Iako slijedi nekoliko naizgled nepovezanih bilješki (zvaćemo ih literarnim mrvicama), autor napominje da ih treba shvatiti kao izraz jednog (naravno, ne i jedinog) pogleda na (današnji) svijet (ma šta podrazumijevali pod tim).
1. (1. 3. 2026)
Istina ima etiku koju laž ne posjeduje. Laž ima morbidnu estetiku koje nema u istini. Pod uslovom da je istina makar malo iskrivljena, ona bi se mogla okvalifikovati kao laž. Dakle, umjetničko djelo je estetizovana istina, što će reći – laž. Pod uslovom da logičku koherentnost istine smatramo minimalističkim umjetničkim zahvatom, i istina bi imala svoju estetiku. Da li bismo, na tom tragu, eleganciju jedne neprikosnovene uzročno-posljedične dosljednosti istine mogli prihvatiti kao apstraktnu estetsku minijaturu?
2. (2 ili 3. 3. 2026)
Poezija je glas srca, a proza pretežno govor razuma. Poezija je muzika, a proza, u ovom kontekstu, nešto poput nauke. Može li se muzika svesti na poeziju? Može li se nauka svesti na prozu? Može li se između života i književnosti staviti znak jedakosti? Da li je književnost, zapravo, život kojem je pribrojen njegov višak, uz raznorazne nusprodukte življenja? U tom slučaju, književnost je, u odnosu na život, nešto veće i obimnije. A da li je onda život jedna od mnogobrojnih verzija književnosti?
3. (5. 3. 2026)
Zagnjuren u svoje nove knjige (koje su najčešće stara izdanja, nerijetko starija od mene), podvlačim njihove redove, ne olovkom već cijelim svojim tijelom (preciznije, bićem). Pokret, koji titra između tjemena i pete, mogao bi se opisati kao krivolinijsko (možda sinusoidno?) kretanje. Svakako, ovakvo kretanje, ako bi se pažljivo pratilo, ličilo bi na neku vrstu ritma (možda zaista sinusoidnog tipa).
4. (7. 3. 2026)
U duši svakog od nas leži po jedna duševna bolnica. Danas je korektnije zvati je psihijatrijskom bolnicom, ali ono ”duševna” nekako više priliči literarnom izrazu. Ona je nastanjena poznatim i nepoznatim likovima. Jedni čuče u nekom uglu, drugi o nečemu raspravljaju, treći su nam posve nepoznati, a četvrti nepomično leže. Ja nisam ja. Ja sam svi mi. Mislim na one u sebi. Svi smo mi svi oni u sebi.
5. (6. 3. 2026)
Mi nismo sami. I upravo se iz tog osjećanja ili doživljaja rađa usamljenost. Kao da nam drugi, dok smo u njihovom društvu ili dok razmišljamo o tome da smo među njima, otimaju dio nas samih. Kao da i mi krademo dio tuđe ličnosti. Ako je obostrano, ne znači da je prijatno. Ako niko ne postavlja pitanja o tome, ne znači da je tako najbolje. Biti usamljen znači ne biti u mogućnosti biti sam. Dok je samoća metafizički ideal i nasušna potreba našeg bića, usamljenost je neizbježna vanjska realnost. Stvarnost koja tupo boli.
6. (26. 2. 2026)
U očima jednog djeteta (samo jednog?) odražava se naša kolektivna savjest. Kada je u zjenicama tog djeteta (samo tog?) zamro svaki sjaj, s njim je umrla i savjest čitavog svijeta. Živimo u vrijeme takvog umiranja. I djece i savjesti. Čovjek još ne zna da je već mrtav. Neki misle da je samo spao na niže grane evolucije (možda se sada nalazi rame uz rame sa životinjskim carstvom), odbacivši krila ljudskosti. Ko će posvjedočiti da smo mrtvi, ako nikoga od nas više nema među živima? Ko će mi vjerovati?
7. (7. 3. 2026)
Neki ljudi nisu ništa drugo do svoja prošlost. Sadašnjost nesmetano prolazi pored njih. Više je ne pozdravljaju, niti ih ona otpozdravlja. Sadašnjost je to davno prestala činiti. O budućnosti da i ne govorimo… Ovi ljudi kreću se unatraške, što ih dovodi u zabludu da će u nekoj dalekoj budućnosti svjedočiti trenutku svog rođenja (ili začeća?). U njihovom vrtu rastu samo pupoljci koji nikada ne postanu ruže. Zeleni pupoljci vječito zeleni i vječno pupoljci. Oni sebe nikada ne vide u mrtvačkom sanduku. Mogu se zamisliti samo u kolijevci. Oni nikada nisu bili veliki jer su uvijek ostajali minijaturni. Oni nikada nisu živjeli, jer se ne mogu pomiriti sa vlastitom smrtnošću. To što ih možda neki od nas nisu sreli, ne znači da se oni ne nalaze među nama. To su sjenke čije postojanje ne podrazumijeva da su nečija projekcija. Oni su antimaterija koja pluta u nekoj razvodnjenoj dimenziji polupostojanja. Da objasnimo još jednom, za svaki slučaj: oni su nijemi posmatrači svoje prošlosti. A možda i naše. Ili zajedničke.
