Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje ove knjige sa našeg portala i njeno dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
Slavko Milić rođen je 03.09.1977. godine u Nikšiću, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu unutrašnjih poslova završio je u Sremskoj Kamenici. Fakultetsko obrazovanje stekao je na Univerzitetu Crne Gore. Magistrirao je državne studije javnog prava i Pedagogiju, čime je stekao zvanja magistra nauka iz dvije oblasti, doktorant je Pravnog fakulteta – Odsjek za oblast javnog prava. Od 01.06.1996. godine zaposlen je u Ministarstvu unutrašnjih poslova Crne Gore. Osnivač je i predsjednik Naučnog odbora Centra za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja Crne Gore “Defendologija” iz Nikšića. Glavni urednik je naučnog časopisa “Defendologija MNE”, iz Nikšića, član recenzentskog odbora nekoliko naučnih časopisa iz zemlje i inostranstva. Redovni je član i predsjednik skupštine književne zajednice “Vladimir Mijušković”.
Od 2015. godine angažovan je kao sardnik na Fakultetu za državne i evropske studije u Podgorici na nastavnom predmetu “Policijsko pravo i ovlašćenja”, kao i gostujući predavač i u drugim obrazovnim ustanovama u zemlji. Objavio je 30 samostalnih naučnih radova, dva naučna rada u koautorstvu i pet priručnika.
Objavljivao je radove iz oblasti pravnih nauka, policijskog prava, ljudskih prava, kriminologije sa maloljetničkom delinkvencijom a posebno interesovanje pokazuje za faktografske i zavičajne teme iz cetinjskog kraja, odakle su njegovi korijeni.
Otac je kćerki Kristine i Slađane, kao i sina Dušana.
Noć se spuštala na ravnu zemlju. Dolazila je sporo osvajajući nekoliko stabala crnih košćela pored Stevanove kuće i umivala ih svojom jesenjom svježinom. Jedno od tih stabala svojom raskošnom krošnjom natkrovljuje ljetnju kolibu. Noć utapa tminom sve, čak i ravnicu, drvenu klupu, vinovu lozu, a ne zaobilazi ni stolicu đeda Stevana, koju na mahove osvjetljava sićušna i nemoćna svjetlost fenjera. Vojvođanska ravnica je za ljudsko oko velika i prostrana pri svakom pogledu. U njenom beskraju čovjek se osjeća nejak, ali je ipak silinom svoga rada i snagom napregnutih mišića uspješno obrađuje.
U tišini se čuje tihi glas đeda Stevana koji kašljuca i poluglasno govori: „Eh, Eh!“, pa se ponovo blago zakašlje. Ustaje i dostojanstveno šeta od jednog ćoška kuće prema drugom. Nije to obični hod čovjeka, već hod bez ikakve nagle reakcije koji harmonično pokreće grudni koš, a Stevan preko pojasa izgleda tanak. Glava okrugla više nego duguljasta, sa licem tamne boje, uskim četvrtastim glatkim čelom, sa malo ali vrlo malo mrke brade i sa krvlju salivenim usnama. Sve je to odavalo njegovu neobičnu mladalačku i poznu ljepotu.
Izraz Stevanovog lica rođen je takav i razvijao se prema njegovom unutrašnjem stanju. Nekad blag i dobrodušan, izraz savršeno kulturnog čovjeka, a nekad despotski hladan i surov, nalik gorštačkoj divljini. Njegove sitne oči sa sivim vjeđama i dugačkim trepavicima bile su duboke i misaone, a ujedno vragolasto snažne i bistro otmene. Neizdrživ je bio njegov kratki pogled svakom drugom čovjeku osim đetetu, atavističke snage i uvijek nekako usmjeren prema nebu. U skladu sa hodom kretale su se umjereno njegove ruke, sa oranjenim dugim prstima, ali opet zadržanom aristokratskom kožom. Nakon tri neodmjerena koraka zastane i dostojanstveno pogleda u svoje sagovornike koji su bili posjedali na drvene tronošce okolo stolovače.
Mnoga đeca iz komšiluka bila su već navikla da slušaju razgovore prije nego ih odrasli zaćeraju na spavanje. Neka oni mladi, no i malo postariji sa nestrpljenjem čekaju da starac progovori. Roditelji i ostali stariji ljudu iz sela stalno ih kritikuju, a đed Stevan ne, on ih uči, smiruje, nadograđuje svojim znanjem čudnih priča iz daleke zemlje Crne Gore. Neki slušaoci nijesu ni znali đe je ta crna zemlja, ali su je osjećali kao svoju, pripadali su joj kao da su na njenom kamenitom tlu, morskom beskraju i cijeloj njenoj ljepoti i herojskoj specifičnosti, časti i ponosu. Posjedala bi đeca mnogo puta oko široke peći i slušala sve što im stariji zbore…
KLIKNITE NA NASLOVNU STRANU KAKO BI OTVORILI
KOMPLETAN SADRŽAJ KNJIGE
Be the first to comment