Recenzija mr sci Slavka Milića za knjigu “Trag svjetolosti u mračnom vremenu, autora Maksima Filipovića
U njegovoj prvoj zbirci epskih pjesama „Trag svjetlosti u mračnom vremenu“ autor Maksim Filipović dugo vremena od šire javnosti skriva svoja perom skovana epska čeda i uspješno se bori u vječitoj borbi protagonista i antagonista, kao protivnika koji su živjeli u svom vremenu. Svojim stvaralačkim sposobnostima, bori se naporno sa temama koje sa tragom svjetlosti prepušta vječnosti, gdje i pripadaju, a čitaocima i kritičarima ostavlja na nemilosrdan sud svoje pjesme, kako bi bile prosijane kroz rešeto vremena. Uvjereni smo da će epske pjesme autora Filipovića preživjeti sud vremena, jer on gradi, ne samo hajdučke i uskočke cikluse pjesama, već kroji različit dijapazon kategorija, duboko zadire i u pjesme o oslobođenju Crne Gore, kojima permanentno jača etičku i moralnu dimenziju događaja iz prošlosti naše male ponosne zemlje.
Filipović pokazuje interesovanje i za neistorijske epske pjesme koje govore o ličnostima i događajima skoro nepoznatim istoriji. Dio pjesama iz knjige „Trag svjetlosti u mračnom vremenu“ ima epski način kazivanja a autor opjevava mitove iz običnog, svakodnevnog života i pomaže nam da upoznamo društveni život ljudi tog vremena. Autor je uspio da na jednom mjestu, tako reći, stvori cjelovitu sliku tvorbe ove vrste pjesništva i oplemeni nematerijalni dio kulture naše zemlje dragocjenom riznicom nacionalne prošlosti, gradeći jedan od osnovnih motiva za ostvarenje ove i ovakve tematike, pronalazeći dragulj u moćnom svjedočanstvu o prošlosti našeg naroda, koje je do naših dana sačuvano od zaborava. Primjećuje se da Filipović polazi od čvrste povezanosti sa brojnim pjesmama, koje su podređene nacionalnoj svijesti a artikulišu se kroz pjesničko stvaralaštvo vlastite nacionalne zajednice.
Dugo je Filipović, postepeno i iscrpno, tkao na epskom razboju svoje pjesme, i pažljivo ih dijelio po kriterijumima različitih neraskidivih plemenskih djelova današnje Crne Gore. O vraneškim legendama i događajima napisao je, čak i na indirektan način, jedan broj svojih pjesama, pominje autor Stožerski boj, Premćanski ustanak, Lovćen i Grahovac. Posebno treba odati priznanje njegovom zalaganju za Crnogorke, koje on opjevava kao heroine i junakinje spremne da uvijek stanu na branik svoje otadžbine. Neke od tih pjesama pomenuću i u ovoj recenziji, iako naglašavam da sve njegove pjesme ne mogu biti podrobno kritikovane zbog pristojnog prostora za recenziju, pa ću to prepustiti vama kao čitaocima.
Epskom pjesmom „Ratni put barjaktara Rada Šestovića“, autor Maksim Filipović potvrđuje svoju stvaralačku umjetnost i otvara mnoga polja istorije i u njima junaštvo porodice Šestović. Prvijenac na daleko poznatog Ilije Šestovića, njegov sin Rade, u ovom Filipovićevom ostvarenju prikazan je kao div junak svoga roda, svoje zemlje i vjere, a vjerni branič svoje porodice kao prvi među jednakima. Svojim ratničkim vještinama i porodičnom tradicijom Rade Šestović se isticao, kako to magičnim riječima reče narodni epski pjesnik, još prilikom sukoba sa snažnom osmanskom vojskom. Kao proslavljenik, a imalo mu je po kome doći, od Knjaza Nikole Petrovića dobi crnogorski barjak, jer se hrabro i odvažno sukobio sa Šemsi-pašinom vojskom. Obavezu dostojnog nošenja barjaka, shvatio je Rade kao veliko breme ali i odgovornost, pa je, nedugo zatim, jurnuo put utvrđenjā Taraboš, Bardanjolt i Brdica, prirodnih braniča drevnog grada Skadra. Čitav svoj život ovaj hrabri stožerski jurišnik proveo je braneći svoju zemlju, pa zar ima većeg i hrabrijeg poklona od onoga kada nudite svoj život svojoj majci državi? U svojim velikim podvizima nastavlja da se bori, ne posustaje, ne sluteći i ne nadajući se, doduše iz pozicije drugog vremena, da će njegov cijeli herojski vijek u stihove metnuti sazreli epski pjesnik iz Mojkovca, Maksim Filipović. I to ne bilo kako, nego veličanstveno, dostojanstveno, empatično i objektivno, ne želeći da uveličava, što je pjesniku dozvoljeno, nego da čini ono što je pjesniku najteže – da bude objektivan. Opisuje autor i Bregalnicu i Radove spomenice, opisuje i austrijske pomahnitale horde, koje tuku Goražde i cijeli romanijski kraj, ali i junačko držanje drugih boraca stožerske brigade. U svom realističnom epskom zanosu Filipović nastavlja dalje, gdje ide na čuvenu Mojkovačku bitku, da isprati Rada i njegovog sina Mihaila. Nije autor želio da veliča Rada, ali nije lako takve herojske podvige prepustiti zaboravu, nestajanju vrijednosti savremenog svijeta i polu praznoj obrazovnoj semantici, pa je kao poznavalac svoga rodnog kraja, ušao u detalje hrapave mojkovačke njive i ovog nezaboravnog boja, koji će, ako ima pravde, služiti kao primjer kako se poštuje brat. Moglo bi se još mnogo toga reći o hrabrosti junaka Maksimove pjesme, kako se podnose zvjerske zatvorske muke, bjekstvo iz panonskog zatvora, njega i njegove braće, ali ćemo iskoristiti vještinu autora Maksima Filipovića da se tu kratko zaustavimo, dok nam se ne rodi nova ideja, ili da stanemo kada je najslađe.