8. (8. 3. 2026)
Ko je glavni junak u mitu o Adamu i Evi (ili, Evi i Adamu)? Zmija? Ona nije ni dobra ni loša. Ona je, jednostavno, onakva kakva jeste. Dobar ili loš može biti samo dvojac iz prve rečenice. Da li je zmija naivna? Ne! Naivni, lukavi ili mudri mogu samo biti Adam i Eva. I smokvin list je jedan neutralni rekvizit ove prascene. Isto važi za jabuku. Zmija, smokvin list i jabuka su dio scenografije. Adam i Eva su žrtve te namještaljke. Oni su dio jedne uspješne režije. Možda im je i radnja predstave bila unaprijed poznata. Stoga je njihova krivica ništa do oblik umjetničkog izraza. Ali, ako su oboje umjetnici, onda oni nešto stvaraju? Možda donekle i jesu krivi. Ali, ko su bili alternativni glumci? Možda su Adam i Eva, pojavivši se na sceni, učinili nekome uslugu? Ako su oni prihvatili da počine grijeh, kako bi spasili nekog drugog, vjerujem da bi im publika aplaudirala. Da li ovacije znače slavljenje grijeha ili pokušaj da se vikne: ”Niste sami! Vidite koliko nas je.” Međutim, da li Adam i Eva zaista imaju publiku? Za koga igraju tu predstavu? Da li je svrha predstave pohvala apoteoza umjetničke samodovoljnosti? Da li možemo govoriti o umjetnosti koja nema svoju publiku?
9. (8. 3. 2026)
Zavidim svima koji mogu svjedočiti drugačijem proljeću, onome koje nije moje i koje nisam nikada imao prilike da upoznam. Kada govorimo o godišnjim dobima, proljeće i jesen ipak ne bismo trebali zvati zasebnim godišnjim dobima. Zašto dio jeseni i proljeća ne dodijelimo zimi, a dio ljetu? Samo su ljeto i zima prava godišnja doba, zato što predstavljaju istinsku dihotomiju (dvopolnost? dvojezičnost? dvoličnost?) prirode – toplo i hladno, širenje i skupljanje, okrenutost prema vani i prema unutra.
Moram se osvrnuti i na užasni ambis vremenskih zona. Ne mogu ni pojmiti kako je onima koji su u vremenskoj zoni drugačijoj od moje. Mogu samo naslutiti da su njihova mentalna bića drugačije oblikovana od mojeg. Oni ne samo da žive po diktatu neke nepoznate ruke vremena, već obitavaju i u drugačijem prostoru. Izgleda da postoje i oni paralelni svjetovi koji se mogu vidjeti. Međutim, iako se čini da su međusobno blizu, oni su daleki i otuđeni jedni od drugih. Otuđenost je alijenacija, a alien je vanzemaljac. Ali, svjetovi o kojima pišem nisu vanzemaljski.
Dodao bih da prostor ne može bez vremena. Kada bi stalo vrijeme, zaustavio bi se i prostor. Kada bi se okamenio prostor, ukipile bi se i kazaljke.
10. (nije datirano)
Ne mora značiti da svi oni koji imaju kuću posjeduju i dom. Dom nije fizička, opipljiva kategorija. I kuća i dom mogu biti oduzeti, napušteni, srušeni i spaljeni. Ipak, dom je ideja, pa se i više opire uništenju. Ali, i ideje mogu biti oduzete. I dom se može ugasiti. Za razliku od kuće, to može biti zauvijek.
11. (31. 12. 2025)
Ne mogu napisati roman jer će se, dok budem pisao, štošta oko mene i u meni promijeniti. A kada se promijeni, roman bi trebalo pisati iznova. A kada bih ga pisao iznova, neminovno je uzeti u obzir sve nove promjene. Za kratku priču treba mi manje vremena, što je praćeno znatno slabijim mijenjanjem unutrašnjeg i društvenog pejzaža. Te mikropromjene su mi prilično podnošljive, pa mi i svaka priča koju završim lakše padne na želudac. Ovakav rasplet djeluje prilično ohrabrujuće jer je stomak obično veoma osjetljiv dio tijela svakog pisca.
[1] Portugalski književnik, živio od 1888. do 1935. g., najpoznatiji po svojoj poeziji, ali i prozi (ličnim bilješkama, tekstovima) objedinjenoj u vidu Knjige nespokoja (nemira)
Be the first to comment