Zahvaljujemo se gospođi Nevenki Mihovilić Komatina koja nam je omogućila da na Montenegrini objavimo njene književne kritike na djela nekoliko crnogorskih autora.
Nevenka Mihovilić Komatina
SANJA MARTINOVIĆ, BARBARSKA BARKA
Kratka bilješka o Nevenki Mihovilić Komatina
Profesor hrvatskog jezika. Bavi se književnom kritikom. Vodi Dramsku grupu Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ iz Zagreba. Živi i radi u Zagrebu.
BARBARSKA BARKA
I ova zbirka plod je suradnje Izdavačke kuće Antibarbarus iz Zagreba, Ulcinjske Plime i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske.
Još mnogo prije nego mi je ova zbirka došla u ruke, pročitala sam negdje kako Sanja Martinović pripada skupini pjesnikinja obilježenih nazivom Crnogorsko žensko pismo. Budući da sam neke pjesnikinje iz toga kruga imala priliku upoznati, veselio me susret sa Sanjom i njenom poezijom.
Barbarsku barku sam pročitala s lakoćom i u jednom dahu kao da čitam lepršave i svježe djevojačke zapise i poželjeh joj se odmah vratiti, što je za svaku novu knjigu više nego dobar znak. Prvi dojam bio je da su to pjesme nekako odviše jednostavne i obične, ali baš ta jednostavnost zove na ponovno čitanje i pri tom čitanju doživite nešto drukčije, nametne vam se neka nova asocijacija, otkrije novi značenjski sloj. Možda je presudno u njima što su većinom otvorene i nedorečene!
I ovaj put zapitala sam se je li baš potrebno toliko se udubljivati u stihove, tražiti u njima suštinu… Pomislila sam kako jedino pjesnikinja zna odgovor i napisala joj pismo. (Baš je dobro što danas možete svakome pisati kad se sjetite i što vam on može, naravno ako želi, odmah odgovoriti.) A odgovor je bio mudar, otprilike kao što je pjesnik Dragutin Tadijanović odgovorio učenicima kad su ga pitali što je u nekoj pjesmi mislio: Hm, mislio sam što sam mislio… Odgovor se nalazi u vama..
Što mi je otkrila ova, za mnoge od nas nova i zanimljiva književna pojava u svesci od svega 35 pjesama, raspoređenih u 6 ciklusa, među kojima je čak trinaest bezimeno, tj. označeno skromno, samo rednim brojem? Odmah mi je bilo jasno da se radi o intimističkoj lirici u kojoj ova mlada poetesa progovara o svom unutrašnjem svijetu, ali i o odrazu realnog, vanjskog svijeta u sebi.
Sanjini stihovi su sjetni i pomalo tjeskobni. Tuga u toj poeziji nije samo poza, stav, dobra scenografija. U njoj je prisutno neko stalno traganje za nekim unutrašnjim ciljem, možda za svojim pravim mjestom u nekom novom miljeu, za svojom ulogom u nekom drukčijem poretku stvari. U pozadini tog traganja nazire se tipično ženska težnja za obiteljskim skladom, želja za uspostavljanjem ravnoteže između podijeljenih uloga obične žene i umjetnice. Ima tu stoičke hrabrosti da se istraje, ali i teškog mirenje s potisnutim vlastitim Ja, u sjeni moćnih autoriteta.
Tu živi i diše žena novoga vremena, ona se budi nijema i tuđa, okružena ljudima kojima se ne može pomoći. To je antiheroina koja prezire lažni sjaj spoljašnjeg svijeta i ljubomorno čuva svoju šarenu loptu odjeće i snova ( taj simbol ženstvenosti i ranjivosti). Ona ne prihvaća olako ulogu poetese, iako je boli odnos ljudi prema njenoj patnji (moja nesreća nije veća od njihove), ona se najradije povlači u ljušturu svoje osame, iako su je učili da samo psi šetaju sami.
