„Sekvoja“ predstavljena barskoj publici


„Portret pjesnika i pripovjedača Enesa Halilovića“ obilježio je treće veče Književnog segmenta „Barskog ljetopisa“.

Halilović, jedan od najboljih književnika regiona, godinama istražuje različite istorijske događaje, tražeći u njima nešto lirsko i uspijeva u tome da događaje iz prošlosti transponuje u umjetnost, poeziju ili prozu, pružajući tim svjedočanstvima umjetničku vrijednost. Upravo jedan takav motiv pojavljuje se, između ostalog, i u zbirci „Sekvoja“.

„Ova je zbirka“, prema riječima moderatorke Dragane Erjavšek, „takva da je u njoj svaka pjesma dovoljna za početak jedne filozofske rasprave, posebno o smrti, životu, umjetnicima koji su izgubili dio dostojanstva i još više onima koji su izgubili dio sopstvene duše u svojim stvaralačkim činovima. Ona je na neki način sjetnik ali i podsjetnik da ako nastavimo ovako kako smo krenuli nećemo daleko stići – gubimo zdravlje, razum, ljude, planetu, bezosjećajni su počeli da nadvladavaju a  ’ni drvo staro 300 godina nije ništa više od skupa čačkalica“.

Ovu zbirku mnogi smatraju najboljim djelom novopazarskog književnika.

„Ne znam da li je najbolja od sedam koliko ih ima, a prvu sam napisao kao sedamnaestogodišnjak. Teško je uvijek ići uzlaznom putanjom. Drago mi je što različiti kritičari i pisci imaju različita mišljenja o mojoj najboljoj knjizi, te svako u mojoj svojevrsnoj samoposluzi, među tri romana, tri knjige pripovjedaka, tri drame i sedam zbirki poezija bira različite proizvode. Praktikujem da se vraćam svojim knjigama, radio sam drugo, izmijenjeno izdanje knjige  ’Srednje slovo’, kao i  ’Bludni parip’. Dotjeraću i neke pripovjetke, imam pravo da ih malo  ’zategnem’ jer autor dok je živ ima pravo da se bavi svojim rukopisom. Na prozi radim dugo,  ’Roman o vodi’ sam, recimo sređivao osam puta, dok sam na romanu  ’Ljudi bez grobova’ radio 28 godina“, otkriva Halilović i objašnjava  kako je došao na ideju da zbirku naslovi „Sekvoja“.

„Radi se o drvetu koje može da živi nekoliko hiljada godina, te je usko povezano sa trajanjem, a fascinantno je i što ona iz godine u godinu sve brže raste. Još jedan od razloga koji me je opredijelio za ovaj naziv je što je to bila i šifra Interneta mog oca, a u password-ima se veoma često kriju najdublje tajne. Svako književno pitanje je i očinsko pitanje. To znamo iz istorije književnosti, cijela književnost je potraga za ocem, sjetimo se Edipa, Hamleta… Svaki veliki pisac imao je problem u tom smislu – otac koji napušta porodicu, otac koji umire, prejak otac, nasilan, previše popustljiv otac, uz to mnogi pisci nisu znali ko su im očevi. U srži umjetnosti je pitanje očeva, o tome govori i moj roman  ’Ljudi bez grobova’“, kazao je pjesnik i pripovjedač Enes Halilović dodajući da se sekvoja, inače, spominje samo u prvoj pjesmi  ’Egzistencija’, a ima ih 59 na različite teme.

„To su konstrukcije u kojima se prva pjesma gleda sa posljednjom, druga sa pretposljednjom i tako dalje… Ja sam pjesnik kompozicije jer želim da obezbijedim konstrukcijsku nit između djelova svog talenta. Moje su pjesme različite, od heksimetra i rime do slobodnog stiha, brzog ritma, a svaka tema traži konstrukciju. Svaki trag koji ostavimo velika je blagodet, privilegija je ako imamo šta da kažemo“ istakao je Halilović, po profesiji ekonomista koji smatra da je i ekonomija tema poezije kroz viđenje društvenih odnosa. Njegova knjiga „Zidovi“ govori o logici i matematici, a „Bangladeš“ o istoriji civilizacije. „Imam malo ljubavnih pjesama ali su dobre i mislim da se o osjećanju koje pripada svima ne može napisati nešto svježe. Upravo zato se pjesnici trude da pišu na teme o kojima se nije pisalo“.

U mnogim pjesmama lajtmotiv je strah, a Halilović objašnjava da se kroz njegov bogat život nakupilo raznih problema ali i strahova. „Ti strahovi su moji, to sam ja“, kazao je i pročitao pjesmu  „Sirena hitne pomoći“ u kojoj opisuje neke svoje strahove.

„Jednu od dvanaest cjelina u romanu  ’Bangladeš’ posvetio sam zemljoradnji,  ’Ako dugo gledaš u ponor’ je, primarno, roman o devedesetim godinama, dok su  ’Ljudi bez grobova’ roman o mladom čovjeku koji se odmetnuo zbog djevojke. Moje pripreme za literaturu su gdje nešto sipati, u koji kalup – dramu, priču, roman ili pjesmu“, pojašnjava Halilović izražavajući  zadovoljstvo što na njegove romane niko nije ostao ravnodušan. Srećan je, kaže, što je napisao priče koje je dugo nosio u sebi. Moguće je da ih je negdje čuo i pamtio što nije bilo teško jer čovjek kad priča govori najekonomičnijim, lako razumljivim jezikom.

Na kraju se osvrnuo na Bar, grad koji voli i u koji rado dolazi, podsjetivši da na sajtu RTS-a postoji „Mala zabavna istorija Bara“ koja je njegovo djelo, a gdje, između ostalog, spominje prijateljstvo sa „izuzetnim čovjekom, divnim pjesnikom“ pokojnim Miroslavom Jovanovićem Timotijevim.

„Sekvoja“, koja je djelimično pisana u naselju Dobra Voda, nedavno mu je, uz „Kočićevo pero“, donijela i „Veliku nagradu Ivo Andrić“. Očekuje se i u Rusiji, dok su romani „Ljudi bez grobova“ i „Ako dugo gledaš u ponor“ objavljeni u Italiji i „čeka se reakcija tamošnje publike“.

„Dobro je što gradite tradiciju „Barskog ljetopisa“ jer ako biste vi prestali, ko bi drugi došao da umjesto vas to radi? Čuvajte Ljetopis!“, poručio je Halilović barskoj publici na kraju interesantne i dinamične večeri.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


two × 3 =