Senada Đešević – Priča “Majka”

Poštovani pośetioci, objavljujemo priču “Majka” autorke Senade Đešević. Karakteristika ove, kao i prethodno objavljenih priča “Ajšino čevre”, “Obraz” i “Setra“, je da je napisana po istinitom događaju i čuva sve jezičke osobine plavsko-gusinjskog kraja. Sigurni smo da ćete čitajući i ovu priču uživati, kao što je to bio slučaj i kod prethodnih.

Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje djela sa našeg portala i njihovo dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.

MAJKA

Samo što je ušla u dvadesetu godinu svog života, Hasnija Etemova ostala je noseća trećim djetetom. Već je imala dva sina, mlađeg, Senada, kojeg još uvijek dojaše, i starijeg, dvogodišnjeg Ekrema. Nije imala kad da se oporavi od prethodne dvije teške trudnoće, a treća je već bila tu, trudnoća koja je bila mnogo da je sanjala, kamoli na javi da joj se dešava. Bar ne tada. Saznanje da je bremenita treći put skrha je. Utučena, razmišljala je kako s trećim djetetom. Ako ga rodi, čime da ga zadoji? U šta da ga povije? Istovremeno, plašila se nasilnog prekida trudnoće. Ogriješiće se. I ono ima dušu. Pomiješana osjećanja napraviše joj pometnju u glavi. Drugo stanje joj zaokupi misli. Paralisa je. Blijeda, iscrpljena i umorna od života, ipak je odlučila da ga se, krijući, riješi. Počela je da primjenjuje savjete, tretmane i terapije žena koje su već prinudno prekidale trudnoću: od ispijanja raznih čajeva, ljuljanja preko kace do skrivenih posjeta bajalici tražeći da je gnječenjem stomaka liši ploda.

U njenom kraju dešavalo se ženama u poznim godinama da neplanirano ostanu u drugom stanju. Podložnost mentalitetskom i običajnom uvjerenju da kasne trudnoće mogu izazvati zdravstvene i psihičke probleme, stid i sramotu, podsticao ih je da nasilnim putem izazovu prekid neželjene trudnoće. U slučaju da im to ne pođe za rukom, posramljene, zlovoljno su rađale. Satrvene, nakon porođaja bi zapadale u depresiju, gubile zdravlje, a time i mlijeko za prinovu. Brigu o novorođenčadima preuzimale su njihove udate kćerke, snahe ili jetrve, koje su toj djeci, preuzevši na sebe i dojenje, postajale majke po mlijeku. Majke bi po oporavku objeručke prihvatale svoj evlad, s ubjeđenjem da čovjek snuje, Allah određuje.

Česti nadritretmani i načini prekida trudnoće Etemovici znatno uticahu na zdravlje, za koje nije mnogo ni marila. A i da je htjela, nije imala kad. Do iznemoglosti, svakodnevno je radila i muške i ženske poslove. Utezala povojima. I – ništa. Ne praveći joj nikakve tegobe, iz dana u dan, u njoj je rastao novi život, koji ju je neočekivano navikavao na novo stanje. Kako je trudnoća odmicala, Etemovica se osjećala sve bolje, znatno bolje nego u prethodne dvije trudnoće, što joj davaše kuvet da je iznese do kraja. A i kuraženje Dalibe Ibišove: „Tebe se svaki dæn plaća. Njiviš dva sina, a i trećega nosiš!” dodatno je ohrabriše i natjeraše da odustane od abortusa. Hotimice poče da vodi brigu o svom izgledu. Znala je pored kotla haljinu da osvuče, a pored plota da je obuče i nastavi da radi od jutra do sjutra. Bila je laka na nogama. Hitra. To hoće ko nosi žensko dijete. S muškima je bila teška. Sramila se. Krila stomak u sto krpa. Ali je bila džumertan. Pozivala na kahvu. Davala zadnji zalogaj iz usta. Sad je stegnuta. Tvrda. Zgrčene ruke.

„Ako ne dvije, jednu čoku nosi, uvr’ glave. Stisla se. Žao joj je ono što poije, a ne kome šta da dâ”, naklapale su starije žene.

