Nije problem Njegoš “pjesnik”, već Njegoš “parola”. Problem je Njegoš kao “parola”, “bilbord” sa čijom se slikom ide u “ratničke pohode” u posljednjih 150 godina. To bi trebalo da bude znak, a i obaveza, da se povede ozbiljna rasprava oko značenja njegovog djela i (zlo)upotrebe, posebno njegove etike
Autor je istoričar
Ove godine (1813-2013) se navršavaju dva vijeka od rođenja vladike, pjesnika i državnika Rada Tomova, Petra II Petrovića Njegoša. Tim povodom, brojne institucije i pojedinci će dvjestogodišnjicu rođenja ovog, bez sumnje, velikog pjesnikaobilježiti na razne načine, zavisno od predznaka “čitanja” i potrebe “učitavanja” njegovih djela.
Baveći se Njegošem, citiram Borislava Cimešu, koji ne slovi za glasovitog njegošologa, ali važi za mislećeg, savremenog i neopterećenog intelektualca: “Njegošev Gorski vijenac je određen duhom borbe protivu nasilnog širenja islama i zaustavljanju njegove dalje penetracije u hrišćanskom svijetu. U pitanju je književno djelo sa valerama političke i ljudske drame koja za fundament ima slobodu i oslobođenje naroda. On je autentični izraz narodnog duha, ali i ideja koja iznad vremena, prostora, istorije i narodnog života promišljaju biće svijeta i njegova pravila. U svijetu nauke i umjetnosti važi univerzalno pravilo da književno djelo ne smije da mijenja istoriju i nepobitna istorijska fakta. Drugim riječima, književno djelo nije istorijski izvor. Ono ne daje istorijskoj nauci karakter naučnosti ni u metodološkom, ni teorijskom, ni faktografskom smislu. Ako bi to davalo, onda ne bi bilo umjetničko-književno djelo jer bi bilo lišeno estetske dimenzije, imaginacije, kreativiteta i načela „Licentia poetica“… Gorski vijenac je bio i ostao svojevrsni program borbe crnogorskog, ali i drugih južnoslovenskih naroda kao fragmenta u filosofsko-kosmogonijskom sistemu svjetskih zbivanja i procesa”.
Ovome se ima dodati samo jedna “sitnica”. Sva izdanja ovog djela imaju predznak “istoričeskoe sobitie”, bez obzira što iole ozbiljnija istorijska analiza pokazuje da u ovom djelu ima veoma malo “istorijskog”, a mnogo toga “domišljenog, izmišljenog i izmaštanog”.
Diviniziranje Njegoša traje od njegove smrti do danas, prikazivan je kao “Bog”, a njegova djela kao “Biblija” za narod, te je svaki pokušaj kritičkog čitanja Njegoša osuđivano kao jeres, skrnavljenje i nesposobnost razumijevanja velikog pjesnika izvan vremena u kojem je živio i stvarao. Ovo je jedini sveštenik zbog kojeg su čak i komunisti znali kazniti onoga ko bi pokušao da se kritički osvrne na njegova shvatanja (slučaj Mubere Mujagić). Nesporno je da nikada nije predstavljao problem Njegoš kao pjesnik. Poput brojnih drugih velikih poeta i on je svojim stihovima dosegao nebeske visine, a snagom poetskog izraza s pravom se popeo na prijesto uzvišenog pjesništva koje se iskazuje kao sinteza kolektivne pameti i poetskog iskaza.
Dakle, nikada niko razuman nije osporio niti je doveo u pitanje estetiku Njegoševog djela, kao što niko razuman ne osporava značaj i mjesto ovog pjesnika u kolektivnoj memoriji i kulturi jednog naroda. I nije problem Njegoš “pjesnik”, već Njegoš “parola”. Mrtav pjesnik u svom vremenu može biti i jeste predmet poštovanja, i tu nema spora. Ali je vidljiv problem Njegoša kao “parole” u svim vremenima i na svim mjestima i Njegoša kao “bilborda” sa čijom se slikom ide u ratničke “pohode” u posljednjih 150 godina. To bi trebalo da bude znak, a i obaveza, da se povede ozbiljna rasprava oko značenja njegovog djela i (zlo)upotrebe Njegoša, posebno njegove etike. Bilo da se radi o činjenicama, koje su proglašavane apsolutnom istinom, iako su još savremenici tvrdili da je “vladika sve to izmislio” (Petar Vukotić o tzv. “istrazi poturica”), bilo da se radi o stihovima koji podstiču mržnju, pravdaju i podstiču zločin.
