Još uvjek mi nakon svih ovih godina pred očima sijaju one gusle iz General Madariage.
Kao da ih gledam baš sad.
Gotovo kao i one stare gusle koje sam nasljedio od prađeda Jagoša, „javorove od javora suva“skoro iste, ali ipak drugačije.
Ove iz Madarijage, nalik su im u potpunosti, ali opet blješte drugačijim sjajem i puštaju drugačije tonove.
Kao da na ovi čas vidim sebe, dok ih gledam kako vise na zidu doma „Njegoš“ u Madarijagi, gradu Gauča i “campa”.
Za čas se vratim u Crnu Goru, đe i jesam.
Tamo u „izvor“ odakle doniješe sjećanja na gusle koje vidjeh tokom te kapljice vaskolikog vremena u Madarijagi, gradu Gauča i „asada“.
Pokušavam nekako spojiti osjećaje.
Zamišljam mjesto gdje je to gdje bi obje gusle mogle da se sretnu.
Niti su od istog majstora niti od istoga drveta, ne zvuče podjednako, a ni patina im nije ista.
Ali se vidi da su sestre od istog oca i majke, najrođenije jedna drugoj.
Jedna duša u dva tijela.
Ne mogu sa zaspim ni ove noći, ne prestajem misliti na gusle iz Madarijage.
Dok prađed moj pred očima mi je i dok ga gledam kako pravi ove iste koje danas držah u rukama, sjećam se sebe kako gledam one tamo u vitrini doma „ Njegoš“ u Madarijagi.
Razmišljam čitavu noć, ne prestajem se pitati kako su nastale i kad?
Vidim kako ih pravi neki stari „majstor od gusala“ odjeven u nošnju i kapu Gauča, po sjećanju i učenju koje mu prenesoše preci.
Oni koji donesoše sjećanja sa sobom, oni koji ih prenesoše okeanima, koji sa kamena zakoračaše po Pampama.
Sjetim se i prađeda moga, kako isto čini, kako sa nošnjom i kapom pravi gusle u tišini.
Gledam oboje kako suču brke, brišu znoj sa lica, „zaklaše“ se britulinom po prstima, proliše stvaralačku krv po strunama u istom trenu dva ” brata” na dva kontinenta.
O bože, opet se sjetih tog trenutka kad ne mogah odoljet guslama u Madarijagi, htjedoh po svaku cijenu da ih čujem.
Izvadiše ih i zagudiše, poslušah im pjesmu, nošenu svim do sadašnjim vjekovima.
Ali zukovi bjehu različiti, one „ moje“ ko sa guvna po sjećanju bistro odjekuju, a one iz Madarijage se guslaju sa „ knedlom“ u strunama.
Kroz milje i decenije čuje se samo plač, dozivaju u prazno, bratski glasovi sjećanja.
Žedne gusle bjehu, žedne zemlje i pomena o sebi u zemlji okle izviru sjećanja, u zemlji kamena.
I čitavog života ću se pitati, postoji li mjesto, postoji li trag ka njemu, gdje je to gdje se zvukovi jednih i drugih, ovih sa kamena i onih sa pampa grle, gdje je mjesto gdje se susreću, postoji li tako nešto?
A nikada neće prestati da me boli i tišti što gusle iz Madarijage još uvjek misle na nas, da nas gledaju kao i sebe, da nas vide kao jedno, a mi što ostasmo tu prema njima nikada ne pustismo ni glas…