Nagađanja žena da nosi žensko dijete razoriše je. Ubiše joj nur u duši i zarobiše osmijeh na licu. Ako je išta molila dragog Allaha, to je da joj ne podari žensko dijete. Trajni biljeg koji je dobila rođenjem, nezaštićenost i nesigurnost koje je odmalena nosila na svojim nejakim plećima, ostavi traga u njoj. Naročito pogibija baba, koja je s godinu i po učini jetimom, njen život pretvori u kovitlac. Nije počela ni da živi, a već se život poigrao njome. Da joj je babo ostao živ, možda bi je školovao. Možda. Koliko je samo čeznula! Makar osmoljetku. Uporna, uspjela je da završi četiri razreda osnovne škole u svom Vojnom Selu. A mogla je više, jer je željela. Pametnu, poslušnu, vrijednu i dobru učenicu školovanje bi odvelo daleko. Ovako, i rođenjem i udajom život ju je vezao za njeno rodno selo, iz kojeg dokasno nije izlazila.

Tri mjeseca nakon što joj je babo preselio na ahiret Hasnija je dobila sestru Nafiju. Hasnijina majka mogla je do porođaja da ostane u kući svog rahmetli muža Sulja. Međutim, običaji nijesu dozvoljavali da nakon rođenja Nafije mlada udovica ostane na podnicama svog praga, ma koliko imala djece i ma koliko bila čestita i vrijedna. Kako bi zadržale svoju djecu, udovice su udavali za najstarijeg slobodnog muškarca iz kuće u kojoj su živjele do tada. Želja Hasnijine majke da ostane sa svojim kćerkama primorala ju je da se uda za svog đeveričića Baljiju, Hasnijinog brata od adža, koji bijaše jedini neoženjeni muškarac u njihovoj kući. Iako mlađi od nje četiri pune godine, nesrećna žena je, sa svojom dvadeset i jednom godinom, nevoljno stupila u drugi brak. U suprotnom, bila bi prinuđena da ostavi svoja dva jetima i vrati se svojima u Prnjavor, uz pravo da djecu viđa samo kad bi joj to svekar i svekrva dopustili. U braku sa Baljijom Hasnijina majka Umihana rodila je sina Ujkana, koji Hasniji i Nafiji rođenjem postade ujedno i polubrat i bratanac.

Život bez jednog roditelja učini da se Hasnija osjeća povučenijom, zanemarenom, često i odbačenom. Tu ranu godinama je nosila na srcu, onako kako samo jetim zna. Jetimluk, priče da njen babo Suljo iza sebe ne ostavi evlada, misleći na nasljednika, sirotinja i unižavanje ženske djece u njoj ubiše želju za rađanjem kćerke. Potištena, žalila se svojoj majci da ne želi da rodi dijete koje nosi, pa ni da je muško.

• Majko, nemam ga š čim zadojit! Sve sama kos’ i koža na mene. Etem od dnevnice samo šta donese.

Ne slušajući seoske priče, majka ju je hrabrila da ne priziva zlo i da je bolje da se izrađa dok je mlada i zdrava. Dok još može.

• Kæd ga je dragi Allah zadæhæn, neka se rodi. Grijeh je maksumu uzimat dušu, pa i da je žensko. Đeca će rasti jedno uz drugo. Iz jednog sahana će jes’. Kolj’ko goj da ji’ rodiš, prhnuće ka ‘tice u svijet. Svako za svojom nafakom. No, rađi, sine, dok možeš. I šćer će ti veljat śutra. Da potrči, da ti doda ruke. Još ako se bljizo uda, ka ti što si se udala. Uza svaku, da je uz tebe. Šta bi Ibišovica dala da je mogla na vrijeme da rodi? Vidajući se taljike godine da zatrudnji, crnoga jada je viđela. Zasramna. Oboljela. A da ne pričam šta je osamnæs’ godinæ sirota ljuta nosila na hærbat, od nadimækæ do zasramnih riječi. Da je bar rodila sina, pa da je imala rašta da trpi i da se muči. Ovako, čoru. Sve znaš, u polovinu kuće ti je. Ka da nije ni rađala. Helj, ni posljen rođenja šćerke nije bila poštovana i prifaćena ka halek. Ja ked sæm, posljen tolj’ko godinæ, Ujkana dobila, i Baljija i domovina su me više cijenilji, no dok sæm samo vas dvije imala! Imala, a ka da ve nijesæm imala. Vi ste tuđa večera. Otišlje biste, ka što jeste. Svaka u svoj dom. Ko bi ostao na toprak kuće? Niko. Da nijesæm Ujkana rodila, utuljila bi se mome Baljiji loza, za vijek vjekovæ! Nažalos’, čim ne ostavi iza sebe muško, vašem babu, jes’! Žene koje su dosta đece rodilje više se cijenu i poštuju. Ne ulazu u svačija usta. Svojim junacima su punilje i punu kuću zdravom i naprednom đecom. No, da rodiš, i druge ti nema!

