Posvećeno dragom prijatelju Ivanu Jovoviću iz Bara
U djelu dr. sc. Alojza Štokovića, pod naslovom “Jesu li vodnjanski Paštrovići Crnogorci katolici?”, -Prilog poznavanju demografske povijesti na jugu istarskog poluotoka, HAZU, Zavod za povijesne i društvene znanosti u Rijeci, Područna jedinica u Puli, objavljenog u publikaciji: ‘’Problemi sjevernog Jadrana’’, br. 10 (2009), na str. 31-43, date su između ostalog i informacije o naseljavanju Crnogoraca –katolika u Istru.
Dozvolivši sebi slobodu (u nadi da se kolega, dr Štoković neće naljutiti), selektirao sam iz njegove studije neke nama zanimljive materijale, koje sam uz naša istraživanja implantirao u ovaj rad, koji je sačinjen sa namjerom da podari osnovne informacije o crnogorskim migracijama i migrantima u Istri u XVI I XVII vijeku, kao i da otvori pitanje postojanja katolika –Crnogoraca unutar crnogorske države navedenog perioda, o čemu je dosta pisao g-din Ivan Jovović iz Bara kome posvećujem ovaj rad!
Brojne migracije stanovništva tokom XVI i XVII stoljeća upotpunile su demografski mozaik na istarskom poluotoku. I Crnogorci su neke svoje kockice posložili na tom prostoru. Osim Peroja, gdje se, počevši od 1657. godine udomila pravoslavna skupina, danas je malo poznato da su brojni crnogorski imigranti, koji su naselili istarska naselja, (i ne samo oni, koji su se tada nalazili u sklopu provmedje Dalmacije Mletačke Republike, već i oni koji su živjeli u ”Staroj Crnoj Gori”) pripadali Katoličkoj crkvi i kao Crnogorci –katolici naselili se u Istri!
Dostupni arhivski materijali (posebno notarske i matične knjige) koje je konsultovao dr A. Štoković, ukazuju na vrlo živu duhovno-vjersku aktivnost Crnogoraca u obje Crkve. Nema nikakve sumnje da je dio te useljeničke populacije katoličanstvo praktikovao još u matičnom zavičaju. Takvih primjeri evidentirani su smo kod useljenika u mjestima Poreč, Fuškulin, Mugeba, Bale, Fažana, Krmed, Vodnjan. (To su najbliža naselja kojima je crnogorski pravoslavni Peroj okružen u udaljenosti od dvije pa do nekoliko desetaka milja).Ono što je još interesantmje, jeste činjenica da su ih u matične ili notarske knjige često upisivali kao ljude ”Da Montenegro”. To dokazuje da se na Zapadu pojam “da Montenegro” vezuje uz Crnu Goru kao zemlju s velikim stepenom autonomije bez obzira na njezin formalno-pravni položaj unutar Otomanskog Carstva.
U istorijskoj i publicističkoj literaturi XIX. i XX. vijeka, te današnjoj, u analizi migracijskih pravaca prema Istri, polazi se od pretpostavke kako je Crna Gora u vremenu od XVI. do XVIII. st. u kulturološkom smislu uglavnom kompaktni prostor podijeljen na pravoslavni i islamski svijet. Da konfesionalna slika Crne Gore nije bila tako crno-bijela, potvrđuje ovih nekoliko primjera s istarskoga poluotoka na sjevernome dijelu Jadranskoga mora i nedvosmisleno dokazuje drugačiju socijalnu strukturu u Crnoj Gori iz koje su neke porodice iselile u tadašnju mletačku pokrajinu, u dijelu Istre.
Upisi nekih imena i prezimena kao i opaske u rubrikama matičnih knjiga katoličkih župa dokazuju kako je na istarski poluotok naseljeno više desetina katoličkih porodica iz tzv. “Stare Crne Gore” – “da Montenegro”. Radi se dakle o ljudima koji dolaze iz tadašnje države Crne Gore. Koliki je broj takvih, teško je kazati zbog nedovoljne istraženosti relevantne arhivske građe. Međutim, prema istraživanju dr Štokovića matičnih knjiga župa Poreča, Bala, Vodnjana, Fažane i Rovinja, kao i Funtane čini se da je najveća koncentracija tih doseljenika upravo na tom području. Upisi u matične rubrike uz lična imena i s opaskom ”da Monte Negro” redovna su pojava kada se radi o ljudima koji dolaze iz one Crne Gore. U tom smislu kao ilustraciju navodimo eklatantan primjer nekog messera Radolu. On je zajedno sa ženom Anom 1661. godine u župnu crkvu sv. Kuzme i Damjana u Fažani donio na krštenje svoje dijete, kojemu nadjenuše ime Andrija Anton. Krštenje je, skladno katoličkom obredu, obavio župnik Simon Loredan, a kumovali su Andrea Bori i Pierina Burato. Taj je čin upisan u Matičnu knjigu krštenih iste župe, gdje je otac upisan kao M(esser) Radole da Monte Negro (!) Dakle, Radole je po građanskom statusu stanovnik Fažane i pripadnik župne zajednice. Međutim, zašto je bilo potrebno upisati opasku ”da Monte Negro” ako je on domaći žitelj? Iz jednostavnog razloga jer je trebalo doseljeniku utvrditi konfesionalnu pripadnost odgovarajućom potvrdom o krštenju iz matične župe. A kako je to ponosni otac Radole mogao dokazati? Tako opaska ”Da Montenegro” postaje olakotna okolnost kojom etnički Crnogorci katoličke vjere mogu lako biti integrirani u novoj sredini. Najveća je koncentracija takvih doseljenika u Poreču, Vodnjanu, Balama i Fažani. Oni su se pridružili doseljenicima koji su u Istru stigli iz mletačke pokrajine Dalmacije a u izvorima se najčešće spominju kao Paštrovići. Od poznatijih bio je Domenico Pastrovichio, dugogodišnji katolički župnik i kanonik kolegijalne crkve sv. Blaža u Vodnjanu. Duhovnu je brigu o ljudima vodio upravo u vrijeme doseljenja pravoslavnih Crnogoraca i njihova građanskog provizorija kao “habitantes nuovi”.