Njegoš je kao i svi pjesnici “izmišljao, domišljao i fikcije pretvarao u stvarnost” i tu nema spora. Zanimljivo je, da istoričnost ” istrage poturica” najžešće ” brane” oni koji Njegoša smatraju “genocidnim pjesnikom”, jer im je to glavna potvrda teze. Postoji mišljenje da onaj ko njegove “fikcije, domišljanja i maštanja” želi realizovati u stvarnosti, duboko zaorava brazdu zločina i skrnavi pjesništvo kao oblik umjetnosti. Baš zato se sve češće uz ime ovog vladike javljaju i atributi “genocidni pjesnik”, “podstrekač i generator zločina” i slično, što samo provocira potrebu da se povede veoma ozbiljna rasprava o etici poruka crnogorskog vladike. Da odmah relaksiram “guslarski” dio javnosti -ovo nije zahtjev onih koji pripadaju islamskoj vjeri i koji u njegovim stihovima nalaze elemente nesaglasne vrijednostima civilizovanog i kulturnog društva, već mi se čini da se takav zahtjev prepoznaje i kod onog dijela liberalne javnosti koja je uočila da su krvavi raskoli hranjeni i podsticani Njegoševim stihovima, (“trijebimo gubu iz torine”), kao i pojave koje su ovog pjesnika činile savremenikom i političkim istomišljenikom.
Pored toga, što se mogu razumjeti (ali ne i nekritički veličati) Njegoševi “antiturski i antislamski stavovi”, više bi se trebalo zamisliti otkuda Njegoš u partijskim, partizanskim, četničkim, komunističkim, antikomunističkim, ibeovskim i antiibeovskim, pa sve do AB revolucije proglasima. I otkuda potreba stalnog “oživljavanja” njegovog djela, ako je ono vanvremensko, univerzalno i umjetničko?
Radi li se o “pogrešnom” ili “bukvalnom” čitanju Njegoša? Da li je Njegoš politički ideolog, član GO, koji je “savremen” za (zlo)upotrebu, a mrtav za paradu? I ko radi protiv njega – oni koji ga upisuju u članove “svoje” partije i u svoje ideološke istomišljenike ili oni koji misle da mu je mjesto u istoriji, a da je “savremenik” samo onoliko koliko je njegovo djelo osposobljeno da komunicira sa savremenim pogledima na svijet? Tim prije, što je Njegoš i lektira za đake, u školi koja se gradi, bar se tako javno govori, na evropskim vrijednostima tolerantnog društva. Kao što se s guslama teško može svirati rock muzika, čini se još težim poduhvatom Njegošem podučavati mlade, boljem i humanijem svijetu. Podsjetimo se, bahato i samodovoljno veličanje kolonijalne istorije, dovelo je Britance u ozbiljne probleme i pitanje šta da rade sa predmetom koji se čini uvredljivim za dobar dio “britanskog obojenog društva”?Ali mi nijesmo Britanci nego Balkanci i samim tim imamo manje prava na samodovoljnost i odbijanje da razgovaramo i o onome što nam se čini neupitnim? To je potrebno svima onima koji žele da zaštite Njegoša, a time i Crnu Goru od nje same…
Dakle, nužno je objasniti “etiku” stihova u kojima je “poturica gori od Turčina”, a da se pri tome tvrdi da je “poturica” – “Ja” (kao bivši hrišćanin), odnosno – “Mi” (kao pripadnici nekada istog plemena). Znači li to da smo onda “Mi” gori ili “bolji” od onih koji nijesu isto što i “mi”? Odnosno, znači li to što smo ” gori” i od “najgorih” samo zato što smo “plahi i lakomi” ili smo “plahi i lakomi” jer su nas na to natjerali oni “gori” od nas. Zato se niko nije ni usuđivao da ozbiljno izuči pitanja uzroka islamizacije, zadovoljavajući se nautemeljenim tvrdnjama da je ona bila nasilna, što su davno osporili velikani svjetske istiografije (Brodel) koji je tu pojavu situirao u kontekst “oslobođenja ” od nameta feudalne oligarhije. Opšte mjesto o “nasilnoj islamizaciji” ne samo što ne prati bilo kakav dokaz (provjerljiv izvor), već debelo “ratuje” sa razumom.
Jer, ako je islamizacija bila “nasilna”, kako objasniti da je “okupator” mogao bez problema godišnje “nasilno poturčiti” samo 1% stanovništva (u crnogorskom slučaju od 100-150 ljudi godišnje), da bi u ukupnom zbiru to bio procenat između 500-600%, odnosno da bi u tom slučaju bez problema bilo prevedeno u islam sve stanovništvo i to ne jedanput, već 5-6 puta. I kako to da su tu “varvarsku okupaciju” preživjele sve “srednjovjekovne svetinje”, jezik, vjera i običaji i to nekoliko vjekova. Zašto ne reći da u svetoj knjizi K’uranu stoji izričita naredba: “U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude”.