Nakon majčinih riječi Etemovici bi malo laknulo. Ali dijete koje nosaše ispod srca bijaše joj teže no kamen u lubini.

Ulaskom u deveti mjesec vidno okrupnja. Stomak se zaokruži, lice iščisti, a grudi nabrekoše. Od posla nije imala kad da razmišlja o porođaju. Nosila bi ga godinama, samo da ne rodi. Znala je da mu je tamo najsigurnije. Stigla je da ovaroše kuću. Nešto paprika obari, a nešto kupusom napuni. Ispekla je i brzin pekmeza od šljiva, koje te godine slabo rodiše. A i to što rodi pola crvljivo bijaše. Ni usta da se okvase, kamoli šta drugo. Kada bi joj ponestala prismoka, znala je da ga razmuti i udrobi kolobotnjicu u sahanu, čime bi hranila djecu, od čega joj često povraćahu. Razrijeđen je gubio na ukusu i bio obična vodurina, kroz koju se provlačila pokoja kožica od jesenki. Umornoj, u snu bi joj udarao plač gladne djece, od čega se, spavajući na komate, budila umornija nego prije lijeganja.

Navika da bude prva na njivi, za stokom, na livadi, u borovnjaku, u snošenju četine za brave… a zadnja za sofrom nastavi se i s udajom. To breme se nije smanjilo, već uvećalo. Svaki obilazak majke činio ju je zasramnom pred svekrvom, koja joj za to vrijeme čuvaše djecu. Dešavalo se da nema kad da turi zalogaj hljeba u usta. Zajednica. Skučenost. Oskudnost. Sve ju je gušilo, pa i soba u kojoj je spavala s dječicom i mužem, koju je doskoro dijelila s neoženjenim djeverom Šućkom. Moralo se. Nije se imalo kud. Na jednoj slamarici ona i đuvegija. Na drugoj djever. Stariji sin do njih, a mlađi u bešiku. U kuhinji ostala čeljad. Djeca su joj bila toliko živa i nemirna da su znala po čitavu dugu noć da ne uvežu jezik u usta. Posebno stariji, slabunjavog zdravlja, od akšama do sabaha na prsima bi joj plakao. Radi primanja injekcija znala je mjesec dana dva puta dnevno da ga nosi na leđima do plavske ambulante. I to u poodmakloj trudnoći drugim sinom, zimi, u vunenom prsluku, pantolačama i opancima koji bi popustili hȁ bi spustila nogu niz Ljutića potok. Tako je mokrih nogu prtila od kuće do Plava i nazad. Ulaskom u kuću ne bi ih osjećala do kasno u noć. Utrnule i crvene od studi, žarile bi joj do sabaha. Ne bi imala kad ni da ih zgrije, a odbljesci jutarnjeg sunca uveliko bi je pratili klizavom stazom ka Plavu. Želja da joj dijete ozdravi otapala je led i ublažavala teret koji je nosila na leđima i u utrobi. To joj je davalo krila da leti, da traje, da živi. A imala je i za koga. Muško gaji a, po svom nahođenju, muško nosi. Na putu ka sinovljevom izlječenju, uloga i veličanje muške glave u kući učiniše je jačom i snažnijom od svake promrzle stope do Plava.