Zanimljivo je da je u Matičnoj knjizi vjenčanih Župe svetog Blaža iz Vodnjana, gdje su upisivani podaci o sklopljenim brakovima kroz duže razdoblje, počevši od godine 1596. do 1703., na četrdeset i sedam mjesta nalazimo upisano prezime Paštrović. Već samo prezime sugerira da se radi o supružnicima koji svoje podrijetlo vuku iz Crne Gore. Još je jedno indikativno ime i prezime, upisano kao Barić Todorović (Bari- chio Todorouichio). Dok ovo prvo sasvim sigurno indicira geografsko –plemensko porijeklo, i ovo posljednje možda bi se moglo povezati s izvornim zavičajem negdje na prostoru Crne Gore. Međutim, treba ukazati i na činjenicu kako se to ne odnosi samo na ovo mjesto, već i na druga mjesta, posebice ona koja se nalaze uz zapadnu obalu Istre. Iako ima svakakvih prezimena koja bi se mogla dovesti u vezu s izvornim zavičajem, najčešće brojčano prevladavaju prezimena Paštrović. U arhivskim se izvorima iz XVII. i XVIII. stoljeća pojavljuju u Balama, Rovinju, Fažani, Poreču itd. Objašnjenje za ovu pojavu treba potražiti u praksi Crnogoraca da su se u tuđim sredinama (iz)kazuju po (pripadnosti) plemenu tako da je moguće da su upisivani umjesto po bratsveničkom, ono po plemenskom imenu, što izvjesno može ukazati na razrješenje ovog ‘’fenomena’’.
Jedna veća skupina crnogorskih doseljenika stigla je u Poreštinu iz okolice Bara 1611. Naselili su novoosnovano mjesto Funtana, kamo je nekoliko godina prije toga došla plemićka obitelj Borisi, također iz Bara. Iako se u mletačkim izvorima nigdje izrijekom ne navodi o kojoj se etničkoj skupini radi, nema nikakve sumnje da je među njima bilo veoma mnogo etničkih Crnogoraca, kako onih koji su bili pripadnici katoličke vjere, tako i onih koji su pripadali pravoslavnoj crkvi ili onih koji su bili pod crkvenom vlašću filadelfijskog nadbiskupa u Veneciji, zaduženoga za sve pravoslavne vjernike u Mletačkoj Republici. Je li među njima bilo i onih koji su potajice pripadali pod crkvenu vlast cetinjskog metropolita, teško je kazati. Ako je bilo takvih, vjerovatno su se vremenom stopili s došljacima.
U crkvenom smislu matična oblast crnogorskih doseljenika sa poteza od bokeškog zaleđa do Bara, spada pod jurisdikciju dviju crkvenih pokrajina. Nad pravoslavnim stanovništvom duhovnu vlast obnaša mitropolit cetinjski, a nad rimokatolitima budvanski biskup, sufragan barskog nadbiskupa. U tom smislu teritorija Paštrovića sa koje osnovano pretpostavljamo da je bio najveći broj doseljenika, skoro se u cjelosti poklapa s granicama katoličke budvanske biskupije. Veze stanovnika tog područja i onoga u najbližem susjedstvu, posebice okolice Boke kotorske i njenoga zaliva, vrlo su intenzivne usprkos mnogim različitostima. Te veze i kao rodbinske, ali i poslovne, održavaju se i onda kada neko napusti zavičaj i preseli se u drugi dio Mletačke Republike. Kao potvrda toj tvrdnji mogu nam poslužiti upravo primjeri iz Vodnjana, a ovdje navodimo samo jedan. U više navrata u kaštelu se kao ženici ili kumovi na vjenčanju pojavljuju ljudi iz Herceg Novog. Tako je dana 20. juna 1601. godine Petar Pačić od Tome oženio Katarinu, kćer Zuane Valentića iz Herceg Novog. Obred vjenčanja obavio je Mihovil Zenzerović.
Zbog svega toga može se zaključiti kako je proces akulturacije bio proces koji se odvijao u više pravaca, a ovaj koji se odvijao na istarskom poluotoku između pravoslavnog i katoličkog žiteljstva zasigurno je započeo još u starom zavičaju. Uglavnom se odvijao u jednom pravcu, tako da je u novoj sredini on još više ubrzan te je od etničkog izvornog identiteta ostao tek antroponim, iako imamo divnih primjera, posebice u okolici Poreča, kako se život doseljenika odvijao ravnopravno u oba religiozna sistema. Međutim, to izvjesno nije bio slučaj s Paštrovićima u Vodnjanu, Balama i Fažani, koji najvjerojatnije prolaze završnu fazu akulturacije ili čak potpune asimilacije.
Objavljeno u listu „Crnogorski glasnik“, XIII/2013, 79, 44-46
