Nakon tekstova “Neke knjige se ne pišu nekažnjeno – Danilo Kiš” i “Vatrena i vanvremena umjetnost Petra Lubarde”, objavljujemo treći tekst darovite Slavice Milošević “Vatra i pepeo na platnu Lubardinog Prometeja”. Ako ste pročitali prethodna dva, nije potrebno da vam preporučujemo ovaj tekst, sigurno ćete ga pročitati. Zahvaljujemo se gosp. Milošević što je omogućila preuzimanje teksta sa njenog sajta www.slavicamilosevic.com.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i njegovo dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
O AUTORKI
Slavica Milošević je rođena 14.08.1992. u Crnoj Gori.
Član je Udruženja Književnika Srbije.
Objavila je par knjiga koje ističu stil refleksivne lirike, poezije u prozi, poezije, esejistike mikro-eseja, kolažiranja i intertekstualnosti.
Takođe je objavila izdanje na engleskom jeziku: “It’s all said Amelie” koja predstavlja kolekciju izabranih eseja iz sledećih knjiga: “Cirkuzant, idealista i budala”, “Neka me uteši nebo” i “Sve je rečeno Ameli”.
Bloger je izraelskih medija: “The Jerusalem Post” i “The Times of Israel”.
http://www.jpost.com/Blogger/Slavica-Milosevic
http://blogs.timesofisrael.com/author/slavica-milosevic/
Vatra i pepeo na platnu Lubardinog Prometeja
Prema Grčkoj mitologiji Prometej (Προμηθεύς) je bog koji je ljudima dao vatru; u prevodu Prometej znači “predumišljaj”.
Razliveno crvenilo Petra Lubarde na platnu kojem bi i prometejeva vatra pozavidjela. Slika koja tjera na razmišljanje i stvaranje jednog malog kosmosa, slika pred kojom se zaledite.
Jel bi se zaledili pred vatrom?
Vatra na vatru bi bila ljubomorna, crnilo prkosi crvenilu.
Zašto? Jel se ono diže protiv Prometeja? Jel ono taj led koji me je ucinio nepomičnom i kada bi ste me pitali sada koju želju imam sem onih savremenih i iskrenih a to je da zavlada mir. Moja želja je da stojim satima pred ovom slikom da gledam satima kako protutnja još neka boja kroz platno, kao varnica koja slučajno okrzne prkosno nebo.
Umjetnost nije ništa ako ne izazove dubinu, emociju. Slika, dobra slika koja preživljava je ona pred kojom ostajete nijemi, predate dušu platnu i slušate.
Gledate, dal su to lica, gdje je ruka Prometeja? Ima li tu uopšte njega il je to samo ono što je dao umjetniku da bi stvorio vanvremeno djelo – vatru. Umjetnik bez vatre ne može. To su emocije koje nadgledaju neviđeno, gdje vidljivo postaje sakriveno a nešto ubijeno iznenada oživi u nama. Ne znam zašto ali ne prođe dan a da ne pogledam ovu sliku (na telefonu naravno) prošli su sretni dani Ljetopisa i dani Lubardine izložbe 
. Biće ih opet .
Nego da se vratim na dubinu koja izaziva i gorčinu, otkud crnilo u vatri, jel to pepeo koji prkosi onome što ga je stvorilo? Jel to sujeta koja pokušava da osjenči crvenilo i da pređe preko platna sve do naše druge strane lica, srca, skrivene duše? Jel to crnilo koje nosimo u sebi kad smo slabi al se na kraju uvjek uzdignemo, te preovlada vatra – pobjeda.
Jel crnilo plač?
Bol?
Jel su to noći koji dozivaju zoru da Sunce što prije ogrije?
Jel smo to mi?
Jel ste pronašli djelic sebe?
Vatru i led?
Ljubav i ostavljenost?
Slabost i hrabrost?
Mrak i svjetlost?
Strast i prkos?
Ovo je slika kojoj bi i Prometej zaviđeo, ali bi joj se i divio jer je dokaz da je vatra živa i da traje, samo je treba pronaći i spoznati.
Ovo je slika pred kojom se ne govori, ne misli a u isto vrijeme misli naviru jedna na drugu, emocije se nameću, lice se grči, prsti je tajno dotiču zatvorenih očiju.
Ne, to nije slika, to je emocija.
Manite mi ljubavne priče, bljutave su i rigidne, plačljive gluposti. Pepeo pregaženi više vrijedi od njih.
Ako baš hoćete setićete se i toga pred ovom slikom jer ona budi sve uspavano, slomljeno, umrlo i oživljeno.
Ona je opijum, opijum za kojim čeznem i ne, nemam nijednu drugu želju i ne bih bila ni sa jednom osobom sem pred ovom slikom jer umjetnost ne izdaje a ljudi vas lako ostave, zaborave, odu. Umjetnost traje ljudi su prolazni.
Umjetnost je jedina ljubav u koju vjerujem sve ostale su iluzija i prevara.
Vi ostajete tu, pred slikom, umjetnošću, spoznajete neki mali svijet i tražite vatru u vatri, otkrivate crnilo u sebi da bi ga prekrili crvenilom. Tražite Prometeja a njega nigdje…
Samo vi i misli, nema izdaje, prevare, ostavljanja, vec čvrsto tlo i vatra.
Nepomičnost pred emocijom vanvremenog umjetnika Petra Lubarde.
Do sjutra bi o ovome mogla pisati. Ali u jedno sam sigurna, jedina ljubav koja je realna i postoji je kao sto rekoh, umjetnost, ljudi su kao voda, krotki i valoviti, na kraju vas ostave, izdaju, smožde, zgaze, ostave nas na kiši i ne okrenu se.
Zato birajte vatru, budite vatra i gledajte u vatru. Vatra inspiriše toliko da i pepeo dva puta umre pred njom.
Smrt na smrt gazi kad je vidi a u vama nesto oživi, nešto jako a nepomično.
Umjetnost je dodir duhovnosti tako da je smiješno pomisliti da vam patnju mogu izazvati ljudska lica. Dajte sebe, dajte energiju ali za ono što volite, ja je dajem umjetnosti odnosno pisanju i plesu.
To je….Lubarda….emocija umjetnosti, magija boja koja zaboravljeno oživljava.
Vatra i led grcaju nad platnom, pepeo umire i treći put a da nismo ni svesni, naši dodiri krišom, to je osećaj koji je van ljudskog domašaja.