Prije svitanja, posljednji septembarski dan, gladnu i neispavanu, dočeka je na Rupama, u rodskoj njivi. Pred očima joj zreli strukovi kolomboća predočavahu riznicu jesenjih boja. Prije padanja na snop u njenim rukama igrahu posljednji, čarobni ples. Željeći što prije da vidi vrh njive, istovremeno je hvatala po dva-tri struka, uzimajući im srpom nasilno dušu. Brišući graške znoja s umornog lica, kasno popodne osjeti bolove u predjelu slabina. Ne osvrćući se, nastavi da žanje. Dolazak ženskog djeteta na svijet radost bi pretvorilo u tugu. Prethodna rađanja jedrinu i snagu joj iscijediše. Neuhranjenoj, mlijeko bi joj jedva prilazilo, a još brže pregorijevalo. Tih dana joj se činilo da slabo osjeća bebine pokrete. Nakon iscrpljujućih poslova, jedva bi čekala da spusti glavu na jastuk i sa sumnjom, koju je krila, zaspi. Dodirivanje obamrlog trbuha izazvaše u njoj osjećaj da ga neće zadojiti.

Bolovi učestaše i postaše sve jači. Mada se stezala koliko je mogla, nije uspijevala da ih obuzda. Ma koliko se odupirala, priljubiše je uz ostrže, pri čijem naslanjanju je zapahnu rezak miris upuhljalog sijena. Čuvši ječanje svoje kćerke, Umihana baci srp iz ruke i pohita svojem evladu. Ne izgovorivši ni riječ, trudnica se zasrami majčinog pogleda i krenu da žanje. Uzalud. Nije mogla da se pomjeri s mjesta. Silina bola u krstima izazva joj suze u očima:

• Majko, neeeću da rodiiiiim! Nećuuuu!

Ne slušajući je šta govori, pribrana majka je objeručke uhvati i unese u hizbu. Dok je majka ključanicom zatvarala vrata, Etemovicu bolovi strovališe na plast sijena. Spušten stomak i mučnina u želucu onemogućiše je da zauzme bilo kakav položaj. Izmučena i vidno uplašena, drhtavim glasom se obrati majci:

• Evo neki dæn ne ośećam dijete u utrobu….

Zatečena, majka spusti svoje hrapave ruke na kćerkin stomak. Nečujni muk uvjeri je da su otkucaji srca u utrobi zanavijek zamrli. Smušen, majčin pogled vidno je unervozi, ali majčina mudrost ne dozvoli kćerki da joj drhtanje ruku potvrdi slutnju. Boreći se za život svoje kćerke, naglim bušenjem vodenjaka pokuša da ubrza porođaj. Mlaz plodove vode protkan krvavim končićima natopi plast sijena na kojem trudnica ležaše. Ionako umornu, porođajne muke dovedoše je do besvijesti. Grčevita borba dvije žene trajala je satima. Nemoćna i u stanju očaja, njena majka uspje da dozove svog muža Baljiju.

Prozirnu i iznemoglu, kasno u noć, na konju, odvedoše je u plavsku ambulantu, u kojoj se borba nastavi do sabaha. Ezan mujezina s Carske džamije i doktorove riječi „Mrtvaaa je! Pupčanik…! Čoraaa” smrtno uplašenoj Etemovici potvrdiše sumnju. Nasta muk bolniji od bola. Muk jači od vriska. Led u grudima i mrak u polumrtvim očima se nastaniše. Koliko pitanja, nečujnih tonova proletje kroz njenu glavu! Jedna za drugom, počeše joj se ređati najbolnije slike, koje će joj se trajno smjenjivati u glavi. Iščupane nožice iz materice, izlomljene ručice, obezglavljeni trup, mrtve oči, nijemi krik na kliještima – bespomoćno su vapili za majčinim zagrljajem. Polusvjesna, pokušavala je ispruženim rukama da iščupa evlad iz pobješnjele utrobe nemilostive smrti. Otme. Zadrži. Privije na svoje grudi. Podoji. Okovana bolom, zamrzlim osmijehom htjela je da ugrije svoje čedo. Dodirom duboke rane da zaliječi. Uzalud. Zgrči se majčino srce poput zamukle ptice. Okameniše misli. Bježeći u sudbinski određenu vječnost, čedo napusti nesuđene ljepote i mirise poljskog cvijeća. Krv, uzdah, bol, suze i majčino mlijeko stopiše se u jedno. Neočišćena nutrina, povišena temperatura i infekcija počeše da joj truju tijelo. Slomljenim krilima, raspolućena malena duša igrala je oproštajnu igru nad svojom majkom, u kojoj se počela gnijezditi sepsa.

