Poštovani pośetioci, preporučujemo vam tekst Slavice Milošević Neke knjige se ne pišu nekažnjeno – Danilo Kiš. Tekst je objavljen na njenom sajtu www.slavicamilosevic.com. Zahvaljujemo se gosp. Milošević što je omogućila preuzimanje teksta.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i njegovo dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
O AUTORU
Slavica Milošević je rođena 14.08.1992. u Crnoj Gori.
Član je Udruženja Književnika Srbije.
Objavila je par knjiga koje ističe stil refleksivne lirike, poezije u prozi, poezije, esejistike mikro-eseja, kolažiranja i intertekstualnosti.
Takođe je objavila izdanje na engleskom jeziku: “It’s all said Amelie” koja predstavlja kolekciju izabranih eseja iz sledećih knjiga: “Cirkuzant, idealista i budala”, “Neka me uteši nebo” i “Sve je rečeno Ameli”.
Bloger je izraelskih medija: “The Jerusalem Post” i “The Times of Israel”.
http://www.jpost.com/Blogger/Slavica-Milosevic
http://blogs.timesofisrael.com/author/slavica-milosevic/
Neke knjige se ne pišu nekažnjeno – Danilo Kiš
“Ja sam nezadovoljnik, nezadovoljan sam prije svega, samim sobom, svojim životom, svojim pisanjem, političkim poretkom, načinom na koji je urijeđen svijet.“
Danilo Kiš
Danilo Kiš, jedan od najvećih pisaca druge polovine dvadesetog vijeka, esejista, prevodilac, rođen je 1935, godine u Subotici od Eduarda Kiša, poznatog pisca i majke Milice Dragićević, Crnogorke.
Često je govorio za sebe da je polu – Jevrejin a polu – Crnogorac.
“Od svoje majke sam naslijedio veštinu ka pripovjedačkom miješanju fakata i legende a od svoga oca patetiku i ironiju. Moj otac je bio pisac međunarodnog reda vožnje, njega je čitalo kosmopolitsko i književno nasleđe. Moja majka je čitala romane do svoje dvadesete godine i tada je shvatila ne bez žaljenja da su romani izmišljotina i odbacila ih je jednom zauvjek. Ta njena averzija prema pustim izmišljotinama prisutna je latentno i u meni”
U devetoj godini je napisao prve pjesme na mađarskom, jedna je govorila o gladi a druga prema riječima Kiša je bila “Par ekselans”.
Danilo je živio u Novom Sadu do 1942. godine, potom se preselio kod oca u Mađarsku gdje je nastavio osnovnu školi i završio dva razreda gimnazije.
Eduard Kiš je odveden u Aušvic 1944. godine, iz krvavog logora smrti se nikad nije vratio.
Dok je živio u Novom Sadu, Kiš je vidio mnogo krvi, smrti, leševa te je i izjavio:
„Vidio sam mnogo leševa, navukao mnogo straha, da se razumijemo mislim na neki metafizički strah, neki iskonski strah.“
Danilo se seli na Cetinje sa ostatkom porodice gdje je završio gimnaziju.
Kiš je rekao da “duguje” jedan roman Cetinju, čekao je pravo vrijeme, kako to obično kod pisaca biva. Čekao je inspiraciju koja bi se poklopila s misaonim spletom doživljenog, proživljenog, željenog i uspomena. Nažalost to vrijeme nije došlo, bolest je stala na put vremenu a kao svjednok su ostale Kišove riječi koje su nesebično odavale ljubav prema vremenu koje je proveo na Cetinju.
„Ja sam davno obećao da ostajem sebi dužan jednu knjigu iz tog nekog cetinjskog razdoblja. Valjda mi treba neka distanca vremenska. Tu su se meni dogodile razne, intimne životne stvari, literalno teško obradive koje čine nekakvu knjigu, neki roman koji u meni živi. Da li ću i kada ću je napisati to ne znam, to je pitanje tehnike, epifanije, bogojavljenja“.
Kiš je diplomirao 1958. godine u Beogradu kao prvi student na katedri za Opštu književnost.
Ovaj vanvremeni pisac metafizičke misli dobitnik je brojnih nagrada, interesantan je podatak da se njegova djela izučavajui na Japanskoj katedri za književnost.
Nesumnjivo je da je Kiš jedan od najvećih pisaca druge polovine dvadesetog vijeka.
U jednom od intervjua kad je već bio bolestan od raka dok je živio u Parizu, Kiš je izjavio:
„Svoju knjigu pod naslovom „Enciklopedija mrtvih“ sam pisao uoči bolesti. Ona je bila neka vrsta predskazanja da ne kažem predosećanja. Pretpostavlam da su određena psihološka stanja kao posledica bolesti igrala određenu ulogu u pisanju te knjige, naime hoću da kažem; takve se knjige ne pišu nekažnjeno.“
“Hteo sam da pokažem kako u vrlo različitim epohama postoji nepokretna konstanta. Sveprisutnost ljubavi i smrti.”
“Pisac treba da nas uveri da zna više od ostalih, a da uprkos tome, sumnja više od svih.”
“Suština čoveka, crta koja ga odvaja od životinje, jeste svest o sopstvenoj smrti.”
“Ne volim ljude koji se izvlače iz svega kao kišne gliste. Bez ožiljka i bez ogrebotine. Komedijaši.”
“Opasno je naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara ogleda svoje vlastito lice; jer i to je taština. Taština nad taštinama.”
Karakterišu ga zapisi metafizičkih misli, slojevitih motiva, studioznih analiza.
Ostavio je iza sebe riječi koje svjedoče o činjenicama, žedan istine nije se plašio da prolije krv pera kako bi traganje za istom ostalo simbol njegovog stvaralaštva.
Bio je jedan od onih umjetnika koji predosjećaju i koji su shvatali da težina riječi nosi okove poslijedica, bez obzira na to Kiš je ostao vijeran peru i nastavio je da piše snagom uma, hrabrosti srca ne obazirući se na činjenicu da će njegova “težina” i istinitost pisanja popustiti možda prije vremena pred predosećanjem vječnog odlaska.
„Stari su Grci imali jedan poštovanja dostojan običaj: onima koji su izgoreli, koje su progutali vulkanski krateri, koje je zatrpala lava, onima koje su rastrgle divlje zveri ili proždrli morski psi, onima koje su razneli lešinari u pustinji, gradili su u njihovoj otadžbini takozvane kenotafe, prazne gobnice – jer telo je vatra, voda ili zemlja, a duša je alfa i omega, njoj treba podići svetilište.”
(„Grobnica za Borisa Davidoviča”, 1976)