni na svoju suprugu što su mu sa košulje pootpadala sva dugmad osim onog jednog jedinog, negdje po sredini. A i odasvud ga bije promaja (ova naša, balkanska, za koju ljudi sa sjevera Evrope neće ni da čuju da postoji!). Puši slatko u nastavku strogo vodeći računa đe će otresti pepeo, i – mudro ćuti!
– Misliš li ti, Vaso – pitam ga – da i među ljudima, kako ih ti nazivaš, ima nesoja?
– Ne! Među ljudima – nema! – odgovara mi i gleda me začuđeno, te me još i zapitkuje: – A da ti nijesi možda pesimista, a?
Ne znam otkud mu ta riječ. Izričito odbijam da sam „pesimist“. Vasilije se smješka pobjedonosno i priča kako nema i ne postoji izvor iz kojega se nije napio bistre, planinske vode. Svaka je, vala, dodaje, bila čista ko suza!
Vjerujem mu, ali se i dalje s njim ne slažem da sam pesimista.
Na kraju, poslije dugog međusobnog vijećanja u ćutanju, Vasilije ispade tolerantniji od mene.
Brzo se vratih u svoje afionište. Prtim džak, nosim ga i gledam u travnatu Odževu padinu. Odmah iza mene kroz bostan hoda i onaj Dovezenčanin koji zahtijeva da mu se više ne ulazi u bostan…
Čoban vraća stado sa ispaše na mužu i nije mu ni do čega.
Lako je Vasiliji da se razmeće svojim optimizmom i gorskim izvorima sa čistom vodom. Mene i dalje peče ona njegova opaska da sam „pesimist“…
Da je odagnam od sebe, prizivam gospodina među bogovima – gospodina boga Jahvea, i čekam na ispunjenje njegove zadate riječi da će nas sve skupa spržiti vrelijem sumporom i strašnim ognjem – – ako li ga samo ne budemo slušali…?!
I Jahve je, izgleda, isto ko i ja postao pesimista „glede“ ljudskog roda?!…
Dok još nijesam zaspao a ne priveo kraju ni svoje kopanje planina – naprasno se premećem u optimistu! Oni su svakako bolji od pesimista, kažem sebi, iako im se obličja nalaze na istoj medalji.
Isključiva krivica što više neću biti pesimista ubuduće će ležati samo na Vasilija. Ako i nešto krene po zlu, onda neka to bude na njegovu dušu – dodajem!
Uto i zaspah.
U snu, onaj Dovezenčanin se povratio i hoda kroz svoj nekadašnji bostan, sada već golo bostanište kojega je onaj biblijski ćuran Jahve oprljio sumporom da u njemu nije ostalo niti i najmanje „dinče“!
Pravdam se pred njim da mu one dvije zelene, duguljaste dinje nijesam ukrao da bih ih pojeo, već da što prije popunim prazninu džaka. On me nepovjerljivo gleda ispod oka, pa pljunuvši kroz zube poče se udaljavati…
Trčim za njim da bih ga stigao, ali ga ne stižem…
Zec mi pretrčava put. Neko od lovaca opali puškom za njim.
Probudih se od pucnja.
Izađoh na terasu i ugledah pod njom Vasilija kako sjedeći u rasklimanoj stolovači sam sebi prišiva dugmad na onoj istoj, bijeloj košulji od sinoć. Prišiva samo dva dugmeta – jer ih više ili nije imao, ili mu je ponestalo konca – a onda, uzdahnuvši a ne videći me, sam sebi reče: – Eh! Dosta! Sad je, vala, mogu skopčati koliko da mi se ne vidi majica pod njom.
Kaza to i zapali novu cigaretu. Povuče naglo dim iz nje, a onda naglo otpuhnu u pravcu krupnog smokvinog lišća na smokvi što je rasla u dvorištu.
Nijesam mu se javljao.
Ostavio sam ga da i dalje jedri u svojoj jedrilici klase „optimist“ i da siječe valove ka pučini koja se vidjela iz naše zgrade.
Ne mičući se iz stolovače, Vasilije je vješto plovio premještajući jedro čas na jednu, čas na drugu stranu.
U bijeloj pirueti na šta je ličila jedrilica, nestajao je prema pučini i nikada se više nije pojavio.
Đenovići, 2016.godine.