Nakon dvije nedjelje borbe za život, praznih ruku i lubine, Etemovica je izašla iz bolnice, ne iznoseći dijete, osim imena: Emina. Čvrsto zagrljene dušama, majka joj je dovama osvjetljavala kabur, a svojom toplinom pripremila ćefine,u kojima su bebu odnijeli na mezar, bez majčinog prisustva.

Praznina u utrobi i ugriz kliješta s kojih su jecali krvavi komadi dječijeg tijela ostaviše trajni ožiljak u njenoj duši. Dugo joj je trebalo da ode na mezarje i prouči Fatihu svojoj Emini. Majušni mezar, srastao s travom i busenjem, ne ostavi dunjalučki trag iza sebe, osim tužnu majčinu priču o Emini. Ma koliki rascjep imala na duši, vremenom je osjetila olakšanje, ujedno i saznanje da je Božija bila jača od svih napora, nagađanja, htijenja i želja.

Poslije nenadoknadivog gubitka i tišine stigla je radost. Nakon Emine rodila je još troje, zdrave djece. Nepunu godinu za Eminom rodila je kćerku Senadu, koja pišući čuva uspomenu na svoju majku, svoju heroinu.

Na mjestu gdje prestaju sve boli, gdje prestaju sve patnje i tuge… na mjestu gdje žive najčistije duše… tamo gdje nema razlika… u džennetu… nastanila se Eminina duša. Brišući kamene suze, Etemovica je do posljednjeg izdisaja patila zbog gubitka Emine. Majčinski je otapala zamrznuti osmijeh. Uzalud je priželjkivala kćerkin glas. Sudbinski je bilo zapisano drugačije.


OBJAŠNJENJA MANJE POZNATIH RIJEČI

A

akšȁm – sumrak

ahíret – drugi svijet, onaj svijet, zagrobni život

ádžo – stric, amidža

B

bábo – otac, djed

bešȉk – drvena kolijevka za djecu

brzȉn – bakarna posuda, kanta

Č

čȏka  – pogrdan naziv za žensko dijete

Ć

ćefȉni – platno za umotavanje mrtvaca

D

dȍva – muslimanska molitva

dunjālűk – ovaj svijet

DŽ

džumertȃn – darežljiva osoba

Đ

đuvegȉja – mladoženja, muž

E

evlȃd/evljȃd – potomstvo, djeca

ezȃn – poziv na namaz, poziv na molitvu

H

hȃ – samo

hærbȁt – leđa

hȅlj – jer

hȉzba – štala

J

jesênka – vrsta šljive

jetîm – siroče, dijete koje je ostalo bez jednog ili oba roditelja

K

kȁbur – grob, raka, jama

kæd/kȁd – kad

ka’ halȅk – kako dolikuje

ključȁnica – drveni zatvarač na vratima

kuvȅt – snaga

kurāžȉti – hrabriti, podsticati, osnaživati

kolobȍtnjica – kukuruzni hljeb

komȃt – polovina

M

maksûm – nejako dijete

mezȃr –  grob

mujezîn – onaj koji ezanom poziva nanamaz; osoba koja, s vrha, minareta poziva vjernike na molitvu