Znati sve to, a ne sporiti s Njegošem, i to ne reći, ne znači “tumačiti Njegoša izvan svog vremena”, nego ga (zlo)upotrebljavati u svom vremenu. A pri tome širiti parole o multikonfesionalnom i multikulturnom društvu uz stihove: “Udri za krst, za obraz junački/da krstimo vodom ali krvlju/da trijebimo gubu iz torine/No primajte vjeru prađedovsku, no lomite munar i džamiju/Pa badnjake srpske nalagajte/ne složi se Bajram sa Božićem”… Da ne bi bio optužen da stihove izvlačim iz konteksta, moram reći da pjesnikove riječi nijesu nikada tumačene u kontekstu moralnih i standardnih normi, već mnogo češće kao parole, poput: “Borbi našoj kraja biti neće/Do istrage Turske ali naše”. A kako tek zvuči poziv na multikonfesionalnu toleranciju i multikuklturno društvo sa stihovima: “Odža riče na ravno Cetinje”/”Nekršću se gore usmrdješe”/Zaudara zemlja Muhamedom”.
Nije nam cilj da citiramo stihove koje, manje-više, zna svaki Crnogorac, već da ukažemo na ono, što neke autore (dr Šemsudin Hadrović i drugi) motiviše da o Gorskom vijencu pišu kao o “generatoru genocida”. Znam da se nacionalromantičari “ježe” na to, da neko može tako nešto i pomisliti, a kamoli napisati, kao što znam da bi za svakog Britanca, kada bi neko slično napisao za Šekspira, to bio ozbiljan razlog da razmisli o tome i pokuša to objasniti. To što je Njegoš “osvjedočeni antislamista” sredinom XIX vijeka, ne daje mu za pravo da bude bilo čiji uzor u XXI vijeku. Tumačiti Njegoša iz perspektive vremena u kojem je živio i stvarao može samo onaj koji “zna to vrijeme i tu perspektivu”. Takvih je veoma malo.
Naprotiv, mnogo je više onih koji Njegoša vide kao savremenika: “Njegoš je smeo i umeo da pjeva, ono što mi izbegavamo i da mislimo… potrebno je biti Njegoš pa se ne srušiti već od samog motiva. Njegoš nije opevao neki slavni boj, već događaj za koji se jedva zna, a veći je i od najvećih bojeva. To nije boj, nego rat. I nije običan rat nego onaj najgori, bratoubilački, rat sa samim sobom, koji nema ni početka ni kraja, a traje na zemlji i na kosmosu… Pesnik je više pogodio ono što će biti nego ono što je bilo… Jedno je rat s Turcima, a drugo sa domaćim turcima”. (M. Bećković). Zar ne bi bilo očekivano da savremene Crnogorce zaintrigira činjenica i to što su svi zločini u bliskoj prošlosti manje-više “pravdani Njegošem”.
Sve ovo ne znači da se zalažemo za “zabranu” Njegoša, na tako nešto nemamo ni pravo. Ali biti na “tragu Njegoša” poslije 200 godina od njegovog rođenja, a ne znati ono što su prepoznale generacije Crnogoraca još prije 100 godina, nije povlađivanje Njegošu, već njegovo satiranje. Kada je na 100. godišnjicu Njegoševe smrti na Cetinju svečano prikazan Gorski vijenac u Kraljevskom pozorištu 3. XI 1913. godine, priređivački odbor je izvršio skraćivanja teksta za izvođenje s napomenom – „Izostavljeno zbog naših prisutnih muhamedanaca” (Luka Milunović). Ako su Crnogorci prije 100 godina bili svjesni “značenja” djelova Gorskog vijenca za pripadnike “muhamedanske vjere”, kako objasniti da u sljedećih sto godina ta tema ne samo da nije otvorena,već je svaki pokušaj detabuizacije ovoga djela i dovođenje pod kritiku njegove etike dočekivano sa nipodaštavanjem, oholim i nadmenim odbijanjem i iskrivljavanjem suštine.
Da li je 200 godišnjica dobar povod za ozbiljnu, argumentovanu, akademsku i kulturnu raspravu ili će to tek biti ostavljeno generacijama za 300. godišnjicu, ostaje da se vidi. Sporadične disonantne tonove u crnogorskoj intelektualnoj javnosti (Novak Kilibarda i drugi, bez obzira na trenutno potcjenjivanje) ipak treba provjeriti ili odbaciti. Kada i zašto? Pa svakako ne zbog autora ovog teksta, već zbog Crne Gore i Njegoša! On može čekati, a mi?
Kraj
“Vijesti”, 24. i 25. april 2013.
