| Varošica vrbovog imena i životaKAO ŠTO SU ŽILAVE VRBOVE ŠAVICE (PRUĆE) po kojima je Šavnik dobio ime, tako i njegovi vitalni žitelji odolijevaju dugim sniježnim blokadama i zaboravu države, uz želju da se zaustavi odlazak mladih, što je „desetkovalo” ovu najsiromašniju crnogorsku opštinu Kada je, 1861. godine, na „sastavcima” tri rijeke među padinama Sinjavine, Durmitora i Vojnika, buntovnik iz Bjelopavlića pop Luka Đurović sagradio prvu kuću sa slamenim krovom nije ni slutio da time udara temelje novoj varoši. Ostalo je zapisano da je učesnik Timočke bune, a ovdje je, pomenute godine izbjegao kod ujaka, mlinara Mišura Kontića, koji je dvije godine prije u Previšu našao mir od zuluma nikšićkih Turaka. Obnoviše petnjički mlin i u njemu otvoriše mehanu i dućan. Pošto im posao dobro krenu, pop Luka o međudnevici suvomeđom sazida prizemljušu na samom ušću rječice Šavnik (kasnije tako nazvane) u Bukovicu. On je, sa kapetanom Živkom Pekićem i Drobnjacima sagradio i prvu školu, u kojoj je započeo opismenjavanje durmitorske djece. Pamti se i da je kod njega jedne zime dobjegao Vasa Pelagić i zajednički će ovi sveštenici-buntovnici napisati „Protestno pismo Bogu”. Za pop Lukom, kako je zapisano, doseliše tufegdžija Đoko Radulović (ustvari Radunović) iz Lješanske nahije i pljevaljski kovač Risto Ivanović, kao i Drobnjaci Tripko Tomić i Stevan Pekić. Potom stižu: Sikimići i Ćućili iz Nevesinja, Uskokovići i Perunovići iz Pješivaca, Ozrinić Karo Pavić, Danilovići, Popovići i Jakići od Foče, Mitar Lučić iz Risna, Pivljanin Drago Glomazić, Šćepovići iz Podgorice, Neimarevići i Crnogorci iz Mostara… Ovi preduzimljivi ljudi, kako podsjeća sadašnji predsjednik opštine Tomaš Ćorović, ubrzo sagradiše varoš, koja dobi ime Šavnik – po vrbovim šavicama i šavnikama (pruće i trake od kore, kojima je opšivan slameni krov) i postade trgovački i administrativni centar drobnjačkog plemena i cijelog Durmitorskog sreza, najprostranijeg u prvoj Jugoslaviji. A evo kako je 1891, na pomolu, Šavniku zapisao češki putopisac Ludvib Kuba: „Kakva je ovo iznenađujuća slika! Kao da je dobri duh htio blagosloviti ovaj kraj krstom i kao da su pod njegovim prstom, koji blagosilja, ostali duboki ožiljci u stjenovitom terenu: tako izgledaju četiri kanjona, koji se kod Šavnika skoro pod pravim uglom spajaju”. Po priključenju Crnoj Gori, u Šavnik su se, kako podsjeća potomak Lukine sestre akademik Zvonimir Damjanović, doselili podgorički veletrgovci i zanatlije iz Hercegovine. Šavnik je bez predrasuda prihvatao nove i strane stvari, ali se prema tuđim shvatanjima života kritički odnosio. Bistra djeca slata su na velike škole. Tako je u svijet pošao i Svetozar Tomić i svrstao se u red najpoznatijih geografa i etnologa. Ili: u prvom crnogorskom parlamentu oba sekretara bila su iz Šavnika – Ljubo Glomazić i Milutin Tomić, autor knjige „Đetići u parlamentu”. Iz šavničkog vrbaka u svijet poznatih vinuli su se i: arhitekta Božidar Tomić, bankarski ekspert UN Momir Glomazić, pjesnik Čedo Pekić (SAD), učitelji Vasa Pavić i Dušan Poleksić, načelnik banske uprave Vojislav Pekić, inače otac poznatog pisca Borislava Pekića… Kao što su žilave vrbove šavice, po kojima je Šavnik dobio ime, tako i njegovi snalažljivi žitelji odlaze u svijet više za naukom, nego „za kruhom” i svugdje prednjače, a oni koji ostaju, odolijevaju dugim sniježnim blokadama i zaboravu države, uz želju da se zaustavi odlazak mladih, što je „desetkovalo” ovu, već decenijama, najsiromašniju crnogorsku opštinu i varošicu, za koju su Italijani, prilikom pljačke 1941. rekli „Ni manje, ni bogatije varoši”. Stiče se utisak da se i danas, kako zapisa publicista Miloje Popović, vodi borba između dva Šavnika: jednog koji, ne bez razloga, odslikava stanje i budućnost u tamnim bojama i onog koji, opet s razlogom, to radi optimistički. Šavnik je još planinski potok, njegovi stanovnici i dalje žele da negdje odu i da onda o njemu pričaju anegdote, kao prethodne generacije. Stvarnost je surova i neumoljiva, kao i u ranijim periodima. S druge strane, stagnacija može biti izvjesna prednost za sjutra, jer smo već u fazi kada, bar u razvijenim zemljama, ljudi bježe iz zagušenosti velikih gradova i vraćaju se prirodi i selima. Možda će se tada suvim zlatom plaćati „izolacija” i psihički mir koji će pružati šavničke rijeke i okruženja, kao neki sanatorijum zdravlja i mira. Kao što je vjekovima čekao prve naseljenike, tako će Šavnik sačekati i neka bolja vremena. Nadajmo se da će ona skoro stići. |
Šavničke 143 godine duge – G. Knežević
Be the first to comment