Bitka na Gavanje je još jedan epski podvig autora Filipovića i dio njegove epske ljubavi prema Zatarju, Potarju i Vraneškom kraju. U epskoj pjesmi on se još jednom bori da vidi i odugovječi junake iz porodice Šestović, Bošković, Vojinović, Marković, Bojović i drugih bratstava od zuluma Bećir bega, koji se namjerio da širi svoje posjede na selo Krupice. Umješnošću pera autor Filipović nastavlja, u svom maniru, da piše o sukobu na Gavanje, gdje se krv lije za glavu Boža Šestovića, na čiju se glavu namjerio Rustem Rapović, kako bi je poklonio Begu i postao još veći posjednik. Ali nije slutio da će ovaj epski pjesnik opjevati i njegov odlazak na Ahiret.
U književnoj kritici, iako imam volje, nije lako opisati raznovrsnost stvaralaštva epskog pjesnika Filipovića. On je svojim pjesmama među koricama svoga prvijenca, opjevao velikane i gospodare Petroviće, odbranu Ostroga od strane vojvode Mirka Petrovića, znamenite junake sa boja na Grahovcu, svojom lučom u obliku pera, osvjetljavajući put banjskog junaka Staniše Koprivice, crnogorskog stotinaša, koji smače Kadri-pašu, velikog turskog bojovnika, opjevao je čuvene barjaktare Pejoviće-Petroviće, Todora Zrna Popovića, prometeje Njegoša a stigao je da oda počast guslaru i vili.
Da je krenuo putevima staroslavnog deseterca, pokazuje i pjesma „Mirko Ostrog brani od Turaka“, gdje se svojim stihom odužuje veličini pomena Svetog Vasilija Ostroškog i njegov značaj za vjeru pravoslavnu. Na jačini, intezitetu stiha i njegovoj dinamici, autoru bi pozavidjeli oprobani i dokazani savremeni epski stvaraoci kao što su Božo Đuranović, Nikola Nikčević, Dragan Kovačević, Miloš Kecojević, Živojin Đukanović Zvicer i drugi, pred čijim stihovima se ustaje i nestaje. Svi smo kod nekoga uzore tražili, to je radio i veliki Njegoš, tako je i ovaj mojkovački stvaralac imao svoje uzore od kojih će i dalje graditi svoj pjesnički lik, leteći u stvaralačke visine kojima će kao suri orao sa crnogorskog ljutog krša, saviti pjesničko gnijezdo.
U pjesmi o moračkom hajduku, protagonisti Gligoru Mučalici i njegovom služenju kazne na Cetinje i kasnije u Carigradu, podvizima i ljubavi prema svojoj zemlji, čitalac ne može ostati ravnodušan. Vještinom zapleta autor uspijeva da izazove emocije, da koloplet sudbine iznese veličinom svog umijeća, do tankih osjećaja, kada se borimo sa suzama.
U junačkoj pjesmi sa poznatom temom o boju na Martinićima, stihovi Maksima Filipovića vode deseterački boj, pomažući velikome crnogorkom glavaru Svetom Petru Cetinjskom u naumu da, po svaku cijenu, odbrani dostojanstvo tvrdih Brda i sačuva kamen Crne Gore i kamenu krajinu od napada znamenitih paša, koje predvodi skadarski vezir Mahmud-paša. Takvom stilskom metodikom i čvrstom kauzalnom vezom u pjesmi, Filipović niže stihove sve do slobode za koju su Crnogorci platiti krvavu cijenu.
U pjesmi „Kosijeri gnijezdo junaka“ svojom pjesničkom harizmom Filipović se šeta do Fundine, hrabre zemlje krvlju natopljene, kada se ranjeno Osmansko carstvo poslednjim atomima snage bori za opstanak na području Balkana. Filipović nije od onih pjesnika koji minimiziraju crnogorske neprijatelje, ne ponižava njihovu snagu, otpor i hrabrost, već im u svojim pjesmama prilazi oprezno i svojim stihovima daje im na značaju u mjeri kako su to zaslužili.