N

nafȁka – sreća; lijepa sudbina

nûr – svjetlost

O

ovarősāti – okrečiti

őstrže – drveni stub

P

pantolȁče – uže dimije

pődnica – daska na podu

poȉje – pojede

prȉnova – novorođenče

prîsmoka – sve što se jede uz hljeb

S

sabȁh – zora, vrijeme za prvi namaz ili prvu molitvu

sahȁn –  veća posuda za jelo

slȁmarica – vrsta starinskog dušeka napunjenog slamom (umjesto vunom ili pamukom)

sȓp – poljoprivredni alatnapravljen od čelika

T

téglo/tȅgljiti – naporno raditi

tȕri/tȕriti – stavi/staviti

tȍprak – tlo, zemlja, kućno ognjište, domovina

U

upuhljȁti – ubuđati se

utȕljīti – ugasiti

Z

zapáhnuti – zapuhnuti

BILJEŠKA O AUTORKI

Senada Đešević (Vojno Selo, Plav, 1967) diplomirala je na Odsjeku za srpskohrvatski jezik i južnoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Predaje crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost u JU SMŠ „Bećo Bašić“ u Plavu.

Osim što predaje u školi Senada Đešević se bavi pisanjem priča te učestvuje u brojnim projektima i aktivnostima. Osnovala je klub filantropa „Solidarnost je naša vrlina“ 2016. godine, u okviru kojeg je sa svojim učenicima organizovala i realizovala mnogobrojne humanitarne i volonterske akcije. Objavila je zbirku Plavsko-gusinjske usmene lirske pjesme (2019). Dobitnica je zvanja nastavnik – viši savjetnik (2019). U organizaciji Zavoda za školstvo, radila je na izradi Programa Ljetnje škole u Crnoj Gori za potrebe dijaspore (2020). Eksterna je saradnica Zavoda za školstvo (od 2023).

Promovisala je, lektorisala i objavila brojne stručne radove. Piše i osvrte na zbirke kratkih priča, romana, autobiografija, zbirki pjesama, za časopise i zbornike u zemlji i inostranstvu. Među radovima koje je promovisala, uređivala i lektorisala su zbirke pjesama njenih učenika: zbirka pjesama Između redova učenice Tee Selimaj (Plav, 2017) te zbirka pjesama Otvorena vrata učenika Ivana Mitrovića (Plav, 2022).

Dobitnica je brojnih priznanja, pohvala i nagrada. Neka od tih priznanja su: Specijalna plaketa za očuvanje kulturne baštine Crne Gore, koju dodjeljuje časopis „Komuna“ (2016); Pohvala  Ministarstva prosvjete za amaterski igrani film pod nazivom Mi djeca sa stanice Zoo (2018), koji je 2016. godine snimila s učenicima JU SMŠ „Bećo Bašić“ iz Plava; nagrada Fonda za kvalitet, koju dodjeljuje Ministarstvo prosvjete Crne Gore (nagradu je dobila 2018, 2019. i 2020); nagrada „Global Teacher Awards”, koja se dodjeljuje najboljim nastavnicima (Nju Delhi, 2019); „Najbolji nastavnik bivše Jugoslavije“ (2019); pohvala JU SMŠ „Bećo Bašić“ za ideju, organizaciju i realizaciju Državnog literarnog konkursa „Čovjek živi dok ga po dobru pominjemo“ (Plav, 2020); plaketa BANA, za veliki doprinos u radu u prosvjeti, obrazovanju mladih i promovisanju kulturnih vrijednosti (New York, 2021); Ambasador za pet najboljih nastavnika regiona (Trebinje, 2022); nagrada „Beharov zeman“, na literarnom konkursu „Isnam Taljić“, za priče Ajšino čevre, Obraz i Kismet, za njegovanje govorne tradicije Bošnjaka (SAD, 2022); priznanje Turističke organizacije Gusinje za osvojeno drugo mjesto na Konkursu za interesantne anegdote, priče, mitove i legende vezane za Gusinje i Prokletije (2022); plaketa Humanitarnog udruženja EURO Gusinje, za doprinos na polju obrazovanja, kulture, entuzijazma, kreativnosti, altruizma i filantropije (New York, 2022); plaketu za najboljeg mentora, u okviru Međunarodnog festivala umjetnosti „Moja prva knjiga“ (Tuzla, 2022); prvu nagradu na literarnom konkursu koji je raspisao Sindikat prosvjete Crne Gore, za priču Setra (2023); priznanje za motivaciju i popularizaciju mladih književnih autora u obrazovnom sistemu, Književna radionica „Kordun“ i Književni ESNAF (Beograd, 2024).