Osobito su mi bliske pjesme u kojima se nazire čežnja za dijelom nepovratne prošlosti, za neprežaljenim svijetom djetinjstva i mladosti. Ima tu životne mudrosti, prigušene putenosti i zapretane strasti, naturalističkih slika provincijalne uskogrudnosti te mirnih opservacija jednog novog vremena u kojem barbari otimaju ono što je sveto, a zle sile svojim kandžama oskvrnjuju nevinu ljepotu.
Čudno je kako Sanja progovara u svojim pjesmama češće u pluralu nego u singularu što bismo mogli protumačiti kao želju za neprekidnim dijeljenjem života s nekim ili strah od samoće, od otuđenosti, od mogućnosti nepripadanja.
U pjesmama je, kao usput, tek skicirana svakodnevica, ali su zato minucioznije zabilježeni doživljaji i to povjerljivo, iskreno i bez prenemaganja. Upoznajemo neuljepšan svijet običnih, malih stvari, susrete u njemu, kako one slučajne tako i sudbinski predodređene.
Ni jedna autobiografija ne može tako razotkriti intimni svijet pjesnika koliko to može jedna jedina lirska pjesma, i to pisana slobodnim stihom. Lirski subjekt nam se u njoj otvara kroz svoj odnos prema drugim bićima i predmetima kako iz neposrednog života, tako i iz prošlosti, odnos prema najbližima i prema slučajnim suputnicima u vremenu. Od susjede koja ne pozdravlja pa do odabranih uzvanika na nekom važnom društvenom događaju.
Sanjin stih nas svojim narativnim tonom podsjeća katkada na mirnu ispovijest, katkad na usputni zapis, napisan češće u perfektu nego u prezentu, dok neko buduće vrijeme susrećemo samo u naznakama, možda zato jer budućnost je postala loša sadašnjost ili ona nije važna: Ionako će me do kraja života jesti crvi.
Rijetko možete u tim pjesmama sresti i neki prepoznatljiv milje, kao na primjer Cetinje, Veronu ili Veliku plažu. Pjesnikinju privlače nepoznata i simbolična mjesta, s jednako tako čudnom atmosferom, odbačenim predmetima, simboličnim izlošcima. Neka od tih mjesta pjesnikinja oduvijek nosi u sebi, iako kaže da u njima nije bila, a neka trajno naslućuje kao daleka i lijepa obećanja.
Kad biste pjesme pokušali analizirati prema njihovom tematsko-motivskom sadržaju, iznenadili biste se kako se u tako maloj zbirci može sresti širok tematski raspon. Osim pjesama intime, koje karakterizira zagledanost u sebe, preispitivanje vlastite tjeskobe, depresije, straha od ljudi, nepoznatog i nedobronamjernog u njima, naći ćete tu preispitivanje odnosa prema Bogu. Pjesnikinja, lišena iluzije o ostvarenju sna i bajke, ne vjeruje u čarobni osmjeh djedice s bradom kojemu su haljine oblaci, i uvjerena je kako stvoritelji ne znaju puteve svoje djece.
Kao mjesto ostvarenja snova javlja se MIT, zasad je to samo mjesto čudnih ptica ali ubuduće, nadam se – neiscrpno vrelo novih pjesničkih nadahnuća za ovu pjesnikinju koja ne želi pisati samo poznate istine jer je okrenuta životu i umjetnosti i uvjerena da vječnost dobijaju samo odabrani. Ona se hrabro baca vukovima jer ovdje gdje živimo zamišlja jedan drukčiji Rim.
Nisam od onih kritičara koji se lako zadovolje prvim dojmom, površnim doživljajem i raspoloženjem, jer prvi dojam može zavarati. Uvjerena sam da poezija ne služi samo za opuštanje, odmor, već nam nudi duhovnu okrijepu i treba je čitati s ljubavlju. No u posljednje vrijeme često se s rezignacijom sjetim jedne davne izjave nekog književnog kritičara ( N. Jurica) da možda na svijetu ipak ima više pravih pjesnika nego pravih ljubitelja poezije.