U pjesmi „Lovćenska vila“, čija se radnja kuje u skoro zaboravljenoj Medovi, pjesnik se sjeća najstrašnije pogibije hrabrih Crnogoraca, koji su se pri povratku sa teškog rada iz obećane zemlje Amerike podavili u morskim dubinama Jadrana, kada im je brod naišao na podvodnu minu. Svojom misijom ovi hrabri ratnici, sa golog krša pošli su u daleku zemlju na teški rad, da bi poslije ratova opstali i ostavili imetak svojim porodicama, ali kada su zatrebali svojoj domovini, u vječno nemirnom Balkanu, svi su napustili misiju za bogatstvom, u povratku nenadno mijenjajući je za smrt i odbranu svoje zemlje, bez mogućnosti otpora zbog koga su doputovali.
Pjesničkom vrlinom, pjesnik iz Crvene Lokve ne bi bio on da nije opjevao crnogorske heroine, koje su svojim junačkim djelima kroz vjekove čuvale čast i obraz naše najdraže zemlje, često obezmužene i gladne, ponosno podizale naraštaje i spremali ih u boj. Majke su zubima kidale okove za spas svoje đece, pripremale ih za teške ratne pohode, radovale se njihovoj smrti datoj za slobodu i tugovale, samo kad se moralo, i đe niko ne vidi. U pjesmi „Crnogorka Stana Gorčinova“ prikazana je jedna takva žena, koju je stigla patnja i nevolja. Iz bremena nevolje i tuge, Stana se kao soko uzdiže iznad visina sopstvene moći, natprirodnom snagom podiže đecu od oba sina, koja nemaju majku, sve dok ne stasaju da budu tvrdi bedem svoje porodične karaule. Ekspanzijom pjesničkog naboja, autor Filipović nastavlja u svom formiranom maniru da slaže svoju kompoziciju stiha, da zapertlava fabulu sa malim scenama junačkih podviga i Stane Gorčinove i njenog unuka Šćepana Radojeva. Te, tako se slobodno može reći, da će dosta propustiti svaki onaj ljubitelj epske pjesme ako ne čuje kakve su podvige učinili baba i unuk, a opjevao ih Maksim Filipović. „Moračanka Dragovića Plana“ naziv je još jedne u nizu pjesama o crnogorskoj ženi. Ova ljeviška kamena heroina, čijoj se hrabrosti dive i sami neprijatelji, nije bježala sa svojim sinom put planine Lole, iako je možda mogla, pa se suprostavi buljubaši Zuku Paripoviću koji joj ubija čedo. U svojoj ljutnji što je smakla nedostojnog neprijatelja, koji ubija nedužnu đecu, ova heroina ide i dalje u svoj boj, gdje ubija još nekoliko kolašinskih Turaka, koje smatra hrabrijim borcima od Zuka, a zatim se baca u nabujalu rijeku Moraču, koja je spašava od sigurne smrti i poniženja, čime ulazi u koloplete istorije.
Zaista je nemoguće odoljeti izazovu rukopisa Maksima Filipovića a da ne spomenem istorijski značaj njegovih epskih djela kroz još jedan broj njegovih epskih pjesama. Zbog toga sam u izboru pjesama koje sam analizirao, nešto dublje obavezan pomenuti i još tri od njih u koje epski pjesnik pominje Mojkovačku bitku i Jevrema Popadića koji je, svezan u okove i izmučen glađu, zubima dokopao protivničkog austrijskog vojnika i sa njim se sunovratio u rijeku Taru. Takvim podvizima crnogorskih junaka zaviđela su mnoga velika carstva, pa su nekima od likova iz Filipovićevog stvaralaštva i sami dodjeljivali najveća znamenja. Zato se Todor Zrno Popović u njegovim stihovima pokazuje kao div junak, koji svoj čisti obraz brani glavom. U njegovoj pjesmi o bratstvu Milikić, koje potiče iz junačke i krvave Vraneške doline, autor zasluženo daje na značaju otporu braće Milikića u Grubanovoj Gori, njihovom raseljavanju i bratstvima koja od njih nastaju.
I svodeći na jedan sud sve Filipovićeve pjesme, ne možete ostati nazadivljeni prikazom junaštva naših predaka u burnoj i neizvjesnoj crnogorskoj istoriji. Opjevani poznati i nepoznati junaci zaslužili su vječni pomen u istoriji svoga roda i u nebeskom Božjem carstvu vječno pominjanje, a Filipović naše čitanje njegove poezije i divljenje. Uvjeren sam da sa ovakvim pisanjem epske poezije Maksim Filipović hrabro korača prema bastionu uspjeha, a slobodno mogu reći da se sa poštovanjem odužio brojnim vraneškim porodicama, stožerskim ratnim događajima, nekim drugim plemenima i bratstvima, koje je stavio u svoju dragocjenu riznicu prošlosti, čuvajući ih od zaborava.
mr sc. Slavko Milić,
predsjednik Skupštine Književne zajednice
„Vladimir Mijušković“ iz Nikšića
Be the first to comment